Post by Emperor AAdmin on Dec 22, 2007 23:29:24 GMT -5
Bitka na Tari 1150. godine
Srpski zupan protiv cara Vizantije
Uprkos svim naporima, Romeji nisu uspeli da sprece sadejstvo srpskih i ugarskih snaga. Vec je padao i gust sneg, ali Vizantici se nisu, po obicaju, povukli u utvrde. Ovaj put, odlucili su da idu do kraja
Tokom 12. veka, jos pre vladavine Stefana Nemanje, srpski veliki zupani pokusavali su da se oslobode vlasti Vizantije, ali su svaki put bili porazeni. Tako je i zupan Uros I uz podrsku Ugarske 1129. godine podigao veliki ustanak i napao i spalio vizantijsko utvrdjenje u Rasu. Vizantinci su ovaj ustanak surovo ugusili, a deo stanovnistva Raske za kaznu su preselili u Malu Aziju. Bez obzira na ove gubitke, Srbi su nakon nekoliko decenija ponovo podigli ustanak pod vodjstvom zupana Urosa II. Jedna od najvecih bitaka Srbije u 12. veku odigrala se 1150. godine, na recici Tari, nedaleko od danasnjeg Valjeva. U bici, u kojoj su, pored Srba i Vizantinaca, ucestvovali i Madjari, borili su se i sam zupan Uros II kao i cuveni vizantijski car Manojlo Komnin ciji je hronicar i pratilac Honijat podrobno opisao dogadjaj.
Raski zupani i car Manojlo
Zupan Uros II poticao je iz porodice raskih vladara, ciji je osnivac bio zupan Vukan. U vizantijskoj hronici „Aleksijada” iz 12. veka prvi put se pominje ime Uros kod Srba. To ime nosili su potom brojni srpski vladari od 12. do 15. veka. Pomenucemo dva velika zupana pre Nemanje - koji su junaci ove price - zatim sina Stefana Prvovencanog - kralja Urosa, pa Dusanovog sina cara Urosa i tako dalje. Poput imena Stefan, postepeno je i ime Uros dobijalo drugi vid, ne samo kao licno ime na krstenju, nego kao jedno od titularnih imena vladara. Tako je kralj Milutin bio „Stefan Uros” (Milutin), a njegov sin potpisivao se kao „Stefan Uros Treci” (Stefan Decanski). Postoji objasnjenje o tome kako je nastalo ime Uros. Na jednoj strani su vise ona koja poreklo imena traze u srpsko-madjarskim vezama, a druga redja i starija, govore da je koren imena staroslovenskog porekla. Zagovornici ove druge teorije ukazuju na to da ime Uros ima u osnovi glagol resiti, uresiti.
Brojnije su, ipak, teorije koje poreklo imena Uros dovode u vezu sa bliskim sprsko-ugarskim vezama u 10. i 12. veku i sa madjarskom reci ur, koja znaci gospodin. Istoricari takodje navode da je ime Uros bilo licno ime u Madjarskoj u 12. veku. Postojala je i titula urum (ili uram) koju je, u jednom razdoblju, nosio mladji kraljev brat u Madjarskoj - prestolonaslednik, a kasnije se prosirila i na druge velikodostojnike, posebno rodjake kraljevske kuce. Koliki je bio uticaj bliskih susedskih odnosa sa Ugarskom po Srbe recito govori i „Hilandarska povelja” Stefana Nemanje iz 1198. godine u cijem se uvodu kaze da „Bog premilostivi utvrdi Grke carevima, a Ugre kraljevima...”, a Nemanjinim precima „darova da vladaju ovom zemljom srpskom” kao veliki zupani.
Veliki zupan Uros II, sin Urosa I, dosao je na presto pre 1146. godine. On je bio prvi veliki zupan Srbije koji se upustio u siru „evropsku diplomatiju”. To je omogucio vec njegov otac Uros I, uspostavljajuci porodicne veze sa susedima. Uros I imao je vise sinova i kceri, i svi su igrali vaznu ulogu ne samo u Srbiji, nego i na sirem podrucju. Tri Uroseva sina postala su veliki zupani - Uros II, Desa i Belos. Zna se da je Belos dostigao najvise polozaje u Ugarskoj (palatin i ban) dok su dve kcerke bile udate za ugarskog kralja (Jelena) i moravskog vojvodu (Marija). Urosevi potomci (preko njegovih kceri) vladace Madjarskom, Ceskom, Moravskom, Poljskom, ruskim knezevinama...
