Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 20:27:14 GMT -5
Rimski carevi iz nasih krajeva: galerije i Konstancije Hlor
Lomaca nad Crnom rekom
Galerije je otpoceo novu carsku propagandu zasnovanu na pricama o njegovom bozanskom poreklu: on je, navodno, sin boga Marsa i brat Romula, osnivaca Rima. Njegova majka Romula ga je, poput Olimpijade, majke Aleksandra Velikog, zacela sa samim bogom koji joj se priblizio u vidu azdaje
Gaj Galerije Velerije Maksimijan, rimski car
Te 311. godine gorela je lomaca na brezuljku Megara - Svetom brdu iznad Feliks Romulijane. Ogromna vatra osvetljavala je ceo prostor ispod brega, visoke zidine, palate, hramove. Presijavao se beli mermer, porfir, svetlucali su mozaici u velelepnim dvoranama kao da je i njih zahvatio plamen. Visespratna lomaca oznacavala je prelazak cara Galerija medju bogove, njegovu apoteozu (od grc. uzdizanje umrlog junaka ili velikog coveka do bozanstva). U sredistu lomace nalazila se vostana figura cara, a na vrhu kavez sa orlom koji je, kada su plameni jezici zahvatili odar, pusten da se vine put neba i da klicuci oglasi da je dusa cara zauvek zauzela mesto pokraj skuta svog bozanskog oca. U znak na ovaj dogadjaj, uz tumul (od lat. grob), na mestu lomace, sagradjen je mauzolej. Na istom mestu vec je stajao mauzolej Galerijeve majke Romule, koja je umrla nekoliko godina ranije.
Lomaca koja je 311. godine obelezila apoteozu rimskog cara Galerija poslednji put je u istoriji rimskoga sveta obelezila takav stari rimski obred. Vremena ce se uskoro promeniti - hriscanstvo ce prevladati - i rimski carevi vise nikada nece biti uzdizani na nebo putem svecanih lomaca.
Romulijana (Romuliana), danasnji Gamzigrad, nalazi se u zivopisnoj dolini Crne reke, nedaleko od Zajecara, medju bregovima, daleko od slucajnih pogleda putnika. Visoke bedeme sa ogromnim kulama i velicanstvene gradjevine opisali su jos u 19. veku retki putopisci.
Dugo je trajala rasprava o tome sta kriju ostaci gradjevina - vojni logor, vizantijsku tvrdjavu, naselje - dok osamdesetih godina proslog veka medju iskopinama blistavih mozaika i velelepnih skulptura nije nadjen natpis „Felix Romuliana”. Otkrivena je i glava rimskog cara, isklesana u tvrdom egipatskom porfiru, za koju vise nije bilo sumnje da prikazuje avgusta Galerija, posinka i naslednika velikog rimskog cara Dioklecijana. Otkrice se desilo 1993. godine - tacno 1700 godina od proglasenja Galerija za cezara (293. godine).
Zivot cara iz Romulijane
Bez sumnje, Galerije je rodjen u kraju u kome je sagradio ovaj dvorac negde sredinom 3. veka. Prvobitno ime bilo mu je Maksim. Njegov otac bio je obican seljak, a majka Romula verovatno begunac iz prekodunavske Dakije, svestenica „planinskih bogova”. Galerije je u mladosti cuvao stoku, zbog cega je nosio nadimak Armentarius - govedar.
U vreme svojih zemljaka, careva Aurelijana i Proba, napredovao je u vojsci. Nakon dolaska cara Dioklecijana na vlast, daleko je uznapredovao. Usinio ga je avgust Dioklecijan i odredio za mladjeg vladara - cezara. Tada je dobio i puno ime Gaj Galerije Velerije Maksimijan. Iste, 293. godine napustio je prvu suprugu Maksimilu, sa kojom je imao istoimenu kcer Maksimilu i ozenio se carskom kceri Valerijom.
U krajevima u kojima je vladao Galerije je gradio zdanja, trijumfalne lukove, kupatila. Dugo godina proveo je na Dunavu, u Sirmijumu (Sremska Mitrovica), a pored Sirmijuma, imao je dvorce i u Serdici (Sofija) i u Saloniki (Solun). Od 294. do 296. godine borio se sa varvarima na Dunavu: prvo sa Sarmatima, a zatim sa Karpima i Bastarnima. Nakon ovih ratova, Galerije je dao da se u Panoniji iskrce sume i isusi Pelsonsko jezero (Blatno jezero u danasnjoj Madjarskoj). U cast svoje supruge ove oblasti nazvao je „provincija Valerija” - naziv koji je ova oblast nosila sve do propasti Zapadnog rimskog carstva.
