Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 1:31:40 GMT -5
Tri sveca i veliki zupan
Zagonetni Ras
Ovde je po drugi put krsten Stefan Nemanja. Ovde je ostavio vlast sinu koji je tu i krunisan kao prvi raski kralj - Stefan Prvovencani. U ovoj crkvi posvecivani su i svi veliki zupani srpske zemlje...
Crkva Svetog Petra i Pavla
Ko se uputi starim putem sto vodi od Novog Pazara ka Raskoj na samo dva kilometra od grada, blizu usca recice Dezeve u Rasku, primetice, na brezuljku iznad puta, neobicnu i na prvi pogled veoma staru crkvu. Niska, nepravilnog oblika, okrenuta ka medjurecju, izgradjena je od grubog, neobradjenog kamena i nesto cigle, s rotondom i osmougaonom kupolom. Jos se mestimicno vidi zid kojim je citava zaravan na kojoj se crkva nalazi bila ogradjena. Nakon sto pognuti prodjete kroz niski crkveni ulaz, naci cete se u tami koju samo mestimice razbija bledo svetlo sto uspeva da se probije kroz nekoliko pukotina-prozora u debelim zidovima. Glasovi u ovom hladnjikavom prostoru kao da tonu u prazninu vekova. I kao da se sva tama prohujalih dana zgusnula u uglove i oko jedva vidljivih i tesko ostecenih fresaka iz kojih, ipak, probijaju svecane i tihe poruke sa lica svetih. Dotakavsi hladnocu kamena i hrapavost fresaka, putniku se ukazuje prilika da tu, na tren, gotovo fizicki opipa hiljadu godina proslosti.
Petrova crkva, odnosno, crkva Svetih apostola Petra i Pavla, vekovima je bila sediste episkopa Rasa, prestonog mesta Srbije zavucenog u kotlinu recice Raske, zasticenog sa nekoliko utvrdjenih gradina. Rec je o mozda najstarijoj crkvi Srbije, povezanoj sa nekim od najznacajnijih zbivanja naseg srednjeg veka. Ispred crkve odrzavali su se drzavno-crkveni sabori.
O njenom nastanku sacuvane su dve legende. Po prvoj, crkvu, kao i episkopiju, osnovao je apostol Tit, ucenik svetog Pavla, koji je ziveo u prvom i drugom veku. Kad je sveti Sava isao u Nikeju da bi Srbiji obezbedio arhiepiskopiju, on se, navodno, pozivao na ovo predanje posto je autokefalnost mogla da dobije samo ona crkva koju je osnovao neki od prvih apostola. Drugo predanje nalazi se u „Letopisu popa Dukljanina” iz 12. veka. On prica da je dukljanski kralj Belo Pavlimir, uz pomoc Rimljana, pobedio raskog vladara Ljutomira. Nakon pobede Rimljani su pored Banje (Caldanae) sagradili tvrdjavu i crkvu „u cast blazenog Petra apostola” koja je od tada postala episkopija (10. vek).
Ilustrovala Silva Vujovic
Usred srpske zemlje
Savremena arheoloska i druga istrazivanja potvrdjuju starost crkve kao i poseban sakralni znacaj mesta na kom se ona nalazi i koje je jos u anticka vremena bilo svetiliste i groblje. Kao i citava istorija ovih krajeva, istorija ovog mesta i crkve neprekidna je povest razaranja i obnove. Prema istrazivanjima, na ovom se mestu razaznaje cak dvanaest razdoblja od praistorije do novijih vremena. Ispod same crkve nadjene su, izmedju ostalog, bogate praistorijske humke u kojima mora da su sahranjeni nepoznati plemenski vladari iz 6. i 5. veka pre nase ere.
