Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 22:27:15 GMT -5
Na rodjendan srpske vlade
Kako je Djurica otisao iz soveta
Pre 200 godina pocela je da radi prva srpska vlada. Prota Mateja Nenadovic u svojim „Memoarima” opisuje te ustanicke dane
Prota Mateja Nenadovic, jedna od najznacajnijih licnosti Prvog srpskog ustanka i prve polovine 19. veka.
Posle prvih velikih pobeda, cim poce ustanak, zapisa prota Mateja Nenadovic, „sta nam sad traba raditi, to je: da se postaramo za u vnutrenost dobar poredak uvesti”. Na prvoj skupstini, na kojoj se okupilo oko tri stotine najuglednijih ljudi, „ja opomenem: Gospodaru, buduci da ste vi i sve staresine obecali da na prvoj skupstini Sinod postavimo, i da je to sav narod cuo i da s nestrpljenjem kad ce se Sinod ustanoviti pogleda, a ovo je skupstina i sad je vreme!” I onda krene od Karadjordjeve strane zapovest da svaka nahija „sobere od staresina, buljubasa, kaludjera, popova, kmetova i od prostog naroda celu skupstinu i da izmedju sebe izaberu najboljega, najpravdoljubivijega coveka, i u kog sva nahija ima poverenja i da ga zakunu da ce on sa ostalim sovetnicima o svemu narodu srpskom bespristrasno brigu nositi a narocito o svojoj nahiji; i da ce svakoga pravednoga zastupati i braniti, a kriva, bio on komendant, vojvoda, buljubasa, pop ili kaludjer, ili kmet, bez razlike i licemerja, krivca velikoga za njegova dela u Sinodu javiti, Sinod, pak, Vrhovnome vozdu Karadjordju, koji ce soglasno kriva kastigovati a prava odbraniti. I kad se zakune, neka mu skupstina polnomoscije s potpisima cele skupstine dade, i onda ce ga Sinod za svoga sodruga i sinodziju primiti”. Tako i bude. U manastiru Voljavci se nameste od lipovine astal i dve klupe otesu, na astal prostru maramu, pa na maramu sveto jevandjelje uz manastirski krst slave i „oko toga ucinimo zasedanije”, posto su stigli poslanici iz nahije smederevske, jagodinske, cuprijske, pozarevacke i ostalih, noseci sa sobom „kako se ko zakleo, i od skupstine polnomoscije. Cuse okolni ljudi za Sinod i navalise kao na svetinju tuziti se i pitati kojezasto”.
Posle predju u manastir Bogovadju, komotniji i imucniji, jer je u
Voljavci velika sirotinja bila: celije malene i niske, „nasa je sreca sto je leto bilo” pa su mogli na doksatu spavati, malo kukuruznog brasna i nista vise sa kaludjerima deliti, a ni kupiti se nista nije moglo jer je manastir pod rudnickom planinom usamljen i pust, da ni covek sa konjem nije mogao prici.
Sad nastavimo raditi sto smo u Voljavci zapoceli, „tj. da pisu u svaku nahiju sa uputstvima kako birati najbolje, da nadju koga pismenog ko ce od magistrata moci Sovetu otpisati i javiti i da te ljude nameste ili u varos, ako nije izgorela, ili u selu, u kakvu kucu, da sede i da sude. „U povecim presudama mogu pozvati i vojene staresine; u nedoumeniju da jave Sinodu od nahija koje su blize Sinodu, a Sinod javice Karadjordju. I to da bude odmah ispunjeno.”
A ugodno i dobro u Bogovadji je bilo: najlepsa, igumanova, soba odredjena je za zasedanje Sinoda, „zelena coja, ciraci, makaze, artije, vosak, i druge kancelarijske potrebe prostremo po lepom astalu, ispravimo evangelije i bogovadjski velik srebrom okovani krst... Imali smo dva kaludjera, Neofrita i Drena i Mojseja igumana, te su pomagali koncepte prepisivati. Zato treba nasim kaludjerima blagodariti sto su nam manastire sacuvali, gde se nase svestenstvo ucilo, i nase obicaje i veru sacuvali, te se nismo isturcili ili posokcili kao u Bosni”.
Ali, ni tu ne ostanu dugo, vec predju u tek od Turaka ocisceno Smederevo, „nasih careva i despota grad”, nadju jednu „prilicno lepu kucu i okolo kvartire od ispraznjenih turskih kuca za nocivanje sinodzija. Eto i drugo preselenije Sinoda...” „Tuna kako smo umeli, radimo, a sve se nadamo kad cemo Beograd uzeti, da i tamo cetvrto preselenije Sinoda docekamo, i Bog dade te docekasmo.”
