Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 20:07:25 GMT -5
Za citanje i uzivanje
Tri bajke americkih indijanaca
„Bog belih ljudi uklesao je svojim gvozdenim prstom svoje zapovesti u kamene ploce da ih ljudi nikada ne zaborave. Crveni covek tako nesto ne razume. Nasa vera je postovanje predaka. Ona se sastoji od snova koje je Veliki Duh u tihim nocima velikodusno darivao izabranima. Ona je satkana od vizija svetih ljudi i zapisana je u srcima naseg naroda.”
Ovim jednostavnim recima poglavica Sijetl, koji je ziveo pocetkom 19. veka na severozapadnoj obali Tihog okeana, pokusao je da objasni razliku izmedju verovanja severnoamerickih Indijanaca i hriscanskih doseljenika. Starosedeoci Severne Amerike gajili su duboko postovanje prema prirodi i svoj su zivot vodili u savrsenom skladu s njenim zakonima. Sa zahvalnoscu, bez nadmenosti, svojstvene danasnjem coveku, uzimali su od Majke Zemlje samo onoliko koliko im je potrebno trudeci se da ni na koji nacin ne naruse prirodnu ravnotezu. Indijanci su gajili svest da su sva ziva bica podjednako vazna Velikom Duhu, Stvoritelju, i da covek ne sme u svojoj obesti nesmotreno da unistava biljni i zivotinjski svet. Srasli s netaknutom prirodom, negovali su zivotnu filozofiju koja nicim nije dovodila u pitanje njeno trajanje i opstanak u najcistijem obliku.
Samu srz vere severnoamerickih Indijanaca cine mitovi i legende iz davnih vremena koje su nazivali „vreme pre velike promene”. To je bilo doba kada su ljudi, zivotinje i prirodne sile imale moc da medjusobno razgovaraju. Ljudi i zivotinje ne razlikuju se mnogo po svojim osobinama i cesto su obdareni natprirodnim mocima. Takve legende osnovni su izvor verovanja da svaki covek ima svog duha zastitnika koji je bdeo nad njim i pomagao mu u teskim trenucima.
Taj duh uzimao je oblicje neke zivotinje s tajanstvenim sposobnostima zaduzene da vodi svog izabranika kroz sve opasnosti do konacne pobede i junackih podviga. Nekada su mladi Indijanci napustali svoje pleme na neodredjeno vreme i odlazili u sumu u potrazi za svojim zastitnikom. Tamo bi u samoci, u surovim uslovima divljine, tragali za nekim znakom ne bi li prepoznali neku zivotinju kao svog cuvara. Poglavica Sijetl jos kao decak shvatio je da je morski galeb otelotvorenje duha koji ga je stitio citavog zivota.
Indijanci su usmenim putem, s kolena na koleno, prenosili svoje mitove. Svako pleme imalo je svoje pripovedace koji su bili cenjeni i uvazavani. Neki od njih bili su nadaleko poznati, te su cesto putovali od sela do sela. Njihov je zadatak bio da sacuvaju plemenske legende od zaborava. Oni su imali sposobnost da vesto oponasaju junake prica kroz izrazajnu mimiku i podrazavanje zivotinjskih glasova. Pripovedali bi uz logorske vatre, na otvorenom, deci koja su ih pomno slusala. Igra vatre i senki pod zvezdanim nebom pojacavala je utisak magijskog i natprirodnog.
Deca su s velikom paznjom slusala price o zivotinjama iz svog okruzenja, o nastanku mnogih prirodnih pojava i o dozivljajima svojih hrabrih predaka. Pripovedac je od slusalaca trazio da, s vremena na vreme, potvrde svoju paznju izgovarajuci glasno „Ah Mo!”. Kada bi „Ah Mo” iz decijih usta utihnulo, pripovedanje je bilo zavrseno, a deca bi odlazila na spavanje.
Dani i noci (legenda naroda Kititas)
U davna vremena, pre nego sto je Veliki Duh doveo ljude na Zemlju, zivotinje su raspravljale o duzini dana i noci. Zivotinje koje su smatrale da svi dani u godini treba podjednako da traju izabrale su Zabu za svog predstavnika. Druga grupa je zelela da dan bude duzi od noci citave godine. Njih je zastupao Medved. Rasprava je trajala mesecima dok se obe strane nisu dogovorile da bi to pitanje trebalo staviti na glasanje i jednom zasvagda odluciti o trajanju dana i noci.
