Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 2:04:56 GMT -5
Prvi beogradski dvoboj
Marsal protiv novinara
Zbog teksta u listu „Opozicija” upravitelj dvora kralja Petra Prvog trazio je zadovoljenje od odgovornog urednika. Sve se odigralo munjevito i u najstrozoj tajnosti...
Marsal dvora Bosko Colak-Antic najveci deo zivota proveo je u diplomatiji gde je upucen odmah posle dvoboja.
Prohladno nedeljno rano popodne 13. marta 1905. godine nateralo je mnoge Beogradjane da uobicajeni porodicni obed vare dremuckajuci pored peci. Na ulicama su bili samo oni koji su morali. Medju njima i dvojica koja su hitala niz Brankovu ulicu, ozbiljnog i odlucnog koraka. Jedan je bio u uniformi konjickog majora, drugi u gradjanskom odelu uobicajenom za vladine sluzbenike.
Ni za trenutak nisu oklevali ispred broja 18, vec su gotovo umarsirali unutra, pravo na vrata s natpisom „Opozicija”, nezavisno glasilo. Dezurnom novinaru su se kratko i odsecno naklonili i rekli da traze gospodina Milana Pavlovica. Odgovorni urednik je, zavrsivsi broj, malopre otisao, glasio je odgovor. Pridoslice su se na trenutak zgledale i onda zamolile dezurnog da im da hartiju i olovku, za pismo koje ce ostaviti za gospodina Pavlovica.
Nepun sat docnije gospodinu Pavlovicu kurir je doneo pismo iz redakcije:
Ovako je, zvanicno, pocela prica o prvom beogradskom dvoboju. Bilo je to vreme kad je rec imala posebnu tezinu, narocito ona javno izrecena.
Bez pomirenja
Dalji razvoj dogadjaja tekao je munjevitom brzinom i mnoge koji su dotad, uglavnom kafanski, pretili da ce neistomisljenike koliko sutra - kako je to uobicajeno na Zapadu - izazvati na dvoboj, naterao da, koliko-toliko, vode racuna o tome sta i kome pricaju.
Podaci koji su se dokotrljali do nas vele da se urednik nije uplasio ni imena a ni vojne vestine marsala dvora. Zabrinuo se samo koga da izabere za svoje svedoke, ali ni to nije potrajalo. Izbor je pao na njegove prijatelje, bivse konjicke oficire Milana Drndarevica i Aleksandra Todorovica. Forma je, dakle, bila zadovoljena.
Narednog dana cetvorica svedoka - sekundanata, kako su se uobicajeno zvali u zemljama u kojima su dvoboji bili deo folklora - u sest sati po podne sastali su se u hotelu „Balkan” na konacan dogovor. Tu je valjalo utvrditi pravila, izabrati oruzje i mesto dvoboja.
I dok su ucesnici dvoboja s nestrpljenjem iscekivali rezultate sastan-ka svojih opunomocenika, oni su s ozbiljnoscu svojstvenom svom imenu i ugledu ali i, jos vise, predstojecem nesvakidasnjem dogadjaju dugo usaglasavali misljenja. Cak su sastavili i protokol u devet tacaka. U prvima je zakljuceno da izazvani i izazivac ostaju pri svojim tvrdnjama, odnosno da izazvani za istinitost spornog teksta ima nesporne dokaze i ne pristaje na javno izvinjenje. Svedoci izazivaca su to mirno saslusali i, bez podizanja tona, trazili zadovoljenje - oruzjem.
Pistolj ili sablja?
Tada je i nastao prvi spor izmedju ovih, kako je tadasnja stampa zabelezila, vrlo kavaljerski nastrojenih svedoka. Naime, po strogim pravilima dvoboja pravo na izbor oruzja imala je strana koja se smatrala uvredjenom, a to je, u ovom slucaju, bio marsal Colak-Antic. Njegov izbor bila je sablja a on je, cak i kod neupucenih, slovio za sjajnog poznavaoca baratanja tim hladnim oruzjem koje je bilo i deo njegove uniforme, dok je Pavlovic o njoj znao samo na osnovu epskih bojeva Marka Kraljevica i druzine, pa su njegovi svedoci trazili obracun pistoljima.