Zupan Uros II pokusace da iskoristi oceve veze u nastojanju da Srbiju osamostali od Vizantije. Nakon prelaska krstaske vojske Balkanom u Drugom krstaskom pohodu 1147-1149. godine stvorio se sirok savez protiv vizantijskog cara Manojla. Savez je predvodio sicilijanski kralj koji je uspeo da okupi oko sebe i druge vladare i zemlje spremne da ratuju protiv Vizantije: Francusku, nemackog protivcara, ugarskog kralja Gezu II (koji je bio necak srpskog zupana), kao i Urosa II, odnosno Srbe, koji su delovali tesno saradjujuci sa Ugarima. Kasnije su u sukobe umesani i Rusi.
Ni car Manojlo nije sedeo skrstenih ruku. Dajuci siroka trgovinska prava, uspeo je da obezbedi podrsku Venecije kao i nemackog cara s kojim se sprijateljio u toku Drugog krstaskog rata. Car Manojlo Komnin smatra se poslednjim zaista velikim vizantijskim carem koji je ne samo zazeleo, nego i stvarno pokusao da obnovi veliko Justinijanovo carstvo. Bio je hrabar vojskovodja, vest diplomata i drzavnik smelih zamisli. Bio je prijatan covek sto mu je olaksavalo sklapanje politickih saveza poput onog s Konradom II koji je potrajao sve do smrti ovog nemackog cara. Manojlo je bio covek svoga vremena. Voleo je zapadne obicaje i privredjivao viteske turnire u kojima je i sam ucestvovao. Njegova dva braka sa zenama poreklom sa Zapada doprinela su prodoru zapadnih uticaja na vizantijski dvor. Najveci deo zivota car je proveo u vojnim pohodima nastavljajuci napore svog oca i dede da obnovi sjaj i moc Carstva.
Ratovao je, najvise, protiv Normana sa Sicilije i iz Antiohije, kao i protiv Turaka Seldzuka, ali se vojno i politicki mesao ili uticao na zbivanja i mnogo sire, od stepa Rusije do Srednjeg istoka. Sa ovakvim hrabrim ratnikom i okretnim vojskovodjom morali su tokom vise od tri decenije da se nose veliki zupani srpskih zemalja, od Urosa II sve do Stefana Nemanje (u cije je doba Manojlo umro). Carevo zanimanje za ugarske poslove, koje je prevazilazilo objektivne i strateske potrebe Carstva (Manojlo je vodio cak deset pohoda na Ugarsku), objasnjava se i cinjenicom da je njegova majka bila madjarska princeza Piroska (Sveta Irena u Vizantiji).
Pohod iz 1149. godine
Nakon sto je u leto 1149. godine uz venecijansku pomoc ponovo preoteo Krf od Normana, car Manojlo, kaze hronicar, „resi da svoj ratnicki zar upravi protiv Srba” kako bi kaznio „njihovog velikog zupana, koji je vec bio otpoceo da se bori”. Nikita Honijat ovim povodom u crnom svetlu opisuje Srbe, kao nepouzdan narod:
”... ovi su (tj. Srbi) dok samodrzac bese spokojan na vlasti, pravili dobronamerno lice i bili vrlo slatkorecivi pored sasvim suprotnih osecanja u dubini duse... (a zatim)... osmelise se vise nego sto je trebalo iskoristivsi priliku, digose oruzje na Romeje i rdjavo postupise sa njima susednim zemljama koje su bile pod Romejima.”
Carevi hronicari zivo opisuju ovaj prvi veliki pohod cara Manojla na Srbiju. Odvojivsi tesko naoruzani odred vojske i pripojivsi ga lako naoruzanim cetama, car preko Pelagonije (Makedonije) i Kosova ulazi u Srbiju (ili „Dalmaciju”, kako je cesto nazivaju). Iako se car trudio i nadao se da ce ga iznenaditi, Uros II saznao je za pokrete velike vizantijske vojske i povukao se u brda „ostavljajuci svakome da u bekstvu trazi spas i nogama iskupi zivot.” Car je razorio tvrdjavu Ras i sve usput opustosio dok je „nebrojeno mnostvo ucinio robljem”.
