Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 2:32:01 GMT -5
Price o nasim gradovima - Ulcinj
Dulcineja i tri udovice
Kroz povest grada cije pamcenje traje duze od 2500 godina, a koji nalikuje brodu nasukanom na stenu, protutnjale su silne vojske, zbili se cudesni dogadjaji i sacuvane mnoge price. Neke od njih ugnezdile su se u tekstu pred vama...
Izvestaj Boska Pusonjica, novinara „Politike”, od 7. maja 1979. godine bio je dramatican, a ispisan je dvadesetak dana nakon razornog zemljotresa koji je pogodio Crnogorsko primorje. U njemu je, pored ostalog, stajalo:
„Ovaj napad Ulcinj nije izdrzao. Ni kiklopski zidovi, ni Sat kula, ni Balsica kula. Ne izdrza kamen ovdasnji, mermer bracki i korculanski. Ni beton ni celik. Nema prozora, kapija, krovova. Nema ulica, sokaka, staza i prolaza. Ceo grad je rusevina, gomila loma. Kamen na kamenu ne ostade. Nema slike ni reci koji to mogu opisati. Sve su kule razidane, kuce se niz strmine osule...”
Danas je, najvecim delom, stari ulcinjski grad obnovljen i njegovih 170 stanovnika s neskrivenim ponosom govori da ovde zivot traje duze od 2500 godina i da ga nije lako tek tako unistiti. Jedan od njih je i Ismet Karamaga, predsednik Drustva prijatelja Starog grada „Kalea” i nas vodic kroz pricu o uzbudljivoj povesti naseg najjuznijeg grada.
Veruje se da su drevni Ulcinj, sadasnji Stari grad, u 5. veku pre nase ere osnovali Grci iz Kolhide, otud i otad prvo ime - Kolhinijum. O njihovom doseljavanju tragove nalazimo u spevu Apolonija Rodoskog iz 3. veka pre nase ere, ali i u ostacima ogromnih, takozvanih kiklopskih zidina od kvadera za koje se tvrdi da su najstarije te vrste na istocnoj obali Jadrana. U gradu, koji izdaleka podseca na nasukani brod, nadjeni su mnogi predmeti materijalne kulture koji potvrdjuju vreme njegovog nastanka. Medju njima je najznacajniji sacuvani natpis uklesan na postolju zrtvenika, poklonu zajednice kamenorezaca boginji lova Artemidi.
U 2. veku pre nase ere osvajaju ga Rimljani i daju mu ime Olcinijum, po starosedelackom ilirskom plemenu Olcinijates. Imenu je kumovao Plinije Stariji u svom poznatom delu „Naturalis historia”, a pominje ga i Tit Livije, takodje glasoviti rimski istoricar. U to vreme Ulcinj postaje utvrdjeno naselje rimskih gradjana i dobija polozaj municipija, grada sa samostalnom upravom.
Posle podele Rimskog carstva, nasao se u provinciji Prevalis, delu Istocnog rimskog carstva. Ovde su, potom, stolovali Vojislavljevici iz Duklje, a za vreme Nemanjica postaje znacajno trgovacko i pomorsko srediste s autonomijom u sastavu Raske. Opasan tvrdim zidinama koje se o morsko dno odupiru izduzenim plocama nalik na velika stopala, odolevao je brojnim napadima, pre svega makedonskog cara Samuila a, zatim i tatarskim hordama, 1242. godine. Ostalo je zabelezeno da su se tada Tatari, nemocni da osvoje Ulcinj, u besu silnika ustremili na susedni episkopski grad Svac (Sas), sravnili ga sa zemljom a stanovnike umorili najgroznijom smrcu.
U 14. veku Ulcinj je, prvo, povremena, a od 1396. godine stalna prestonica Balsica. Nakon propasti zetske drzave zauzimaju ga Mlecani, 1405. godine, i njime vladaju duze od vek i po. Turski postaje tek 1571. godine, tacno dva stoleca otkad su pregazili Maricu i Mrnjavcevice i ugalopirali na Balkan. Nista neobicno ako se zna da su ga Mlecani sjajno utvrdili i grcevito branili jer su odatle lakse mogli da nadziru ne samo juzni deo Jadrana.
Za vise od trista godina vladavine Turci su u Ulcinju ostavili svojevrstan beleg, od arhitekture do nacina zivota. Crnogorci su ga na juris zauzeli 20. januara 1878. godine, ali su mirom u San Stefanu morali da ga vrate Turskoj. Nekoliko meseci docnije, na Berlinskom kongresu je odluceno da se ipak vrati Crnoj Gori. Uzimali-davali, ali sad Turci nisu hteli da ga napuste. Vrlo ozbiljna medjunarodna kriza, poznata i kao „ulcinjsko pitanje”, potrajala je pune dve godine, sve dok velike sile udruzenim flotama nisu zapretile sultanu da ce mu, za kaznu, uzeti Smirnu, pa cak i Solun. Tridesetog novembra 1880. godine Ulcinj je konacno prisajedinjen Knjazevini Crnoj Gori.