Prvi put crkva je izgradjena u 6. veku na prethriscanskoj osnovi (okrugloj rotondi), ali ona je srusena u 7. veku, verovatno prilikom dolaska Slovena. Obnovljena je krajem 9. stoleca kad je, po svoj prilici, stvorena i episkopija u sastavu Ohridske arhiepiskopije. U narednim vekovima pocinje i najznacajnije razdoblje - razvoj raske drzave, uspon Nemanje i njegovih potomaka kao i snazenje pravoslavlja, zahvaljujuci svetom Savi. Od 11. do 13. veka freske u crkvi obnovljene su cak cetiri puta. Pocetkom 16. veka ugasena je episkopija da bi izvesno vreme, veruje se, crkva sluzila i kao dzamija. Pocetkom 18. veka ponovo je uredjena zalaganjem patrijarha Arsenija Jovanovica Sakabente. U 19. veku izvesno vreme sluzila je i kao turski vojni magazin.
U doba velikih zupana Ras je bio njihovo „stolno mesto” koje se nalazilo „usred srpske zemlje”. Tako se navodi u biografiji Stefana Nemanje koju je napisao njegov sin i naslednik. Slovensko ime Ras nastalo je pretvaranjem naziva antickog grada Arsa koji se nalazio na istom mestu i koji bi u tribalsko-trackom jeziku znacio reka, odnosno, „voda koja tece”. Istoricar Prokopije navodi Ras medju tvrdjavama koje je car Justinijan obnovio u Dardaniji (6. vek).
Djurdjevi stupovi
U Rasu je jos od 10. veka, a mozda i ranije, postojala episkopija, jedina u Srbiji u to vreme, ne racunajuci primorje. Bez sumnje, Ras je u dugom razdoblju od oko 300 godina (oko 950. godine do 1282. godine) bio srpsko stolno mesto, sa episkopijom i sa dvorom. Stranci su kasnije po Rasu citavu zemlju nazivali Raska, a zitelje Rasani.
Koliko god bio znacajan za istoriju velikih zupana, Ras i danas istrazivace svoje proslosti ostavlja pomalo u nedoumici, cak i zabuni. Odavno je primeceno da srpski izvori malokad izricito pominju Ras po imenu. Nijedan od nasih velikih spisatelja 13. veka (sveti Sava, Stefan Prvovencani, Domentijan, Teodosije) ne spominje izrekom grad Ras. Grad Ras u srpskim izvorima poslednji put uzgred pominje starac Simeon, pisac „Vukanovog jevandjelja”, pocetkom 13. veka.
On kaze da je knjigu napisao svome gospodinu, velikom zupanu, „ziveci u pecini, u gradu Rasu”. Zanimljivo je, dakle, da se Ras vise ne pominje u poznijim dokumentima, iako mora da je igrao znacajnu ulogu u srpskoj proslosti sve do vremena kralja Urosa II Milutina kad se srediste srpske drzave i vladarski dvor pomeraju ka jugoistoku, prema Kosovu i Makedoniji.
Ni do danas nije sasvim jasno sta se podrazumevalo pod imenom Ras: utvrdjenje, grad, oblast ili samo zupa.
Zagonetka je potpuna ako se ima u vidu da nije sasvim sigurno gde se nalazio stari Ras: u neposrednoj blizini crkve Svetih apostola Petra i Pavla, na brdu Postenje, ili nekoliko kilometara dalje, na Gradini iznad srednjovekovnog mesta Trgoviste. I za jednu i za drugu pretpostavku postoje odredjene arheoloske potvrde.
Do pre deceniju i po prevladavalo je misljenje da se stari grad Ras nalazio na brdu Gradina, oko 11 kilometara zapadno od Novog Pazara, u zivopisnom brdovitom predelu kraj usca Sebcevske reke u Rasku, nedaleko od manastira Sopocani, na mestu gde su se spajali putevi koji su sa zapada i juga vodili dalje ka istoku. Tokom arheoloskih iskopavanja nadjeni su ostaci naselja iz raznih vremenskih razdoblja pocevsi jos od 2000 godina pre nase ere, pa preko antike, Rima, Vizantije, do srednjovekovnog doba.
