Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 19:50:51 GMT -5
Nasi srednjovekovni vladari - Stefan Prvovencani
Prvi srpski kralj
U godini smo 1196, 25. mart. U prozracno jutro obuci ce veliki zupan Stefan Nemanja svecano ruho i opasati zupanski mac, i staviti na grudi sveti, zivotvoreci krst koji mu je toliko puta u zivotu bio spas i pruzao ohrabrenje. Stavice na glavu venac kojim ga je davno vencao episkop. Zatim ce uzeti vladarsko koplje, simbol vlasti raskih vladara, i krenuti sa pratnjom ka crkvi Svetih apostola da bi seo na presto velikih zupana. Poslednji put.
Na zaravni ispred episkopske crkve Svetih apostola Petra i Pavla u Rasu (danas Crkve Sv. Petra kod Novog Pazara) okupio se sabor sve srpske zemlje. Kako kaze letopisac, Nemanja sabra „sve vlasti carstva svoga, velmoze velike i male, desetnike i pedesetnike i satnike i tisucnike”. Tu su i crkvene staresine i crnorisci. Visoki, sedi starac Nemanja, iako poguren, jos za glavu visi i za rame siri od svoje pratnje, posmatra okupljene velmoze i prebira u secanju sve svoje sabore, sve svoje bitke, sva svoja osvajanja koja su ga ucinila „samodrscem”, a Rasku drzavu nezavisnom. Seca se bitke u kojoj je porazio brata Tihomira, seca se borbi sa carem Vizantije, seca se krstasa i pohoda po vizantijskoj zemlji... Prebira Nemanja u secanju imena osvojenih zemalja, ali zna da je „sve ljudsko, sto posle smrti ne ostaje, samo sujeta... jer kad smrt dodje, sve ovo ce unistiti...”.
Vec u osmoj deceniji zivota, Stefan Nemanja se duze spremao da se povuce sa prestola i da ode u manastir, kako ga je u svojim pismima iz Svete gore na to neprestano nagovarao sin Sava.
„I odmah dozva svojega sina Stefana... Ovoga uzevsi, otac samodrzac, sa sveosvecenim Kalinikom, episkopom i sa svima blagorodnima udje u crkvu svetih i prvoprestolnih apostola Petra i Pavla. Za vreme sluzbe i molitve, samodrzac otac i sveti episkop casnim krstom i polaganjem ruku obojice na glavu blagoslovise Stefana za velikog zupana, vladara i samodrsca sve srpske zemlje...
I dok je trajao veliki pir i veliko veselje, izneseni su sjajni darovi... Sve su nasladjivali, veselili i gostili”.
Nakon predaje velikozupanskog koplja, od Nemanje ce postati monah Simeon. Ostao je neko vreme u svom manastiru Studenici, a zatim je, na poziv sina Save, „meseca oktobra, osmi dan” 6706. godine od stvaranja sveta po vizantijskom kalendaru (tj. 1197) godine otisao u Svetu goru da se vise ziv ne vrati u Srbiju.
Stefan i Jevdokija
Naslednik Nemanjin, njegov sin Stefan (koji je, kao i otac, takodje nosio narodno ime Nemanja) bio je mudar i darovit covek, vaspitan u vizantijskom duhu, pri tom okretan diplomata i obazriv vojskovodja, jedan od najdarovitijih ljudi medju svim vladarima iz kuce Nemanjica. Teodosije Hilandarac o njemu je napisao da je u svemu blagopohvaljen, u vojnistvu vest i hrabroscu slavan... Pravdom i istinom svetlo ukrasen, ljubavlju prema nistima bogoljubac izvrstan, a bese i Svetog pisma... ucen tumac. Stefan je bio i jedan od prvih srpskih pisaca i jedini nas svetovni pisac u srednjem veku. Napisao je profinjenim stilom zitije svog oca Simeona - delo bogate emotivnosti, obrazovanja i promisljenosti.
Stefan je rodjen negde oko 1165. godine, a umro 1227. godine, kao monah Simon. Ostao nam je samo jedan njegov portret uradjen za vreme dok je bio ziv - iz priprate manastira Mileseva - oko 1223. godine. Portret prikazuje lepog coveka od oko sezdeset godina, svetle puti i svetlosmedje, gotovo ridje kose i brade, sa posebnim vladarskim znacima. Odeven je u dalmatiku i plast prikopcan na ramenu. Na glavi nosi nisku krunu koja oblikom podseca na prstenasti venac od zlata. Pored portreta je titula „kralj i sevastokrator”.
Nije potpuno jasno zasto je Nemanja izabrao bas srednjeg sina za naslednika. Neki veruju da je to zbog vece sposobnosti Stefanove, ili zbog toga sto je bio ozenjen kcerkom vizantijskog cara Aleksija II, princezom Jevdokijom, ili mozda sto je rodjen onda kad je Nemanja vec postao vladar Srbije.
Medjutim, prve godine Stefanove vladavine nisu bile lake, ni na drzavnom, niti na porodicnom planu. Posebno je morao da vodi racuna o polozaju i ponasanju svog starijeg brata Vukana, koji je vladao u Duklji kao kralj, ali koji se osecao ostecenim ocevom odlukom da za naslednika u Raskoj postavi mladjeg brata.