Sada i nekada – ostaci Feliks Romulijane i rekonstrukcija kako je ovaj grad izgledao.
U godinama 297/298. odigrao se najznacajniji dogadjaj u Galerijevom zivotu. Poznjeo je velike vojnicke uspehe porazivsi 298. godine Persijance na celu sa njihovim carem Narzesom. Prvi rat protiv Persijanaca zavrsio se tako lose da je stariji avgust, Dioklecijan, za kaznu naterao Galerija da kilometrima pesaci i prati njegovu kociju. Ali, vec sledece godine, Galerije je okupio novu, jacu vojsku i doziveo veliki uspeh. Zabelezeno je da je Galerije, pre bitke, na celu samo nekoliko vojnika, prerusen usao u neprijateljski tabor.
U bici protiv Persijanaca, koja se odigrala negde u Jermeniji, Rimljani su potpuno razbili neprijateljsku vojsku i cak zarobili harem (zene i decu, kao i dvorane) persijskog saha Narzesa sto je dalo Galeriju pravo da se poredi sa Aleksandrom Makedonskim koji je, jednom prilikom, zarobio zene persijskog vladara Darija.
Od 299. godine Galerije je ponovo na Dunavu, u Sirmijumu, gde ratuje protiv varvara Markomana, Sarmata i Karpa. Pretpostavlja se da je uz njega bila i njegova majka Romula jer se dogadjaji koji su se odigrali u zimu 302/303. godine tumace njenim uticajem na sina - odluka careva Dioklecijana i Galerija da otpocnu velike progone hriscana. U tim progonima, najkrvavijim u istoriji hriscanstva, stradalo je na hiljade hriscana.
Sredinom marta 303. godine Galerije se na Dunavu ponovo bori protiv Karpa. U prolece 305. godine vrhovni avgust Dioklecijan, kao i njegov kolega avgust Maksimijan povlace se s vlasti. Laktancije, hriscanski hronicar i savremenik Galerija, zivo opisuje kako je prvoga maja 305. godine na jednom brezuljku kod Nikomedije, uz stub sa Jupiterovim kipom, pred okupljenim dvorom i legijama, Dioklecijan sa suzama predao vlast svom nasledniku. Kao sto su pravila tetrarhije i predvidjala, za dva nova vrhovna vladara - avgusta, proglaseni su dotadasnji cezari Galerije i Konstancije Hlor.
Svi su nestrpljivo cekali da saznaju imena mladjih vladara - novih cezara. Na opste iznenadjenje, za cezare nisu proglaseni sinovi vladajucih vladara - Maksencije (sin avgusta Maksimijana) i Konstantin (sin cezara Konstancija), nego dva vojnika bliska novom avgustu Galeriju - Sever i Maksimin Daja (Galerijev sestric).
Gradnja Romulijane verovatno je zapocela oko 298, a nastavljena oko 306. godine, kada je Galerije, nakon smrti Konstancija Hlora, postao najstariji avgust i kada je najavio da ce, poput Dioklecijana, da se povuce sa prestola nakon sto proslavi vicenallie (dvadeset godina vlasti).
Ali, doba posle Dioklecijanove abdikacije ne prolazi mirno. Dolazi do velikih sukoba medju pretendentima na carski presto. Za avguste se samovoljno proglasavaju sin Konstancija Hlora - Konstanin i sin Maksimijana - Maksencije. Stari avgust Maksimijan takodje se predomislio i trazi ponovo vlast. Zbrka je potpuna. Rimski podanici vise ne znaju koliko vladara imaju. U borbama sa Maksencijem u Italiji gine Galerijev saveznik cezar Sever II. Tada, 307. godine, Galerije upada u Italiju i stize do Rima u kome se utvrdio Maksencije.
Posto nije uspeo da osvoji dobro utvrdjeni grad, Galerije se povlaci iz Italije i zove u pomoc bivseg avgusta Dioklecijana. Njih dvojica 308. godine u Karnuntumu donose odluku da se Galerijev prijatelj Licinije postavi za drugog avgusta. Istovremeno je Galerijeva supruga, a Dioklecijanova kci Valerija, zvanicno proglasena za caricu - avgustu.
Zabelezeno je takodje da je Galerije 309. godine nametnuo velike poreze kako bi obezbedio novac za proslavu svog predstojeceg jubileja. Medjutim, car iz Romulijane nikada nije doziveo godinu svog jubileja (313). Umro je od tumora, navodno u velikim mukama, 311. godine. Prethodno je proglasio svog maloletnog vanbracnog sina Kandidijana za cezara.