Iz srednjeg veka nadjeni su ostaci palisadnog utvrdjenja (vreme Aleksija Komnina) koje ce relativno brzo biti spaljeno. Na njegovom mestu sagradjen je cvrsci, kameni kastel, nepravilno izduzene osnove, dubine od oko 180 metara i sirine 20 do 60 metara. Kastel je bio ojacan sa pet kula. Ovo utvrdjenje, koje se vezuje za vladavinu Aleksijevog sina cara Jovana II Komnina, pretrpelo je razaranje, kao i ponovnu obnovu, sto se povezuje sa srpsko-vizantijskim borbama iz tog vremena. Utvrdjenje je dalje obnavljano i jacano (rezidencijalni kompleks) u vreme srpske vlasti, kad je verovatno sluzilo kao vladarski „refugijum” (utociste u doba nemira), ali i kao kovnica prvog srpskog novca (u vreme kralja Radoslava) da bi ubrzo zatim bilo spaljeno i zauvek razruseno.
Ovako je izgledala crkva Svetog Djordja kad je sagradjena
Molitve svetom Djordju
Novija arheoloska istrazivanja ojacala su pretpostavku koja vidi grad (tvrdjavu) Ras neposredno kod crkve Petra i Pavla, na brdu Postenje. U novijim iskopavanjima na ovom bregu prepoznato je devet slojeva raznih kultura, od praistorije, antike do srednjeg veka, kao i utvrdjenje velicine 390 sa 90 metara unutar koga je do sada nadjeno vise od 30 kamenih zdanja. Ovo je najveca tvrdjava na prostoru citave Raske oblasti i, po svemu, u tesnoj vezi sa episkopskom crkvom Svetog Petra i Pavla, kao i sa utvrdjenjem kasnijeg manastira Svetog Djordja. U utvrdjenju su otkriveni i velika crkva, dvorac, mala crkva uz dvorac, kule i kapije, stambene zgrade gradskog tkiva. Rec je o „najvecem arheoloskom nalazistu u sredistu starog Rasa”.
Iako nedoumica izmedju dva nalazista nije do kraja okoncana, ostaje ocena koja je izneta jos davno: da prestonica velikih zupana u Rasu „nije bila sabijena u grad Ras, nego je valja smatrati po celom onom mestu...” Sve ukazuje na to da je Ras nekad bio veliko razudjeno naselje - varosko-seoskih osobina - sa zaseocima. Na njegovom prostoru nalazilo se vise manjih ili vecih utvrdjenja, kao i samo naselje sa zaseocima i sa crkvama i manastirima, zatim dvorovi za vladara, njegovu rodbinu i vlastelu, banja, trgoviste, zitni trg, recni mostovi, zanatska sredista...
U zitiju svoga oca Stefan Nemanjic opisuje da se Stefan Nemanja, kad su ga na prevaru zarobila i okovala braca, oslobodio zahvaljujuci molitvama svetom Djordju. U bici kod Patina - Zvecana, na Kosovu, godine 1168. Nemanja je, opet zahvaljujuci svetom Djordju, porazio svoju bracu i osigurao vlast u Srbiji. Tihomir, ranije veliki zupan, udavio se u toku bitke u reci Sitnici.
„...Ovaj sveti gospodin moj poce sa zurbom, ni malo ne zakasnivsi, da zida hram svetog i preslavnog i velikog Hristovog mucenika Djordja, sa revnoscu i ljubavlju, i svrsi ga, prizivajuci svoga brzog pomocnika, i ukrasi ga svim radovima, izvrsno svim delima crkvenim.”
Zaduzbini svetom Djordju do tada nije bilo ravne u celoj Srbiji. Na izuzetnom polozaju i nedaleko od drevne raske episkopije, crkva Svetog Djordja simbolicno je potvrdjivala da je hriscanska, pravoslavna misao u osnovu srpske drzavnosti i da postoji potpuni sklad izmedju vere i drzave. Izgradjen je tako da niko u Rasu ne bi mogao ni pomisliti da Nemanjina vlast nije pod izravnim pokroviteljstvom Boga. „I cineci Bog svakojako na bolje ljudima, i ne zeleci ljudsku pogibelj, postavi me za velikog zupana, nazvanog na svetom krstenju Stefan Nemanja”, kaze se u „Hilandarskoj povelji”.