Pocetkom 13. veka (1201) dvor velikog zupana potresaju i bracne nesuglasice iako je za deceniju braka rodjeno vise dece (medju njima su bili i buduci naslednik kralj Radoslav i kcerka Komnina. Ali, nije sigurno iz kog Stefanovog braka su rodjeni njegova dva mladja sina: buduci kralj Vladislav i Predislav, kasniji arhiepiskop Sava II), Stefan i njegova supruga, vizantijska carska kci, Jevdokija pocinju da se prepiru i uzajamno optuzuju za neverstvo. U nastupu ljutnje Stefan je naredi da se sa Jevdokije skinu sve haljine i samo u kosulji, otera iz dvora. Jevdokija se uputila kod devera Vukana, koji je lepo i sa pocastima primio, a zatim je uputio u Carigrad, ocu Aleksiju III. Jevdokija ce se kasnije udavati jos dva puta (kratko vreme bice i carica), ali srece u brakovima nece imati.
Brat Vukan
Stefanov razvod imao je i politicku pozadinu jer su u to doba i brakovi vladara najcesce bili politicki motivisani. Retki su Nemanjici koji su se samo po jednom zenili. Ali, u slucaju razvoda od Jevdokije, vreme je pokazalo da je mudri Stefan Nemanjic dobro racunao. Sa ubrzanim slabljenjem Vizantije krajem veka, on je shvatio da podrsku mora traziti na drugoj strani.
Medjutim, za Stefana su prave nevolje tek dolazile.
Cini se da je bilo sudjeno da u svakoj generaciji raskih vladara dodje do bratoubilackog sukoba. Stariji brat, veliki knez Vukan uspeo je oko 1202. godine da privremeno srusi vrhovnu vlast Stefana. To je postigao uz pomoc madjarskih trupa kralja Emerika, koji se tada prozvao i srpskim kraljem. No, Vukanova pobeda bila je kratkog veka. Bugarski car Kalojan vec u leto 1203. godine pustosio je po Srbiji, sto je Stefan verovatno iskoristio da bi povratio bar deo svoje vlasti. Krajem 1204. ili 1205. godine Stefan ponovo postaje veliki zupan, a Vukan, koji ce uskoro umreti, ostaje samo veliki knez.
Borbe za vlast i pustosenja stranih vojski izazvale su glad po Srbiji koju je nadahnuto opisao srednjovekovni pisac Domentijan: „Dodje drugi neprijatelj, glad, gori od ovih koji su prosli, i ucini drugi, svoj plen... Ona je bez strele streljala i bez koplja bola i bez maca sekla i bez palosa ubijala, jednom recju, bez nogu je gonila i bez ruku hvatala i bez noza klala...”
Odbrana „Otacestva”
Posle pada Carigrada pod krstasku vlast i stvaranja Latinskog carstva, (1204. godine), sve se promenilo oko Srbije. Hiljadugodisnje Romejsko-Vizantijsko carstvo, koje je izgledalo besmrtno i toliko mocno, nestalo je u plamenu. Nedugo zatim, dva brata, Stefan i Sava, preneli su 1207. godine mosti svog oca iz Hilandara u Studenicu. Iz groba je pocelo da tece „miro”, sto je oznacavalo nesumnjivu potvrdu svetackih osobina bivseg vladara, monaha Simeona.
Na podrucju Vizantijskog carstva na Balkanu stvoreno je nekoliko novih latinskih i grckih drzavica koje su bile u stalnom medjusobnom ratu. Bugarska se komesala. Ugarska, donedavno verni saveznik Srbije, sada je postala neprijateljska sila koja je cekala svaku priliku da zagospodari Srbijom. Sve mocniji Mlecani merkali su celo Primorje.
Kao izgladnele zveri sto se bacaju na plen, nevolje su ophrvale velikog zupana Stefana, sina Nemanjina. Na koju god stranu da se okrenuo - neprijatelji.
Prolece 1214: Bugarski car Borilo i latinski car Henrik Flandrijski (koga Stefan u svojoj knjizi zove „Filandar”) sastase se u Nisu radi zajednickog pohoda na Srbiju. Ali „u ponoc, bi vika”, kaze Stefan, i „Prepodobni rasu neprijatelje nase”. Nije poznato zasto su Bugari i Latini iznenada odustali od daljeg pohoda, sto je Stefan Nemanjic pripisao natprirodnom delovanju svetog Simeona.
Godina 1215: Nekadasnji Stefanov saveznik i pobratim, zli Srez, gospodar Makedonije, pripremao je napad na Srbiju. Srez je vladao u visokom Proseku, tvrdjavi izgradjenoj na vrhu kamene stene ispod koje huci reka Vardar (danas Demir-kapija). Voleo je da se zabavlja tako sto bi za vreme pijanke bacao sa tvrdjave svoje zarobljenike u talase reke. Na gospodara Proseka cak ni monah Sava, koji mu je dosao kao izaslanik svog brata srpskog vladara, nije mogao da utice. Ali, iste noci nakon sto je srpski izaslanik napustio tvrdjavu, snadje Sreza smrt, verovatno kao posledica zavere onih koji su bili za saradnju sa Srbijom.