Uoci smrti Galerije objavljuje i edikt „o toleranciji” kojim se povlaci odluka o progonu hriscanske crkve. Ova odluka je za nekoliko godina prethodila mnogo cuvenijem „Milanskom ediktu” cara Konstantina koji je bio kljucni dogadjaj u priznanju hriscanske crkve.
Galerijeva porodica dozivela je tragicnu sudbinu, svojstvenu tom surovom dobu. Avgustu Valeriju prognao je sa dvora novi vladar Maksimin Daja zato sto nije pristala da postane zena novog cara. Posle Maksiminove smrti avgust Licinije postupio je jos surovije. Pogubio je Galerijevog vanbracnog sina Kandidijana (313. godine).
Posle petnaest meseci skrivanja po Balkanu od progona Licinija, bivsa avgusta Galerija Valerija i njena majka Priska otkrivene su u gradu Solunu (mestu u kome je imperator Galerije nekada izgradio svoj dvor). Podstaknuta vlastima, svetina se obrusila na dve bivse carice. Pogubljene su odsecanjem glave, a njihova tela bacena su u more. Dogodilo se to verovatno 314. godine. Bio je to Licinijev konacan obracun sa uspomenom na Galerija.
Dvorac u Romulijani
Galerije je zamislio dvorac nazvan Romulijana po uzoru na cuvenu Dioklecijanovu palatu u Splitu. Obe palate do tada su bile jedinstveni arhitektonski poduhvati u rimskom svetu. One su imale dvostruku namenu: za zivota vladara da sluze kao raskosni dvorci i da mu obezbede dostojanstvenu i spokojnu starost (iako se stari avgust odricao svetovne vlasti, on je zadrzavao pocasti, autoritet i vladarska prava). Posle smrti vladara, ove palate trebalo je da postanu mesto sahrane i trajnog hodocasca (mauzoleji) - neka vrsta politickog i ideoloskog zavestenja svim narodima imperije.
Iz svih delova carstva u Galerijevo rodno mesto sjatili su se najbolji graditelji, cuveni umetnici, klesari, slikari i veste zanatlije da od skupocenog mermera, donetog iz raznih delova carstva, izgrade i ukrase raskosan dvorac. Ta velicanstvena palata zapoceta je oko 305. godine Romuli u cast (godina njene smrti) da bi bila gradjena sve do Galerijeve smrti, 311. godine.
Romulijana je imala dvostruke utvrde. Starija nije dovrsena, a mladja, sa dvadeset kula povezanih visokim bedemima, stiti unutrasnjost. Na severnoj strani ovog zdanja otkrivene su dve raskosne palate s dvoranama ukrasenim izvanrednim mozaicima, freskama i skupocenim skulpturama. Dela iz Romulijane bila su vrhunac umetnosti toga doba. Izmedju dve palate nalazio se mali hram sa zrtvenikom posvecen Velikoj majci (Magna Mater) ili bogovima Liberu i Liberi. U juznom delu Gamzigrada, nasuprot palatama, stajala su monumentalna zdanja poput Jupiterovog hrama, zitnice, kupatila (termae) i drugih gradjevina. Romulijana je izgradjena tako da jasno cuva simboliku na one kojima je posvecena: na Galerija i njegovu majku Romulu.
Na osnovu onoga sto je nadjeno u palati, moze da se zakljuci da je Galerije bio narocito sklon onim bogovima koji su, kao i on, imali smrtnu majku i besmrtnog oca, poput Herkula, kao i Dionisa i Asklepija (Eskulapa). Posebna pocast ukazivana je Dionisiju, sto se vidi i u raznovrsnim mozaicima i skulpturama. U ovome ne treba traziti neku posebnu sujetu ili umisljenost cara, nego izraz tadasnje ideologije koja je vladara prikazivala kao bozanstvo.
Nakon careve smrti palata, kojoj je bila namenjena vecna uloga hrama - mauzoleja, vrlo brzo gubi znacaj. Neki delovi cak nikada nisu bili sasvim zavrseni. Kako smo videli, Galerijev naslednik Licinije vrlo brzo je zaboravio na dobrocinstva svog prethodnika i surovo je postupio sa njegovom porodicom.
U 4. veku ceo posed izgleda je potpao pod upravu Crkve koja je usred Galerijeve palate sagradila hriscansku baziliku. Mozda je to bio nacin posmrtne osvete caru koji je surovo progonio hriscane. U vreme najezde Huna, 441. godine, Romulijana je razorena i spaljena. Ponovo je bila razrusena i u 7. veku. Od tog doba ostala je pusta sve do 11. veka kada su se u zapustene zidine naselili Sloveni koji nisu znali ni naziv carskog dvorca, niti nekadasnjeg vlasnika. Tako je Romulijana dobila i novo ime - Gamzigrad.