Manastir Djurdjevi stupovi izgradjen je u Rasu, na vrhu brega koji izdaleka nadvisuje okolinu, iznad recice Raske i nedaleko od stare episkopske crkve Svetih apostola, u blizini dvora velikog zupana, u selu Dezeva. Gde god da se iz ibarske ravnice pogled okrene ka nebu, susrece se s Djurdjevim stupovima. Za izgradnju ovog manastira, Nemanja je doveo najbolje neimare iz daleka - iz Primorja - zidare koji su gradili katedralu Svetog Trifuna u Kotoru, cak i neke majstore iz Italije. Crkva Svetog Djordja dobila je tako osobit stil, mesavinu vizantijske arhitekture i zapadne romanike.
Ona je prva u nizu gradjevina raske stilske grupe ciji je uzor svojim brojnim zaduzbinama dao veliki zupan Nemanja. Tokom arheoloskih istrazivanja rusevina manastira nadjen je natpis iznad zapadnih vrata crkve na kome je naznaceno da je crkva zavrsena 6679. godine nakon nastanka sveta, odnosno, 1170. ili 1171. godine.
Nekadasnji izgled crkve Svetog Petra i Pavla
Do ulaza u crkvu, postavljenu na najvisu tacku brezuljka, ogradjenu visokim odbrambenim zidinama, stizalo se velicanstvenim mermernim stepenicama. Crkva je sagradjena kao jednobrodna gradjevina s pravougaonim naosom nad kojim je elipsasta kupola sa unutrasnjim oblicima romanske arhitekture. Pored crkve, na nevelikom manastirskom prostoru nalazila se velika trpezarija, dve cisterne uz samu crkvu i manastirski konaci na severu. U manastir se ulazilo kroz prizemlje jedne kule, sto uz jake zidove ukazuje na to da zdanje nije imalo samo versku, vec i odbrambenu ulogu. Ovo potvrdjuje i najupecatljiviji deo nekadasnjeg manastira, dve visoke kule-zvonika od oko 20 metara koji su nadvisivali ceo kraj i koji su, osim zvonjave, mogli da sluze i kao osmatracnice.
Mozemo samo da zamislimo kakav je utisak ostavljao manastir, vidljiv sa svih prilaza Rasu, i zvonjava s tornjeva kakva se do tada nikad nije cula u tim krajevima. Naime, koriscenje zvona bilo je u ta vremena svojstveno latinskim crkvama, pa nema sumnje da je ovaj obicaj Nemanja upoznao u mladosti, dok je ziveo u primorju, u Duklji.
Narod je uskoro poceo da zove manastir po njegovim zvonicima - Djurdjevi stupovi. Taj naziv ostao mu je cak i onda kad su stupovi do temelja poruseni u jednoj od bezbrojnih najezdi koje su ovu slavnu Nemanjinu zaduzbinu postepeno pretvorile u neprepoznatljivu rusevinu.
Lebdeci u visinama, daleko iznad svakodnevnog meteza, uzdignut na putu ka nebesima, manastir je za vreme celog nemanjickog doba uzivao visoko postovanje. Spadao je u „kraljevske manastire”. Kao prvi medju uglednima ucestvovao je u izboru igumana manastira Studenice. Nemanjin praunuk kralj Stefan Dragutin obnovio ga je, prosirio i odredio da tu bude sahranjen.
Od 17. veka, medjutim, manastir je pretrpeo vise teskih ostecenja. U Drugom svetskom ratu kamenje sa juznog zida crkve, kupole i priprate, kao i sa kula, okupatori su odnosili da bi zidali utvrdjenje kod Novog Pazara. Ipak, poslednjih godina Djurdjevi stupovi bolje su srece. Delimicno je obnovljena crkva kao i druge zgrade da bi 2002. godine ovde ponovo poceo da struji i manastirski zivot.