U carskoj vojsci bio je i sevasroipertat Konstantin Andjel koga je Manojlo ostavio da cuva Ras, a car je krenuo dalje da osvaja i pali po Srbiji. Zanimljivo je da je ovaj kratkotrajni gospodar Rasa, ozenjen carevom tetkom Teodorom, bio predak Evdokije, buduce supruge Stefana Prvovencanog, poslednjeg velikog zupana i prvog kralja u Rasu.
Car je zatim opkolio utvrdjeni grad Galic (danas Socanica, na desnoj obali Ibra). Postavi logor i „naredi da gadjaju oni na bedemu strelama i kamenjem iz pracki”. Grad je odolevao tri dana, a zatim osvojen na juris. U gradu je uhvaceno „mnostvo varvara” koji su delom bili ratnici, a delom stocari. Svi zarobljeni poslati su u Sardiku (Sofiju) i druge romejske krajeve da se tamo nastane. Vrativsi se u Ras, car Manojlo saznaje od svoje posade da je Uros sa svojim ratnicima iskoristio njegovo odsustvo kako bi obnovio borbe oko grada. Romeji su zatim krenuli za Urosevim snagama zeleci da ga zarobe, ali veliki zupan izmakao im je „bezeci preko planinskih prevoja”. Manojlo je morao da se zadovolji samo time sto je spalio dvore velikog zupana. I danas u narodu u Raskoj zivi legenda da su se dvori velikog zupana Urosa nalazili u selu Pope, nekoliko kilometara severozapadno od manastira Djurdjevi stupovi.
Ovim je bio zavrsen carev pohod na Srbiju koji, iako uspesan, ocigledno nije dao trajnije rezultate jer je Manojlo vec sledece godine morao da vodi novu bitku u Srbiji i to sa jos jacim snagama.
Novi Manojlov pohod protiv Srbije - 1150. godina
Citavu godinu veliki zupan Uros II spremao je ratnike za boj i pripremao saveznike. Prethodno ratovanje bilo je krvavo, ali je pokazalo da Grci nisu nesavladivi. Ove godine Vizantinci su se vratili sa jos vecom vojskom. Uhode su vec krajem leta javljale da je car sa najboljim vojskovodjama i brojnim srodnicima u Nisu. Dukljanski kralj Radoslav skruseno je dosao u Manojlov logor da mu izrazi vazalsku pokornost. Po starom obicaju, car je cekao jesen da sume ostanu bez lisca pa da upadne u Srbiju. Sukobi i ratovanje potrajali su mesecima.
Sve nade Uroseve, da ce njegovi proslogodisnji saveznici Normani sa Sicilije napasti Vizantiju, rasprsile su se. Ni Bosanci nece doci. Uros je, doduse, imao i mnogo blizeg saveznika: ugarskog kralja Gezu II te najmocnijeg coveka na ugarskom dvoru i rodjenog brata zupana Urosa - palatina Belosa. Ali, Geza je otisao da ratuje na sever, u Galiciju. Belos je bratu poslao jak odred sastavljen od Pecenega i Kalisija, koji su bili hazarsko pleme i ziveli u okolini danasnje Mitrovice. To su prvi muhamedanci koji su naseljavali nase krajeve, a po njima je ostao i naziv mesta Kalesija u Bosni.
Cini se da je ugarske cete vodio jedan Srbin - zupan Vukan, mozda Belosev i Urosev rodjak. Ovoga vodju ugarskih trupa vizantijski pisci nazivaju „veliki zupan Vakhin”, sto moze da se cita i kao Vukan. Njegov fizicki opis (visok i krupan) ne odgovara ugarskom tipu i pre moze da se poredi s fizickim osobinama pripadnika raske dinastije. Poznato je, na primer, da je Nemanja svojom visinom izazivao cudjenje u Carigradu.
Uroseve trupe stalno su se povlacile i menjale polozaj nastojeci da iskoriste bolje poznavanje predela i da napadnu manje izdvojene grupe vizantijskih vojnika. Ali, car je uporno napadao, od doline Lugomira (leve pritoke Morave), na Drinu, pa nazad, na recicu Taru, kod danasnjeg Valjeva. Ranije su istoricari pretpostavljali da se radi o planini Tari, no, opis same bitke, kao i kretanje vizantijske vojske koje su opisali hronicari, pre ukazuje na to da se bitka vodila negde u sredisnjem delu Srbije.