Galerijev suvladar - Konstancije Hlor
Konstancije Hlor (hlor na grckom znaci bledoliki) bio je jedan od clanova prve tetrarhije kao cezar, a u drugoj tetrarhiji od 305. do 306. godine, postao je i avgust. Kao i ostali vladari toga doba, poticao je iz Ilirije, mozda iz Gornje Mezije (Dardanije), gde se, u gradu Naisu (Nis), negde oko 280. godine rodio njegov sin Konstantin. Krajem te decenije razveo se od Konstantinove majke Jelene kako bi se orodio sa samim carem. Ozenio se Teodorom, usvojenicom tadasnjeg cara Maksimijana, sa kojom je dobio tri sina i tri kceri. Osim dece, novi brak je Konstanciju omogucio i pristup najvisim polozajima carstva. Postao je vodja pretorijanaca na dvoru, a zatim, nakon proglasenja tetrarhije 293. godine, proglasen je za cezara i zvanicno usvojen od avgusta Maksimijana. Tako je Konstancije Flavije Julije postao Konstancije Valerije Herkulijan.
Cezari u Dioklecijanovoj tetrarhiji nisu birani „na lepe oci” ili na vezu, nego medju najsposobnijim oficirima koji su vec pokazali svoje vojne i druge osobine i koji su mogli da, umesto avgusta, predvode legije u osetljivim pogranicnim podrucjima. Tako je drugi cezar - Galerije mnoge godine proveo ratujuci po dunavskoj granici, a Konstancije je dobio zadatak da „smiri” pobunu Karausija u Galiji i Britaniji.
Konstancije je prvo uspeo da od pobunjenika povrati galske posede uz kanal Lamans, a, posle dve godine priprema, upao je u Britaniju. Nakon prelaska kanala, Konstancijeve trupe za sobom su zapalile sve brodove u znak odlucnosti da Britaniju nece napustiti sve dok ne pobede. Znamenita britanska magla znatno je otezavala kretanje legija koje su ipak uspele da u odlucnoj bici razbiju pobunjenike. Tako je Britanija pala u Konstancijeve ruke.
Vrativsi se u Galiju, cezar je nastavio uobicajeno ratovanje protiv Alemana i ostalih Germana uz rajnsku granicu. Godine 305. Konstancije Hlor menja Maksimijana kao novi avgust. Ipak, njegov polozaj nije bio ravnopravan drugom avgustu Galeriju, koji ne samo da je drzao mnogo vise rimskih poseda (Konstancije je upravljao samo u Galiji, Britaniji i Spaniji) i uticao na izbor novih cezara, nego je na dvoru cuvao i Konstancijevog sina (Konstantina) kao neku vrstu obezbedjenja za ponasanje svog starijeg kolege i suvladara.
Pocetkom 306. godine divlji Pikti su sa severa presli Hadrijanove zidine i upali u rimski deo Britanije. Konstancije je ponovo krenuo na Britansko ostrvo gde mu se pridruzio i Konstantin koji je najzad uspeo da se oslobodi Galerijevog nadzora. Konstancijeve legije su u leto 306. uspele da poraze i proteraju Pikte. Ali, to je bio i poslednji Konstancijev uspeh. Vec odavno slabog zdravlja, avgust se razboleo i umro u Eburakumu (danasnji Edinburg). Ne cekajuci odluku ostalih tetrarha, britanske legije su na licu mesta izabrale omiljenog carevog sina Konstantina za novog vladara. Vreme vladara koje su birali legionari ponovo se vratilo.
Konstancije je zapamcen kao dobar i sposoban vladar, sto je verovatno povezano i sa cinjenicom da je bio otac Konstantina Velikog, zastitnika hriscana. Bio je jedan od retkih vladara toga doba koji je umro prirodnom smrcu iako, doduse, prerano. Kasniji hronicari - svi odreda hriscani i simpatizeri Konstantina - isticu njegovu navodnu humanost i blagost, nasuprot surovosti ostalih clanova tetrarhije. Tako hriscanski izvori navode da je Konstancije izbegavao da primeni Dioklecijanove i Galerijeve edikte o progonu hriscana (303. godine i kasnije). Porusio je samo nekoliko crkava. Neki cak navode da je Konstancije bio blagonaklon prema hriscanima, sto je verovatno posledica nastojanja da se velica porodica prvog rimskog cara - hriscanina.
