Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 18:03:44 GMT -5
Klaudije II Gotski (268-270)
Car koji je pobedio Gote
„Parti podigli oholu glavu, dok vladari Palmire tvrde da su jednaki rimskom avgustu. Ceo Egipat i sirijske provincije su se odmetnule, Galija je izgubljena, Norik i dve Panonije su opustosene, cak i sama Italija, kraljica svih naroda, plakace nad ruinama brojnih unistenih gradova...”
Sredina treceg veka mozda je najtamnije i najteze razdoblje istorije poznog Rimskog carstva. Bes bogova okrenuo se protiv Rima, a vladari toga doba nisu uspeli da ih umilostive. Drzavu su kidali sa svih strana poput nekog roba stavljenog na tocak za mucenje. Jedan savremenik u to doba opisao je kako se provincija po provincija odvaja od carstva.
Pet oficira legionara, pet zemljaka iz nasih krajeva - iz Ilirika (danasnji Balkan) resili su da spasu Rimsko carstvo. Mozemo ih zamisliti kako sede okupljeni u nekom vojnickom satoru, daleko od ociju mogucih dousnika, ili u mracnoj krcmi, nedaleko od vojnog logora, i dogovaraju se o smeni tadasnjeg rimskog cara Galijena. Uzajamno se zaklinju na vernost i odanost. Odlucuju da jedan medju njima uskoro postane car - avgust. Onaj koga smatraju dostojnim carskog purpurnog plasta. Ili, mozda onaj kome nije toliko stalo do dugog zivota, vec do vecne slave.
Iako nekoliko istorijskih izvora svedoci o tome kako je Klaudije (kasnije prozvan Gotski) postao rimski car, detalji ipak nisu u potpunosti jasni. No, prica bi, ukratko, izgledala ovako: Jedno vece, u toku opsade pobunjenog Mediolanuma (danas Milano), u sator cara Galijena upadose vojnici javljajuci da se neprijatelj iznenada priblizava. Car, ne cekajuci da navuce zastitni oklop, pojuri u susret napadacu. Ali, nedaleko od satora, vrebala je zavera - jedna strela poletela je iz mraka i smrtno pogodila Galijena (pricalo se da ju je uputio Cekropije, komandant konjice). Zaverenici zatim objavljuju da je car na samrti za svoga naslednika proglasio jednog od najuglednijih vojskovodja - Marka Aurelija Valerija Klaudija. Imajuci u vidu da je Galijen imao sina, kao i brata, izbor Klaudija za naslednika ocito je bila izmisljotina samih zaverenika. Ali, nakon vesti o carevom ubistvu, vojska se buni. Medju vojnicima bivsi car imao je dosta pristalica. Bilo je potrebno da Klaudije objavi nagradu od po dvadeset zlatnika svakom vojniku, kako bi se stvari kako-tako smirile.
Klaudijeva karijera zapocela je u doba cara Trajana Decija. Poceo je kao obican vojnik, da bi napredovao do polozaja vojnog tribuna i komandanta legija u Iliriku. Iako nije vladao dugo, Klaudije Gotski ostao je zapamcen kao znacajan vladar jer se njegovim naporima bura koja je potresala Rimsko carstvo najzad pocela da smiruje. Nakon decenija ispunjenih losim vestima, bogovi su stisali svoj gnev i u Rim najzad pristizu i povoljnije vesti. Od Klaudijevog doba Carstvo postepeno pocinje da se izvlaci iz najdublje krize u koju je do tada zapalo.
Pobednik kod Nisa
Klaudije je, sto diplomatskim, sto vojnim naporima zaustavio dalje rastakanje Carstva i zapoceo postepeno vracanje otcepljenih rimskih provincija, posebno delove Galije, kao i Siriju u krilo jedinstvene drzave. Ovo delo zavrsice tek njegov bivsi kolega iz legije i naslednik - car Aurelijan, a posle njega Prob, kao i veliki Dioklecijan. Svi oni bili su iz nasih krajeva.
Odmah nakon preuzimanja vlasti, avgust Klaudije krece na Germane koji su presli Alpe i krenuli u ravnice Italije. Zestoko ih je porazio i stekao titulu Germanikus Maksimus.
Rimski hronicari zapisali su da je Klaudije bio visokog stasa, sjajnih ociju, sirokog lica, cvrstih ruku, prstiju koji su mogli da slome vilicu mazgi ili konju, vrlo ozbiljan, uzoran, besprekornog ponasanja, dobrog apetita i nije mario za vino, popularan medju vojnicima, odvazan i sposoban komandant. Kasniji rimski spisi pomalo i preteruju u dobrim osobinama Klaudija Gotskog iz jednog vrlo jasnog razloga: ovaj car proglasen je za rodonacelnika kasnije vladajuce dinastije koju je osnovao otac Konstantina Velikog - Konstancije Hlor. Verovatno srodstvo moglo bi da proizadje iz cinjenice da je Klaudije Gotski bio Tracanin poreklom iz Dardanije, kraja izmedju Naisa (Nisa), Ulpijane (Lipljana) i Skupija (Skoplja). Nije iskljuceno da je poticao mozda cak i iz samog Naisa, grada u kome je rodjen i Konstantin Veliki.