Sve zivotinje su se okupile i pocela je zucna rasprava koja je prerasla u veliku svadju. Najglasnija i najtvrdoglavija bila je Zaba tako da je Medved izgubio strpljenje i besno se izdrao na nju:
„Pojescu te zivu!”
„Prvo me uhvati!”, nadmeno je odgovorila Zaba.
Medved je cepteo od besa. Pokusao je da je zgnjeci svojom ogromnom sapom, ali Zaba se hitro izmigoljila i skocila u obliznju baru. Uvukla se u mulj, pa Medved nije mogao da je nadje. Trazio ju je satima dok se nije umorio i dok ga nije prosao bes. Predlozio je Zabi da se dogovore. Pristao je da dan i noc traju po 12 sati naizmenicno cele godine pod uslovom da on i njegovi sledbenici mogu da prespavaju hladnu zimu i, ukoliko Zaba pristane, da ih na prolece probudi. Zaba se slozila i izasla iz mulja.
Od tada se mesec ranog proleca kada se medvedi bude iz zimskog sna zove Vauk Vaukus po zvuku zabljeg kreketanja. Do danasnjih dana nijedan medved nece otici na spavanje u pecinu koja je daleko od bare. Da ne bi propustio budjenje i dolazak toplih dana.
Sunce i Mesec (legenda naroda Snokualni)
U pradavna vremena dve mlade devojke lezale su u travi i posmatrale nocno nebo. Ugledale su dve zvezde padalice koje su zaparale nebo. Bila su to dvojica ratnika sa Neba koja su se spustila na zemlju da nadju sebi neveste. Videvsi mlade devojke u travi, odlucise da ih uzmu sa sobom i ozene se njima. Kad su devojke zaspale, mladozenje su ih usnule prebacile na Nebo svome Zvezdanom narodu. Ujutru su ih uzeli za zene.
Devojke su mirno zivele sa svojim muzevima medju Zvezdanim narodom. Svaki dan isle su da kopaju korenje za rucak. Muzevi su ih upozorili da ne kopaju previse duboko jer mogu da probuse rupu kroz koju ce pasti na Zemlju.
Vreme je prolazilo, a mlade zene pocele su da tuguju za svojim plemenom. Kopajuci korenje, slucajno su otvorile rupu kroz koju se videla Zemlja i odlucile da pobegnu. U tajnosti su isplele dovoljno duge konopce od konoplje. Jednog jutra iskrale su se iz postelja svojih muzeva i konopcima se spustile na Zemlju. Vratile su se svom narodu koji im se veoma obradovao.
Posle nekoliko meseci obe mlade zene rodile su sinove. Decaci su rasli zajedno kao braca. Dok su jos bili bebe, majke su morale da odu u sumu da sakupljaju bobice, a decu su ostavile rodjacima na cuvanje. Njihovo odsustvo iskoristili su njihovi zvezdani muzevi koji su iz osvete ukrali decake i sakrili ih u duboku pecinu. Po povratku kuci, ocajne majke plakale su i zapomagale iz sveg glasa. Njihov vapaj cuo je Soko koji je video kuda su ocevi odveli decu. Sazalio se na tugu majki, odleteo je do pecine i vratio decake. Od tada je celo pleme budno pazilo na decu.
Godine su prolazile, deca su porasla i postala nerazdvojni prijatelji. Kad su se zamomcili, jedan od njih odlucio je da potrazi oca. Dugo je lutao nebom, ali nije nasao ni traga od oca. Ljutit i razocaran, pretvorio se u Sunce i ostao na nebu. Njegov prijatelj osecao se usamljeno, te je odlucio da mu se pridruzi i pretvorio se u Mesec. I danas ova dvojica hrabrih mladica svakodnevno zajedno kruze oko Zemlje.