Pogled na deo luke koja je nekad bila veliko brodogradiliste i deo grada nastao mnogo posle utvrde.
Ovi suvoparni istorijski podaci samo su (neophodan) ram za sliku o uzbudljivom trajanju grada koji je uporno menjao gospodare, ali i ime jer se zvao Kolhinijum, Olcinijum, Dolcinijum, Dolcinjo, a u srpskim tekstovima oko 1200. godine i Lcin i Ocin. Cini se da ovde svaki kamen uzidan u tvrdjavu ili kule ima neku svoju pricu, uglavnom romanticarsku mesavinu istine i bajke, koju su vekovi i ljudi vredno prepisivali i dopisivali. Najzanosnija i najprepricavanija svakako je ona o robu Servetu i njegovoj Ulcinjanki, odnosno o nadaleko slavnom Migelu de Servantesu i Dulcineji ili Dulsineji zbog koje je simpaticni ali dozlaboga trapavi Don Kihot jurisao i na vetrenjace. A ona, u danasnjoj prici, otprilike glasi ovako.
Jednoga dana 1575. godine tri ulcinjska leuta (brzi gusarski camci) negde u Sredozemnom moru napali su spansku fregatu (ratni brod s dve palube). Borba je bila krvava i kratka. Mada opremljen i pripravan na sve bojeve na moru, spanski brod bio je isuvise trom, ali i neoprezan da izdrzi navalu brojnijih i vestijih ulcinjskih gusara. I nakon nekoliko dana, kako to opisuje dragoceni sakupljac istorijskih prica i predanja ovog kraja Milenko Ratkovic, fregata je uplovila u Ulcinj pracena leutima. Razume se, s bogatim plenom i mnostvom zarobljenika.
Medju robljem se nalazio i jedan naizgled neugledan mornar bez leve ruke koju je izgubio u bici kod Lepanta, ali gusarima posebno zanimljiv. Naime, kod tog Serveta, kako mu je ime sacuvalo predanje, nadjeni su neki papiri s pecatom spanskog kralja. Ne samo vicni borbi na moru nego i vesti trgovci, gusari su odmah shvatili da su se dokopali vrednog plena. Vec su culi zveckanje zlatnika koji ce stici za njegov otkup i nisu ga, poput ostalih, izlozili na Trgu robova, jednoj od najglasovitijih pijaca robljem u ovom delu Mediterana.
Strpljivo su cekali odgovor iz Spanije.
Legenda dalje veli da je novac zaista i stigao, ali je rob Servet ostao u zatocenistvu posto se odrekao slobode u korist svog brata Rodriga koji je takodje s njim zarobljen a dukata je bilo samo za jednog. I nadalje dragocen plen, Servet je imao dozvolu za redovnu setnju uskim i krivudavim gradskim ulicama, i to bez lanaca. Dugo je ostajao budan u tamnici, ponesto krisom zapisivao i cesto lepo pevusio na mestanima nepoznatom jeziku.
U Starom gradu, do nove borbe, samuje i ovan po imenu Tajson II, dok macori lenjo hodaju uskim i krivudavim ulicicama.
Onda je jednoj devojci zapao za oko i planula je ljubav, zabranjena i ceznjiva. Nakon nekoliko godina, kaze ova sladunjava pricica, u Ulcinj je stigao jedan bogati stranac, dao novac za otkup roba melanholicnog izgleda a ovaj je zgrabio za ruku svoju Ulcinjanku i potom je, kao Dulcineju (Dulsineju), ovekovecio u „Don Kihotu”.
Ni u jednoj iole ozbiljnijoj knjizi koja se bavila, i bavi, zivotom Migela de Servantesa, ne pominje se njegovo tamnovanje u Ulcinju. Po njima, on je uistinu zarobljen, ali je kao rob pet godina proveo u Alziru, nekoliko puta pokusavajuci da se spase bekstvom. Oslobodili su ga spanski fratri koji su otkupljivali zemljake zarobljene na morima i za njega izbrojali 500 zlatnih talira.
Bilo kako bilo, predanje lepo zvuci i radoznalci koje drumovanje dovede do Ulcinja rado ga slusaju. Posebno na Trgu Servantesa, kako je nedavno preimenovan vekovima poznati Trg robova. Vazno je gostu, pored mora i velikih pescanih plaza, ponuditi jos nesto...