Najveca bitka i najveca Klaudijeva pobeda dogodila se kod Naisa/Nisa.
Rimske legije, predvodjene Klaudijem, 269. godine porazile su ogromnu varvarsku vojsku Gota, od kojih je 50.000 izgubilo glavu u boju. Car je svome imenu pridodao i pridev Gotikus Maksimus, odnosno - Klaudije pobednik Gota. Razbijene gotske bande razbezale su se i skrivale po sumama i planinama Balkana. Jedna poveca grupa zaustavila se na planini Hem (danasnja Stara planina). Rimske trupe, predvodjene Klaudijem, okruzile su ceo kraj, ali do bitke nije doslo jer su varvari, obrvani zimom, gladju i kugom, i bez bitke bili na kolenima.
Istovremeno, do Klaudija je stigla vest o novoj najezdi plemena Jutunga i Vandala koja su upala preko Dunava u Retiju i Panoniju.
Ostavivsi komandu na Balkanu svom zemljaku Aurelijanu, Klaudije je stigao u Sirmijum (danas Sremska Mitrovica), kako bi predvodio vojsku u pohodu na sever. Ali, umesto varvara, docekao ga je drugi, jos strasniji neprijatelj - kuga.
Tacno devedeset godina nakon smrti cuvenog cara - filozofa Marka Aurelija, jos jedan rimski car - Klaudije Gotski - umro je od kuge u istom gradu na Savi u kome je umro i Marko Aurelije - u Sirmijumu. Tako je nakon skoro sezdeset godina i ne manje od sedamnaest rimskih careva (razdoblje od 211 - 270), koji su u nizu svi izgubili zivot nasilno, Klaudije II bio prvi car koji je umro prirodnom smrcu iako doduse i on prerano. Bez sumnje, biti rimski car u III veku bilo je opasno zanimanje.
Vladavina Klaudija Gotskog zanimljiva je jos iz jednog razloga. Pre njega, samo su dva rimska cara (Maksimin I i Trajan Decije) poticali sa Balkana. Od njegovog doba, pa tokom vise od jednog veka, to jest od 268. godine pa sve do 378. godine (kada je otpocela vladavina cara Teodosija I Velikog) sa malim izuzetkom skoro svi rimski carevi poticali su sa Balkana, a prvenstveno sa prostora danasnje Srbije (izuzetak su bili samo car Karus i njegova dva sina u toku tri godine 282-285).
Svi ti carevi poticali su iz romanizovanog stanovnistva Podunavlja (Ilirik, Mezija, Panonija, Dalmacija) koje je vec dugo bilo glavni izvor zivotnosti i energije za posustalo carstvo. Seljaci iz nasih krajeva postajali su dobri i hrabri vojnici, sposobni oficiri, cvrsti i surovi komandanti rimske vojske koji su, i kada su od svojih saboraca proglasavani za careve, u prvom redu ostajali vojskovodje.
Istovremeno, oni su bili i nepokolebljive rimske patriote, ponosni na blistavo nasledje rimskih „predaka”, nasledje ciji opstanak je zavisio od njihove licne preduzim-ljivosti i hrabrosti. Ti ljudi skromnog porekla i jos skromnijeg obrazovanja nisu pisali filozofske beleske niti poeme poput nekih svojih prethodnika. Najcesce su imali tek osnovno znanje latinskog jezika. Njihova pamet i mudrost zasnivali su se na seljackom i vojnickom zdravom razumu, sposobnom da brzo shvati osnovne zadatke i ogromne teskoce carstva i da im trazi jednostavna, uvek primenljiva resenja.
Rodjeni daleko od foruma, obavijeni u purpur, ti podunavski vladari isticali su svoje latinsko nasledje sa dirljivom upornoscu i iskrenoscu, prikazujuci drevni lik rimske vucice na svom novcu, spremni da uloze svoju krv i svoj zivot za opstanak, za obnovu, za vecitu slavu carstva.
Na kraju price o Klaudijevoj vladavini opisacemo i one iz cijih redova je potekao: rimske legije, posebno one koje su boravile u nasim krajevima.