U clanu 5 pomenutog Protokola to je ovako zapisano:
„Svedoci g. Colak-Antic izjavili su da je po njihovom misljenju izlisno ulaziti u ocenu u kolikoj su meri protivnici izvezbani u rukovanju izvesnoj vrsti oruzja. Ali, bez obzira na to kakve je izvezbanosti g. Pavlovic u rukovanju pistoljima i nadmocnosti s tim oruzjem prema njihovom klijentu, uzimajuci u ocenu jacinu uvrede i energican zahtev njihovog klijenta da sebi pribavi zadovoljenja, usvajaju predlog svedoka g. Pavlovica i odustajuci od jednoga formalnoga prava primaju dvoboj.”
Cetvorica uvazenih stanovnika prestonog grada rastali su se kasno u noc, dogovorivsi se da se, nakon savetovanja sa izazivacem i izazvanim, ponovo nadju sutra ujutro, u devet sati, ovog puta u kuci g. Ziv. M. Protica, radi konacnog sporazuma. Posto se sve radilo u najstrozoj tajnosti, tu nije smelo da bude propusta. Jer, kako je nakon dvoboja pisala „Opozicija”, „ako bi se kod nas desilo da (u dvoboju) neko nekoga ubije, taj bi, ako bi to uradio gradjanin, po nasim sudovima bio osudjen na ubistvo s predumisljajem. Oficirima je dvoboj bio dopusten i oni su, ako se postupilo po pravilima, jednim posebnim zakonom oslobadjani svake odgovornosti”.
Jurisi potpukovnika Jurisica
Inace, bilo je to vreme zestokih sukoba vlasti i onih koji bi to hteli da budu. Po novinama su se povlacile teske reci, posebno na racun sve osionijih oficira koji su, dve godine ranije, u Majskom prevratu na najzverskiji nacin ubili kralja Aleksandra Obrenovica, kome su se svojevremeno zakleli na vernost, i kraljicu Dragu. U tim napadima prednjacila je „Opozicija”, vlasnistvo ad-vokata Zivojina S. Velickovica, ispisujuci, pored ostalog, i ovakve reci:
„...Zaverenici uzimaju svu vlast u svoje ruke, poseduju sva komandantska mesta u vojsci, vesaju o svoje grudi najveci drzavni orden stavljajuci u pokret ceo policijsko-spijunski aparat... Sasavost ima tu osobinu da je za sve poslove dorasla, pa cak, ako hocete, da upravlja i samom drzavom. Ne znajuci nista, ona misli da zna sve. I to je sasvim prirodno. Postavite i najvecu budalu za ministra, on se tome nece zacuditi, naprotiv. Cudice se sto to nije bilo jos ranije...”
Naravno, bilo je i licnih prozivki, ali i zestokih odgovora. Tako je potpukovnik Pavle Jurisic Sturm, jedan od zaverenika, nakon teksta „Mundir i spijunaza” ispred kafane „Pariz” pokusao da ubije Velickovica, ali je ovaj bio brzi i spretniji i pod nos mu poturio svoj pistolj. Posto je, nesto kasnije, „Opozicija” objavila napis „Ko su oni”, Velickovicu je dojavljeno da mu se „sprema veliko zlo” i on je s porodicom morao da pobegne u Zemun. Vlasnistvo nad listom preuzeo je stampar Petar Jockovic, ali to nije umanjilo advokatove strepnje.