Dusko Lopandic
link
Lomaca nad Crnom rekom
Galerije je otpoceo novu carsku propagandu zasnovanu na pricama o njegovom bozanskom poreklu: on je, navodno, sin boga Marsa i brat Romula, osnivaca Rima. Njegova majka Romula ga je, poput Olimpijade, majke Aleksandra Velikog, zacela sa samim bogom koji joj se priblizio u vidu azdaje
Gaj Galerije Velerije Maksimijan, rimski car
Te 311. godine gorela je lomaca na brezuljku Megara - Svetom brdu iznad Feliks Romulijane. Ogromna vatra osvetljavala je ceo prostor ispod brega, visoke zidine, palate, hramove. Presijavao se beli mermer, porfir, svetlucali su mozaici u velelepnim dvoranama kao da je i njih zahvatio plamen. Visespratna lomaca oznacavala je prelazak cara Galerija medju bogove, njegovu apoteozu (od grc. uzdizanje umrlog junaka ili velikog coveka do bozanstva). U sredistu lomace nalazila se vostana figura cara, a na vrhu kavez sa orlom koji je, kada su plameni jezici zahvatili odar, pusten da se vine put neba i da klicuci oglasi da je dusa cara zauvek zauzela mesto pokraj skuta svog bozanskog oca. U znak na ovaj dogadjaj, uz tumul (od lat. grob), na mestu lomace, sagradjen je mauzolej. Na istom mestu vec je stajao mauzolej Galerijeve majke Romule, koja je umrla nekoliko godina ranije.
Lomaca koja je 311. godine obelezila apoteozu rimskog cara Galerija poslednji put je u istoriji rimskoga sveta obelezila takav stari rimski obred. Vremena ce se uskoro promeniti - hriscanstvo ce prevladati - i rimski carevi vise nikada nece biti uzdizani na nebo putem svecanih lomaca.
Romulijana (Romuliana), danasnji Gamzigrad, nalazi se u zivopisnoj dolini Crne reke, nedaleko od Zajecara, medju bregovima, daleko od slucajnih pogleda putnika. Visoke bedeme sa ogromnim kulama i velicanstvene gradjevine opisali su jos u 19. veku retki putopisci.
Dugo je trajala rasprava o tome sta kriju ostaci gradjevina - vojni logor, vizantijsku tvrdjavu, naselje - dok osamdesetih godina proslog veka medju iskopinama blistavih mozaika i velelepnih skulptura nije nadjen natpis „Felix Romuliana”. Otkrivena je i glava rimskog cara, isklesana u tvrdom egipatskom porfiru, za koju vise nije bilo sumnje da prikazuje avgusta Galerija, posinka i naslednika velikog rimskog cara Dioklecijana. Otkrice se desilo 1993. godine - tacno 1700 godina od proglasenja Galerija za cezara (293. godine).
Zivot cara iz Romulijane
Bez sumnje, Galerije je rodjen u kraju u kome je sagradio ovaj dvorac negde sredinom 3. veka. Prvobitno ime bilo mu je Maksim. Njegov otac bio je obican seljak, a majka Romula verovatno begunac iz prekodunavske Dakije, svestenica „planinskih bogova”. Galerije je u mladosti cuvao stoku, zbog cega je nosio nadimak Armentarius - govedar.
U vreme svojih zemljaka, careva Aurelijana i Proba, napredovao je u vojsci. Nakon dolaska cara Dioklecijana na vlast, daleko je uznapredovao. Usinio ga je avgust Dioklecijan i odredio za mladjeg vladara - cezara. Tada je dobio i puno ime Gaj Galerije Velerije Maksimijan. Iste, 293. godine napustio je prvu suprugu Maksimilu, sa kojom je imao istoimenu kcer Maksimilu i ozenio se carskom kceri Valerijom.
U krajevima u kojima je vladao Galerije je gradio zdanja, trijumfalne lukove, kupatila. Dugo godina proveo je na Dunavu, u Sirmijumu (Sremska Mitrovica), a pored Sirmijuma, imao je dvorce i u Serdici (Sofija) i u Saloniki (Solun). Od 294. do 296. godine borio se sa varvarima na Dunavu: prvo sa Sarmatima, a zatim sa Karpima i Bastarnima. Nakon ovih ratova, Galerije je dao da se u Panoniji iskrce sume i isusi Pelsonsko jezero (Blatno jezero u danasnjoj Madjarskoj). U cast svoje supruge ove oblasti nazvao je „provincija Valerija” - naziv koji je ova oblast nosila sve do propasti Zapadnog rimskog carstva.