Kad legija marsira
Legiju, koja je bila osnov rimske vojske, cinilo je 5400 tesko naoruzanih pesadinaca, opremljenih kratkim kopljima (pilum) i kratkim macevima zvanim gladijus (od cega potice i rec gladijator). Legionari su nosili i gvozdene oklope za grudi, ramena i ledja (lorica segmenta) kao i siroke, cetvrtaste stitove. Pocetkom prvog veka rimska vojska imala je 25 legija, odnosno oko 135.000 vojnika, da bi u trecem veku njen broj narastao do 33 legije ili 165.000 vojnika, uz koje je islo i oko 25 kohorti (jednu kohortu cinilo je 600 vojnika) pomocnih trupa (konjica, laka pesadija, inzenjerija i dr.) zvanih auSilia. Ovome treba dodati i pretorijansku gardu (jedinice koje su se nalazile u okolini Rima) od oko 10.000 vojnika i oko 40.000 vojnika u ratnoj mornarici, tako da je ukupan broj iznosio negde oko 400.000 vojnika. Ovo i nije bila suvise velika cifra u poredjenju sa stanovnistvom carstva koje se u trecem veku procenjuje na oko 60 miliona ljudi.
Legijama su komandovali legati (legatus legionis), ispod kojih su se nalazili vojni tribuni (tribuni militium) kojih je bilo sest. Legije su se delile na kohorte, manipule (dve centurije) i centurije, kojima su komandovali centurioni. Podoficiri su se nazivali principes i oni su bili najiskusniji vojnici u jedinici.
Rimska vojska bila je profesionalna. Duzina sluzbe za legionare bila je izmedju 16 i 20 godina. Nakon isteka predvidjenog roka, veterani su jos cetiri godine zadrzavani u sluzbi kao neka vrsta rezervnih jedinica - veSillum veteranorum, a zatim su otpustani, uz novcanu penziju (12.000 sestercija) kao i zemljisni posed. Vecina naselja i gradova na podrucju Srbije - Singidunum (Beograd), Viminacijum, Nais (Nis), Sirmijum i mnogi drugi, verovatno su bile kolonije bivsih legionara veterana.
Rimske legije bile su poznate po strogoj disciplini i stalnim vezbama i pripremama za rat, sto je oznacavalo osnovnu prednost u borbama sa neorganizovanim varvarima. Legionari su nastupali u zbijenim redovima, u tisini, da bi uoci samog napada na neprijatelja ispustili zestok poklic i u talasima bacali kisu kopalja na protivnika, koji bi, ako nije pripremljen, vec i pre direktnog sukoba bio pred velikim iskusenjem. Legionari su bili posebno poznati po spretnosti vladanja macem. Njihova prednost posebno se sastojala u cinjenici da su se borili ustrojeno, zgusnuti zajedno, tako da je njihova ubojna snaga nadmasivala svaku grupu neprijatelja, koji su se borili svako za sebe.
Medjutim, rimska klasicna taktika ratovanja imala je i svoje nedostatke, koji su se s vremenom sve vise ispoljavali u vidu odredjene sporosti u prilagodjavanju borbi sa brzim, lako pokretljivim protivnicima, posebno sa konjanicima, koji bi izbegavali teske, ceone sukobe. Nakon vise poraza u bitkama sa partskim (persijskim) i sarmatskim konjanicima, rimski carevi postepeno su otpoceli promene u vojsci, u koju su ukljucivali sve vise konjickih jedinica, tako da su pesadijske legije u kasnijim vekovima postepeno postajale neka vrsta pogranicnih jedinica.
Dunavske legije koje su birale careve
Rimska dunavska granica (limes) bila je duga skoro 1.000 kilometara, a na tom prostoru, bilo je rasporedjeno 12 legija i jos 125 posebnih jedinica sa vise od 100.000 vojnika.
Podunavske - ilirske legije od drugog veka, a posebno u trecem i cetvrtom veku, imale su kljucnu ulogu u izboru careva. Tako su tokom gradjanskog rata, 68-69 godine, legije iz Podunavlja odmarsirale ka Italiji da bi ucestvovale u borbi za vlast.
Vec u pocetku Tiberijeve vladavine, na mezijskom delu Dunava (u predelima danasnje Srbije) nalazile su se dve legije: IV Schutica i V Macedonica. Nije poznato gde su bila njihova sedista, ali se zna da su gradile rimski put uz Dunav, kroz Djerdapsku klisuru.
Na prostorima Donje Panonije i Gornje Mezije kasnije je bilo rasporedjeno nekoliko legija - u Meziji cetiri (Legio I Italica, IV Flavia, VII Claudia, IV Scuithica (ili V Macedonica ili II Auditrix), a u Panoniji pet (Legio I Adiutrix, II Audiutrix, XIII Gemina, XIV Gemina, XV Appolinaris). Ovde cemo detaljnije pomenuti samo one legije cija su sedista bila na podrucju Srbije.
