Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 16:14:15 GMT -5
Zasto se kaze...Sava
Koja reka tece ispod savskog mosta? Verovatno nema Beogradjanina koga nisu barem jednom, kao dete, zbunili ovim „mangupskim” pitanjem
Dok je Dunav najveca reka koja protice kroz nase krajeve, Sava je njegova najveca pritoka koju prima u Srbiji. Sava nastaje spajanjem dveju recica, Save Dolinke i Save Bohinjke koje izviru u Slovenackim Alpima, a u jedan tok se slivaju kod sela Ratece, jos u Sloveniji. Potom Sava iza Brezica ulazi u Hrvatsku, pa posle Zagreba krivuda duz juznog oboda Panonske nizije, cineci granicu izmedju Bosne i Hrvatske.
Kod sela Jemena ulazi u Srbiju, da bi se kod Beograda ulila u Dunav i predala mu sve svoje vode da ih on ulije u Crno more. Dakle, i Sava je danas medjunarodna reka, mada je tokom 20. veka, od stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do raspada Jugoslavije, u svim udzbenicima i enciklopedijama ona opisivana kao nasa najveca domaca reka, duga 946 kilometara, sa slivom koji pokriva preko 95.000 kvadratnih kilometara (sto je bilo vise od trecine ondasnje zemlje).
Sava, kao i sve vece evropske reke, ima latinsko ime koje glasi Savus. Ono je prvi put zabelezeno u 1. veku pre nase ere veka kada ga anticki istoricar Strabon, koji je pisao na grckom jeziku, pominje na jednom mestu kao SaoV, a na drugom kao SaboV. Nepun vek docnije, rimski istoricar Plinije Stariji govori o ovoj reci opet u raznim oblicima Saus, Savus, Sabus. Ta nestalnost glasovnog lika jasan je znak da ovaj hidronim nije latinskog (kao ni grckog) porekla, vec da je za Strabona i Plinija (kao i za njihove savremenike i sunarodnike) to bila strana rec koju su oni culi cas ovako, cas onako - pa su je stoga i razlicito zapisivali. Iako je danas tesko sa pouzdanoscu suditi o krajnjem poreklu imena Savus (ono verovatno nije ni ilirsko ni ligursko, kako smatraju neki istrazivaci) treba verovati vecini naucnika koji drze da ono potice iz keltskog jezika (kao i ime Dunava!) i da se svodi na indoevropski koren *seu-, *sou- „vlazan, mokar, tecan”. Tako bi srodnici Save, po imenu, bili francuska reka la Save, pritoka Garone, italijanska Savone (poreklom od anticke Savo), kao i neke manje reke cija su imena izvedena od osnovnog, tipa Savara i slicno. Sa druge strane, u srodnike Save ne spadaju istoimene reke na primer u Rusiji i Belorusiji jer su one nazvane prema skitskoj reci sau koja znaci „crn”. (Ovo nije retkost, pridev crn cesto se javlja medju nazivima voda - od Crnog mora, do mnogih „crnih reka”). Kad vec govorimo o tome sta ime Sava nije, treba znati da ovaj hidronim nema nikakve veze sa licnim imenom Sava (koje je biblijskog porekla, od hebrejskog Sabbas).
Sa dolaskom Slovena na obale ove reke, njeno latinsko ime sa zavrsetkom -us, u muskom rodu (u skladu sa antickim, mnogobozackim predstavama po kojima su recna bozanstva, zbog svoje snage, bila muskog roda) prelazi u zenski rod, zavrsava(juci) se na -a i tako se slaze sa slovenskim predstavama u kojima su i voda i reka imenice zenskog roda. Otad je Sava - Sava.
Reka Sava se u starosrpskom pominje od sredine 13. veka (kod Domentijana, kasnije i kod Teodosija). U dokumentima sa hrvatskog podrucja pisanim na latinskom jeziku, srece se cak i ranije, od 12. veka, a u 13. veku zabelezen je oblik deminutiva Savica (pritoka Save kod Zagreba). Kasnije se javljaju i druge izvedenice.