Pitate me zasto je Karadjordje Djuricu otpustio, ili, pravije da kazem, iz Soveta isterao. (Prota je svoje „Memoare” namenio svojoj deci i potomcima, zato njegovo kazivanje cesto ima oblik direktnog obracanja citaocu, pa tako i ovde.) Dakle, evo te price:
Manastir Voljavca – rad Boze Prodanovica
„Sedi u Sovetu Karadjordje i zapita me: ‘Jesu li ti svi sovetnici od nahije polnomoscije doneli?’ Ja kazem da jesu. ‘Da vidim’, veli. Usta Boza (Grujicic) i u nasoj maloj arhivici nadje i donese i nekoliko procita. ‘Nadji’, veli ‘brat-Djuricino polnomoscije i pricitajte mi’. Procita Boza; on slusa kako se Djurica u skupstini zaklinje najvecom kletvom, zivim Bogom i trista i osamnaest bogonosnih otaca i svim svetim, po kaludjerski, ‘da cu ja, Djurica, sa drugim sinodzijama starati se o svemu nasem narodu, a narocito o svojoj nahiji, motriti, istrazivati, raspitivati se i cuvati da ne bi jaci slabijega, staresina, buljubasa, ili gazda, siromaha pravednoga napao i gazio, i ako to ne bih mogao mojim dobrim savetovanjem prekratiti, da cu bez licemerja, bespristrastija, po mojoj cistoj sovesti u Sinodu javljati, da Sinod, kako znao bude prava odbrani i kriva da kastiguje’.
Karadjordje na to: ‘E, braco sinodzije, onda je bilo vise brace nego gospodina P. M. / je li vam Djurica javio da je njemu poznato kako je jedan buljubasa jednoga postena i prava coveka isprebijao, nogama i cizmama gazio, i da je taj covek posle cetiri dana sav isprebijan umro?’ - ‘Nije, gospodaru!’ - Djurica usta i rece: ‘Zaboravio sam, gospodaru!’ - Mi se uprav pocesmo za naseg drugara stideti i pocesmo razgovarati sta je zasluzio kada je zakletvu prestupio.
Karadjordje presece nase dogovaranje i rece: ‘Brat-Djurica, kad si prestupio zakletvu i nisi nad narodom nadziravao i nisi cuvao ovce / kao dobar pastir svoje stado /, a ti uzmi kapu pak idi cuvaj svinje, i srecan ti put!’ - Djurica podje mu ruci, a on ruku trze. Tako ti moj Djurica ode iz Soveta.”
Djurica je bio iz Resave, poslanik za nahiju cuprijsku.
Godina je bila 1806.
A kad je dosla kobna 1813. i sve dotle steceno propalo, hodam - pise Prota - nekoliko dana i danju i nocu u nedoumeniju. Turke vidim a topove cujem, kako turski topovi, jedni od Smedereva i Beograda do Kolubare, a drugi od Sapca i usca u Savu reke Vukodrazi, glas topovski glasom glasu odgovara. Vidim i dimove od zapaljenih selskih kuca: jedni od Sapca a drugi od Beograda u nebo se sastaju, u vedru danu oblak nacinili, i za svakog Srbina, koji cuje i vidi, kanda ga u srce udaraju, ili svm u ognju gori. Sad mi dodji, o vitijo (bestidnice), slusaj i gledaj i opisi, ako mozes, ondanje grozno pozorje naroda srpskog! ... / U takvom krajnjem nedoumeniju, pomislim: nebo visoko, zemlja tvrda, a od Cesarije Turci vodu zatvorili, begati se nema kuda, a braniti se ne mozemo. Neizbezivo ropstvo i smrt pred ocima vidim. Preznem i otrgnem se iz ruku ocajanija, kao iz sna probudim se i pomislim: a da l’ bi se joste u cemu sebi i svom rodu pomoci moglo? Od sviju misli ova mi se ucini neophodimo najpreca i najnuznija: moliti najvecega vraga, Turcina. Od dva zla - birati manje.