Legenda o Servantesu tesko da bi se ovde primila da nije nastala u vreme kad su gradom gospodarili gusari, a to je prvenstveno 17. i 18. vek. Medjutim, Ulcinjani su oduvek i pre svega bili moreplovci, dobri trgovci i neustrasivi ratnici. Sa svojim brodovima - koje su gradili u velikom brodogradilistu u luci ispod gradskih zidina i jednog trenutka imali oko 400 jedrenjaka od 100 do 200 tona nosivosti - stizali su do svih luka na Mediteranu i bili vazan oslonac Otomanskog carstva na Jadranu. Jedno vreme, cak, bili su neka vrsta male samostalne republike, sve dok skadarskom veziru Mehmedu Busatliji nije dozlogrdila njihova samovolja, pa je na prevaru, u obliznjoj luci Valdanos, potopio mnostvo usidrenih galija i tek tada ih naterao da mu priznaju vlast.
Pravo gusarsko gnezdo i strah i trepet za sve sto je plovilo Jadranom ali i dobrim delom Sredozemlja, Ulcinj postaje posle Kandijskog rata, 1669. godine, kad se u njemu naseljava 400 arapskih gusara s Malte, iz Tunisa i Alzira. U pocetku na fustama i tartanama, a kasnije vecim galeotama bezobzirno napadaju trgovacke brodove pod raznim zastavama, pljackaju ih i hitro se sklanjaju u neku od brojnih zasticenih uvala u okolini Ulcinja.
Najpoznatiji gusarski zapovednici koje je istorija, ali i prica, upamtila bili su braca Karamidzoj, Lika Ceni, Ali Hodza i Uluc Alija. I danas se rado prepricava legenda o Lika Ceni koja kaze da se bio toliko osilio da je jednom potopio i brod s hodocasnicima na putu za Meku. To je tako razljutilo sultana da je za njega, zivog ili mrtvog, ponudio veliku nagradu. Samo, ko je smeo i da se priblizi tom strasnom ratniku?! Tada se na moru, koje je Turska smatrala delom svoje teritorije, pojavio drugi gusar, Lambro ili Aralampija, rodom iz Grcke. Bio je strah i trepet za sve brodovlje i sultan je i za njega ponudio nagradu, ali ovog puta dvostruko vecu od one za Lika Cenu.
Ulcinjski gusar pojurio je za Grkom, nasao ga i ubio u dvoboju, a sultan ne samo sto mu je oprostio predjasnje grehe nego ga je darivao i cinom kapetana, pa se njegovi brojni potomci i danas prezivaju Kapetanovici.
Gde je gusara tu je, razumljivo, i roblja, posebno crnoputog. I gusari su se, po ugledu na dobar deo Evrope, bacili u tu unosnu trgovinu. Za kukuruz i drvo iz Albanije u lukama od Alzira do Port Saida kupovali su robu egzoticnog izgleda i prodavali je i u Ulcinju. Iz oskudnih podataka koji su sacuvani do danas zna se da su robovi iz raznih krajeva Severne Afrike uglavnom radili na imanju ili kao posluga, i bili su jedinica za merenje bogatstva ali i ugleda svojih vlasnika.
Utesno je, ako je do trazenja utehe, da crnci u Ulcinju nisu celog zivota ostali robovi. Nakon izvesnog broja godina ili kakvog srecnog dogadjaja u porodici, gospodari su ih oslobadjali i davali im na koriscenje neku kucicu ili deo imanja. Medju pravilima koja su se ovde oduvek postovala kad su u pitanju bili crni robovi spada i obaveza da deca takozvanih slobodnjaka od rodjenja budu slobodna. Tako su u Ulcinju postojale dve kategorije crnaca: slobodnjaci i robovi. Ovi prvi su se prepoznavali i po obaveznom prezimenu Arap, dok su drugi nosili prezimena svojih gospodara.
Sredinom 19. veka ovde je moglo da se izbroji stotinak kuca crnaca, uglavnom s brojnim porodicama. A bilo je i onih koji su iz Afrike stizali svojom voljom. Tako je upamceno da je tamnoputa Zahra u svom Sudanu upoznala Ulcinjanina Hadzi Halila Fitsija, majora u turskoj vojsci, i s njim zaplovila preko mora. A ovde je sa svojim zemljacima mogla da se raduje praznicima na brdu Pinjes, sada deo grada, koje se i danas zove Fus Arabi (Arapsko polje). Njihova ritualna temperamentna igra „saravelji”, svojevrsna mesavina domaceg i africkog melosa, nije zaboravljena, ali jeste kafana „Trumo” koja se zvala i „Arapska kafana” jer su i vlasnik i posluga bili iskljucivo tamne puti. Boja koze nije smetala ni dvojici bivsih robova da se uzdignu do mesta kapetana broda.
U Ulcinju odavno vise nema pravih crnaca, od vremena kad je pre petnaestak godina s one strane duge otisao Rizo Surla, mesni fotograf i hodajuca znamenitost grada. Bio je ozenjen Nadom, rodjenom Nislijkom, i s njom izrodio sina Marija i kci Anitu koja je udata u Beogradu gde i danas radi kao medicinska sestra. Na Rizinoj sahrani Nada je bila u crnini, a njegove sestre u belom, sto je znak zalosti kod muslimana, ali i jos jedna od mnogih potvrda da ovde pripadnost veri i naciji nikad nije bila na prvom mestu.