I pored napora, Romejima nije uspelo da sprece sjedinjavanje srpskih i ugarskih snaga. Vec je uveliko padao i sneg, ali Vizantinci se nisu, prema obicaju, povlacili u svoje utvrde. Ovaj put su odlucili da idu do kraja.
Zupan Uros naredio je okupljanje sve vojske i odlucan napad kod reke Tare. U rano jutro, kad je vizantijska vojska krenula iz logora, „neki izvidjaci trceci dodjose caru i isprekidanim glasom i strasno prebledeli rekose da je veoma brojna vojska postrojena u falange na suprotnoj obali reke, i to ne samo domorodacka (tj. srpska), nego i bezbrojno saveznicko mnostvo, sastavljeno od hunskih (tj. ugarskih) konjanika”.
Bitka na Tari bila je zestoka i neizvesna. Vodila se prsa u prsa. Srbi su uspeli da opkole grupu vizantijskih staresina, medju kojima su Mihailo Vrana i Gifard jedva izbegli pogibiju. Konstantin Kantakuzin izgubio je u boju sa Srbima dva prsta.
U pozlacenom oklopu, sijajuci kao „orao sa zlatnim krilima”, ricuci „kao lav bukoleonski”, sam car upustao se u dvoboje pokusavajuci da dopre do srpskog velikog zupana. Car je zbacio na zemlju i zarobio cetrdeset neprijateljskih vojnika, a ostale rasterao. Dok su bezali, „stalno ih udarase s ledja macem i kopljem”. Uto jedan od onih koji su bezali, spazivsi cara, „isuka mac i ustremi se da ga probode. Car ga pak udari nogom u grudi, srusi na zemlju i zadavsi mu jednu primetnu ranu kraj oka, ostavi ga”.
A onda se car bacio u gomilu koja se borila oko zupana Vukana, vodje ugarskih trupa. „Prizor bese pun strave. Ali, car baci koplje i isukavsi mac zestoko je nasrtao, neprestano zadajuci i primajuci udarce, dok se citava bitka, posto se ostali rasturise, ne svede na njega i Vukana - coveka izuzetno hrabrog i telom preterano golemog. Posle duzeg okrsaja, Vukan zamahnu macem i udari po licu cara, ali nije mogao da probije zaklon na kacigi, pricvrscen iznad ociju. Toliko je bio jak udarac da su kolutovi od zaklona dugo ostavljali traga. Medjutim, car odsece macem varvarinovu ruku i predade ga necaku.”
Bitka je bila odlucena kad su u vizantijske ruke pala i dva srpska zupana - Grdesa i Vucina. Uros je shvatio da je bitka izgubljena. Gubici su bili ogromni. Srbi i Ugari naglo su poceli da se povlace. Samo nekoliko minuta bilo je potrebno da preostali srpski vojnici nestanu u brdima i sumama Tare.
Sledeceg dana pred vizantijskim logorom pojavila se grupica srpskih poslanika. Prenela je molbu velikog zupana da mu car dozvoli da s konopcem o vratu prizna poraz i da pregovaraju o uslovima mira, odnosno, potvrdi vazalskog polozaja Srbije. „Primivsi molitelja, car mu oprosti krivicu. A ovaj se malo pridize sa zemlje, gde je nicice se bacivsi pred carevim nogama lezao i zakletvama zajamci ono sto je bilo ugovoreno uveravajuci da ce za sva vremena biti potcinjen Romejima.” Manojlo je povecao obaveze Srbije: uzeo je taoce, kao zalog mira, a broj pomocnih trupa koje mu Srbi salju u vojne pohode povecao na 500 umesto 300 za pohode u Aziji i na 2000 za ratovanje u Evropi.
Veliki zupan nije na Tari izgubio samo jednu bitku. Izgubio je i veru da ce ikada moci da pobedi Manojla i da oslobodi Srbiju. Neku godinu kasnije, 1153, Manojlu nije bilo potrebno ni da pokrene trupe, a Uros je vec hitao da mu izrazi pokornost. Srbi su sada ratovali kao vazali na vizantijskoj strani. Tek je Urosevom rodjaku i daljem nasledniku, velikom zupanu Stefanu Nemanji uspelo da nekoliko decenija nakon bitke na Tari oslobodi i objedini sve srpske zemlje („otacestvo i dedovinu svoju”) i da se nazove „samodrscem” i nezavisnim od Vizantijskog carstva.