Godina 1215: Epirski despot Mihailo Andjel zauzeo je Skadar, i „podize rat” na velikog zupana. Ali, i njega uskoro zadesi iznenadna smrt, slicno kao i Sreza - dok je lezao u postelji pored svoje zene, ubi ga jedan sluga. „I zlom smrcu predade dusu svoju”.
Godina 1216, po Uskrsu: Ugarski kralj Andrija II i latinski car Henrik spremali su pohod protiv Stefana da „zemlju otacestva moga razdele i zadrze za sebe”. Stefan se, medjutim, prvo nagodio s kraljem Andrijom sa kojim se sastao u mestu Ravni (danas Cuprija) „na medji drzave moje”, gde su se gostili ravno dvanaest dana. Zatim se sastao i sa latinskim carem u „slavnom gradu Nisu”, odakle se Henrik vratio „posramljen”.
U ovim zbivanjima, koja u biografiji svoga oca opisuje Stefan Nemanjic, uspesi su pripisani delovanju svetog Simeona koji „ogradjuje svoje otacestvo od svakoga zla”. Medjutim, u svim ovim dogadjajima provejava i politicka sposobnost velikog zupana i njegovog brata, tadasnjeg igumana studenickog manastira Save, da i bez velikih bojeva postignu ono sto im je bilo najvaznije: bezbednost i mir svoje domovine - „otacestva”.
Nije Stefan samo cekao da ga neko napadne. Posle pada Carigrada i promene medjunarodnih okolnosti, osigurao je saveznistvo sa tadasnjom najmocnijom silom u Istocnom Sredozemlju i nepomirljivim neprijateljem Ugarske - sa Mletackom republikom. Stefan je u to doba sklopio i druga saveznistva potvrdjena porodicnim vezama: kcerku Komninu udao je za mocnog suseda - arbanaskog velikasa Dimitrija, sina Proganova. Jednu sestru udao je za epirskog despota Manojla Andjela. A sina Radoslava, svog naslednika, ozenio je kcerkom tada najmocnijeg balkanskog vladara - solunskog cara Teodora Andjela.
Stefan je delo svoga oca nastavio prosirujuci Srbiju u oblasti Nisa, Vranja i Prizrena. Sva ova dela i savezi ukazuju na znacajan polozaj i ugled koji je uzivao srpski veliki zupan i na njegov nesumnjivu „veliku politicku darovitost”.
Prvovencani
U politickim previranjima nastalim pocetkom 13. veka nazreo je Stefan i mogucnost da za sebe obezbedi kraljevsku krunu. Prema srednjovekovnim pravilima, neka zemlja mogla je postati kraljevina samo ako je prizna rimski papa ili car. U Vizanatiji nije postojala titula kralja.
Dvadeset godina cekao je veliki zupan na svoju priliku. Trebalo je pripremiti povoljne uslove, obezbediti uticaj na papskoj kuriji i spreciti protivljenje ugarskog dvora. Strpljivo i uporno, bez obzira na sve teskoce i trenutne krize, pripremao je veliki zupan svoj trenutak: upucivao je, redovno, pisma i izaslanike u Rim isticuci svoju navodnu vezanost za katolicku crkvu, negovao je i razvijao veze sa katolickim prelatima u svojoj drzavi (u Primorju i Zeti/Duklji), trazio odgovarajuce saveznike izvan zemlje koji bi njegovom zahtevu obezbedili ubedljivost...
Monah Domentijan u „Zitiju Svetog Save„ pise da je u Rim isao „sveosveceni episkop” Metodije da od „velikog saprestolnika svetih, pape velike rimske drzave” trazi da Stefanu posalje „Bogom blagosloveni venac”. Pri tome, za uveravanje koriscena je i cinjenica da je deo Stefanove „dedovine”, Duklja, vec od davnina bila kraljevstvo (Dukljanski vladar Mihajlo dobio je krunu jos u 11. veku).
Nakon godina cekanja dosao je pravi trenutak za Stefana kad se, kao po nekoj madjiji, ili dugo izrazavanoj zelji i molitvi, sve sklopilo i poredjalo na najbolji moguci nacin.
Prvi korak: umro je papa Inocentije III, koji se ustezao da Stefanu uputi krunu, a na njegovo mesto izabran je mudri starac, papa Honorije III.
Drugi korak: Stefan stice nove i vrlo uticajne prijatelje. Posle smrti druge supruge (cije ime ne znamo), Stefan se zeni Mlecankom Anom, unukom cuvenog duzda Enrika Dandola. Vrlo je verovatno da su venecijanski prijatelji znatno potpomogli Stefanove molbe u Rimu.
Treci korak: Protivljenje neprijatelja bilo je onemoguceno posto je Andrija II, kralj Ugarske, uvek spreman da ratuje i da protestuje pri vestima o mogucem popustanju pape molbama srpskog velikog zupana, otisao je u krstaski rat u Svetu zemlju.