Ove „kiklopske” zidine vekovima su uspesno odolevale brojnim napadima svakojakih nasrtljivaca na najjuzniji grad naseg dela Jadrana.
U zanimljivosti ovog grada svakako spada i podatak da je ovde poslednjih desetak godina zivota proveo i da je tu sahranjen harizmaticni jevrejski prorok Sabataj Sevi (1626-1676). On je 1648. godine navodno imao otkrovenje koje ga je uverilo da je mesija, ali ga je jevrejska zajednica proterala iz rodnog Izmira. Ubrzo je, pak, imao na hiljade sledbenika, od Jemena do Londona. Tada je, po prici, zasmetao i sultanu koji ga je pozvao na dvor i dao mu da bira: ako misli da je mesija, odrubice mu glavu i proglasiti ga pravim svecem, inace...
Sevi je od sultana izisao s turbanom, ali ga vecina sledbenika nije napustila, takodje presavsi u islam, i tako stvorila muslimansku sektu nazvanu donme ili kriptojevreji. Onda je proteran u Ulcinj odakle je nastavio da opsti s Jevrejima na Balkanu. Dugo se verovalo da je sahranjen u dvoristu dzamije u Beratu, u Albaniji, ali vecina savremenih istrazivaca veruje da je sahranjen u Ulcinju, a njegov biograf Gersom Solem tvrdi da su Sevijev neobelezeni grob u Ulcinju posecivali hodocasnici sekte donme iz Soluna sve do pocetka 20. veka.
Nas vodic kroz pricu o povesti Ulcinja, vec pominjani Ismet Karamaga, tvrdi da je Sabataj Sevi (neki ga zovu i Cevi) tajno sahranjen u dvoristu jedne privatne ulcinjske kuce, da je to turbe prekriveno zelenom cojom i da domacini gotovo nikom ne dozvoljavaju da dodje. On je, veli, danas jedan od retkih Ulcinjana kome je to uspelo i dodaje da se u kuli Balsica, u Starom gradu, nalaze tragovi njegovog delovanja, poput urezane Davidove zvezde...
Grad cija je najvisa tacka 92 metra iznad pene mora danas premrezavaju brojne uske, krivudave i strme ulice izukrstane na malim ljupkim trgovima koje mozes i mantilom da prekrijes. A onda te, za nevericu, zapljusne prica iz proslosti da su upravo ovuda nekad odrzavane konjske trke i da je njima tutnjala i posada od oko 700 potpuno opremljenih vojnika. Ovuda su svojim smernim korakom hodale i tri ugledne udovice, tri Jelene, koje su utociste potrazile u sigurnosti ovog grada usidrenog na steni: Jelena Anzujska, udova kralja Urosa I, carica Jelena Dusanova, kao monahinja Jelisaveta, i Jelena Balsic, kci kneza Lazara i zena i udovica Djuradja II Stracimirovica Balsica i velikog bosanskog vojvode Sandalja Hranica.
Danas je Stari grad umnogome potpuno obnovljen i nudi nesvakidasnje putovanje kroz vreme, ali i prebogate trpeze plodova mora.
Danas stari ulcinjski grad, u kome su mahom gradjena visoka zdanja s prizemljem (gde je boravila stoka i robovi) i tri sprata, nadvisuju Dvori Balsica, za koje se veruje da su podignuti za vreme vladavine ove zetske dinastije, i Palata Venecija iz doba Republike svetog Marka. Obe su pretvorene u svojevrsne hotele kojima gazduje Gani Resulbegovic, Starogradjanin i potomak ugledne ulcinjske begovske porodice.
A odmah izmedju ova dva monumentalna zdanja, u malom zidom ogradjenom prostoru, lenjo se setka Tajson II. Rec je o ovnu teskom oko 120 kilograma i dosad nepobedjenom prvaku na ovdasnjim borbama ovnova koje se tradicionalno odrzavaju u vreme Kurban-bajrama. Donedavno su ovnovi pompeznih imena rogove ukrstali medju gradskim zidinama, a odnedavno, zbog ogromnog zanimanja, na svojevrsnom ringu ispred hotela „Olimpik” na Velikoj plazi.
Za kraj ove kratke povesti o gradu cije pamcenje traje 25 vekova vredi zabeleziti i reci nemackog viteza Arnolda fon Harfija. On je 1476. godine, doplovivsi iz Dubrovnika u Ulcinj, jednostavno zapisao: „Ovo mora da je raj!” Za ovdasnje, danas vecinsko, stanovnistvo doticni gospodin znacajan je i kao, kako kazu, autor prvog albanskog recnika. Naime, cuvsi potpuno nepoznat jezik, on je uspeo da na nemackom zabelezi 25 albanskih reci i potom ih objavi u svojoj knjizi...