Dusko Lopandic
link
Zagonetni Ras
Ovde je po drugi put krsten Stefan Nemanja. Ovde je ostavio vlast sinu koji je tu i krunisan kao prvi raski kralj - Stefan Prvovencani. U ovoj crkvi posvecivani su i svi veliki zupani srpske zemlje...
Crkva Svetog Petra i Pavla
Ko se uputi starim putem sto vodi od Novog Pazara ka Raskoj na samo dva kilometra od grada, blizu usca recice Dezeve u Rasku, primetice, na brezuljku iznad puta, neobicnu i na prvi pogled veoma staru crkvu. Niska, nepravilnog oblika, okrenuta ka medjurecju, izgradjena je od grubog, neobradjenog kamena i nesto cigle, s rotondom i osmougaonom kupolom. Jos se mestimicno vidi zid kojim je citava zaravan na kojoj se crkva nalazi bila ogradjena. Nakon sto pognuti prodjete kroz niski crkveni ulaz, naci cete se u tami koju samo mestimice razbija bledo svetlo sto uspeva da se probije kroz nekoliko pukotina-prozora u debelim zidovima. Glasovi u ovom hladnjikavom prostoru kao da tonu u prazninu vekova. I kao da se sva tama prohujalih dana zgusnula u uglove i oko jedva vidljivih i tesko ostecenih fresaka iz kojih, ipak, probijaju svecane i tihe poruke sa lica svetih. Dotakavsi hladnocu kamena i hrapavost fresaka, putniku se ukazuje prilika da tu, na tren, gotovo fizicki opipa hiljadu godina proslosti.
Petrova crkva, odnosno, crkva Svetih apostola Petra i Pavla, vekovima je bila sediste episkopa Rasa, prestonog mesta Srbije zavucenog u kotlinu recice Raske, zasticenog sa nekoliko utvrdjenih gradina. Rec je o mozda najstarijoj crkvi Srbije, povezanoj sa nekim od najznacajnijih zbivanja naseg srednjeg veka. Ispred crkve odrzavali su se drzavno-crkveni sabori.
O njenom nastanku sacuvane su dve legende. Po prvoj, crkvu, kao i episkopiju, osnovao je apostol Tit, ucenik svetog Pavla, koji je ziveo u prvom i drugom veku. Kad je sveti Sava isao u Nikeju da bi Srbiji obezbedio arhiepiskopiju, on se, navodno, pozivao na ovo predanje posto je autokefalnost mogla da dobije samo ona crkva koju je osnovao neki od prvih apostola. Drugo predanje nalazi se u „Letopisu popa Dukljanina” iz 12. veka. On prica da je dukljanski kralj Belo Pavlimir, uz pomoc Rimljana, pobedio raskog vladara Ljutomira. Nakon pobede Rimljani su pored Banje (Caldanae) sagradili tvrdjavu i crkvu „u cast blazenog Petra apostola” koja je od tada postala episkopija (10. vek).
Ilustrovala Silva Vujovic
Usred srpske zemlje
Savremena arheoloska i druga istrazivanja potvrdjuju starost crkve kao i poseban sakralni znacaj mesta na kom se ona nalazi i koje je jos u anticka vremena bilo svetiliste i groblje. Kao i citava istorija ovih krajeva, istorija ovog mesta i crkve neprekidna je povest razaranja i obnove. Prema istrazivanjima, na ovom se mestu razaznaje cak dvanaest razdoblja od praistorije do novijih vremena. Ispod same crkve nadjene su, izmedju ostalog, bogate praistorijske humke u kojima mora da su sahranjeni nepoznati plemenski vladari iz 6. i 5. veka pre nase ere.