Druga legija II Adiutrix (sto znaci legija pomocnika) od oko 86. godine bila je smestena u Donjoj Panoniji, u Akuminkumu (usce Tise u Dunav) ili u Sirmijumu, gde je ucestvovala u borbama protiv Dacana. Kasnije je nalazimo u Singidunumu, kao i u Akvinkumu (Budimpesti). Zabelezeno je da su u trecem veku pripadnici ove legije gradili put od Singidunuma do Akvinkuma.
Cetvrta legija IV Flavia Felix (srecna Flavijska legija) nakon uspostavljanja jedinice (oko 70. godine) bila je rasporedjena u Burnumu (Kistanje) u Dalmaciji. Nakon upada Dacana u Gornju Meziju, Flavija Feliks prebacena je u Singidunum i Viminacijum (Kostolac). U njenim redovima borio se kao oficir, buduci car Hadrijan. Jedna od jedinica ove legije nadzirala je cuvene rudnike zlata u Alba Juliji (Apulum) na Dunavu, dok su druge jedinice cuvale puteve u Gornjoj Meziji koji su vodili ka Solunu i Skadru, ukljucujuci i vazna mesta ras-krsca kao sto su bili Nais (Nis) i Ulpijanu (Lipljan). U trecem veku legija je ucestvovala u mnogobrojnim pohodima rimske vojske na istok, ukljucujuci i ratove protiv Persije, kao i u ratovanju Maksimina Tracanina protiv Alamana na Rajni. U vreme Dioklecijana, neke jedinice ove legije (veksilacije) ucestvovale su u Dioklecijanovom pohodu na Egipat. Od pocetka drugog do treceg veka, posada u Singidunumu brojala je oko 5000 ljudi, dok je u cetvrtom veku imala 2000.
U Singidunumu - Beogradu nadjeni su brojni nadgrobni spomenici vojnika ili veterana IV Flavijske legije. Tako je vojnik Lucije Albanije Septiminus, cija je nadgrobna ploca nadjena u Siminoj ulici, bio rodom iz Sirmijuma, a vojnik Crecens, kome je spomenik podigla supruga Petronia Secunda bio rodom iz Skupija (Skoplje).
Sedma legija „VII Claudiae Pia Fidelis” („legija koja je lojalna i odana Klaudiju”) bila je jedna od najstarijih jedinica rimske vojske. Ucestvovala je jos u ratovima Julija Cezara u Galiji. Nosila je i nadimke „Paterna” i „Makedonika”, zbog ucesca u nekim bitkama u provinciji Makedoniji. Znak legije bio je bik. Od sredine prvog veka legija je smestena u Viminacijumu (kod danasnjeg Kostolca). Sedma legija ucestvovala je u bitkama Marka Aurelija protiv Markomana, Kvada i Sarmata na Dunavu. Vojnici Sedme legije obezbedjivali su i sediste guvernera provincije Gornja Mezija. Uz trecu legiju, „Claudiae Pia” ucestvovala je u bitkama protiv Gota, sredinom treceg veka.
Najstariji nadjeni spomenici vojnika veterana VII legije Flavija poticu iz prve polovine drugog veka. U Kostolcu je krajem 19. veka nadjen natpis, slomljen na dva dela, sa spiskom vojnika iz ove legije koji su regrutovani 169, a otpusteni 195. godine. Na kamenu su urezana imena 270 veterana, od kojih je vecina bila iz Gornje Mezije. Vojnici su bili poreklom najvise iz gradova Skupi (Skoplje), Ratiarija i Remesijana (danas Bela Palanka). Njihova imena imaju tracko (Auluzon, Bithus, Dines, Dolens, Drigissa, Mestula, Mucco, Tara), ilirsko (Andio, Cantandio, Dassius), a u manjem broju keltsko i istocnjacko poreklo.
Sinovi veterana VII legije sledili su oceve u vojnickoj karijeri. Tako je na nadgrobnom spomeniku zabelezeno ime Lucija Valerija Celza, sina Lucija Valerija Kvintijana, koji je imao 20 godina, a dve godine bio je vojnik, kome je spomenik podigla majka Licinija Celsina.
U Narodnom muzeju u Beogradu cuva se paradni oklop, nadjen u Ritopeku, kod Beograda. To je zapravo grudna ploca ukrasena reljefnim prikazima (sedam bozanstava, par orlova, vojne zastave - veSillium). Metalna povrsina prevucena je legurom srebrnkastog sjaja, koja istice detalje na zlatnoj osnovi. Sa strane su dugmad ukrasena emajlom. Na oklopu je i natpis iz koga se vidi da je on pripadao izvesnom Aureliju Herkulanu, vojniku legije VII Claudiae. Ovakav oklop nosili su pripadnici konjickih odreda, i koriscen je u razlicitim verskim ili obrednim svecanostima.