Cetvrti korak: obezbedjenje unutrasnje podrske. Nema sumnje da je sa priblizavanjem Rimu, Stefan morao da slomi i mnoge otpore, posebno iz redova pravoslavne crkve u Srbiji. Najverovatnije je da u ovom poduhvatu njegov brat Sava nije ucestvovao, nego je, naprotiv, iste godine iz Srbije ponovo otisao u Svetu goru. Ne postoje izvorni dokumenti koji bi potvrdili da su se braca sporila oko Stefanovog okretanja papi.
Nema sumnje da se sposobnosti pravih drzavnika mere ogledalom istorije, odnosno, posledicama njihovih poteza na duze vreme, jer daroviti drzavnici instinktivno vide dalje i bolje nego njihovo okruzenje, a u reci istorije prepoznaju i one neprimetne, ali prave brzake i matice, koje ce njihove poduhvate voditi ka dalekim lukama uspeha. Takav korak bilo je i Stefanovo krunisanje kraljevskom krunom donesenom iz Rima. Na prvi pogled, ono je samo moglo izazvati unutrasnje (sa crkvom) i spoljne (sa Madjarskom) sukobe i nedace. Ali, Stefan nije ustuknuo.
Zanimljivo je da u bogatoj vatikanskoj riznici nije zabelezen podatak o samom cinu Stefanovog krunisanja. Ipak, papski arhiv sadrzi jednu nesumnjivu potvrdu ovog dogadjaja. U registru za mesec mart 1220. godine uneseno je pismo Stefanovo „Stephanus, dei gratia rex coronatus” (odnosno Stefan, Bozijom voljom krunisani kralj cele Srbije), gde on kao sin Rimske crkve uverava papu o svojoj vernosti, te za svoju krunu i zemlju moli Boziji i papski blagoslov odasiljuci sa verovnim pismom izaslanika episkopa Metodija.
Ovaj cin ipak nije prosao bez posledica u zemlji. Stara zitija pravoslavnih monaha beleze da se Stefan izlozio gnevu nebesa i svog svetog roditelja: prestade iznenada da se toci blagomirisno miro iz groba svetog Simeona (Nemanje) u Studenici. I trebalo je mnogo molitve, pokajanja i molbi od strane Prvovencanoga svom svetom roditelju, kao i bratu Savi u Svetu goru, da bi iz rake svetog Simeona miro ponovo poteklo.
Zica
Sa krunisanjem u Zici, septembra 1217. godine, srpski vladar u Srbiji prestao je da nosi naziv velikog zupana i proglasio se Bogom pomazanim i samodrzavnim kraljem. Pisace se kao: „Stefan, po Bozijoj milosti vencani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklitije i Travunije i Dalmacije i Zahumlja.” Zadrzace i vizantijsku titulu sevastokratora. Ovo je nesumnjivo uzvisilo znacaj srpskog vladara i njegove zemlje u prema susedima.
Samo dve godine nakon Stefanovog krunisanja, monah Sava ce 1219. godine, uz bratovljevu podrsku, izdejstvovati kod grckog cara u Nikeji autokefalnost (tj. autonomiju) Srpske pravoslavne crkve. Tada ce biti stvorena arhiepiskopija sa sedistem u Zici, uz jos 12 episkopija u celoj srpskoj drzavi.
Manastir Zica bio je simbolican korak u naporima Nemanjinih sinova da zaokruze i unaprede delo svog roditelja. On je sagradjen izmedju 1209. i 1219. godine, a zivopisan 1220-1221. godine. Manastir je podignut na zaravnjenom izlasku iz Ibarske doline, na mestu pored koga je prolazio jedan od najznacajnijih srednjovekovnih puteva od Zetskog primorja i Dubrovnika ka srednjoj Evropi. Ovaj hram, posvecen Svetom Vaznesenju - Svetom Spasu, nije bio veliki a ni sacinjen od skupocenog materijala, ali se odlikovao savrseno pravilnim proporcijama i srecnim resenjem unutrasnjeg prostora. Stefan „bese ktitor te bozanstvene velike crkve i bese je ukrasio mnogim svojim bezbrojnim darovima... tako da je svaki koji ju je video mislio da je nebo na zemlji...” Nakon smrti Stefana Prvovencanog 1227. godine, njegov brat Sava „prenese ga sa velikim castima u dom Spasov, u rukotvoreni mu manastir, u veliku arhiepiskopiju zvanu Zica”.
Zica je tako bila znak nove politike. Politike koja je na izazove novog vremena odgovorila okretanjem Srbije ka novim prostorima pocetkom 13. veka. Kao sto je Stefan venac velikih zupana zamenio krunom, a Sava umesto episkopije dobio zezlo arhiepiskopa, tako je i Zica trebalo simbolicno da ukaze na novo srediste nemanjicke Srbije. Nemanja, Stefan Prvovencani i Sava prosirili drzavu ka velikim rekama, Moravi, Savi, Dunavu, Vardaru, kao i prema moru.
U naredne cetiri generacije Nemanjica Srbija ce se dalje siriti i jacati dok Vizantija slabiti do te mere da ce se jedan od Nemanjinih i Stefanovih potomaka - Stefan Dusan - osetiti dovoljno snaznim da posegne i za titulom cara Romeja.