Petar Milatovic
Snimio Lazar Pejovic
link
Dulcineja i tri udovice
Kroz povest grada cije pamcenje traje duze od 2500 godina, a koji nalikuje brodu nasukanom na stenu, protutnjale su silne vojske, zbili se cudesni dogadjaji i sacuvane mnoge price. Neke od njih ugnezdile su se u tekstu pred vama...
Izvestaj Boska Pusonjica, novinara „Politike”, od 7. maja 1979. godine bio je dramatican, a ispisan je dvadesetak dana nakon razornog zemljotresa koji je pogodio Crnogorsko primorje. U njemu je, pored ostalog, stajalo:
„Ovaj napad Ulcinj nije izdrzao. Ni kiklopski zidovi, ni Sat kula, ni Balsica kula. Ne izdrza kamen ovdasnji, mermer bracki i korculanski. Ni beton ni celik. Nema prozora, kapija, krovova. Nema ulica, sokaka, staza i prolaza. Ceo grad je rusevina, gomila loma. Kamen na kamenu ne ostade. Nema slike ni reci koji to mogu opisati. Sve su kule razidane, kuce se niz strmine osule...”
Danas je, najvecim delom, stari ulcinjski grad obnovljen i njegovih 170 stanovnika s neskrivenim ponosom govori da ovde zivot traje duze od 2500 godina i da ga nije lako tek tako unistiti. Jedan od njih je i Ismet Karamaga, predsednik Drustva prijatelja Starog grada „Kalea” i nas vodic kroz pricu o uzbudljivoj povesti naseg najjuznijeg grada.
Veruje se da su drevni Ulcinj, sadasnji Stari grad, u 5. veku pre nase ere osnovali Grci iz Kolhide, otud i otad prvo ime - Kolhinijum. O njihovom doseljavanju tragove nalazimo u spevu Apolonija Rodoskog iz 3. veka pre nase ere, ali i u ostacima ogromnih, takozvanih kiklopskih zidina od kvadera za koje se tvrdi da su najstarije te vrste na istocnoj obali Jadrana. U gradu, koji izdaleka podseca na nasukani brod, nadjeni su mnogi predmeti materijalne kulture koji potvrdjuju vreme njegovog nastanka. Medju njima je najznacajniji sacuvani natpis uklesan na postolju zrtvenika, poklonu zajednice kamenorezaca boginji lova Artemidi.
U 2. veku pre nase ere osvajaju ga Rimljani i daju mu ime Olcinijum, po starosedelackom ilirskom plemenu Olcinijates. Imenu je kumovao Plinije Stariji u svom poznatom delu „Naturalis historia”, a pominje ga i Tit Livije, takodje glasoviti rimski istoricar. U to vreme Ulcinj postaje utvrdjeno naselje rimskih gradjana i dobija polozaj municipija, grada sa samostalnom upravom.
Posle podele Rimskog carstva, nasao se u provinciji Prevalis, delu Istocnog rimskog carstva. Ovde su, potom, stolovali Vojislavljevici iz Duklje, a za vreme Nemanjica postaje znacajno trgovacko i pomorsko srediste s autonomijom u sastavu Raske. Opasan tvrdim zidinama koje se o morsko dno odupiru izduzenim plocama nalik na velika stopala, odolevao je brojnim napadima, pre svega makedonskog cara Samuila a, zatim i tatarskim hordama, 1242. godine. Ostalo je zabelezeno da su se tada Tatari, nemocni da osvoje Ulcinj, u besu silnika ustremili na susedni episkopski grad Svac (Sas), sravnili ga sa zemljom a stanovnike umorili najgroznijom smrcu.
U 14. veku Ulcinj je, prvo, povremena, a od 1396. godine stalna prestonica Balsica. Nakon propasti zetske drzave zauzimaju ga Mlecani, 1405. godine, i njime vladaju duze od vek i po. Turski postaje tek 1571. godine, tacno dva stoleca otkad su pregazili Maricu i Mrnjavcevice i ugalopirali na Balkan. Nista neobicno ako se zna da su ga Mlecani sjajno utvrdili i grcevito branili jer su odatle lakse mogli da nadziru ne samo juzni deo Jadrana.
Za vise od trista godina vladavine Turci su u Ulcinju ostavili svojevrstan beleg, od arhitekture do nacina zivota. Crnogorci su ga na juris zauzeli 20. januara 1878. godine, ali su mirom u San Stefanu morali da ga vrate Turskoj. Nekoliko meseci docnije, na Berlinskom kongresu je odluceno da se ipak vrati Crnoj Gori. Uzimali-davali, ali sad Turci nisu hteli da ga napuste. Vrlo ozbiljna medjunarodna kriza, poznata i kao „ulcinjsko pitanje”, potrajala je pune dve godine, sve dok velike sile udruzenim flotama nisu zapretile sultanu da ce mu, za kaznu, uzeti Smirnu, pa cak i Solun. Tridesetog novembra 1880. godine Ulcinj je konacno prisajedinjen Knjazevini Crnoj Gori.