Sada i nekada – ostaci Feliks Romulijane i rekonstrukcija kako je ovaj grad izgledao.
U godinama 297/298. odigrao se najznacajniji dogadjaj u Galerijevom zivotu. Poznjeo je velike vojnicke uspehe porazivsi 298. godine Persijance na celu sa njihovim carem Narzesom. Prvi rat protiv Persijanaca zavrsio se tako lose da je stariji avgust, Dioklecijan, za kaznu naterao Galerija da kilometrima pesaci i prati njegovu kociju. Ali, vec sledece godine, Galerije je okupio novu, jacu vojsku i doziveo veliki uspeh. Zabelezeno je da je Galerije, pre bitke, na celu samo nekoliko vojnika, prerusen usao u neprijateljski tabor.
U bici protiv Persijanaca, koja se odigrala negde u Jermeniji, Rimljani su potpuno razbili neprijateljsku vojsku i cak zarobili harem (zene i decu, kao i dvorane) persijskog saha Narzesa sto je dalo Galeriju pravo da se poredi sa Aleksandrom Makedonskim koji je, jednom prilikom, zarobio zene persijskog vladara Darija.
Od 299. godine Galerije je ponovo na Dunavu, u Sirmijumu, gde ratuje protiv varvara Markomana, Sarmata i Karpa. Pretpostavlja se da je uz njega bila i njegova majka Romula jer se dogadjaji koji su se odigrali u zimu 302/303. godine tumace njenim uticajem na sina - odluka careva Dioklecijana i Galerija da otpocnu velike progone hriscana. U tim progonima, najkrvavijim u istoriji hriscanstva, stradalo je na hiljade hriscana.
Sredinom marta 303. godine Galerije se na Dunavu ponovo bori protiv Karpa. U prolece 305. godine vrhovni avgust Dioklecijan, kao i njegov kolega avgust Maksimijan povlace se s vlasti. Laktancije, hriscanski hronicar i savremenik Galerija, zivo opisuje kako je prvoga maja 305. godine na jednom brezuljku kod Nikomedije, uz stub sa Jupiterovim kipom, pred okupljenim dvorom i legijama, Dioklecijan sa suzama predao vlast svom nasledniku. Kao sto su pravila tetrarhije i predvidjala, za dva nova vrhovna vladara - avgusta, proglaseni su dotadasnji cezari Galerije i Konstancije Hlor.
Svi su nestrpljivo cekali da saznaju imena mladjih vladara - novih cezara. Na opste iznenadjenje, za cezare nisu proglaseni sinovi vladajucih vladara - Maksencije (sin avgusta Maksimijana) i Konstantin (sin cezara Konstancija), nego dva vojnika bliska novom avgustu Galeriju - Sever i Maksimin Daja (Galerijev sestric).
Gradnja Romulijane verovatno je zapocela oko 298, a nastavljena oko 306. godine, kada je Galerije, nakon smrti Konstancija Hlora, postao najstariji avgust i kada je najavio da ce, poput Dioklecijana, da se povuce sa prestola nakon sto proslavi vicenallie (dvadeset godina vlasti).
Ali, doba posle Dioklecijanove abdikacije ne prolazi mirno. Dolazi do velikih sukoba medju pretendentima na carski presto. Za avguste se samovoljno proglasavaju sin Konstancija Hlora - Konstanin i sin Maksimijana - Maksencije. Stari avgust Maksimijan takodje se predomislio i trazi ponovo vlast. Zbrka je potpuna. Rimski podanici vise ne znaju koliko vladara imaju. U borbama sa Maksencijem u Italiji gine Galerijev saveznik cezar Sever II. Tada, 307. godine, Galerije upada u Italiju i stize do Rima u kome se utvrdio Maksencije.
Posto nije uspeo da osvoji dobro utvrdjeni grad, Galerije se povlaci iz Italije i zove u pomoc bivseg avgusta Dioklecijana. Njih dvojica 308. godine u Karnuntumu donose odluku da se Galerijev prijatelj Licinije postavi za drugog avgusta. Istovremeno je Galerijeva supruga, a Dioklecijanova kci Valerija, zvanicno proglasena za caricu - avgustu.
Zabelezeno je takodje da je Galerije 309. godine nametnuo velike poreze kako bi obezbedio novac za proslavu svog predstojeceg jubileja. Medjutim, car iz Romulijane nikada nije doziveo godinu svog jubileja (313). Umro je od tumora, navodno u velikim mukama, 311. godine. Prethodno je proglasio svog maloletnog vanbracnog sina Kandidijana za cezara.
