Post by sweetnugs on Jan 24, 2009 11:51:32 GMT -5
DOBOJ - U potresnoj ispovijesti, datoj i Udruženju "Žena - žrtva rata", djevojka koja je u vrijeme kada su se zlocinci iživljavali na njoj imala tek 16 godina, spominje i ime vladike Vasilije Kacavende.
iječ je o djevojci čije svjedočenje o zločinima na području dobojske općine je sastavni dio optužnice protiv Predraga Kujundžića Prede, zloglasnog vođe "Predinih vukova" kojem se trenutno sudi na Sudu BiH.
Vladiku, koji je poznat kao svećenik koji je redovno blagosiljao zločince prije njihovih krvavih pohoda, spominje također u svojim svjedočenjima na desetine silovanih žena i djevojaka s područja dobojske općine, piše sarajevski Dnevni avaz.
- Dobrovoljno dajem izjavu o izvršenom ratnom zločinu nad civilnim stanovništvom na području sela Grapska, općina Doboj. Agresija na BiH me zadesila u selu Grapska, gdje sam živjela u kući sa svojom obitelji - ocem, majkom, dvije sestre i bratom.
Radio Doboj
Ujutro je došao po mene srpski vojnik, izgledao je visok, oko 2 metra, crn, krupne crne oči, prokrezav, starosne dobi oko 30-35 godina. Kasnije sam saznala da mu je nadimak Golub, mislim da je s Ozrena. Po mene je došao policijskim autom. Odvodi me u Automoto društvo u Doboj. Tamo me je čekao Predrag Kujundžić, rekao mi je da sačekam i da ne razgovaram s bilo kim ako me netko bude nešto pitao. Poslije dolazi s čovjekom kojeg je zvao Kume. Kasnije sam saznala da se taj čovjek zvao S. K. Tada me trpaju u jedno auto i odvoze u Radio Doboj.
Tu su mi dali jedan tekst koji sam morala 2-3 puta pročitati. Uvode me u studio i naređuju mi da čitam u mikrofon, što sam morala i uraditi. Pisalo je kako ja, muslimanka, odričem se svoje vjere, kako su muslimani za rat krivi, kako su srušili džamiju, kako su oružje davali po selu da se ratuje, kako ću primiti srpsku vjeru i novo ime koje će biti kasnije objavljeno. Ja sam to morala pročitati...
Poslije Radio Doboja njih dvojica me odvode u naselje Bare u jednu kuću. Sjećam se samo da, idući iz Doboja, toj se kući dolazi s desne strane. Znam da je u blizini bila benzinska pumpa. Tu me je ponovo silovao Predrag Kujundžić i ovaj S. K. Iživljavali su se nada mnom, tjerali na oralni seks. Zlostavljali su me toliko da sam krvarila iz spolnog organa, usta, nosa, čmara.
Tada me odvoze autom na početak sela Čivčija, izbacili su me iz auta i otjerali da idem kući.
Odvodili su me, dovodili, odvodio me Predrag Kujundžić u rovove na Ozren. Tada mi je dao vojnu maskirnu uniformu koju sam morala obući, na glavu mi natukao crvenu beretku, a na vrat mi je stavio veliki zlatni lančić s krstom. Predrag mi je naredio da ni kad spavam ne smijem skinuti krst. Nedugo nakon toga dao mi je papir na kome je pisalo da su moji roditelji suglasni da njihova maloljetna kćerka prelazi na ime Aleksandra Kujundžić. Nikada me više nitko od četnika nije zvao mojim pravim imenom, nego Aleksandra ili "robe".
Deset dana nakon što mi je promijenio ime, odveo me je u Bijeljinu da me krsti. Sjećam se, u to vrijeme oko te crkve bila je skela. Objekat je bio u obnovi ili izgradnji. Tad sam upoznala vladiku Vasilija Kačavendu. Kada je Vasilije došao pred mene, raskopčao je svoje pantalone, izvadio spolni organ i natjerao me da njegov spolni organ stavim u svoja usta, što sam morala i uraditi, a ovo mi je radio u jednoj prostoriji od crkve.
Zatim, Predrag pita Vasilija: "Hoćeš li je sada ili kasnije, kada bude naša", a Vasilije odgovara: "Neću kasnije, bit će grijeh kada bude naša, ja hoću sada". Tada me je vladika silovao. Nakon toga su me krstili.
Ostala trudna
Mene su silovali bezbroj puta, Predrag Kujundžić, njegov brat, Golub, S. K., Vasilije Kačavenda, maltene svi Predini vojnici, a na rovovima tko god je htio, on me je davao. Ni sama više ne znam koliko sam puta silovana, na stotine.
Silovana djevojka, "svjedok 2" u slučaju "Kujundžić", završila je potom u Derventi, gdje je ponovo bila silovana, a tjerali su je da radi sve vrste poslova. Tu je i ostala trudna sa V. T., nakon čega je uspjela, na svu sreću, izvršiti abortus, jer V. T. nije "htio ništa balijsko".
Tek u jesen 1996. godine uspjela je pobjeći od V. T. i na ulici srela ženu koja joj je pomogla. Ona i njen suprug držali su kafić gdje se zaposlila, Uz pomoć radio amatera uspjela je uspostaviti kontakt s majkom, i 2000. napustiti Derventu.
