Post by niquetamere on May 8, 2008 15:17:00 GMT -5
Štovani predsjednice Vlade tisucugodišnjeg entiteta: "Nit si Srbin, nit si covjek"
U prilogu vam dostavljamo pismo koje je Svetozar Pudaric, clan Predsjedništva SDP BiH, delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH i zamjenik predsjedavajuceg Skupštine Kantona Sarajevo uputio Miloradu Dodiku Premijeru Vlade Republike Srpske. Ovim se rijecima je Centar za informisanje SDP-a BiH danas obratio medijima. U nastavku se dodaje:
"Štovani predsjednice Vlade tisucugodišnjeg entiteta,
Prekjucer, na Durdevdan, poviše Dubrava, u Pješivcu, ispred kuca Pudarica nije bilo slavskog veselja, ni kolaca, ni mesa, ni pica, ni gostiju. Nije bilo ni domacina u pustim kucama Pudarica povrh Stoca. Otišli su jednog ljetnog dana prije 16 godina kad im je receno da je Srbima napustiti Stolac i ici na Žegulju - vijekovnu granicu srpstva. Pudarici, što te vijekove provedoše na Dubravama, van srpskih granica, mogli su se samo zgledati, pokupiti svoje stvari, pa na kamione, pa put Ljubinja i dalje... Baš kao što su mi sugradani-sunarodnici prije 12 godina tovarili kamione na Grbavici, Ilidži, Vogošci, Ilijašu, Hadžicima. Sve pod megafonom Momcila Krajišnika, koji je rikao da niti jedan srpski grob u Sarajevu ne smije ostati. I isprazni Krajišnik desetine hiljada Srba iz Sarajeva, na buljuke. Neke tek malo pomaknu u sela uokolo, dok drugi odoše daleko - na sve strane. Ti to, Premijeru, ne znaš. Bio si, tada, zauzet sticanjem nadimka Marlboro.
Megafon, onaj, od prije cetiri recenice, preuzeo si sad ti pa trubiš okolo vrijedajuci Srbe. Kažeš da je Republika Srpska odgovor na NDH. Malo si se posvadao sa vremenima, prostorom i istinom. Pa upravo je dogovor Tudmanovih ustaša i Miloševicevih cetnika razgranicio Pudarice od njihove djedovine. I kad oni napustiše Stolac kao dio odlucnog srpskog odgovora na ustaške pokolje u istocnoj Hercegovini iz 1941. tri su dana preostali Stocani lutali po polupustom gradu, dok nije vojnicka "sila" te NDH koju sanjaš umarširala u stoljetni hrvatski grad. Da nije tragicno, da iza toga nisu slijedili i logori i pokolji onih koji se nisu htjeli uklopiti u dogovor oko odgovora, svi bi se sad grohotom smijali na velike borbe, odbrane i protunapade, a sve za cast i slavu Nacije.
Ti progoni i pokolji su ono što stvarno vezuju onaj rat naših roditelja sa ovim, našim, ratom. S jedne su strane ujedinjene žrtve, a sa druge svi zlocinci i medu njima nema razlike. Nema razlike izmedu kame zbog imena koje nosi onaj što je u ruci drži, a ni žrtve nisu manje ili vece, svetije ili manje svete niti po prezimenu, niti po broju.
Pricati o Republici Srpskoj kao trajnoj kategoriji, jednako je kao pricati o vjecnoj NDH ili neuništivom sandžaku u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska je novostvorena kategorija, novokomponovani orijentalni melos sa izrazitim osmansko-balkanskim korijenima. Ona mu dode kao dosanjani san pijanih kamiondžija negdje u nekoj krcmi uz Ibarsku magistralu. Samo što te pijane kamiondžije polupaše, pobiše, rastjeraše dva miliona ljudi koekude (što bi rekao Karadorde) kako bi uzdigli tu bajnu trajnu kategoriju. Raseliše i one moje Pudarice sa Dubrava i moje komšije sa Koševa. Koševo ti je komšiluk gdje se uvijek igrao najbolji basket u Sarajevu.