Prvi put crkva je izgradjena u 6. veku na prethriscanskoj osnovi (okrugloj rotondi), ali ona je srusena u 7. veku, verovatno prilikom dolaska Slovena. Obnovljena je krajem 9. stoleca kad je, po svoj prilici, stvorena i episkopija u sastavu Ohridske arhiepiskopije. U narednim vekovima pocinje i najznacajnije razdoblje - razvoj raske drzave, uspon Nemanje i njegovih potomaka kao i snazenje pravoslavlja, zahvaljujuci svetom Savi. Od 11. do 13. veka freske u crkvi obnovljene su cak cetiri puta. Pocetkom 16. veka ugasena je episkopija da bi izvesno vreme, veruje se, crkva sluzila i kao dzamija. Pocetkom 18. veka ponovo je uredjena zalaganjem patrijarha Arsenija Jovanovica Sakabente. U 19. veku izvesno vreme sluzila je i kao turski vojni magazin.
U doba velikih zupana Ras je bio njihovo „stolno mesto” koje se nalazilo „usred srpske zemlje”. Tako se navodi u biografiji Stefana Nemanje koju je napisao njegov sin i naslednik. Slovensko ime Ras nastalo je pretvaranjem naziva antickog grada Arsa koji se nalazio na istom mestu i koji bi u tribalsko-trackom jeziku znacio reka, odnosno, „voda koja tece”. Istoricar Prokopije navodi Ras medju tvrdjavama koje je car Justinijan obnovio u Dardaniji (6. vek).
Djurdjevi stupovi
U Rasu je jos od 10. veka, a mozda i ranije, postojala episkopija, jedina u Srbiji u to vreme, ne racunajuci primorje. Bez sumnje, Ras je u dugom razdoblju od oko 300 godina (oko 950. godine do 1282. godine) bio srpsko stolno mesto, sa episkopijom i sa dvorom. Stranci su kasnije po Rasu citavu zemlju nazivali Raska, a zitelje Rasani.
Koliko god bio znacajan za istoriju velikih zupana, Ras i danas istrazivace svoje proslosti ostavlja pomalo u nedoumici, cak i zabuni. Odavno je primeceno da srpski izvori malokad izricito pominju Ras po imenu. Nijedan od nasih velikih spisatelja 13. veka (sveti Sava, Stefan Prvovencani, Domentijan, Teodosije) ne spominje izrekom grad Ras. Grad Ras u srpskim izvorima poslednji put uzgred pominje starac Simeon, pisac „Vukanovog jevandjelja”, pocetkom 13. veka.
On kaze da je knjigu napisao svome gospodinu, velikom zupanu, „ziveci u pecini, u gradu Rasu”. Zanimljivo je, dakle, da se Ras vise ne pominje u poznijim dokumentima, iako mora da je igrao znacajnu ulogu u srpskoj proslosti sve do vremena kralja Urosa II Milutina kad se srediste srpske drzave i vladarski dvor pomeraju ka jugoistoku, prema Kosovu i Makedoniji.
Ni do danas nije sasvim jasno sta se podrazumevalo pod imenom Ras: utvrdjenje, grad, oblast ili samo zupa.
Zagonetka je potpuna ako se ima u vidu da nije sasvim sigurno gde se nalazio stari Ras: u neposrednoj blizini crkve Svetih apostola Petra i Pavla, na brdu Postenje, ili nekoliko kilometara dalje, na Gradini iznad srednjovekovnog mesta Trgoviste. I za jednu i za drugu pretpostavku postoje odredjene arheoloske potvrde.
Do pre deceniju i po prevladavalo je misljenje da se stari grad Ras nalazio na brdu Gradina, oko 11 kilometara zapadno od Novog Pazara, u zivopisnom brdovitom predelu kraj usca Sebcevske reke u Rasku, nedaleko od manastira Sopocani, na mestu gde su se spajali putevi koji su sa zapada i juga vodili dalje ka istoku. Tokom arheoloskih iskopavanja nadjeni su ostaci naselja iz raznih vremenskih razdoblja pocevsi jos od 2000 godina pre nase ere, pa preko antike, Rima, Vizantije, do srednjovekovnog doba.