Predjem na kraj turske vojske. Dodjem vise Uba na brdo Vucjak, gde nadjem oko 30 Srba u skupu; placuci se pozdravimo. Zamolim ja nekog Glisic Milovana iz Paljuva da me poslusa i odnese moje molbeno pismo u tursku vojsku. Glisic iza glasa povice da ne sme, no da molim starca Jakova. Posaljem istoga Glisica i dva moja momka; dovedu starca Jakova da odnese moje pismo do vezira Derendelije i do Hadzi-bega, u kome molim se u ime naroda da ne pale i da ne robe, a da ce se narod na carski obraz predati. No evo nevolje, starac Jakov vice jednako: „Ne smem te ne smem, poseci ce me Turci.” Molim, namoliti ne mogu, a pretnje mi ne pomazu. Naposletku kazem starcu: „Jakove, ti si od sviju nas ovde stariji barem dvadeset i pet godina, umri pre nas dvadeset i pet dana, a mores spasti toliku sirotinju od paljenja, secenja i robljenja.” I kazem mu: ako odnese pismo u vezirov logor, mogu ga ziva Turci pustiti ali „ako ne odneses, Bogom ti se zaklinjem da ces ovde za po sata od mene poginuti”. Kad Jakov vidi da mu je mreti te mreti, pristade da nosi pismo.
Spomen-ploca u manastiru Voljavci
Odsekose mu veliki prut, na vrh pruta nacinise procep, i u taj procep metu pismo. On uzme taj procep sa pismom, podize ga visoko da se vidi, i ode u turski logor. U tom pismu preklinjao sam vezira da prestane robiti i paliti; sav se narod razbeza; sta ce caru pusta zemlja, sta ce im Srbija kad sve Srbe iseku? - vece da ustavi paljenje i secenje po selima, a narod se predaje i na miru ce biti. Starac doista pismo odnese u procepu, no kad je preko polja blizu logora bio, triput je padao, pa opet ustane i dalje. Nije smeo nikuda na stranu jer smo mu kazali da cemo mi za njim iz sume jednako gledati hoce li bas u Turke otici.
Vezir, kad procita pismo, zapovedi odmah te se sva turska vojska iz sela povrati i prestane svuda vise paliti i pljackati, i krene dalje. A starca Jakova nevredima otpute.
Docnije, kad se Srbija oslobodila, dodaje Ljubomir Nenadovic, sin Protin a priredjivac prvog izdanja ocevih „Memoara”, izradio je prota Mateja te kuca toga starca Jakova dugo vremena nije porez placala ni na kuluk isla.
S. N.
link
Kako je Djurica otisao iz soveta
Pre 200 godina pocela je da radi prva srpska vlada. Prota Mateja Nenadovic u svojim „Memoarima” opisuje te ustanicke dane
Prota Mateja Nenadovic, jedna od najznacajnijih licnosti Prvog srpskog ustanka i prve polovine 19. veka.
Posle prvih velikih pobeda, cim poce ustanak, zapisa prota Mateja Nenadovic, „sta nam sad traba raditi, to je: da se postaramo za u vnutrenost dobar poredak uvesti”. Na prvoj skupstini, na kojoj se okupilo oko tri stotine najuglednijih ljudi, „ja opomenem: Gospodaru, buduci da ste vi i sve staresine obecali da na prvoj skupstini Sinod postavimo, i da je to sav narod cuo i da s nestrpljenjem kad ce se Sinod ustanoviti pogleda, a ovo je skupstina i sad je vreme!” I onda krene od Karadjordjeve strane zapovest da svaka nahija „sobere od staresina, buljubasa, kaludjera, popova, kmetova i od prostog naroda celu skupstinu i da izmedju sebe izaberu najboljega, najpravdoljubivijega coveka, i u kog sva nahija ima poverenja i da ga zakunu da ce on sa ostalim sovetnicima o svemu narodu srpskom bespristrasno brigu nositi a narocito o svojoj nahiji; i da ce svakoga pravednoga zastupati i braniti, a kriva, bio on komendant, vojvoda, buljubasa, pop ili kaludjer, ili kmet, bez razlike i licemerja, krivca velikoga za njegova dela u Sinodu javiti, Sinod, pak, Vrhovnome vozdu Karadjordju, koji ce soglasno kriva kastigovati a prava odbraniti. I kad se zakune, neka mu skupstina polnomoscije s potpisima cele skupstine dade, i onda ce ga Sinod za svoga sodruga i sinodziju primiti”. Tako i bude. U manastiru Voljavci se nameste od lipovine astal i dve klupe otesu, na astal prostru maramu, pa na maramu sveto jevandjelje uz manastirski krst slave i „oko toga ucinimo zasedanije”, posto su stigli poslanici iz nahije smederevske, jagodinske, cuprijske, pozarevacke i ostalih, noseci sa sobom „kako se ko zakleo, i od skupstine polnomoscije. Cuse okolni ljudi za Sinod i navalise kao na svetinju tuziti se i pitati kojezasto”.