Siroko priobalje Save, veci ravnicarski deo njenog sliva, od 15. veka se zvao Posavlje (kao Podunavlje, Pomoravlje), a covek iz tih krajeva Posavac. Kad bi se takvi ljudi negde doselili, oni sami ili susedi iz obliznjih mesta nazvali bi njihovo naselje Posavci, sto je dalje davalo prezime Posavcic. Pocev od 17. veka naziv Posavlje gubi trku pred danas uobicajenim Posavina (kao Podravina). U gornjem toku, gde je reka jos nestalna, Savisce je rukavac reke Save, na primer Stara savska struga koju narod zove Savisce. U Zagrebackoj Posavini tako zovu mnoga mesta kud je nekada tekla Sava.
U poslednje vreme cesto citamo o Zasavici, sada vec cuvenoj po maloj koloniji dabrova koji su se, posle visevekovne pauze, ponovo zapatili na toj cistoj macvanskoj recici koja se kod Sapca uliva u Savu.
Sava nije ni priblizno toliko omiljena u narodnoj pesmi kao Dunav, ali da je bila cuvena i daleko od svojih obala svedoce stihovi narodne pesme iz Duvna u Hercegovini: Oj, Savice, tija vodo ladna, usput ti je, pozdravi mi dragog.
Tu se namece jos jedno poredjenje sa Dunavom: cak u Vodicama u Istri (daleko ne samo od Save, vec i od granice njenog sliva) rec sava koristi se kao zajednicka imenica u znacenju „reka”. Slicnu sudbinu doziveo je i Dunav - setimo se, u nekim ruskim govorima je dunby „potok” ili „podzemni recni tok”, dok je u poljskim dijalektima dunaj „duboka reka sa visokim obalama”.
Sava je vrlo prisutna i u toponomiji Beograda: Savska ulica, Savska padina, Savsko pristaniste, Savsko jezero (drugo ime za zajazeni deo nizvodno od gornjeg spica Ade Ciganlije), i vec pomalo zaboravljena Sava mala „savska mahala”, nekadasnja siromasna gradska cetvrt izmedju pristanista i zeleznickog mosta.
Jasna Vlajic-Popovic
link
Koja reka tece ispod savskog mosta? Verovatno nema Beogradjanina koga nisu barem jednom, kao dete, zbunili ovim „mangupskim” pitanjem
Dok je Dunav najveca reka koja protice kroz nase krajeve, Sava je njegova najveca pritoka koju prima u Srbiji. Sava nastaje spajanjem dveju recica, Save Dolinke i Save Bohinjke koje izviru u Slovenackim Alpima, a u jedan tok se slivaju kod sela Ratece, jos u Sloveniji. Potom Sava iza Brezica ulazi u Hrvatsku, pa posle Zagreba krivuda duz juznog oboda Panonske nizije, cineci granicu izmedju Bosne i Hrvatske.
Kod sela Jemena ulazi u Srbiju, da bi se kod Beograda ulila u Dunav i predala mu sve svoje vode da ih on ulije u Crno more. Dakle, i Sava je danas medjunarodna reka, mada je tokom 20. veka, od stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do raspada Jugoslavije, u svim udzbenicima i enciklopedijama ona opisivana kao nasa najveca domaca reka, duga 946 kilometara, sa slivom koji pokriva preko 95.000 kvadratnih kilometara (sto je bilo vise od trecine ondasnje zemlje).