Evo me neki dan napokon razuvjeriše da su i Sedlari (na južnoj strani Popova polja) uz Zavalu, preselili iz Trebinjske opštine. I to je dobro, jer sad opet mogu biti siguran da kuce Kovacina i Bakmaza nisu zavaljene. Ostadoše tamo gdje su bile i odakle je brat moje cukun-cukun-babe otišao u svijet da postane partijarh srpski - što je i postao.
Dakle sve si uradio da poniziš srpsku cast, a znam da nisi prvi, jer poniziše je stotine zlocinaca u vremenu kad je durmitorska vucibatina vodila bosanke Srbe, pa si nastavio da izjednacavaš cetnike i partizane. Pa imenjace brata moga rodenoga ne mogu biti jedno Mladen Stojanovic i njegove ubice, to zna svaka poštena kuca u Krajini: i na Kozari i oko nje; i na Grmecu i oko njega. Nisu cetnici ljudi poput Branka i Skendera, Mire i Simele. To su neljudi - zakon im u topuzu leži, a tragovi necovještvom smrde. I miješa se smrdež njihov sa smradom brace im po zvjerstvu što izgradili su i pogonili tvornicu smrti u Jasenovcu i Gradini Donjoj.
I da niti jedne nisi rekao za Jasenovac više! Možda te cula neumrla duša moja ubijene tetke Nevenke Pudaric. Ona je, sa hiljadama drugih mucenika zatucena i bacena u neku jamu jasenovacku. Ako je cula tvoje baljezganje zgriješio si prema njoj. Sestra oceva mi nevina je jednako sve i jednoj srebrenickoj žrtvi. Zloupotrijebio si njenu smrt kao da je stara krpetina kojom se ubrišeš ujutro u dvorištu. Ne dam ti da mi prljaš uspomenu na nju. Ima makar jedan metar kvadratni zemlje pod kojim je ona koji ne smiješ više prljati svojim prisustvom i svojim praznoslovljem.
Zato idi nazad pod svoju šatru i zabavljaj one što ih placaš da se smiju i povladuju tvojim rijecima. Onima što su cojstvo i junaštvo zamijenili rakijom i pecenjem.
Nit si Srbin, nit si covjek."
______________________________________________________
Ima postenih Srba koji vole BiH!
U prilogu vam dostavljamo pismo koje je Svetozar Pudaric, clan Predsjedništva SDP BiH, delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH i zamjenik predsjedavajuceg Skupštine Kantona Sarajevo uputio Miloradu Dodiku Premijeru Vlade Republike Srpske. Ovim se rijecima je Centar za informisanje SDP-a BiH danas obratio medijima. U nastavku se dodaje:
"Štovani predsjednice Vlade tisucugodišnjeg entiteta,
Prekjucer, na Durdevdan, poviše Dubrava, u Pješivcu, ispred kuca Pudarica nije bilo slavskog veselja, ni kolaca, ni mesa, ni pica, ni gostiju. Nije bilo ni domacina u pustim kucama Pudarica povrh Stoca. Otišli su jednog ljetnog dana prije 16 godina kad im je receno da je Srbima napustiti Stolac i ici na Žegulju - vijekovnu granicu srpstva. Pudarici, što te vijekove provedoše na Dubravama, van srpskih granica, mogli su se samo zgledati, pokupiti svoje stvari, pa na kamione, pa put Ljubinja i dalje... Baš kao što su mi sugradani-sunarodnici prije 12 godina tovarili kamione na Grbavici, Ilidži, Vogošci, Ilijašu, Hadžicima. Sve pod megafonom Momcila Krajišnika, koji je rikao da niti jedan srpski grob u Sarajevu ne smije ostati. I isprazni Krajišnik desetine hiljada Srba iz Sarajeva, na buljuke. Neke tek malo pomaknu u sela uokolo, dok drugi odoše daleko - na sve strane. Ti to, Premijeru, ne znaš. Bio si, tada, zauzet sticanjem nadimka Marlboro.