Zasto detlic ima crvene grudi (legenda naroda Skvomis)
Nekada davno juzni vetar duvao je tako jako svojim vrelim dahom da su mnoge zivotinje bile veoma nesrecne. Veverica je sazvala sastanak svih zivotinja da odluce sta im valja ciniti. Posle duge rasprave odlucise da podju na jug i nadju dom juznog vetra.
Nakon dugog i teskog puta zivotinje su dosle do podnozja strme, stenovite planine na cijem je vrhu bila velika tvrdjava. Shvatile su da odatle duva juzni vetar, ali planina je bila tako strma i visoka da nikako nisu mogle da se uspnu do tvrdjave. Pokusavale su i pokusavale, ali nisu mogle da se popnu na vrh. To je uspelo samo Misu jer je bio toliko mali da je neopazeno usao u tvrdjavu. Tamo je shvatio da juzni vetar prave petorica brace. Primetio je, takodje, da su obesna braca do zuba naoruzana mnostvom lukova i strela.
Tiho i brzo Mis je pojeo strune na svakom luku. A kad su braca otisla na spavanje, napravio je duge merdevine od uvrnute konoplje i spustio ih niz planinu. Njima su se u tisini noci popele ostale zivotinje. Iako su se trudile da budu tihe, nespretni i teski Medved probudio je petoricu brace. Kada su videli da zivotinje nadiru u tvrdjavu, braca su potrcala po svoje oruzje, ali njihovi lukovi i strele bili su beskorisni. Morali su rukama da se bore protiv mnogo nadmocnijih ljutih zivotinja. Nakon kratke borbe zivotinje su savladale cetvoricu brace, ali peti je uspeo da pobegne. Do danas niko ne zna gde se krije. On i danas pravi vruci vetar, ali nema dovoljno snage da ikome naskodi.
Srecne zivotinje dogovorile su se da proslave pobedu. Zapalile su lukove i strele zarobljene brace i zaigrale oko vatre. Uzivale su u plesu i svojoj pobedi. Samo Detlic nije zeleo da igra. Zadovoljno je stajao ispred velike vatre satima gledajuci u nju. Ostao je tako nepomican toliko dugo da su mu prsa pocrvenela od toplote. Od tada detlici imaju crvene grudi n
Ljiljana Sadjil
link
Tri bajke americkih indijanaca
„Bog belih ljudi uklesao je svojim gvozdenim prstom svoje zapovesti u kamene ploce da ih ljudi nikada ne zaborave. Crveni covek tako nesto ne razume. Nasa vera je postovanje predaka. Ona se sastoji od snova koje je Veliki Duh u tihim nocima velikodusno darivao izabranima. Ona je satkana od vizija svetih ljudi i zapisana je u srcima naseg naroda.”
Ovim jednostavnim recima poglavica Sijetl, koji je ziveo pocetkom 19. veka na severozapadnoj obali Tihog okeana, pokusao je da objasni razliku izmedju verovanja severnoamerickih Indijanaca i hriscanskih doseljenika. Starosedeoci Severne Amerike gajili su duboko postovanje prema prirodi i svoj su zivot vodili u savrsenom skladu s njenim zakonima. Sa zahvalnoscu, bez nadmenosti, svojstvene danasnjem coveku, uzimali su od Majke Zemlje samo onoliko koliko im je potrebno trudeci se da ni na koji nacin ne naruse prirodnu ravnotezu. Indijanci su gajili svest da su sva ziva bica podjednako vazna Velikom Duhu, Stvoritelju, i da covek ne sme u svojoj obesti nesmotreno da unistava biljni i zivotinjski svet. Srasli s netaknutom prirodom, negovali su zivotnu filozofiju koja nicim nije dovodila u pitanje njeno trajanje i opstanak u najcistijem obliku.
Samu srz vere severnoamerickih Indijanaca cine mitovi i legende iz davnih vremena koje su nazivali „vreme pre velike promene”. To je bilo doba kada su ljudi, zivotinje i prirodne sile imale moc da medjusobno razgovaraju. Ljudi i zivotinje ne razlikuju se mnogo po svojim osobinama i cesto su obdareni natprirodnim mocima. Takve legende osnovni su izvor verovanja da svaki covek ima svog duha zastitnika koji je bdeo nad njim i pomagao mu u teskim trenucima.