Dusko Lopandic
link
Srpski zupan protiv cara Vizantije
Uprkos svim naporima, Romeji nisu uspeli da sprece sadejstvo srpskih i ugarskih snaga. Vec je padao i gust sneg, ali Vizantici se nisu, po obicaju, povukli u utvrde. Ovaj put, odlucili su da idu do kraja
Tokom 12. veka, jos pre vladavine Stefana Nemanje, srpski veliki zupani pokusavali su da se oslobode vlasti Vizantije, ali su svaki put bili porazeni. Tako je i zupan Uros I uz podrsku Ugarske 1129. godine podigao veliki ustanak i napao i spalio vizantijsko utvrdjenje u Rasu. Vizantinci su ovaj ustanak surovo ugusili, a deo stanovnistva Raske za kaznu su preselili u Malu Aziju. Bez obzira na ove gubitke, Srbi su nakon nekoliko decenija ponovo podigli ustanak pod vodjstvom zupana Urosa II. Jedna od najvecih bitaka Srbije u 12. veku odigrala se 1150. godine, na recici Tari, nedaleko od danasnjeg Valjeva. U bici, u kojoj su, pored Srba i Vizantinaca, ucestvovali i Madjari, borili su se i sam zupan Uros II kao i cuveni vizantijski car Manojlo Komnin ciji je hronicar i pratilac Honijat podrobno opisao dogadjaj.
Raski zupani i car Manojlo
Zupan Uros II poticao je iz porodice raskih vladara, ciji je osnivac bio zupan Vukan. U vizantijskoj hronici „Aleksijada” iz 12. veka prvi put se pominje ime Uros kod Srba. To ime nosili su potom brojni srpski vladari od 12. do 15. veka. Pomenucemo dva velika zupana pre Nemanje - koji su junaci ove price - zatim sina Stefana Prvovencanog - kralja Urosa, pa Dusanovog sina cara Urosa i tako dalje. Poput imena Stefan, postepeno je i ime Uros dobijalo drugi vid, ne samo kao licno ime na krstenju, nego kao jedno od titularnih imena vladara. Tako je kralj Milutin bio „Stefan Uros” (Milutin), a njegov sin potpisivao se kao „Stefan Uros Treci” (Stefan Decanski). Postoji objasnjenje o tome kako je nastalo ime Uros. Na jednoj strani su vise ona koja poreklo imena traze u srpsko-madjarskim vezama, a druga redja i starija, govore da je koren imena staroslovenskog porekla. Zagovornici ove druge teorije ukazuju na to da ime Uros ima u osnovi glagol resiti, uresiti.
Brojnije su, ipak, teorije koje poreklo imena Uros dovode u vezu sa bliskim sprsko-ugarskim vezama u 10. i 12. veku i sa madjarskom reci ur, koja znaci gospodin. Istoricari takodje navode da je ime Uros bilo licno ime u Madjarskoj u 12. veku. Postojala je i titula urum (ili uram) koju je, u jednom razdoblju, nosio mladji kraljev brat u Madjarskoj - prestolonaslednik, a kasnije se prosirila i na druge velikodostojnike, posebno rodjake kraljevske kuce. Koliki je bio uticaj bliskih susedskih odnosa sa Ugarskom po Srbe recito govori i „Hilandarska povelja” Stefana Nemanje iz 1198. godine u cijem se uvodu kaze da „Bog premilostivi utvrdi Grke carevima, a Ugre kraljevima...”, a Nemanjinim precima „darova da vladaju ovom zemljom srpskom” kao veliki zupani.
Veliki zupan Uros II, sin Urosa I, dosao je na presto pre 1146. godine. On je bio prvi veliki zupan Srbije koji se upustio u siru „evropsku diplomatiju”. To je omogucio vec njegov otac Uros I, uspostavljajuci porodicne veze sa susedima. Uros I imao je vise sinova i kceri, i svi su igrali vaznu ulogu ne samo u Srbiji, nego i na sirem podrucju. Tri Uroseva sina postala su veliki zupani - Uros II, Desa i Belos. Zna se da je Belos dostigao najvise polozaje u Ugarskoj (palatin i ban) dok su dve kcerke bile udate za ugarskog kralja (Jelena) i moravskog vojvodu (Marija). Urosevi potomci (preko njegovih kceri) vladace Madjarskom, Ceskom, Moravskom, Poljskom, ruskim knezevinama...