Posle predju u manastir Bogovadju, komotniji i imucniji, jer je u
Voljavci velika sirotinja bila: celije malene i niske, „nasa je sreca sto je leto bilo” pa su mogli na doksatu spavati, malo kukuruznog brasna i nista vise sa kaludjerima deliti, a ni kupiti se nista nije moglo jer je manastir pod rudnickom planinom usamljen i pust, da ni covek sa konjem nije mogao prici.
Sad nastavimo raditi sto smo u Voljavci zapoceli, „tj. da pisu u svaku nahiju sa uputstvima kako birati najbolje, da nadju koga pismenog ko ce od magistrata moci Sovetu otpisati i javiti i da te ljude nameste ili u varos, ako nije izgorela, ili u selu, u kakvu kucu, da sede i da sude. „U povecim presudama mogu pozvati i vojene staresine; u nedoumeniju da jave Sinodu od nahija koje su blize Sinodu, a Sinod javice Karadjordju. I to da bude odmah ispunjeno.”
A ugodno i dobro u Bogovadji je bilo: najlepsa, igumanova, soba odredjena je za zasedanje Sinoda, „zelena coja, ciraci, makaze, artije, vosak, i druge kancelarijske potrebe prostremo po lepom astalu, ispravimo evangelije i bogovadjski velik srebrom okovani krst... Imali smo dva kaludjera, Neofrita i Drena i Mojseja igumana, te su pomagali koncepte prepisivati. Zato treba nasim kaludjerima blagodariti sto su nam manastire sacuvali, gde se nase svestenstvo ucilo, i nase obicaje i veru sacuvali, te se nismo isturcili ili posokcili kao u Bosni”.
Ali, ni tu ne ostanu dugo, vec predju u tek od Turaka ocisceno Smederevo, „nasih careva i despota grad”, nadju jednu „prilicno lepu kucu i okolo kvartire od ispraznjenih turskih kuca za nocivanje sinodzija. Eto i drugo preselenije Sinoda...” „Tuna kako smo umeli, radimo, a sve se nadamo kad cemo Beograd uzeti, da i tamo cetvrto preselenije Sinoda docekamo, i Bog dade te docekasmo.”
Pitate me zasto je Karadjordje Djuricu otpustio, ili, pravije da kazem, iz Soveta isterao. (Prota je svoje „Memoare” namenio svojoj deci i potomcima, zato njegovo kazivanje cesto ima oblik direktnog obracanja citaocu, pa tako i ovde.) Dakle, evo te price:
Manastir Voljavca – rad Boze Prodanovica
„Sedi u Sovetu Karadjordje i zapita me: ‘Jesu li ti svi sovetnici od nahije polnomoscije doneli?’ Ja kazem da jesu. ‘Da vidim’, veli. Usta Boza (Grujicic) i u nasoj maloj arhivici nadje i donese i nekoliko procita. ‘Nadji’, veli ‘brat-Djuricino polnomoscije i pricitajte mi’. Procita Boza; on slusa kako se Djurica u skupstini zaklinje najvecom kletvom, zivim Bogom i trista i osamnaest bogonosnih otaca i svim svetim, po kaludjerski, ‘da cu ja, Djurica, sa drugim sinodzijama starati se o svemu nasem narodu, a narocito o svojoj nahiji, motriti, istrazivati, raspitivati se i cuvati da ne bi jaci slabijega, staresina, buljubasa, ili gazda, siromaha pravednoga napao i gazio, i ako to ne bih mogao mojim dobrim savetovanjem prekratiti, da cu bez licemerja, bespristrastija, po mojoj cistoj sovesti u Sinodu javljati, da Sinod, kako znao bude prava odbrani i kriva da kastiguje’.
Karadjordje na to: ‘E, braco sinodzije, onda je bilo vise brace nego gospodina P. M. / je li vam Djurica javio da je njemu poznato kako je jedan buljubasa jednoga postena i prava coveka isprebijao, nogama i cizmama gazio, i da je taj covek posle cetiri dana sav isprebijan umro?’ - ‘Nije, gospodaru!’ - Djurica usta i rece: ‘Zaboravio sam, gospodaru!’ - Mi se uprav pocesmo za naseg drugara stideti i pocesmo razgovarati sta je zasluzio kada je zakletvu prestupio.