Uoci smrti Galerije objavljuje i edikt „o toleranciji” kojim se povlaci odluka o progonu hriscanske crkve. Ova odluka je za nekoliko godina prethodila mnogo cuvenijem „Milanskom ediktu” cara Konstantina koji je bio kljucni dogadjaj u priznanju hriscanske crkve.
Galerijeva porodica dozivela je tragicnu sudbinu, svojstvenu tom surovom dobu. Avgustu Valeriju prognao je sa dvora novi vladar Maksimin Daja zato sto nije pristala da postane zena novog cara. Posle Maksiminove smrti avgust Licinije postupio je jos surovije. Pogubio je Galerijevog vanbracnog sina Kandidijana (313. godine).
Posle petnaest meseci skrivanja po Balkanu od progona Licinija, bivsa avgusta Galerija Valerija i njena majka Priska otkrivene su u gradu Solunu (mestu u kome je imperator Galerije nekada izgradio svoj dvor). Podstaknuta vlastima, svetina se obrusila na dve bivse carice. Pogubljene su odsecanjem glave, a njihova tela bacena su u more. Dogodilo se to verovatno 314. godine. Bio je to Licinijev konacan obracun sa uspomenom na Galerija.
Dvorac u Romulijani
Galerije je zamislio dvorac nazvan Romulijana po uzoru na cuvenu Dioklecijanovu palatu u Splitu. Obe palate do tada su bile jedinstveni arhitektonski poduhvati u rimskom svetu. One su imale dvostruku namenu: za zivota vladara da sluze kao raskosni dvorci i da mu obezbede dostojanstvenu i spokojnu starost (iako se stari avgust odricao svetovne vlasti, on je zadrzavao pocasti, autoritet i vladarska prava). Posle smrti vladara, ove palate trebalo je da postanu mesto sahrane i trajnog hodocasca (mauzoleji) - neka vrsta politickog i ideoloskog zavestenja svim narodima imperije.
Iz svih delova carstva u Galerijevo rodno mesto sjatili su se najbolji graditelji, cuveni umetnici, klesari, slikari i veste zanatlije da od skupocenog mermera, donetog iz raznih delova carstva, izgrade i ukrase raskosan dvorac. Ta velicanstvena palata zapoceta je oko 305. godine Romuli u cast (godina njene smrti) da bi bila gradjena sve do Galerijeve smrti, 311. godine.
Romulijana je imala dvostruke utvrde. Starija nije dovrsena, a mladja, sa dvadeset kula povezanih visokim bedemima, stiti unutrasnjost. Na severnoj strani ovog zdanja otkrivene su dve raskosne palate s dvoranama ukrasenim izvanrednim mozaicima, freskama i skupocenim skulpturama. Dela iz Romulijane bila su vrhunac umetnosti toga doba. Izmedju dve palate nalazio se mali hram sa zrtvenikom posvecen Velikoj majci (Magna Mater) ili bogovima Liberu i Liberi. U juznom delu Gamzigrada, nasuprot palatama, stajala su monumentalna zdanja poput Jupiterovog hrama, zitnice, kupatila (termae) i drugih gradjevina. Romulijana je izgradjena tako da jasno cuva simboliku na one kojima je posvecena: na Galerija i njegovu majku Romulu.
Na osnovu onoga sto je nadjeno u palati, moze da se zakljuci da je Galerije bio narocito sklon onim bogovima koji su, kao i on, imali smrtnu majku i besmrtnog oca, poput Herkula, kao i Dionisa i Asklepija (Eskulapa). Posebna pocast ukazivana je Dionisiju, sto se vidi i u raznovrsnim mozaicima i skulpturama. U ovome ne treba traziti neku posebnu sujetu ili umisljenost cara, nego izraz tadasnje ideologije koja je vladara prikazivala kao bozanstvo.
Nakon careve smrti palata, kojoj je bila namenjena vecna uloga hrama - mauzoleja, vrlo brzo gubi znacaj. Neki delovi cak nikada nisu bili sasvim zavrseni. Kako smo videli, Galerijev naslednik Licinije vrlo brzo je zaboravio na dobrocinstva svog prethodnika i surovo je postupio sa njegovom porodicom.
U 4. veku ceo posed izgleda je potpao pod upravu Crkve koja je usred Galerijeve palate sagradila hriscansku baziliku. Mozda je to bio nacin posmrtne osvete caru koji je surovo progonio hriscane. U vreme najezde Huna, 441. godine, Romulijana je razorena i spaljena. Ponovo je bila razrusena i u 7. veku. Od tog doba ostala je pusta sve do 11. veka kada su se u zapustene zidine naselili Sloveni koji nisu znali ni naziv carskog dvorca, niti nekadasnjeg vlasnika. Tako je Romulijana dobila i novo ime - Gamzigrad.