Dusko Lopandic
link
Car koji je pobedio Gote
„Parti podigli oholu glavu, dok vladari Palmire tvrde da su jednaki rimskom avgustu. Ceo Egipat i sirijske provincije su se odmetnule, Galija je izgubljena, Norik i dve Panonije su opustosene, cak i sama Italija, kraljica svih naroda, plakace nad ruinama brojnih unistenih gradova...”
Sredina treceg veka mozda je najtamnije i najteze razdoblje istorije poznog Rimskog carstva. Bes bogova okrenuo se protiv Rima, a vladari toga doba nisu uspeli da ih umilostive. Drzavu su kidali sa svih strana poput nekog roba stavljenog na tocak za mucenje. Jedan savremenik u to doba opisao je kako se provincija po provincija odvaja od carstva.
Pet oficira legionara, pet zemljaka iz nasih krajeva - iz Ilirika (danasnji Balkan) resili su da spasu Rimsko carstvo. Mozemo ih zamisliti kako sede okupljeni u nekom vojnickom satoru, daleko od ociju mogucih dousnika, ili u mracnoj krcmi, nedaleko od vojnog logora, i dogovaraju se o smeni tadasnjeg rimskog cara Galijena. Uzajamno se zaklinju na vernost i odanost. Odlucuju da jedan medju njima uskoro postane car - avgust. Onaj koga smatraju dostojnim carskog purpurnog plasta. Ili, mozda onaj kome nije toliko stalo do dugog zivota, vec do vecne slave.
Iako nekoliko istorijskih izvora svedoci o tome kako je Klaudije (kasnije prozvan Gotski) postao rimski car, detalji ipak nisu u potpunosti jasni. No, prica bi, ukratko, izgledala ovako: Jedno vece, u toku opsade pobunjenog Mediolanuma (danas Milano), u sator cara Galijena upadose vojnici javljajuci da se neprijatelj iznenada priblizava. Car, ne cekajuci da navuce zastitni oklop, pojuri u susret napadacu. Ali, nedaleko od satora, vrebala je zavera - jedna strela poletela je iz mraka i smrtno pogodila Galijena (pricalo se da ju je uputio Cekropije, komandant konjice). Zaverenici zatim objavljuju da je car na samrti za svoga naslednika proglasio jednog od najuglednijih vojskovodja - Marka Aurelija Valerija Klaudija. Imajuci u vidu da je Galijen imao sina, kao i brata, izbor Klaudija za naslednika ocito je bila izmisljotina samih zaverenika. Ali, nakon vesti o carevom ubistvu, vojska se buni. Medju vojnicima bivsi car imao je dosta pristalica. Bilo je potrebno da Klaudije objavi nagradu od po dvadeset zlatnika svakom vojniku, kako bi se stvari kako-tako smirile.
Klaudijeva karijera zapocela je u doba cara Trajana Decija. Poceo je kao obican vojnik, da bi napredovao do polozaja vojnog tribuna i komandanta legija u Iliriku. Iako nije vladao dugo, Klaudije Gotski ostao je zapamcen kao znacajan vladar jer se njegovim naporima bura koja je potresala Rimsko carstvo najzad pocela da smiruje. Nakon decenija ispunjenih losim vestima, bogovi su stisali svoj gnev i u Rim najzad pristizu i povoljnije vesti. Od Klaudijevog doba Carstvo postepeno pocinje da se izvlaci iz najdublje krize u koju je do tada zapalo.
Pobednik kod Nisa
Klaudije je, sto diplomatskim, sto vojnim naporima zaustavio dalje rastakanje Carstva i zapoceo postepeno vracanje otcepljenih rimskih provincija, posebno delove Galije, kao i Siriju u krilo jedinstvene drzave. Ovo delo zavrsice tek njegov bivsi kolega iz legije i naslednik - car Aurelijan, a posle njega Prob, kao i veliki Dioklecijan. Svi oni bili su iz nasih krajeva.
Odmah nakon preuzimanja vlasti, avgust Klaudije krece na Germane koji su presli Alpe i krenuli u ravnice Italije. Zestoko ih je porazio i stekao titulu Germanikus Maksimus.
Rimski hronicari zapisali su da je Klaudije bio visokog stasa, sjajnih ociju, sirokog lica, cvrstih ruku, prstiju koji su mogli da slome vilicu mazgi ili konju, vrlo ozbiljan, uzoran, besprekornog ponasanja, dobrog apetita i nije mario za vino, popularan medju vojnicima, odvazan i sposoban komandant. Kasniji rimski spisi pomalo i preteruju u dobrim osobinama Klaudija Gotskog iz jednog vrlo jasnog razloga: ovaj car proglasen je za rodonacelnika kasnije vladajuce dinastije koju je osnovao otac Konstantina Velikog - Konstancije Hlor. Verovatno srodstvo moglo bi da proizadje iz cinjenice da je Klaudije Gotski bio Tracanin poreklom iz Dardanije, kraja izmedju Naisa (Nisa), Ulpijane (Lipljana) i Skupija (Skoplja). Nije iskljuceno da je poticao mozda cak i iz samog Naisa, grada u kome je rodjen i Konstantin Veliki.