Dusko Lopandic
link
Prvi srpski kralj
U godini smo 1196, 25. mart. U prozracno jutro obuci ce veliki zupan Stefan Nemanja svecano ruho i opasati zupanski mac, i staviti na grudi sveti, zivotvoreci krst koji mu je toliko puta u zivotu bio spas i pruzao ohrabrenje. Stavice na glavu venac kojim ga je davno vencao episkop. Zatim ce uzeti vladarsko koplje, simbol vlasti raskih vladara, i krenuti sa pratnjom ka crkvi Svetih apostola da bi seo na presto velikih zupana. Poslednji put.
Na zaravni ispred episkopske crkve Svetih apostola Petra i Pavla u Rasu (danas Crkve Sv. Petra kod Novog Pazara) okupio se sabor sve srpske zemlje. Kako kaze letopisac, Nemanja sabra „sve vlasti carstva svoga, velmoze velike i male, desetnike i pedesetnike i satnike i tisucnike”. Tu su i crkvene staresine i crnorisci. Visoki, sedi starac Nemanja, iako poguren, jos za glavu visi i za rame siri od svoje pratnje, posmatra okupljene velmoze i prebira u secanju sve svoje sabore, sve svoje bitke, sva svoja osvajanja koja su ga ucinila „samodrscem”, a Rasku drzavu nezavisnom. Seca se bitke u kojoj je porazio brata Tihomira, seca se borbi sa carem Vizantije, seca se krstasa i pohoda po vizantijskoj zemlji... Prebira Nemanja u secanju imena osvojenih zemalja, ali zna da je „sve ljudsko, sto posle smrti ne ostaje, samo sujeta... jer kad smrt dodje, sve ovo ce unistiti...”.
Vec u osmoj deceniji zivota, Stefan Nemanja se duze spremao da se povuce sa prestola i da ode u manastir, kako ga je u svojim pismima iz Svete gore na to neprestano nagovarao sin Sava.
„I odmah dozva svojega sina Stefana... Ovoga uzevsi, otac samodrzac, sa sveosvecenim Kalinikom, episkopom i sa svima blagorodnima udje u crkvu svetih i prvoprestolnih apostola Petra i Pavla. Za vreme sluzbe i molitve, samodrzac otac i sveti episkop casnim krstom i polaganjem ruku obojice na glavu blagoslovise Stefana za velikog zupana, vladara i samodrsca sve srpske zemlje...
I dok je trajao veliki pir i veliko veselje, izneseni su sjajni darovi... Sve su nasladjivali, veselili i gostili”.
Nakon predaje velikozupanskog koplja, od Nemanje ce postati monah Simeon. Ostao je neko vreme u svom manastiru Studenici, a zatim je, na poziv sina Save, „meseca oktobra, osmi dan” 6706. godine od stvaranja sveta po vizantijskom kalendaru (tj. 1197) godine otisao u Svetu goru da se vise ziv ne vrati u Srbiju.
Stefan i Jevdokija
Naslednik Nemanjin, njegov sin Stefan (koji je, kao i otac, takodje nosio narodno ime Nemanja) bio je mudar i darovit covek, vaspitan u vizantijskom duhu, pri tom okretan diplomata i obazriv vojskovodja, jedan od najdarovitijih ljudi medju svim vladarima iz kuce Nemanjica. Teodosije Hilandarac o njemu je napisao da je u svemu blagopohvaljen, u vojnistvu vest i hrabroscu slavan... Pravdom i istinom svetlo ukrasen, ljubavlju prema nistima bogoljubac izvrstan, a bese i Svetog pisma... ucen tumac. Stefan je bio i jedan od prvih srpskih pisaca i jedini nas svetovni pisac u srednjem veku. Napisao je profinjenim stilom zitije svog oca Simeona - delo bogate emotivnosti, obrazovanja i promisljenosti.
Stefan je rodjen negde oko 1165. godine, a umro 1227. godine, kao monah Simon. Ostao nam je samo jedan njegov portret uradjen za vreme dok je bio ziv - iz priprate manastira Mileseva - oko 1223. godine. Portret prikazuje lepog coveka od oko sezdeset godina, svetle puti i svetlosmedje, gotovo ridje kose i brade, sa posebnim vladarskim znacima. Odeven je u dalmatiku i plast prikopcan na ramenu. Na glavi nosi nisku krunu koja oblikom podseca na prstenasti venac od zlata. Pored portreta je titula „kralj i sevastokrator”.
Nije potpuno jasno zasto je Nemanja izabrao bas srednjeg sina za naslednika. Neki veruju da je to zbog vece sposobnosti Stefanove, ili zbog toga sto je bio ozenjen kcerkom vizantijskog cara Aleksija II, princezom Jevdokijom, ili mozda sto je rodjen onda kad je Nemanja vec postao vladar Srbije.
Medjutim, prve godine Stefanove vladavine nisu bile lake, ni na drzavnom, niti na porodicnom planu. Posebno je morao da vodi racuna o polozaju i ponasanju svog starijeg brata Vukana, koji je vladao u Duklji kao kralj, ali koji se osecao ostecenim ocevom odlukom da za naslednika u Raskoj postavi mladjeg brata.