Iz srednjeg veka nadjeni su ostaci palisadnog utvrdjenja (vreme Aleksija Komnina) koje ce relativno brzo biti spaljeno. Na njegovom mestu sagradjen je cvrsci, kameni kastel, nepravilno izduzene osnove, dubine od oko 180 metara i sirine 20 do 60 metara. Kastel je bio ojacan sa pet kula. Ovo utvrdjenje, koje se vezuje za vladavinu Aleksijevog sina cara Jovana II Komnina, pretrpelo je razaranje, kao i ponovnu obnovu, sto se povezuje sa srpsko-vizantijskim borbama iz tog vremena. Utvrdjenje je dalje obnavljano i jacano (rezidencijalni kompleks) u vreme srpske vlasti, kad je verovatno sluzilo kao vladarski „refugijum” (utociste u doba nemira), ali i kao kovnica prvog srpskog novca (u vreme kralja Radoslava) da bi ubrzo zatim bilo spaljeno i zauvek razruseno.
Ovako je izgledala crkva Svetog Djordja kad je sagradjena
Molitve svetom Djordju
Novija arheoloska istrazivanja ojacala su pretpostavku koja vidi grad (tvrdjavu) Ras neposredno kod crkve Petra i Pavla, na brdu Postenje. U novijim iskopavanjima na ovom bregu prepoznato je devet slojeva raznih kultura, od praistorije, antike do srednjeg veka, kao i utvrdjenje velicine 390 sa 90 metara unutar koga je do sada nadjeno vise od 30 kamenih zdanja. Ovo je najveca tvrdjava na prostoru citave Raske oblasti i, po svemu, u tesnoj vezi sa episkopskom crkvom Svetog Petra i Pavla, kao i sa utvrdjenjem kasnijeg manastira Svetog Djordja. U utvrdjenju su otkriveni i velika crkva, dvorac, mala crkva uz dvorac, kule i kapije, stambene zgrade gradskog tkiva. Rec je o „najvecem arheoloskom nalazistu u sredistu starog Rasa”.
Iako nedoumica izmedju dva nalazista nije do kraja okoncana, ostaje ocena koja je izneta jos davno: da prestonica velikih zupana u Rasu „nije bila sabijena u grad Ras, nego je valja smatrati po celom onom mestu...” Sve ukazuje na to da je Ras nekad bio veliko razudjeno naselje - varosko-seoskih osobina - sa zaseocima. Na njegovom prostoru nalazilo se vise manjih ili vecih utvrdjenja, kao i samo naselje sa zaseocima i sa crkvama i manastirima, zatim dvorovi za vladara, njegovu rodbinu i vlastelu, banja, trgoviste, zitni trg, recni mostovi, zanatska sredista...
U zitiju svoga oca Stefan Nemanjic opisuje da se Stefan Nemanja, kad su ga na prevaru zarobila i okovala braca, oslobodio zahvaljujuci molitvama svetom Djordju. U bici kod Patina - Zvecana, na Kosovu, godine 1168. Nemanja je, opet zahvaljujuci svetom Djordju, porazio svoju bracu i osigurao vlast u Srbiji. Tihomir, ranije veliki zupan, udavio se u toku bitke u reci Sitnici.
„...Ovaj sveti gospodin moj poce sa zurbom, ni malo ne zakasnivsi, da zida hram svetog i preslavnog i velikog Hristovog mucenika Djordja, sa revnoscu i ljubavlju, i svrsi ga, prizivajuci svoga brzog pomocnika, i ukrasi ga svim radovima, izvrsno svim delima crkvenim.”
Zaduzbini svetom Djordju do tada nije bilo ravne u celoj Srbiji. Na izuzetnom polozaju i nedaleko od drevne raske episkopije, crkva Svetog Djordja simbolicno je potvrdjivala da je hriscanska, pravoslavna misao u osnovu srpske drzavnosti i da postoji potpuni sklad izmedju vere i drzave. Izgradjen je tako da niko u Rasu ne bi mogao ni pomisliti da Nemanjina vlast nije pod izravnim pokroviteljstvom Boga. „I cineci Bog svakojako na bolje ljudima, i ne zeleci ljudsku pogibelj, postavi me za velikog zupana, nazvanog na svetom krstenju Stefan Nemanja”, kaze se u „Hilandarskoj povelji”.