Sava, kao i sve vece evropske reke, ima latinsko ime koje glasi Savus. Ono je prvi put zabelezeno u 1. veku pre nase ere veka kada ga anticki istoricar Strabon, koji je pisao na grckom jeziku, pominje na jednom mestu kao SaoV, a na drugom kao SaboV. Nepun vek docnije, rimski istoricar Plinije Stariji govori o ovoj reci opet u raznim oblicima Saus, Savus, Sabus. Ta nestalnost glasovnog lika jasan je znak da ovaj hidronim nije latinskog (kao ni grckog) porekla, vec da je za Strabona i Plinija (kao i za njihove savremenike i sunarodnike) to bila strana rec koju su oni culi cas ovako, cas onako - pa su je stoga i razlicito zapisivali. Iako je danas tesko sa pouzdanoscu suditi o krajnjem poreklu imena Savus (ono verovatno nije ni ilirsko ni ligursko, kako smatraju neki istrazivaci) treba verovati vecini naucnika koji drze da ono potice iz keltskog jezika (kao i ime Dunava!) i da se svodi na indoevropski koren *seu-, *sou- „vlazan, mokar, tecan”. Tako bi srodnici Save, po imenu, bili francuska reka la Save, pritoka Garone, italijanska Savone (poreklom od anticke Savo), kao i neke manje reke cija su imena izvedena od osnovnog, tipa Savara i slicno. Sa druge strane, u srodnike Save ne spadaju istoimene reke na primer u Rusiji i Belorusiji jer su one nazvane prema skitskoj reci sau koja znaci „crn”. (Ovo nije retkost, pridev crn cesto se javlja medju nazivima voda - od Crnog mora, do mnogih „crnih reka”). Kad vec govorimo o tome sta ime Sava nije, treba znati da ovaj hidronim nema nikakve veze sa licnim imenom Sava (koje je biblijskog porekla, od hebrejskog Sabbas).
Sa dolaskom Slovena na obale ove reke, njeno latinsko ime sa zavrsetkom -us, u muskom rodu (u skladu sa antickim, mnogobozackim predstavama po kojima su recna bozanstva, zbog svoje snage, bila muskog roda) prelazi u zenski rod, zavrsava(juci) se na -a i tako se slaze sa slovenskim predstavama u kojima su i voda i reka imenice zenskog roda. Otad je Sava - Sava.
Reka Sava se u starosrpskom pominje od sredine 13. veka (kod Domentijana, kasnije i kod Teodosija). U dokumentima sa hrvatskog podrucja pisanim na latinskom jeziku, srece se cak i ranije, od 12. veka, a u 13. veku zabelezen je oblik deminutiva Savica (pritoka Save kod Zagreba). Kasnije se javljaju i druge izvedenice.
Siroko priobalje Save, veci ravnicarski deo njenog sliva, od 15. veka se zvao Posavlje (kao Podunavlje, Pomoravlje), a covek iz tih krajeva Posavac. Kad bi se takvi ljudi negde doselili, oni sami ili susedi iz obliznjih mesta nazvali bi njihovo naselje Posavci, sto je dalje davalo prezime Posavcic. Pocev od 17. veka naziv Posavlje gubi trku pred danas uobicajenim Posavina (kao Podravina). U gornjem toku, gde je reka jos nestalna, Savisce je rukavac reke Save, na primer Stara savska struga koju narod zove Savisce. U Zagrebackoj Posavini tako zovu mnoga mesta kud je nekada tekla Sava.
U poslednje vreme cesto citamo o Zasavici, sada vec cuvenoj po maloj koloniji dabrova koji su se, posle visevekovne pauze, ponovo zapatili na toj cistoj macvanskoj recici koja se kod Sapca uliva u Savu.
Sava nije ni priblizno toliko omiljena u narodnoj pesmi kao Dunav, ali da je bila cuvena i daleko od svojih obala svedoce stihovi narodne pesme iz Duvna u Hercegovini: Oj, Savice, tija vodo ladna, usput ti je, pozdravi mi dragog.
Tu se namece jos jedno poredjenje sa Dunavom: cak u Vodicama u Istri (daleko ne samo od Save, vec i od granice njenog sliva) rec sava koristi se kao zajednicka imenica u znacenju „reka”. Slicnu sudbinu doziveo je i Dunav - setimo se, u nekim ruskim govorima je dunby „potok” ili „podzemni recni tok”, dok je u poljskim dijalektima dunaj „duboka reka sa visokim obalama”.
Sava je vrlo prisutna i u toponomiji Beograda: Savska ulica, Savska padina, Savsko pristaniste, Savsko jezero (drugo ime za zajazeni deo nizvodno od gornjeg spica Ade Ciganlije), i vec pomalo zaboravljena Sava mala „savska mahala”, nekadasnja siromasna gradska cetvrt izmedju pristanista i zeleznickog mosta.
Jasna Vlajic-Popovic
link