Zupan Uros II pokusace da iskoristi oceve veze u nastojanju da Srbiju osamostali od Vizantije. Nakon prelaska krstaske vojske Balkanom u Drugom krstaskom pohodu 1147-1149. godine stvorio se sirok savez protiv vizantijskog cara Manojla. Savez je predvodio sicilijanski kralj koji je uspeo da okupi oko sebe i druge vladare i zemlje spremne da ratuju protiv Vizantije: Francusku, nemackog protivcara, ugarskog kralja Gezu II (koji je bio necak srpskog zupana), kao i Urosa II, odnosno Srbe, koji su delovali tesno saradjujuci sa Ugarima. Kasnije su u sukobe umesani i Rusi.
Ni car Manojlo nije sedeo skrstenih ruku. Dajuci siroka trgovinska prava, uspeo je da obezbedi podrsku Venecije kao i nemackog cara s kojim se sprijateljio u toku Drugog krstaskog rata. Car Manojlo Komnin smatra se poslednjim zaista velikim vizantijskim carem koji je ne samo zazeleo, nego i stvarno pokusao da obnovi veliko Justinijanovo carstvo. Bio je hrabar vojskovodja, vest diplomata i drzavnik smelih zamisli. Bio je prijatan covek sto mu je olaksavalo sklapanje politickih saveza poput onog s Konradom II koji je potrajao sve do smrti ovog nemackog cara. Manojlo je bio covek svoga vremena. Voleo je zapadne obicaje i privredjivao viteske turnire u kojima je i sam ucestvovao. Njegova dva braka sa zenama poreklom sa Zapada doprinela su prodoru zapadnih uticaja na vizantijski dvor. Najveci deo zivota car je proveo u vojnim pohodima nastavljajuci napore svog oca i dede da obnovi sjaj i moc Carstva.
Ratovao je, najvise, protiv Normana sa Sicilije i iz Antiohije, kao i protiv Turaka Seldzuka, ali se vojno i politicki mesao ili uticao na zbivanja i mnogo sire, od stepa Rusije do Srednjeg istoka. Sa ovakvim hrabrim ratnikom i okretnim vojskovodjom morali su tokom vise od tri decenije da se nose veliki zupani srpskih zemalja, od Urosa II sve do Stefana Nemanje (u cije je doba Manojlo umro). Carevo zanimanje za ugarske poslove, koje je prevazilazilo objektivne i strateske potrebe Carstva (Manojlo je vodio cak deset pohoda na Ugarsku), objasnjava se i cinjenicom da je njegova majka bila madjarska princeza Piroska (Sveta Irena u Vizantiji).
Pohod iz 1149. godine
Nakon sto je u leto 1149. godine uz venecijansku pomoc ponovo preoteo Krf od Normana, car Manojlo, kaze hronicar, „resi da svoj ratnicki zar upravi protiv Srba” kako bi kaznio „njihovog velikog zupana, koji je vec bio otpoceo da se bori”. Nikita Honijat ovim povodom u crnom svetlu opisuje Srbe, kao nepouzdan narod:
”... ovi su (tj. Srbi) dok samodrzac bese spokojan na vlasti, pravili dobronamerno lice i bili vrlo slatkorecivi pored sasvim suprotnih osecanja u dubini duse... (a zatim)... osmelise se vise nego sto je trebalo iskoristivsi priliku, digose oruzje na Romeje i rdjavo postupise sa njima susednim zemljama koje su bile pod Romejima.”
Carevi hronicari zivo opisuju ovaj prvi veliki pohod cara Manojla na Srbiju. Odvojivsi tesko naoruzani odred vojske i pripojivsi ga lako naoruzanim cetama, car preko Pelagonije (Makedonije) i Kosova ulazi u Srbiju (ili „Dalmaciju”, kako je cesto nazivaju). Iako se car trudio i nadao se da ce ga iznenaditi, Uros II saznao je za pokrete velike vizantijske vojske i povukao se u brda „ostavljajuci svakome da u bekstvu trazi spas i nogama iskupi zivot.” Car je razorio tvrdjavu Ras i sve usput opustosio dok je „nebrojeno mnostvo ucinio robljem”.