Najveca bitka i najveca Klaudijeva pobeda dogodila se kod Naisa/Nisa.
Rimske legije, predvodjene Klaudijem, 269. godine porazile su ogromnu varvarsku vojsku Gota, od kojih je 50.000 izgubilo glavu u boju. Car je svome imenu pridodao i pridev Gotikus Maksimus, odnosno - Klaudije pobednik Gota. Razbijene gotske bande razbezale su se i skrivale po sumama i planinama Balkana. Jedna poveca grupa zaustavila se na planini Hem (danasnja Stara planina). Rimske trupe, predvodjene Klaudijem, okruzile su ceo kraj, ali do bitke nije doslo jer su varvari, obrvani zimom, gladju i kugom, i bez bitke bili na kolenima.
Istovremeno, do Klaudija je stigla vest o novoj najezdi plemena Jutunga i Vandala koja su upala preko Dunava u Retiju i Panoniju.
Ostavivsi komandu na Balkanu svom zemljaku Aurelijanu, Klaudije je stigao u Sirmijum (danas Sremska Mitrovica), kako bi predvodio vojsku u pohodu na sever. Ali, umesto varvara, docekao ga je drugi, jos strasniji neprijatelj - kuga.
Tacno devedeset godina nakon smrti cuvenog cara - filozofa Marka Aurelija, jos jedan rimski car - Klaudije Gotski - umro je od kuge u istom gradu na Savi u kome je umro i Marko Aurelije - u Sirmijumu. Tako je nakon skoro sezdeset godina i ne manje od sedamnaest rimskih careva (razdoblje od 211 - 270), koji su u nizu svi izgubili zivot nasilno, Klaudije II bio prvi car koji je umro prirodnom smrcu iako doduse i on prerano. Bez sumnje, biti rimski car u III veku bilo je opasno zanimanje.
Vladavina Klaudija Gotskog zanimljiva je jos iz jednog razloga. Pre njega, samo su dva rimska cara (Maksimin I i Trajan Decije) poticali sa Balkana. Od njegovog doba, pa tokom vise od jednog veka, to jest od 268. godine pa sve do 378. godine (kada je otpocela vladavina cara Teodosija I Velikog) sa malim izuzetkom skoro svi rimski carevi poticali su sa Balkana, a prvenstveno sa prostora danasnje Srbije (izuzetak su bili samo car Karus i njegova dva sina u toku tri godine 282-285).
Svi ti carevi poticali su iz romanizovanog stanovnistva Podunavlja (Ilirik, Mezija, Panonija, Dalmacija) koje je vec dugo bilo glavni izvor zivotnosti i energije za posustalo carstvo. Seljaci iz nasih krajeva postajali su dobri i hrabri vojnici, sposobni oficiri, cvrsti i surovi komandanti rimske vojske koji su, i kada su od svojih saboraca proglasavani za careve, u prvom redu ostajali vojskovodje.
Istovremeno, oni su bili i nepokolebljive rimske patriote, ponosni na blistavo nasledje rimskih „predaka”, nasledje ciji opstanak je zavisio od njihove licne preduzim-ljivosti i hrabrosti. Ti ljudi skromnog porekla i jos skromnijeg obrazovanja nisu pisali filozofske beleske niti poeme poput nekih svojih prethodnika. Najcesce su imali tek osnovno znanje latinskog jezika. Njihova pamet i mudrost zasnivali su se na seljackom i vojnickom zdravom razumu, sposobnom da brzo shvati osnovne zadatke i ogromne teskoce carstva i da im trazi jednostavna, uvek primenljiva resenja.
Rodjeni daleko od foruma, obavijeni u purpur, ti podunavski vladari isticali su svoje latinsko nasledje sa dirljivom upornoscu i iskrenoscu, prikazujuci drevni lik rimske vucice na svom novcu, spremni da uloze svoju krv i svoj zivot za opstanak, za obnovu, za vecitu slavu carstva.
Na kraju price o Klaudijevoj vladavini opisacemo i one iz cijih redova je potekao: rimske legije, posebno one koje su boravile u nasim krajevima.