Pogled na deo luke koja je nekad bila veliko brodogradiliste i deo grada nastao mnogo posle utvrde.
Ovi suvoparni istorijski podaci samo su (neophodan) ram za sliku o uzbudljivom trajanju grada koji je uporno menjao gospodare, ali i ime jer se zvao Kolhinijum, Olcinijum, Dolcinijum, Dolcinjo, a u srpskim tekstovima oko 1200. godine i Lcin i Ocin. Cini se da ovde svaki kamen uzidan u tvrdjavu ili kule ima neku svoju pricu, uglavnom romanticarsku mesavinu istine i bajke, koju su vekovi i ljudi vredno prepisivali i dopisivali. Najzanosnija i najprepricavanija svakako je ona o robu Servetu i njegovoj Ulcinjanki, odnosno o nadaleko slavnom Migelu de Servantesu i Dulcineji ili Dulsineji zbog koje je simpaticni ali dozlaboga trapavi Don Kihot jurisao i na vetrenjace. A ona, u danasnjoj prici, otprilike glasi ovako.
Jednoga dana 1575. godine tri ulcinjska leuta (brzi gusarski camci) negde u Sredozemnom moru napali su spansku fregatu (ratni brod s dve palube). Borba je bila krvava i kratka. Mada opremljen i pripravan na sve bojeve na moru, spanski brod bio je isuvise trom, ali i neoprezan da izdrzi navalu brojnijih i vestijih ulcinjskih gusara. I nakon nekoliko dana, kako to opisuje dragoceni sakupljac istorijskih prica i predanja ovog kraja Milenko Ratkovic, fregata je uplovila u Ulcinj pracena leutima. Razume se, s bogatim plenom i mnostvom zarobljenika.
Medju robljem se nalazio i jedan naizgled neugledan mornar bez leve ruke koju je izgubio u bici kod Lepanta, ali gusarima posebno zanimljiv. Naime, kod tog Serveta, kako mu je ime sacuvalo predanje, nadjeni su neki papiri s pecatom spanskog kralja. Ne samo vicni borbi na moru nego i vesti trgovci, gusari su odmah shvatili da su se dokopali vrednog plena. Vec su culi zveckanje zlatnika koji ce stici za njegov otkup i nisu ga, poput ostalih, izlozili na Trgu robova, jednoj od najglasovitijih pijaca robljem u ovom delu Mediterana.
Strpljivo su cekali odgovor iz Spanije.
Legenda dalje veli da je novac zaista i stigao, ali je rob Servet ostao u zatocenistvu posto se odrekao slobode u korist svog brata Rodriga koji je takodje s njim zarobljen a dukata je bilo samo za jednog. I nadalje dragocen plen, Servet je imao dozvolu za redovnu setnju uskim i krivudavim gradskim ulicama, i to bez lanaca. Dugo je ostajao budan u tamnici, ponesto krisom zapisivao i cesto lepo pevusio na mestanima nepoznatom jeziku.
U Starom gradu, do nove borbe, samuje i ovan po imenu Tajson II, dok macori lenjo hodaju uskim i krivudavim ulicicama.
Onda je jednoj devojci zapao za oko i planula je ljubav, zabranjena i ceznjiva. Nakon nekoliko godina, kaze ova sladunjava pricica, u Ulcinj je stigao jedan bogati stranac, dao novac za otkup roba melanholicnog izgleda a ovaj je zgrabio za ruku svoju Ulcinjanku i potom je, kao Dulcineju (Dulsineju), ovekovecio u „Don Kihotu”.
Ni u jednoj iole ozbiljnijoj knjizi koja se bavila, i bavi, zivotom Migela de Servantesa, ne pominje se njegovo tamnovanje u Ulcinju. Po njima, on je uistinu zarobljen, ali je kao rob pet godina proveo u Alziru, nekoliko puta pokusavajuci da se spase bekstvom. Oslobodili su ga spanski fratri koji su otkupljivali zemljake zarobljene na morima i za njega izbrojali 500 zlatnih talira.
Bilo kako bilo, predanje lepo zvuci i radoznalci koje drumovanje dovede do Ulcinja rado ga slusaju. Posebno na Trgu Servantesa, kako je nedavno preimenovan vekovima poznati Trg robova. Vazno je gostu, pored mora i velikih pescanih plaza, ponuditi jos nesto...