U carskoj vojsci bio je i sevasroipertat Konstantin Andjel koga je Manojlo ostavio da cuva Ras, a car je krenuo dalje da osvaja i pali po Srbiji. Zanimljivo je da je ovaj kratkotrajni gospodar Rasa, ozenjen carevom tetkom Teodorom, bio predak Evdokije, buduce supruge Stefana Prvovencanog, poslednjeg velikog zupana i prvog kralja u Rasu.
Car je zatim opkolio utvrdjeni grad Galic (danas Socanica, na desnoj obali Ibra). Postavi logor i „naredi da gadjaju oni na bedemu strelama i kamenjem iz pracki”. Grad je odolevao tri dana, a zatim osvojen na juris. U gradu je uhvaceno „mnostvo varvara” koji su delom bili ratnici, a delom stocari. Svi zarobljeni poslati su u Sardiku (Sofiju) i druge romejske krajeve da se tamo nastane. Vrativsi se u Ras, car Manojlo saznaje od svoje posade da je Uros sa svojim ratnicima iskoristio njegovo odsustvo kako bi obnovio borbe oko grada. Romeji su zatim krenuli za Urosevim snagama zeleci da ga zarobe, ali veliki zupan izmakao im je „bezeci preko planinskih prevoja”. Manojlo je morao da se zadovolji samo time sto je spalio dvore velikog zupana. I danas u narodu u Raskoj zivi legenda da su se dvori velikog zupana Urosa nalazili u selu Pope, nekoliko kilometara severozapadno od manastira Djurdjevi stupovi.
Ovim je bio zavrsen carev pohod na Srbiju koji, iako uspesan, ocigledno nije dao trajnije rezultate jer je Manojlo vec sledece godine morao da vodi novu bitku u Srbiji i to sa jos jacim snagama.
Novi Manojlov pohod protiv Srbije - 1150. godina
Citavu godinu veliki zupan Uros II spremao je ratnike za boj i pripremao saveznike. Prethodno ratovanje bilo je krvavo, ali je pokazalo da Grci nisu nesavladivi. Ove godine Vizantinci su se vratili sa jos vecom vojskom. Uhode su vec krajem leta javljale da je car sa najboljim vojskovodjama i brojnim srodnicima u Nisu. Dukljanski kralj Radoslav skruseno je dosao u Manojlov logor da mu izrazi vazalsku pokornost. Po starom obicaju, car je cekao jesen da sume ostanu bez lisca pa da upadne u Srbiju. Sukobi i ratovanje potrajali su mesecima.
Sve nade Uroseve, da ce njegovi proslogodisnji saveznici Normani sa Sicilije napasti Vizantiju, rasprsile su se. Ni Bosanci nece doci. Uros je, doduse, imao i mnogo blizeg saveznika: ugarskog kralja Gezu II te najmocnijeg coveka na ugarskom dvoru i rodjenog brata zupana Urosa - palatina Belosa. Ali, Geza je otisao da ratuje na sever, u Galiciju. Belos je bratu poslao jak odred sastavljen od Pecenega i Kalisija, koji su bili hazarsko pleme i ziveli u okolini danasnje Mitrovice. To su prvi muhamedanci koji su naseljavali nase krajeve, a po njima je ostao i naziv mesta Kalesija u Bosni.
Cini se da je ugarske cete vodio jedan Srbin - zupan Vukan, mozda Belosev i Urosev rodjak. Ovoga vodju ugarskih trupa vizantijski pisci nazivaju „veliki zupan Vakhin”, sto moze da se cita i kao Vukan. Njegov fizicki opis (visok i krupan) ne odgovara ugarskom tipu i pre moze da se poredi s fizickim osobinama pripadnika raske dinastije. Poznato je, na primer, da je Nemanja svojom visinom izazivao cudjenje u Carigradu.
Uroseve trupe stalno su se povlacile i menjale polozaj nastojeci da iskoriste bolje poznavanje predela i da napadnu manje izdvojene grupe vizantijskih vojnika. Ali, car je uporno napadao, od doline Lugomira (leve pritoke Morave), na Drinu, pa nazad, na recicu Taru, kod danasnjeg Valjeva. Ranije su istoricari pretpostavljali da se radi o planini Tari, no, opis same bitke, kao i kretanje vizantijske vojske koje su opisali hronicari, pre ukazuje na to da se bitka vodila negde u sredisnjem delu Srbije.