Pocetkom 13. veka (1201) dvor velikog zupana potresaju i bracne nesuglasice iako je za deceniju braka rodjeno vise dece (medju njima su bili i buduci naslednik kralj Radoslav i kcerka Komnina. Ali, nije sigurno iz kog Stefanovog braka su rodjeni njegova dva mladja sina: buduci kralj Vladislav i Predislav, kasniji arhiepiskop Sava II), Stefan i njegova supruga, vizantijska carska kci, Jevdokija pocinju da se prepiru i uzajamno optuzuju za neverstvo. U nastupu ljutnje Stefan je naredi da se sa Jevdokije skinu sve haljine i samo u kosulji, otera iz dvora. Jevdokija se uputila kod devera Vukana, koji je lepo i sa pocastima primio, a zatim je uputio u Carigrad, ocu Aleksiju III. Jevdokija ce se kasnije udavati jos dva puta (kratko vreme bice i carica), ali srece u brakovima nece imati.
Brat Vukan
Stefanov razvod imao je i politicku pozadinu jer su u to doba i brakovi vladara najcesce bili politicki motivisani. Retki su Nemanjici koji su se samo po jednom zenili. Ali, u slucaju razvoda od Jevdokije, vreme je pokazalo da je mudri Stefan Nemanjic dobro racunao. Sa ubrzanim slabljenjem Vizantije krajem veka, on je shvatio da podrsku mora traziti na drugoj strani.
Medjutim, za Stefana su prave nevolje tek dolazile.
Cini se da je bilo sudjeno da u svakoj generaciji raskih vladara dodje do bratoubilackog sukoba. Stariji brat, veliki knez Vukan uspeo je oko 1202. godine da privremeno srusi vrhovnu vlast Stefana. To je postigao uz pomoc madjarskih trupa kralja Emerika, koji se tada prozvao i srpskim kraljem. No, Vukanova pobeda bila je kratkog veka. Bugarski car Kalojan vec u leto 1203. godine pustosio je po Srbiji, sto je Stefan verovatno iskoristio da bi povratio bar deo svoje vlasti. Krajem 1204. ili 1205. godine Stefan ponovo postaje veliki zupan, a Vukan, koji ce uskoro umreti, ostaje samo veliki knez.
Borbe za vlast i pustosenja stranih vojski izazvale su glad po Srbiji koju je nadahnuto opisao srednjovekovni pisac Domentijan: „Dodje drugi neprijatelj, glad, gori od ovih koji su prosli, i ucini drugi, svoj plen... Ona je bez strele streljala i bez koplja bola i bez maca sekla i bez palosa ubijala, jednom recju, bez nogu je gonila i bez ruku hvatala i bez noza klala...”
Odbrana „Otacestva”
Posle pada Carigrada pod krstasku vlast i stvaranja Latinskog carstva, (1204. godine), sve se promenilo oko Srbije. Hiljadugodisnje Romejsko-Vizantijsko carstvo, koje je izgledalo besmrtno i toliko mocno, nestalo je u plamenu. Nedugo zatim, dva brata, Stefan i Sava, preneli su 1207. godine mosti svog oca iz Hilandara u Studenicu. Iz groba je pocelo da tece „miro”, sto je oznacavalo nesumnjivu potvrdu svetackih osobina bivseg vladara, monaha Simeona.
Na podrucju Vizantijskog carstva na Balkanu stvoreno je nekoliko novih latinskih i grckih drzavica koje su bile u stalnom medjusobnom ratu. Bugarska se komesala. Ugarska, donedavno verni saveznik Srbije, sada je postala neprijateljska sila koja je cekala svaku priliku da zagospodari Srbijom. Sve mocniji Mlecani merkali su celo Primorje.
Kao izgladnele zveri sto se bacaju na plen, nevolje su ophrvale velikog zupana Stefana, sina Nemanjina. Na koju god stranu da se okrenuo - neprijatelji.
Prolece 1214: Bugarski car Borilo i latinski car Henrik Flandrijski (koga Stefan u svojoj knjizi zove „Filandar”) sastase se u Nisu radi zajednickog pohoda na Srbiju. Ali „u ponoc, bi vika”, kaze Stefan, i „Prepodobni rasu neprijatelje nase”. Nije poznato zasto su Bugari i Latini iznenada odustali od daljeg pohoda, sto je Stefan Nemanjic pripisao natprirodnom delovanju svetog Simeona.
Godina 1215: Nekadasnji Stefanov saveznik i pobratim, zli Srez, gospodar Makedonije, pripremao je napad na Srbiju. Srez je vladao u visokom Proseku, tvrdjavi izgradjenoj na vrhu kamene stene ispod koje huci reka Vardar (danas Demir-kapija). Voleo je da se zabavlja tako sto bi za vreme pijanke bacao sa tvrdjave svoje zarobljenike u talase reke. Na gospodara Proseka cak ni monah Sava, koji mu je dosao kao izaslanik svog brata srpskog vladara, nije mogao da utice. Ali, iste noci nakon sto je srpski izaslanik napustio tvrdjavu, snadje Sreza smrt, verovatno kao posledica zavere onih koji su bili za saradnju sa Srbijom.