Kad legija marsira
Legiju, koja je bila osnov rimske vojske, cinilo je 5400 tesko naoruzanih pesadinaca, opremljenih kratkim kopljima (pilum) i kratkim macevima zvanim gladijus (od cega potice i rec gladijator). Legionari su nosili i gvozdene oklope za grudi, ramena i ledja (lorica segmenta) kao i siroke, cetvrtaste stitove. Pocetkom prvog veka rimska vojska imala je 25 legija, odnosno oko 135.000 vojnika, da bi u trecem veku njen broj narastao do 33 legije ili 165.000 vojnika, uz koje je islo i oko 25 kohorti (jednu kohortu cinilo je 600 vojnika) pomocnih trupa (konjica, laka pesadija, inzenjerija i dr.) zvanih auSilia. Ovome treba dodati i pretorijansku gardu (jedinice koje su se nalazile u okolini Rima) od oko 10.000 vojnika i oko 40.000 vojnika u ratnoj mornarici, tako da je ukupan broj iznosio negde oko 400.000 vojnika. Ovo i nije bila suvise velika cifra u poredjenju sa stanovnistvom carstva koje se u trecem veku procenjuje na oko 60 miliona ljudi.
Legijama su komandovali legati (legatus legionis), ispod kojih su se nalazili vojni tribuni (tribuni militium) kojih je bilo sest. Legije su se delile na kohorte, manipule (dve centurije) i centurije, kojima su komandovali centurioni. Podoficiri su se nazivali principes i oni su bili najiskusniji vojnici u jedinici.
Rimska vojska bila je profesionalna. Duzina sluzbe za legionare bila je izmedju 16 i 20 godina. Nakon isteka predvidjenog roka, veterani su jos cetiri godine zadrzavani u sluzbi kao neka vrsta rezervnih jedinica - veSillum veteranorum, a zatim su otpustani, uz novcanu penziju (12.000 sestercija) kao i zemljisni posed. Vecina naselja i gradova na podrucju Srbije - Singidunum (Beograd), Viminacijum, Nais (Nis), Sirmijum i mnogi drugi, verovatno su bile kolonije bivsih legionara veterana.
Rimske legije bile su poznate po strogoj disciplini i stalnim vezbama i pripremama za rat, sto je oznacavalo osnovnu prednost u borbama sa neorganizovanim varvarima. Legionari su nastupali u zbijenim redovima, u tisini, da bi uoci samog napada na neprijatelja ispustili zestok poklic i u talasima bacali kisu kopalja na protivnika, koji bi, ako nije pripremljen, vec i pre direktnog sukoba bio pred velikim iskusenjem. Legionari su bili posebno poznati po spretnosti vladanja macem. Njihova prednost posebno se sastojala u cinjenici da su se borili ustrojeno, zgusnuti zajedno, tako da je njihova ubojna snaga nadmasivala svaku grupu neprijatelja, koji su se borili svako za sebe.
Medjutim, rimska klasicna taktika ratovanja imala je i svoje nedostatke, koji su se s vremenom sve vise ispoljavali u vidu odredjene sporosti u prilagodjavanju borbi sa brzim, lako pokretljivim protivnicima, posebno sa konjanicima, koji bi izbegavali teske, ceone sukobe. Nakon vise poraza u bitkama sa partskim (persijskim) i sarmatskim konjanicima, rimski carevi postepeno su otpoceli promene u vojsci, u koju su ukljucivali sve vise konjickih jedinica, tako da su pesadijske legije u kasnijim vekovima postepeno postajale neka vrsta pogranicnih jedinica.
Dunavske legije koje su birale careve
Rimska dunavska granica (limes) bila je duga skoro 1.000 kilometara, a na tom prostoru, bilo je rasporedjeno 12 legija i jos 125 posebnih jedinica sa vise od 100.000 vojnika.
Podunavske - ilirske legije od drugog veka, a posebno u trecem i cetvrtom veku, imale su kljucnu ulogu u izboru careva. Tako su tokom gradjanskog rata, 68-69 godine, legije iz Podunavlja odmarsirale ka Italiji da bi ucestvovale u borbi za vlast.
Vec u pocetku Tiberijeve vladavine, na mezijskom delu Dunava (u predelima danasnje Srbije) nalazile su se dve legije: IV Schutica i V Macedonica. Nije poznato gde su bila njihova sedista, ali se zna da su gradile rimski put uz Dunav, kroz Djerdapsku klisuru.
Na prostorima Donje Panonije i Gornje Mezije kasnije je bilo rasporedjeno nekoliko legija - u Meziji cetiri (Legio I Italica, IV Flavia, VII Claudia, IV Scuithica (ili V Macedonica ili II Auditrix), a u Panoniji pet (Legio I Adiutrix, II Audiutrix, XIII Gemina, XIV Gemina, XV Appolinaris). Ovde cemo detaljnije pomenuti samo one legije cija su sedista bila na podrucju Srbije.