Danas živi u Njemačkoj, gdje je potražila pomoć psihijatra i od tada se nalazi na redovnom liječenju.
iječ je o djevojci čije svjedočenje o zločinima na području dobojske općine je sastavni dio optužnice protiv Predraga Kujundžića Prede, zloglasnog vođe "Predinih vukova" kojem se trenutno sudi na Sudu BiH.
Vladiku, koji je poznat kao svećenik koji je redovno blagosiljao zločince prije njihovih krvavih pohoda, spominje također u svojim svjedočenjima na desetine silovanih žena i djevojaka s područja dobojske općine, piše sarajevski Dnevni avaz.
- Dobrovoljno dajem izjavu o izvršenom ratnom zločinu nad civilnim stanovništvom na području sela Grapska, općina Doboj. Agresija na BiH me zadesila u selu Grapska, gdje sam živjela u kući sa svojom obitelji - ocem, majkom, dvije sestre i bratom.
Radio Doboj
Ujutro je došao po mene srpski vojnik, izgledao je visok, oko 2 metra, crn, krupne crne oči, prokrezav, starosne dobi oko 30-35 godina. Kasnije sam saznala da mu je nadimak Golub, mislim da je s Ozrena. Po mene je došao policijskim autom. Odvodi me u Automoto društvo u Doboj. Tamo me je čekao Predrag Kujundžić, rekao mi je da sačekam i da ne razgovaram s bilo kim ako me netko bude nešto pitao. Poslije dolazi s čovjekom kojeg je zvao Kume. Kasnije sam saznala da se taj čovjek zvao S. K. Tada me trpaju u jedno auto i odvoze u Radio Doboj.
Tu su mi dali jedan tekst koji sam morala 2-3 puta pročitati. Uvode me u studio i naređuju mi da čitam u mikrofon, što sam morala i uraditi. Pisalo je kako ja, muslimanka, odričem se svoje vjere, kako su muslimani za rat krivi, kako su srušili džamiju, kako su oružje davali po selu da se ratuje, kako ću primiti srpsku vjeru i novo ime koje će biti kasnije objavljeno. Ja sam to morala pročitati...
Poslije Radio Doboja njih dvojica me odvode u naselje Bare u jednu kuću. Sjećam se samo da, idući iz Doboja, toj se kući dolazi s desne strane. Znam da je u blizini bila benzinska pumpa. Tu me je ponovo silovao Predrag Kujundžić i ovaj S. K. Iživljavali su se nada mnom, tjerali na oralni seks. Zlostavljali su me toliko da sam krvarila iz spolnog organa, usta, nosa, čmara.
Tada me odvoze autom na početak sela Čivčija, izbacili su me iz auta i otjerali da idem kući.
Odvodili su me, dovodili, odvodio me Predrag Kujundžić u rovove na Ozren. Tada mi je dao vojnu maskirnu uniformu koju sam morala obući, na glavu mi natukao crvenu beretku, a na vrat mi je stavio veliki zlatni lančić s krstom. Predrag mi je naredio da ni kad spavam ne smijem skinuti krst. Nedugo nakon toga dao mi je papir na kome je pisalo da su moji roditelji suglasni da njihova maloljetna kćerka prelazi na ime Aleksandra Kujundžić. Nikada me više nitko od četnika nije zvao mojim pravim imenom, nego Aleksandra ili "robe".
Deset dana nakon što mi je promijenio ime, odveo me je u Bijeljinu da me krsti. Sjećam se, u to vrijeme oko te crkve bila je skela. Objekat je bio u obnovi ili izgradnji. Tad sam upoznala vladiku Vasilija Kačavendu. Kada je Vasilije došao pred mene, raskopčao je svoje pantalone, izvadio spolni organ i natjerao me da njegov spolni organ stavim u svoja usta, što sam morala i uraditi, a ovo mi je radio u jednoj prostoriji od crkve.
Zatim, Predrag pita Vasilija: "Hoćeš li je sada ili kasnije, kada bude naša", a Vasilije odgovara: "Neću kasnije, bit će grijeh kada bude naša, ja hoću sada". Tada me je vladika silovao. Nakon toga su me krstili.
Ostala trudna
Mene su silovali bezbroj puta, Predrag Kujundžić, njegov brat, Golub, S. K., Vasilije Kačavenda, maltene svi Predini vojnici, a na rovovima tko god je htio, on me je davao. Ni sama više ne znam koliko sam puta silovana, na stotine.
Silovana djevojka, "svjedok 2" u slučaju "Kujundžić", završila je potom u Derventi, gdje je ponovo bila silovana, a tjerali su je da radi sve vrste poslova. Tu je i ostala trudna sa V. T., nakon čega je uspjela, na svu sreću, izvršiti abortus, jer V. T. nije "htio ništa balijsko".
Tek u jesen 1996. godine uspjela je pobjeći od V. T. i na ulici srela ženu koja joj je pomogla. Ona i njen suprug držali su kafić gdje se zaposlila, Uz pomoć radio amatera uspjela je uspostaviti kontakt s majkom, i 2000. napustiti Derventu.
Danas živi u Njemačkoj, gdje je potražila pomoć psihijatra i od tada se nalazi na redovnom liječenju.