Godina 1215: Epirski despot Mihailo Andjel zauzeo je Skadar, i „podize rat” na velikog zupana. Ali, i njega uskoro zadesi iznenadna smrt, slicno kao i Sreza - dok je lezao u postelji pored svoje zene, ubi ga jedan sluga. „I zlom smrcu predade dusu svoju”.
Godina 1216, po Uskrsu: Ugarski kralj Andrija II i latinski car Henrik spremali su pohod protiv Stefana da „zemlju otacestva moga razdele i zadrze za sebe”. Stefan se, medjutim, prvo nagodio s kraljem Andrijom sa kojim se sastao u mestu Ravni (danas Cuprija) „na medji drzave moje”, gde su se gostili ravno dvanaest dana. Zatim se sastao i sa latinskim carem u „slavnom gradu Nisu”, odakle se Henrik vratio „posramljen”.
U ovim zbivanjima, koja u biografiji svoga oca opisuje Stefan Nemanjic, uspesi su pripisani delovanju svetog Simeona koji „ogradjuje svoje otacestvo od svakoga zla”. Medjutim, u svim ovim dogadjajima provejava i politicka sposobnost velikog zupana i njegovog brata, tadasnjeg igumana studenickog manastira Save, da i bez velikih bojeva postignu ono sto im je bilo najvaznije: bezbednost i mir svoje domovine - „otacestva”.
Nije Stefan samo cekao da ga neko napadne. Posle pada Carigrada i promene medjunarodnih okolnosti, osigurao je saveznistvo sa tadasnjom najmocnijom silom u Istocnom Sredozemlju i nepomirljivim neprijateljem Ugarske - sa Mletackom republikom. Stefan je u to doba sklopio i druga saveznistva potvrdjena porodicnim vezama: kcerku Komninu udao je za mocnog suseda - arbanaskog velikasa Dimitrija, sina Proganova. Jednu sestru udao je za epirskog despota Manojla Andjela. A sina Radoslava, svog naslednika, ozenio je kcerkom tada najmocnijeg balkanskog vladara - solunskog cara Teodora Andjela.
Stefan je delo svoga oca nastavio prosirujuci Srbiju u oblasti Nisa, Vranja i Prizrena. Sva ova dela i savezi ukazuju na znacajan polozaj i ugled koji je uzivao srpski veliki zupan i na njegov nesumnjivu „veliku politicku darovitost”.
Prvovencani
U politickim previranjima nastalim pocetkom 13. veka nazreo je Stefan i mogucnost da za sebe obezbedi kraljevsku krunu. Prema srednjovekovnim pravilima, neka zemlja mogla je postati kraljevina samo ako je prizna rimski papa ili car. U Vizanatiji nije postojala titula kralja.
Dvadeset godina cekao je veliki zupan na svoju priliku. Trebalo je pripremiti povoljne uslove, obezbediti uticaj na papskoj kuriji i spreciti protivljenje ugarskog dvora. Strpljivo i uporno, bez obzira na sve teskoce i trenutne krize, pripremao je veliki zupan svoj trenutak: upucivao je, redovno, pisma i izaslanike u Rim isticuci svoju navodnu vezanost za katolicku crkvu, negovao je i razvijao veze sa katolickim prelatima u svojoj drzavi (u Primorju i Zeti/Duklji), trazio odgovarajuce saveznike izvan zemlje koji bi njegovom zahtevu obezbedili ubedljivost...
Monah Domentijan u „Zitiju Svetog Save„ pise da je u Rim isao „sveosveceni episkop” Metodije da od „velikog saprestolnika svetih, pape velike rimske drzave” trazi da Stefanu posalje „Bogom blagosloveni venac”. Pri tome, za uveravanje koriscena je i cinjenica da je deo Stefanove „dedovine”, Duklja, vec od davnina bila kraljevstvo (Dukljanski vladar Mihajlo dobio je krunu jos u 11. veku).
Nakon godina cekanja dosao je pravi trenutak za Stefana kad se, kao po nekoj madjiji, ili dugo izrazavanoj zelji i molitvi, sve sklopilo i poredjalo na najbolji moguci nacin.
Prvi korak: umro je papa Inocentije III, koji se ustezao da Stefanu uputi krunu, a na njegovo mesto izabran je mudri starac, papa Honorije III.
Drugi korak: Stefan stice nove i vrlo uticajne prijatelje. Posle smrti druge supruge (cije ime ne znamo), Stefan se zeni Mlecankom Anom, unukom cuvenog duzda Enrika Dandola. Vrlo je verovatno da su venecijanski prijatelji znatno potpomogli Stefanove molbe u Rimu.
Treci korak: Protivljenje neprijatelja bilo je onemoguceno posto je Andrija II, kralj Ugarske, uvek spreman da ratuje i da protestuje pri vestima o mogucem popustanju pape molbama srpskog velikog zupana, otisao je u krstaski rat u Svetu zemlju.