Druga legija II Adiutrix (sto znaci legija pomocnika) od oko 86. godine bila je smestena u Donjoj Panoniji, u Akuminkumu (usce Tise u Dunav) ili u Sirmijumu, gde je ucestvovala u borbama protiv Dacana. Kasnije je nalazimo u Singidunumu, kao i u Akvinkumu (Budimpesti). Zabelezeno je da su u trecem veku pripadnici ove legije gradili put od Singidunuma do Akvinkuma.
Cetvrta legija IV Flavia Felix (srecna Flavijska legija) nakon uspostavljanja jedinice (oko 70. godine) bila je rasporedjena u Burnumu (Kistanje) u Dalmaciji. Nakon upada Dacana u Gornju Meziju, Flavija Feliks prebacena je u Singidunum i Viminacijum (Kostolac). U njenim redovima borio se kao oficir, buduci car Hadrijan. Jedna od jedinica ove legije nadzirala je cuvene rudnike zlata u Alba Juliji (Apulum) na Dunavu, dok su druge jedinice cuvale puteve u Gornjoj Meziji koji su vodili ka Solunu i Skadru, ukljucujuci i vazna mesta ras-krsca kao sto su bili Nais (Nis) i Ulpijanu (Lipljan). U trecem veku legija je ucestvovala u mnogobrojnim pohodima rimske vojske na istok, ukljucujuci i ratove protiv Persije, kao i u ratovanju Maksimina Tracanina protiv Alamana na Rajni. U vreme Dioklecijana, neke jedinice ove legije (veksilacije) ucestvovale su u Dioklecijanovom pohodu na Egipat. Od pocetka drugog do treceg veka, posada u Singidunumu brojala je oko 5000 ljudi, dok je u cetvrtom veku imala 2000.
U Singidunumu - Beogradu nadjeni su brojni nadgrobni spomenici vojnika ili veterana IV Flavijske legije. Tako je vojnik Lucije Albanije Septiminus, cija je nadgrobna ploca nadjena u Siminoj ulici, bio rodom iz Sirmijuma, a vojnik Crecens, kome je spomenik podigla supruga Petronia Secunda bio rodom iz Skupija (Skoplje).
Sedma legija „VII Claudiae Pia Fidelis” („legija koja je lojalna i odana Klaudiju”) bila je jedna od najstarijih jedinica rimske vojske. Ucestvovala je jos u ratovima Julija Cezara u Galiji. Nosila je i nadimke „Paterna” i „Makedonika”, zbog ucesca u nekim bitkama u provinciji Makedoniji. Znak legije bio je bik. Od sredine prvog veka legija je smestena u Viminacijumu (kod danasnjeg Kostolca). Sedma legija ucestvovala je u bitkama Marka Aurelija protiv Markomana, Kvada i Sarmata na Dunavu. Vojnici Sedme legije obezbedjivali su i sediste guvernera provincije Gornja Mezija. Uz trecu legiju, „Claudiae Pia” ucestvovala je u bitkama protiv Gota, sredinom treceg veka.
Najstariji nadjeni spomenici vojnika veterana VII legije Flavija poticu iz prve polovine drugog veka. U Kostolcu je krajem 19. veka nadjen natpis, slomljen na dva dela, sa spiskom vojnika iz ove legije koji su regrutovani 169, a otpusteni 195. godine. Na kamenu su urezana imena 270 veterana, od kojih je vecina bila iz Gornje Mezije. Vojnici su bili poreklom najvise iz gradova Skupi (Skoplje), Ratiarija i Remesijana (danas Bela Palanka). Njihova imena imaju tracko (Auluzon, Bithus, Dines, Dolens, Drigissa, Mestula, Mucco, Tara), ilirsko (Andio, Cantandio, Dassius), a u manjem broju keltsko i istocnjacko poreklo.
Sinovi veterana VII legije sledili su oceve u vojnickoj karijeri. Tako je na nadgrobnom spomeniku zabelezeno ime Lucija Valerija Celza, sina Lucija Valerija Kvintijana, koji je imao 20 godina, a dve godine bio je vojnik, kome je spomenik podigla majka Licinija Celsina.
U Narodnom muzeju u Beogradu cuva se paradni oklop, nadjen u Ritopeku, kod Beograda. To je zapravo grudna ploca ukrasena reljefnim prikazima (sedam bozanstava, par orlova, vojne zastave - veSillium). Metalna povrsina prevucena je legurom srebrnkastog sjaja, koja istice detalje na zlatnoj osnovi. Sa strane su dugmad ukrasena emajlom. Na oklopu je i natpis iz koga se vidi da je on pripadao izvesnom Aureliju Herkulanu, vojniku legije VII Claudiae. Ovakav oklop nosili su pripadnici konjickih odreda, i koriscen je u razlicitim verskim ili obrednim svecanostima.
Dusko Lopandic
link