Megafon, onaj, od prije cetiri recenice, preuzeo si sad ti pa trubiš okolo vrijedajuci Srbe. Kažeš da je Republika Srpska odgovor na NDH. Malo si se posvadao sa vremenima, prostorom i istinom. Pa upravo je dogovor Tudmanovih ustaša i Miloševicevih cetnika razgranicio Pudarice od njihove djedovine. I kad oni napustiše Stolac kao dio odlucnog srpskog odgovora na ustaške pokolje u istocnoj Hercegovini iz 1941. tri su dana preostali Stocani lutali po polupustom gradu, dok nije vojnicka "sila" te NDH koju sanjaš umarširala u stoljetni hrvatski grad. Da nije tragicno, da iza toga nisu slijedili i logori i pokolji onih koji se nisu htjeli uklopiti u dogovor oko odgovora, svi bi se sad grohotom smijali na velike borbe, odbrane i protunapade, a sve za cast i slavu Nacije.
Ti progoni i pokolji su ono što stvarno vezuju onaj rat naših roditelja sa ovim, našim, ratom. S jedne su strane ujedinjene žrtve, a sa druge svi zlocinci i medu njima nema razlike. Nema razlike izmedu kame zbog imena koje nosi onaj što je u ruci drži, a ni žrtve nisu manje ili vece, svetije ili manje svete niti po prezimenu, niti po broju.
Pricati o Republici Srpskoj kao trajnoj kategoriji, jednako je kao pricati o vjecnoj NDH ili neuništivom sandžaku u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska je novostvorena kategorija, novokomponovani orijentalni melos sa izrazitim osmansko-balkanskim korijenima. Ona mu dode kao dosanjani san pijanih kamiondžija negdje u nekoj krcmi uz Ibarsku magistralu. Samo što te pijane kamiondžije polupaše, pobiše, rastjeraše dva miliona ljudi koekude (što bi rekao Karadorde) kako bi uzdigli tu bajnu trajnu kategoriju. Raseliše i one moje Pudarice sa Dubrava i moje komšije sa Koševa. Koševo ti je komšiluk gdje se uvijek igrao najbolji basket u Sarajevu.
Evo me neki dan napokon razuvjeriše da su i Sedlari (na južnoj strani Popova polja) uz Zavalu, preselili iz Trebinjske opštine. I to je dobro, jer sad opet mogu biti siguran da kuce Kovacina i Bakmaza nisu zavaljene. Ostadoše tamo gdje su bile i odakle je brat moje cukun-cukun-babe otišao u svijet da postane partijarh srpski - što je i postao.
Dakle sve si uradio da poniziš srpsku cast, a znam da nisi prvi, jer poniziše je stotine zlocinaca u vremenu kad je durmitorska vucibatina vodila bosanke Srbe, pa si nastavio da izjednacavaš cetnike i partizane. Pa imenjace brata moga rodenoga ne mogu biti jedno Mladen Stojanovic i njegove ubice, to zna svaka poštena kuca u Krajini: i na Kozari i oko nje; i na Grmecu i oko njega. Nisu cetnici ljudi poput Branka i Skendera, Mire i Simele. To su neljudi - zakon im u topuzu leži, a tragovi necovještvom smrde. I miješa se smrdež njihov sa smradom brace im po zvjerstvu što izgradili su i pogonili tvornicu smrti u Jasenovcu i Gradini Donjoj.
I da niti jedne nisi rekao za Jasenovac više! Možda te cula neumrla duša moja ubijene tetke Nevenke Pudaric. Ona je, sa hiljadama drugih mucenika zatucena i bacena u neku jamu jasenovacku. Ako je cula tvoje baljezganje zgriješio si prema njoj. Sestra oceva mi nevina je jednako sve i jednoj srebrenickoj žrtvi. Zloupotrijebio si njenu smrt kao da je stara krpetina kojom se ubrišeš ujutro u dvorištu. Ne dam ti da mi prljaš uspomenu na nju. Ima makar jedan metar kvadratni zemlje pod kojim je ona koji ne smiješ više prljati svojim prisustvom i svojim praznoslovljem.
Zato idi nazad pod svoju šatru i zabavljaj one što ih placaš da se smiju i povladuju tvojim rijecima. Onima što su cojstvo i junaštvo zamijenili rakijom i pecenjem.
Nit si Srbin, nit si covjek."
______________________________________________________
Ima postenih Srba koji vole BiH!