Cetvrti korak: obezbedjenje unutrasnje podrske. Nema sumnje da je sa priblizavanjem Rimu, Stefan morao da slomi i mnoge otpore, posebno iz redova pravoslavne crkve u Srbiji. Najverovatnije je da u ovom poduhvatu njegov brat Sava nije ucestvovao, nego je, naprotiv, iste godine iz Srbije ponovo otisao u Svetu goru. Ne postoje izvorni dokumenti koji bi potvrdili da su se braca sporila oko Stefanovog okretanja papi.
Nema sumnje da se sposobnosti pravih drzavnika mere ogledalom istorije, odnosno, posledicama njihovih poteza na duze vreme, jer daroviti drzavnici instinktivno vide dalje i bolje nego njihovo okruzenje, a u reci istorije prepoznaju i one neprimetne, ali prave brzake i matice, koje ce njihove poduhvate voditi ka dalekim lukama uspeha. Takav korak bilo je i Stefanovo krunisanje kraljevskom krunom donesenom iz Rima. Na prvi pogled, ono je samo moglo izazvati unutrasnje (sa crkvom) i spoljne (sa Madjarskom) sukobe i nedace. Ali, Stefan nije ustuknuo.
Zanimljivo je da u bogatoj vatikanskoj riznici nije zabelezen podatak o samom cinu Stefanovog krunisanja. Ipak, papski arhiv sadrzi jednu nesumnjivu potvrdu ovog dogadjaja. U registru za mesec mart 1220. godine uneseno je pismo Stefanovo „Stephanus, dei gratia rex coronatus” (odnosno Stefan, Bozijom voljom krunisani kralj cele Srbije), gde on kao sin Rimske crkve uverava papu o svojoj vernosti, te za svoju krunu i zemlju moli Boziji i papski blagoslov odasiljuci sa verovnim pismom izaslanika episkopa Metodija.
Ovaj cin ipak nije prosao bez posledica u zemlji. Stara zitija pravoslavnih monaha beleze da se Stefan izlozio gnevu nebesa i svog svetog roditelja: prestade iznenada da se toci blagomirisno miro iz groba svetog Simeona (Nemanje) u Studenici. I trebalo je mnogo molitve, pokajanja i molbi od strane Prvovencanoga svom svetom roditelju, kao i bratu Savi u Svetu goru, da bi iz rake svetog Simeona miro ponovo poteklo.
Zica
Sa krunisanjem u Zici, septembra 1217. godine, srpski vladar u Srbiji prestao je da nosi naziv velikog zupana i proglasio se Bogom pomazanim i samodrzavnim kraljem. Pisace se kao: „Stefan, po Bozijoj milosti vencani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklitije i Travunije i Dalmacije i Zahumlja.” Zadrzace i vizantijsku titulu sevastokratora. Ovo je nesumnjivo uzvisilo znacaj srpskog vladara i njegove zemlje u prema susedima.
Samo dve godine nakon Stefanovog krunisanja, monah Sava ce 1219. godine, uz bratovljevu podrsku, izdejstvovati kod grckog cara u Nikeji autokefalnost (tj. autonomiju) Srpske pravoslavne crkve. Tada ce biti stvorena arhiepiskopija sa sedistem u Zici, uz jos 12 episkopija u celoj srpskoj drzavi.
Manastir Zica bio je simbolican korak u naporima Nemanjinih sinova da zaokruze i unaprede delo svog roditelja. On je sagradjen izmedju 1209. i 1219. godine, a zivopisan 1220-1221. godine. Manastir je podignut na zaravnjenom izlasku iz Ibarske doline, na mestu pored koga je prolazio jedan od najznacajnijih srednjovekovnih puteva od Zetskog primorja i Dubrovnika ka srednjoj Evropi. Ovaj hram, posvecen Svetom Vaznesenju - Svetom Spasu, nije bio veliki a ni sacinjen od skupocenog materijala, ali se odlikovao savrseno pravilnim proporcijama i srecnim resenjem unutrasnjeg prostora. Stefan „bese ktitor te bozanstvene velike crkve i bese je ukrasio mnogim svojim bezbrojnim darovima... tako da je svaki koji ju je video mislio da je nebo na zemlji...” Nakon smrti Stefana Prvovencanog 1227. godine, njegov brat Sava „prenese ga sa velikim castima u dom Spasov, u rukotvoreni mu manastir, u veliku arhiepiskopiju zvanu Zica”.
Zica je tako bila znak nove politike. Politike koja je na izazove novog vremena odgovorila okretanjem Srbije ka novim prostorima pocetkom 13. veka. Kao sto je Stefan venac velikih zupana zamenio krunom, a Sava umesto episkopije dobio zezlo arhiepiskopa, tako je i Zica trebalo simbolicno da ukaze na novo srediste nemanjicke Srbije. Nemanja, Stefan Prvovencani i Sava prosirili drzavu ka velikim rekama, Moravi, Savi, Dunavu, Vardaru, kao i prema moru.
U naredne cetiri generacije Nemanjica Srbija ce se dalje siriti i jacati dok Vizantija slabiti do te mere da ce se jedan od Nemanjinih i Stefanovih potomaka - Stefan Dusan - osetiti dovoljno snaznim da posegne i za titulom cara Romeja.
Dusko Lopandic
link