I pored napora, Romejima nije uspelo da sprece sjedinjavanje srpskih i ugarskih snaga. Vec je uveliko padao i sneg, ali Vizantinci se nisu, prema obicaju, povlacili u svoje utvrde. Ovaj put su odlucili da idu do kraja.
Zupan Uros naredio je okupljanje sve vojske i odlucan napad kod reke Tare. U rano jutro, kad je vizantijska vojska krenula iz logora, „neki izvidjaci trceci dodjose caru i isprekidanim glasom i strasno prebledeli rekose da je veoma brojna vojska postrojena u falange na suprotnoj obali reke, i to ne samo domorodacka (tj. srpska), nego i bezbrojno saveznicko mnostvo, sastavljeno od hunskih (tj. ugarskih) konjanika”.
Bitka na Tari bila je zestoka i neizvesna. Vodila se prsa u prsa. Srbi su uspeli da opkole grupu vizantijskih staresina, medju kojima su Mihailo Vrana i Gifard jedva izbegli pogibiju. Konstantin Kantakuzin izgubio je u boju sa Srbima dva prsta.
U pozlacenom oklopu, sijajuci kao „orao sa zlatnim krilima”, ricuci „kao lav bukoleonski”, sam car upustao se u dvoboje pokusavajuci da dopre do srpskog velikog zupana. Car je zbacio na zemlju i zarobio cetrdeset neprijateljskih vojnika, a ostale rasterao. Dok su bezali, „stalno ih udarase s ledja macem i kopljem”. Uto jedan od onih koji su bezali, spazivsi cara, „isuka mac i ustremi se da ga probode. Car ga pak udari nogom u grudi, srusi na zemlju i zadavsi mu jednu primetnu ranu kraj oka, ostavi ga”.
A onda se car bacio u gomilu koja se borila oko zupana Vukana, vodje ugarskih trupa. „Prizor bese pun strave. Ali, car baci koplje i isukavsi mac zestoko je nasrtao, neprestano zadajuci i primajuci udarce, dok se citava bitka, posto se ostali rasturise, ne svede na njega i Vukana - coveka izuzetno hrabrog i telom preterano golemog. Posle duzeg okrsaja, Vukan zamahnu macem i udari po licu cara, ali nije mogao da probije zaklon na kacigi, pricvrscen iznad ociju. Toliko je bio jak udarac da su kolutovi od zaklona dugo ostavljali traga. Medjutim, car odsece macem varvarinovu ruku i predade ga necaku.”
Bitka je bila odlucena kad su u vizantijske ruke pala i dva srpska zupana - Grdesa i Vucina. Uros je shvatio da je bitka izgubljena. Gubici su bili ogromni. Srbi i Ugari naglo su poceli da se povlace. Samo nekoliko minuta bilo je potrebno da preostali srpski vojnici nestanu u brdima i sumama Tare.
Sledeceg dana pred vizantijskim logorom pojavila se grupica srpskih poslanika. Prenela je molbu velikog zupana da mu car dozvoli da s konopcem o vratu prizna poraz i da pregovaraju o uslovima mira, odnosno, potvrdi vazalskog polozaja Srbije. „Primivsi molitelja, car mu oprosti krivicu. A ovaj se malo pridize sa zemlje, gde je nicice se bacivsi pred carevim nogama lezao i zakletvama zajamci ono sto je bilo ugovoreno uveravajuci da ce za sva vremena biti potcinjen Romejima.” Manojlo je povecao obaveze Srbije: uzeo je taoce, kao zalog mira, a broj pomocnih trupa koje mu Srbi salju u vojne pohode povecao na 500 umesto 300 za pohode u Aziji i na 2000 za ratovanje u Evropi.
Veliki zupan nije na Tari izgubio samo jednu bitku. Izgubio je i veru da ce ikada moci da pobedi Manojla i da oslobodi Srbiju. Neku godinu kasnije, 1153, Manojlu nije bilo potrebno ni da pokrene trupe, a Uros je vec hitao da mu izrazi pokornost. Srbi su sada ratovali kao vazali na vizantijskoj strani. Tek je Urosevom rodjaku i daljem nasledniku, velikom zupanu Stefanu Nemanji uspelo da nekoliko decenija nakon bitke na Tari oslobodi i objedini sve srpske zemlje („otacestvo i dedovinu svoju”) i da se nazove „samodrscem” i nezavisnim od Vizantijskog carstva.
Dusko Lopandic
link