Taj duh uzimao je oblicje neke zivotinje s tajanstvenim sposobnostima zaduzene da vodi svog izabranika kroz sve opasnosti do konacne pobede i junackih podviga. Nekada su mladi Indijanci napustali svoje pleme na neodredjeno vreme i odlazili u sumu u potrazi za svojim zastitnikom. Tamo bi u samoci, u surovim uslovima divljine, tragali za nekim znakom ne bi li prepoznali neku zivotinju kao svog cuvara. Poglavica Sijetl jos kao decak shvatio je da je morski galeb otelotvorenje duha koji ga je stitio citavog zivota.
Indijanci su usmenim putem, s kolena na koleno, prenosili svoje mitove. Svako pleme imalo je svoje pripovedace koji su bili cenjeni i uvazavani. Neki od njih bili su nadaleko poznati, te su cesto putovali od sela do sela. Njihov je zadatak bio da sacuvaju plemenske legende od zaborava. Oni su imali sposobnost da vesto oponasaju junake prica kroz izrazajnu mimiku i podrazavanje zivotinjskih glasova. Pripovedali bi uz logorske vatre, na otvorenom, deci koja su ih pomno slusala. Igra vatre i senki pod zvezdanim nebom pojacavala je utisak magijskog i natprirodnog.
Deca su s velikom paznjom slusala price o zivotinjama iz svog okruzenja, o nastanku mnogih prirodnih pojava i o dozivljajima svojih hrabrih predaka. Pripovedac je od slusalaca trazio da, s vremena na vreme, potvrde svoju paznju izgovarajuci glasno „Ah Mo!”. Kada bi „Ah Mo” iz decijih usta utihnulo, pripovedanje je bilo zavrseno, a deca bi odlazila na spavanje.
Dani i noci (legenda naroda Kititas)
U davna vremena, pre nego sto je Veliki Duh doveo ljude na Zemlju, zivotinje su raspravljale o duzini dana i noci. Zivotinje koje su smatrale da svi dani u godini treba podjednako da traju izabrale su Zabu za svog predstavnika. Druga grupa je zelela da dan bude duzi od noci citave godine. Njih je zastupao Medved. Rasprava je trajala mesecima dok se obe strane nisu dogovorile da bi to pitanje trebalo staviti na glasanje i jednom zasvagda odluciti o trajanju dana i noci.
Sve zivotinje su se okupile i pocela je zucna rasprava koja je prerasla u veliku svadju. Najglasnija i najtvrdoglavija bila je Zaba tako da je Medved izgubio strpljenje i besno se izdrao na nju:
„Pojescu te zivu!”
„Prvo me uhvati!”, nadmeno je odgovorila Zaba.
Medved je cepteo od besa. Pokusao je da je zgnjeci svojom ogromnom sapom, ali Zaba se hitro izmigoljila i skocila u obliznju baru. Uvukla se u mulj, pa Medved nije mogao da je nadje. Trazio ju je satima dok se nije umorio i dok ga nije prosao bes. Predlozio je Zabi da se dogovore. Pristao je da dan i noc traju po 12 sati naizmenicno cele godine pod uslovom da on i njegovi sledbenici mogu da prespavaju hladnu zimu i, ukoliko Zaba pristane, da ih na prolece probudi. Zaba se slozila i izasla iz mulja.
Od tada se mesec ranog proleca kada se medvedi bude iz zimskog sna zove Vauk Vaukus po zvuku zabljeg kreketanja. Do danasnjih dana nijedan medved nece otici na spavanje u pecinu koja je daleko od bare. Da ne bi propustio budjenje i dolazak toplih dana.
Sunce i Mesec (legenda naroda Snokualni)
U pradavna vremena dve mlade devojke lezale su u travi i posmatrale nocno nebo. Ugledale su dve zvezde padalice koje su zaparale nebo. Bila su to dvojica ratnika sa Neba koja su se spustila na zemlju da nadju sebi neveste. Videvsi mlade devojke u travi, odlucise da ih uzmu sa sobom i ozene se njima. Kad su devojke zaspale, mladozenje su ih usnule prebacile na Nebo svome Zvezdanom narodu. Ujutru su ih uzeli za zene.