Legenda o Servantesu tesko da bi se ovde primila da nije nastala u vreme kad su gradom gospodarili gusari, a to je prvenstveno 17. i 18. vek. Medjutim, Ulcinjani su oduvek i pre svega bili moreplovci, dobri trgovci i neustrasivi ratnici. Sa svojim brodovima - koje su gradili u velikom brodogradilistu u luci ispod gradskih zidina i jednog trenutka imali oko 400 jedrenjaka od 100 do 200 tona nosivosti - stizali su do svih luka na Mediteranu i bili vazan oslonac Otomanskog carstva na Jadranu. Jedno vreme, cak, bili su neka vrsta male samostalne republike, sve dok skadarskom veziru Mehmedu Busatliji nije dozlogrdila njihova samovolja, pa je na prevaru, u obliznjoj luci Valdanos, potopio mnostvo usidrenih galija i tek tada ih naterao da mu priznaju vlast.
Pravo gusarsko gnezdo i strah i trepet za sve sto je plovilo Jadranom ali i dobrim delom Sredozemlja, Ulcinj postaje posle Kandijskog rata, 1669. godine, kad se u njemu naseljava 400 arapskih gusara s Malte, iz Tunisa i Alzira. U pocetku na fustama i tartanama, a kasnije vecim galeotama bezobzirno napadaju trgovacke brodove pod raznim zastavama, pljackaju ih i hitro se sklanjaju u neku od brojnih zasticenih uvala u okolini Ulcinja.
Najpoznatiji gusarski zapovednici koje je istorija, ali i prica, upamtila bili su braca Karamidzoj, Lika Ceni, Ali Hodza i Uluc Alija. I danas se rado prepricava legenda o Lika Ceni koja kaze da se bio toliko osilio da je jednom potopio i brod s hodocasnicima na putu za Meku. To je tako razljutilo sultana da je za njega, zivog ili mrtvog, ponudio veliku nagradu. Samo, ko je smeo i da se priblizi tom strasnom ratniku?! Tada se na moru, koje je Turska smatrala delom svoje teritorije, pojavio drugi gusar, Lambro ili Aralampija, rodom iz Grcke. Bio je strah i trepet za sve brodovlje i sultan je i za njega ponudio nagradu, ali ovog puta dvostruko vecu od one za Lika Cenu.
Ulcinjski gusar pojurio je za Grkom, nasao ga i ubio u dvoboju, a sultan ne samo sto mu je oprostio predjasnje grehe nego ga je darivao i cinom kapetana, pa se njegovi brojni potomci i danas prezivaju Kapetanovici.
Gde je gusara tu je, razumljivo, i roblja, posebno crnoputog. I gusari su se, po ugledu na dobar deo Evrope, bacili u tu unosnu trgovinu. Za kukuruz i drvo iz Albanije u lukama od Alzira do Port Saida kupovali su robu egzoticnog izgleda i prodavali je i u Ulcinju. Iz oskudnih podataka koji su sacuvani do danas zna se da su robovi iz raznih krajeva Severne Afrike uglavnom radili na imanju ili kao posluga, i bili su jedinica za merenje bogatstva ali i ugleda svojih vlasnika.
Utesno je, ako je do trazenja utehe, da crnci u Ulcinju nisu celog zivota ostali robovi. Nakon izvesnog broja godina ili kakvog srecnog dogadjaja u porodici, gospodari su ih oslobadjali i davali im na koriscenje neku kucicu ili deo imanja. Medju pravilima koja su se ovde oduvek postovala kad su u pitanju bili crni robovi spada i obaveza da deca takozvanih slobodnjaka od rodjenja budu slobodna. Tako su u Ulcinju postojale dve kategorije crnaca: slobodnjaci i robovi. Ovi prvi su se prepoznavali i po obaveznom prezimenu Arap, dok su drugi nosili prezimena svojih gospodara.
Sredinom 19. veka ovde je moglo da se izbroji stotinak kuca crnaca, uglavnom s brojnim porodicama. A bilo je i onih koji su iz Afrike stizali svojom voljom. Tako je upamceno da je tamnoputa Zahra u svom Sudanu upoznala Ulcinjanina Hadzi Halila Fitsija, majora u turskoj vojsci, i s njim zaplovila preko mora. A ovde je sa svojim zemljacima mogla da se raduje praznicima na brdu Pinjes, sada deo grada, koje se i danas zove Fus Arabi (Arapsko polje). Njihova ritualna temperamentna igra „saravelji”, svojevrsna mesavina domaceg i africkog melosa, nije zaboravljena, ali jeste kafana „Trumo” koja se zvala i „Arapska kafana” jer su i vlasnik i posluga bili iskljucivo tamne puti. Boja koze nije smetala ni dvojici bivsih robova da se uzdignu do mesta kapetana broda.
U Ulcinju odavno vise nema pravih crnaca, od vremena kad je pre petnaestak godina s one strane duge otisao Rizo Surla, mesni fotograf i hodajuca znamenitost grada. Bio je ozenjen Nadom, rodjenom Nislijkom, i s njom izrodio sina Marija i kci Anitu koja je udata u Beogradu gde i danas radi kao medicinska sestra. Na Rizinoj sahrani Nada je bila u crnini, a njegove sestre u belom, sto je znak zalosti kod muslimana, ali i jos jedna od mnogih potvrda da ovde pripadnost veri i naciji nikad nije bila na prvom mestu.