Manastir Djurdjevi stupovi izgradjen je u Rasu, na vrhu brega koji izdaleka nadvisuje okolinu, iznad recice Raske i nedaleko od stare episkopske crkve Svetih apostola, u blizini dvora velikog zupana, u selu Dezeva. Gde god da se iz ibarske ravnice pogled okrene ka nebu, susrece se s Djurdjevim stupovima. Za izgradnju ovog manastira, Nemanja je doveo najbolje neimare iz daleka - iz Primorja - zidare koji su gradili katedralu Svetog Trifuna u Kotoru, cak i neke majstore iz Italije. Crkva Svetog Djordja dobila je tako osobit stil, mesavinu vizantijske arhitekture i zapadne romanike.
Ona je prva u nizu gradjevina raske stilske grupe ciji je uzor svojim brojnim zaduzbinama dao veliki zupan Nemanja. Tokom arheoloskih istrazivanja rusevina manastira nadjen je natpis iznad zapadnih vrata crkve na kome je naznaceno da je crkva zavrsena 6679. godine nakon nastanka sveta, odnosno, 1170. ili 1171. godine.
Nekadasnji izgled crkve Svetog Petra i Pavla
Do ulaza u crkvu, postavljenu na najvisu tacku brezuljka, ogradjenu visokim odbrambenim zidinama, stizalo se velicanstvenim mermernim stepenicama. Crkva je sagradjena kao jednobrodna gradjevina s pravougaonim naosom nad kojim je elipsasta kupola sa unutrasnjim oblicima romanske arhitekture. Pored crkve, na nevelikom manastirskom prostoru nalazila se velika trpezarija, dve cisterne uz samu crkvu i manastirski konaci na severu. U manastir se ulazilo kroz prizemlje jedne kule, sto uz jake zidove ukazuje na to da zdanje nije imalo samo versku, vec i odbrambenu ulogu. Ovo potvrdjuje i najupecatljiviji deo nekadasnjeg manastira, dve visoke kule-zvonika od oko 20 metara koji su nadvisivali ceo kraj i koji su, osim zvonjave, mogli da sluze i kao osmatracnice.
Mozemo samo da zamislimo kakav je utisak ostavljao manastir, vidljiv sa svih prilaza Rasu, i zvonjava s tornjeva kakva se do tada nikad nije cula u tim krajevima. Naime, koriscenje zvona bilo je u ta vremena svojstveno latinskim crkvama, pa nema sumnje da je ovaj obicaj Nemanja upoznao u mladosti, dok je ziveo u primorju, u Duklji.
Narod je uskoro poceo da zove manastir po njegovim zvonicima - Djurdjevi stupovi. Taj naziv ostao mu je cak i onda kad su stupovi do temelja poruseni u jednoj od bezbrojnih najezdi koje su ovu slavnu Nemanjinu zaduzbinu postepeno pretvorile u neprepoznatljivu rusevinu.
Lebdeci u visinama, daleko iznad svakodnevnog meteza, uzdignut na putu ka nebesima, manastir je za vreme celog nemanjickog doba uzivao visoko postovanje. Spadao je u „kraljevske manastire”. Kao prvi medju uglednima ucestvovao je u izboru igumana manastira Studenice. Nemanjin praunuk kralj Stefan Dragutin obnovio ga je, prosirio i odredio da tu bude sahranjen.
Od 17. veka, medjutim, manastir je pretrpeo vise teskih ostecenja. U Drugom svetskom ratu kamenje sa juznog zida crkve, kupole i priprate, kao i sa kula, okupatori su odnosili da bi zidali utvrdjenje kod Novog Pazara. Ipak, poslednjih godina Djurdjevi stupovi bolje su srece. Delimicno je obnovljena crkva kao i druge zgrade da bi 2002. godine ovde ponovo poceo da struji i manastirski zivot.
Dusko Lopandic
link