Karadjordje presece nase dogovaranje i rece: ‘Brat-Djurica, kad si prestupio zakletvu i nisi nad narodom nadziravao i nisi cuvao ovce / kao dobar pastir svoje stado /, a ti uzmi kapu pak idi cuvaj svinje, i srecan ti put!’ - Djurica podje mu ruci, a on ruku trze. Tako ti moj Djurica ode iz Soveta.”
Djurica je bio iz Resave, poslanik za nahiju cuprijsku.
Godina je bila 1806.
A kad je dosla kobna 1813. i sve dotle steceno propalo, hodam - pise Prota - nekoliko dana i danju i nocu u nedoumeniju. Turke vidim a topove cujem, kako turski topovi, jedni od Smedereva i Beograda do Kolubare, a drugi od Sapca i usca u Savu reke Vukodrazi, glas topovski glasom glasu odgovara. Vidim i dimove od zapaljenih selskih kuca: jedni od Sapca a drugi od Beograda u nebo se sastaju, u vedru danu oblak nacinili, i za svakog Srbina, koji cuje i vidi, kanda ga u srce udaraju, ili svm u ognju gori. Sad mi dodji, o vitijo (bestidnice), slusaj i gledaj i opisi, ako mozes, ondanje grozno pozorje naroda srpskog! ... / U takvom krajnjem nedoumeniju, pomislim: nebo visoko, zemlja tvrda, a od Cesarije Turci vodu zatvorili, begati se nema kuda, a braniti se ne mozemo. Neizbezivo ropstvo i smrt pred ocima vidim. Preznem i otrgnem se iz ruku ocajanija, kao iz sna probudim se i pomislim: a da l’ bi se joste u cemu sebi i svom rodu pomoci moglo? Od sviju misli ova mi se ucini neophodimo najpreca i najnuznija: moliti najvecega vraga, Turcina. Od dva zla - birati manje.
Predjem na kraj turske vojske. Dodjem vise Uba na brdo Vucjak, gde nadjem oko 30 Srba u skupu; placuci se pozdravimo. Zamolim ja nekog Glisic Milovana iz Paljuva da me poslusa i odnese moje molbeno pismo u tursku vojsku. Glisic iza glasa povice da ne sme, no da molim starca Jakova. Posaljem istoga Glisica i dva moja momka; dovedu starca Jakova da odnese moje pismo do vezira Derendelije i do Hadzi-bega, u kome molim se u ime naroda da ne pale i da ne robe, a da ce se narod na carski obraz predati. No evo nevolje, starac Jakov vice jednako: „Ne smem te ne smem, poseci ce me Turci.” Molim, namoliti ne mogu, a pretnje mi ne pomazu. Naposletku kazem starcu: „Jakove, ti si od sviju nas ovde stariji barem dvadeset i pet godina, umri pre nas dvadeset i pet dana, a mores spasti toliku sirotinju od paljenja, secenja i robljenja.” I kazem mu: ako odnese pismo u vezirov logor, mogu ga ziva Turci pustiti ali „ako ne odneses, Bogom ti se zaklinjem da ces ovde za po sata od mene poginuti”. Kad Jakov vidi da mu je mreti te mreti, pristade da nosi pismo.
Spomen-ploca u manastiru Voljavci
Odsekose mu veliki prut, na vrh pruta nacinise procep, i u taj procep metu pismo. On uzme taj procep sa pismom, podize ga visoko da se vidi, i ode u turski logor. U tom pismu preklinjao sam vezira da prestane robiti i paliti; sav se narod razbeza; sta ce caru pusta zemlja, sta ce im Srbija kad sve Srbe iseku? - vece da ustavi paljenje i secenje po selima, a narod se predaje i na miru ce biti. Starac doista pismo odnese u procepu, no kad je preko polja blizu logora bio, triput je padao, pa opet ustane i dalje. Nije smeo nikuda na stranu jer smo mu kazali da cemo mi za njim iz sume jednako gledati hoce li bas u Turke otici.
Vezir, kad procita pismo, zapovedi odmah te se sva turska vojska iz sela povrati i prestane svuda vise paliti i pljackati, i krene dalje. A starca Jakova nevredima otpute.
Docnije, kad se Srbija oslobodila, dodaje Ljubomir Nenadovic, sin Protin a priredjivac prvog izdanja ocevih „Memoara”, izradio je prota Mateja te kuca toga starca Jakova dugo vremena nije porez placala ni na kuluk isla.
S. N.
link