Ove „kiklopske” zidine vekovima su uspesno odolevale brojnim napadima svakojakih nasrtljivaca na najjuzniji grad naseg dela Jadrana.
U zanimljivosti ovog grada svakako spada i podatak da je ovde poslednjih desetak godina zivota proveo i da je tu sahranjen harizmaticni jevrejski prorok Sabataj Sevi (1626-1676). On je 1648. godine navodno imao otkrovenje koje ga je uverilo da je mesija, ali ga je jevrejska zajednica proterala iz rodnog Izmira. Ubrzo je, pak, imao na hiljade sledbenika, od Jemena do Londona. Tada je, po prici, zasmetao i sultanu koji ga je pozvao na dvor i dao mu da bira: ako misli da je mesija, odrubice mu glavu i proglasiti ga pravim svecem, inace...
Sevi je od sultana izisao s turbanom, ali ga vecina sledbenika nije napustila, takodje presavsi u islam, i tako stvorila muslimansku sektu nazvanu donme ili kriptojevreji. Onda je proteran u Ulcinj odakle je nastavio da opsti s Jevrejima na Balkanu. Dugo se verovalo da je sahranjen u dvoristu dzamije u Beratu, u Albaniji, ali vecina savremenih istrazivaca veruje da je sahranjen u Ulcinju, a njegov biograf Gersom Solem tvrdi da su Sevijev neobelezeni grob u Ulcinju posecivali hodocasnici sekte donme iz Soluna sve do pocetka 20. veka.
Nas vodic kroz pricu o povesti Ulcinja, vec pominjani Ismet Karamaga, tvrdi da je Sabataj Sevi (neki ga zovu i Cevi) tajno sahranjen u dvoristu jedne privatne ulcinjske kuce, da je to turbe prekriveno zelenom cojom i da domacini gotovo nikom ne dozvoljavaju da dodje. On je, veli, danas jedan od retkih Ulcinjana kome je to uspelo i dodaje da se u kuli Balsica, u Starom gradu, nalaze tragovi njegovog delovanja, poput urezane Davidove zvezde...
Grad cija je najvisa tacka 92 metra iznad pene mora danas premrezavaju brojne uske, krivudave i strme ulice izukrstane na malim ljupkim trgovima koje mozes i mantilom da prekrijes. A onda te, za nevericu, zapljusne prica iz proslosti da su upravo ovuda nekad odrzavane konjske trke i da je njima tutnjala i posada od oko 700 potpuno opremljenih vojnika. Ovuda su svojim smernim korakom hodale i tri ugledne udovice, tri Jelene, koje su utociste potrazile u sigurnosti ovog grada usidrenog na steni: Jelena Anzujska, udova kralja Urosa I, carica Jelena Dusanova, kao monahinja Jelisaveta, i Jelena Balsic, kci kneza Lazara i zena i udovica Djuradja II Stracimirovica Balsica i velikog bosanskog vojvode Sandalja Hranica.
Danas je Stari grad umnogome potpuno obnovljen i nudi nesvakidasnje putovanje kroz vreme, ali i prebogate trpeze plodova mora.
Danas stari ulcinjski grad, u kome su mahom gradjena visoka zdanja s prizemljem (gde je boravila stoka i robovi) i tri sprata, nadvisuju Dvori Balsica, za koje se veruje da su podignuti za vreme vladavine ove zetske dinastije, i Palata Venecija iz doba Republike svetog Marka. Obe su pretvorene u svojevrsne hotele kojima gazduje Gani Resulbegovic, Starogradjanin i potomak ugledne ulcinjske begovske porodice.
A odmah izmedju ova dva monumentalna zdanja, u malom zidom ogradjenom prostoru, lenjo se setka Tajson II. Rec je o ovnu teskom oko 120 kilograma i dosad nepobedjenom prvaku na ovdasnjim borbama ovnova koje se tradicionalno odrzavaju u vreme Kurban-bajrama. Donedavno su ovnovi pompeznih imena rogove ukrstali medju gradskim zidinama, a odnedavno, zbog ogromnog zanimanja, na svojevrsnom ringu ispred hotela „Olimpik” na Velikoj plazi.
Za kraj ove kratke povesti o gradu cije pamcenje traje 25 vekova vredi zabeleziti i reci nemackog viteza Arnolda fon Harfija. On je 1476. godine, doplovivsi iz Dubrovnika u Ulcinj, jednostavno zapisao: „Ovo mora da je raj!” Za ovdasnje, danas vecinsko, stanovnistvo doticni gospodin znacajan je i kao, kako kazu, autor prvog albanskog recnika. Naime, cuvsi potpuno nepoznat jezik, on je uspeo da na nemackom zabelezi 25 albanskih reci i potom ih objavi u svojoj knjizi...
Petar Milatovic
Snimio Lazar Pejovic
link