Devojke su mirno zivele sa svojim muzevima medju Zvezdanim narodom. Svaki dan isle su da kopaju korenje za rucak. Muzevi su ih upozorili da ne kopaju previse duboko jer mogu da probuse rupu kroz koju ce pasti na Zemlju.
Vreme je prolazilo, a mlade zene pocele su da tuguju za svojim plemenom. Kopajuci korenje, slucajno su otvorile rupu kroz koju se videla Zemlja i odlucile da pobegnu. U tajnosti su isplele dovoljno duge konopce od konoplje. Jednog jutra iskrale su se iz postelja svojih muzeva i konopcima se spustile na Zemlju. Vratile su se svom narodu koji im se veoma obradovao.
Posle nekoliko meseci obe mlade zene rodile su sinove. Decaci su rasli zajedno kao braca. Dok su jos bili bebe, majke su morale da odu u sumu da sakupljaju bobice, a decu su ostavile rodjacima na cuvanje. Njihovo odsustvo iskoristili su njihovi zvezdani muzevi koji su iz osvete ukrali decake i sakrili ih u duboku pecinu. Po povratku kuci, ocajne majke plakale su i zapomagale iz sveg glasa. Njihov vapaj cuo je Soko koji je video kuda su ocevi odveli decu. Sazalio se na tugu majki, odleteo je do pecine i vratio decake. Od tada je celo pleme budno pazilo na decu.
Godine su prolazile, deca su porasla i postala nerazdvojni prijatelji. Kad su se zamomcili, jedan od njih odlucio je da potrazi oca. Dugo je lutao nebom, ali nije nasao ni traga od oca. Ljutit i razocaran, pretvorio se u Sunce i ostao na nebu. Njegov prijatelj osecao se usamljeno, te je odlucio da mu se pridruzi i pretvorio se u Mesec. I danas ova dvojica hrabrih mladica svakodnevno zajedno kruze oko Zemlje.
Zasto detlic ima crvene grudi (legenda naroda Skvomis)
Nekada davno juzni vetar duvao je tako jako svojim vrelim dahom da su mnoge zivotinje bile veoma nesrecne. Veverica je sazvala sastanak svih zivotinja da odluce sta im valja ciniti. Posle duge rasprave odlucise da podju na jug i nadju dom juznog vetra.
Nakon dugog i teskog puta zivotinje su dosle do podnozja strme, stenovite planine na cijem je vrhu bila velika tvrdjava. Shvatile su da odatle duva juzni vetar, ali planina je bila tako strma i visoka da nikako nisu mogle da se uspnu do tvrdjave. Pokusavale su i pokusavale, ali nisu mogle da se popnu na vrh. To je uspelo samo Misu jer je bio toliko mali da je neopazeno usao u tvrdjavu. Tamo je shvatio da juzni vetar prave petorica brace. Primetio je, takodje, da su obesna braca do zuba naoruzana mnostvom lukova i strela.
Tiho i brzo Mis je pojeo strune na svakom luku. A kad su braca otisla na spavanje, napravio je duge merdevine od uvrnute konoplje i spustio ih niz planinu. Njima su se u tisini noci popele ostale zivotinje. Iako su se trudile da budu tihe, nespretni i teski Medved probudio je petoricu brace. Kada su videli da zivotinje nadiru u tvrdjavu, braca su potrcala po svoje oruzje, ali njihovi lukovi i strele bili su beskorisni. Morali su rukama da se bore protiv mnogo nadmocnijih ljutih zivotinja. Nakon kratke borbe zivotinje su savladale cetvoricu brace, ali peti je uspeo da pobegne. Do danas niko ne zna gde se krije. On i danas pravi vruci vetar, ali nema dovoljno snage da ikome naskodi.
Srecne zivotinje dogovorile su se da proslave pobedu. Zapalile su lukove i strele zarobljene brace i zaigrale oko vatre. Uzivale su u plesu i svojoj pobedi. Samo Detlic nije zeleo da igra. Zadovoljno je stajao ispred velike vatre satima gledajuci u nju. Ostao je tako nepomican toliko dugo da su mu prsa pocrvenela od toplote. Od tada detlici imaju crvene grudi n
Ljiljana Sadjil
link