Galerijev suvladar - Konstancije Hlor
Konstancije Hlor (hlor na grckom znaci bledoliki) bio je jedan od clanova prve tetrarhije kao cezar, a u drugoj tetrarhiji od 305. do 306. godine, postao je i avgust. Kao i ostali vladari toga doba, poticao je iz Ilirije, mozda iz Gornje Mezije (Dardanije), gde se, u gradu Naisu (Nis), negde oko 280. godine rodio njegov sin Konstantin. Krajem te decenije razveo se od Konstantinove majke Jelene kako bi se orodio sa samim carem. Ozenio se Teodorom, usvojenicom tadasnjeg cara Maksimijana, sa kojom je dobio tri sina i tri kceri. Osim dece, novi brak je Konstanciju omogucio i pristup najvisim polozajima carstva. Postao je vodja pretorijanaca na dvoru, a zatim, nakon proglasenja tetrarhije 293. godine, proglasen je za cezara i zvanicno usvojen od avgusta Maksimijana. Tako je Konstancije Flavije Julije postao Konstancije Valerije Herkulijan.
Cezari u Dioklecijanovoj tetrarhiji nisu birani „na lepe oci” ili na vezu, nego medju najsposobnijim oficirima koji su vec pokazali svoje vojne i druge osobine i koji su mogli da, umesto avgusta, predvode legije u osetljivim pogranicnim podrucjima. Tako je drugi cezar - Galerije mnoge godine proveo ratujuci po dunavskoj granici, a Konstancije je dobio zadatak da „smiri” pobunu Karausija u Galiji i Britaniji.
Konstancije je prvo uspeo da od pobunjenika povrati galske posede uz kanal Lamans, a, posle dve godine priprema, upao je u Britaniju. Nakon prelaska kanala, Konstancijeve trupe za sobom su zapalile sve brodove u znak odlucnosti da Britaniju nece napustiti sve dok ne pobede. Znamenita britanska magla znatno je otezavala kretanje legija koje su ipak uspele da u odlucnoj bici razbiju pobunjenike. Tako je Britanija pala u Konstancijeve ruke.
Vrativsi se u Galiju, cezar je nastavio uobicajeno ratovanje protiv Alemana i ostalih Germana uz rajnsku granicu. Godine 305. Konstancije Hlor menja Maksimijana kao novi avgust. Ipak, njegov polozaj nije bio ravnopravan drugom avgustu Galeriju, koji ne samo da je drzao mnogo vise rimskih poseda (Konstancije je upravljao samo u Galiji, Britaniji i Spaniji) i uticao na izbor novih cezara, nego je na dvoru cuvao i Konstancijevog sina (Konstantina) kao neku vrstu obezbedjenja za ponasanje svog starijeg kolege i suvladara.
Pocetkom 306. godine divlji Pikti su sa severa presli Hadrijanove zidine i upali u rimski deo Britanije. Konstancije je ponovo krenuo na Britansko ostrvo gde mu se pridruzio i Konstantin koji je najzad uspeo da se oslobodi Galerijevog nadzora. Konstancijeve legije su u leto 306. uspele da poraze i proteraju Pikte. Ali, to je bio i poslednji Konstancijev uspeh. Vec odavno slabog zdravlja, avgust se razboleo i umro u Eburakumu (danasnji Edinburg). Ne cekajuci odluku ostalih tetrarha, britanske legije su na licu mesta izabrale omiljenog carevog sina Konstantina za novog vladara. Vreme vladara koje su birali legionari ponovo se vratilo.
Konstancije je zapamcen kao dobar i sposoban vladar, sto je verovatno povezano i sa cinjenicom da je bio otac Konstantina Velikog, zastitnika hriscana. Bio je jedan od retkih vladara toga doba koji je umro prirodnom smrcu iako, doduse, prerano. Kasniji hronicari - svi odreda hriscani i simpatizeri Konstantina - isticu njegovu navodnu humanost i blagost, nasuprot surovosti ostalih clanova tetrarhije. Tako hriscanski izvori navode da je Konstancije izbegavao da primeni Dioklecijanove i Galerijeve edikte o progonu hriscana (303. godine i kasnije). Porusio je samo nekoliko crkava. Neki cak navode da je Konstancije bio blagonaklon prema hriscanima, sto je verovatno posledica nastojanja da se velica porodica prvog rimskog cara - hriscanina.
Dusko Lopandic
link