U Zemunu ga je nasao telegram kapetana Milana Milovanovica Pilca, Dragutina Dimitrijevica Apisa i Todora Pavlovica - trojke koja je bila u samom vrhu zavere protiv kralja - koji su trazili zadovoljenje zbog pomenutog teksta. Posto dvoboj nije mogao istovremeno da vodi sa vise izazivaca, Velickovic je za protivnika izabrao Pilca, a na sastanku svedoka buduceg dvoboja oficiri su porucili da mu, kao „nevojniku”, ostavljaju da bira oruzje: sablju ili pistolj!
Do obracuna ipak nije doslo zbog toga sto se, pod pritiskom javnosti, u celu stvar umesao sef beogradske policije i Velickovic se na duze sklonio van Srbije. To se, pak, nije desilo sa slucajem urednika Milana Pavlovica i Boska Colak-Antica, marsala dvora kralja Petra Prvog Karadjordjevica. I to, bar, iz dva razloga: prvi, sve je dogovoreno u tolikoj tajnosti da o dvoboju nije znala ni najbliza rodbina megdandzija i, drugi, sve se dogadjalo munjevito.
Pucnji na Banovom brdu
U stanu Colak-Anticevog svedoka Protica sklopljen je konacan dogovor i sacinjen zapisnik. Po njemu, dvoboj ce se odrzati istoga dana, 16. marta, u cetiri sata posle podne, na proplanku tada prilicno udaljenog Banovog brda. Protivnici ce sa udaljenosti od dvadeset koraka pucati samo jednom i to istovremeno, kad glavni sudija major Branko Jovanovic da znak.
Neverovatno je da se o detaljima samog dvoboja i tada malo znalo. Jednostavno, i izazivac i izazvani o tome se nikad i nikom nisu javno poverili, a to nisu ucinili ni svedoci i prisutni cutljivi lekari, odnosno jedini ocevici dvoboja. Za njega se saznalo posrednim putem, nepredvidljivim putanjama glasina, i to tek kad je okoncan.
Izvesno je da u ovom, kako su ga tadasnje novine zvale, prvom beogradskom dvoboju nijedan od protivnika nije bio povredjen, mada se pricalo da je iznad levog kuka bio lakse ranjen marsal dvora koji je to prikrivao danima ne izlazeci iz kuce. Novine su, naravno, o tome izvestavale na svoj nacin, prepricavajuci i dopricavajuci neproverene price. Neke delove je, preko svojih dopisnika, prenela i strana stampa.
Vlast je, pak, mudro cutala iako su, bar tako se verovalo, dvoboji bili zabranjeni. Zacutali su i mnogi koji su dotad gromopucatelno pretili da ce za sve objavljene uvrede i klevete zadovoljenje traziti iskljucivo putem oruzja.
Ipak, krajem aprila 1905. godine list „Opozicija”, najzesci kriticar Nikole Pasica i njegove vlade, a posebno ucesnika Majskog prevrata, prestao je da izlazi. Glasovi drugih novina zadugo vise nisu bili tako glasni.
Petar Milatovic
link
Marsal protiv novinara
Zbog teksta u listu „Opozicija” upravitelj dvora kralja Petra Prvog trazio je zadovoljenje od odgovornog urednika. Sve se odigralo munjevito i u najstrozoj tajnosti...
Marsal dvora Bosko Colak-Antic najveci deo zivota proveo je u diplomatiji gde je upucen odmah posle dvoboja.
Prohladno nedeljno rano popodne 13. marta 1905. godine nateralo je mnoge Beogradjane da uobicajeni porodicni obed vare dremuckajuci pored peci. Na ulicama su bili samo oni koji su morali. Medju njima i dvojica koja su hitala niz Brankovu ulicu, ozbiljnog i odlucnog koraka. Jedan je bio u uniformi konjickog majora, drugi u gradjanskom odelu uobicajenom za vladine sluzbenike.
Ni za trenutak nisu oklevali ispred broja 18, vec su gotovo umarsirali unutra, pravo na vrata s natpisom „Opozicija”, nezavisno glasilo. Dezurnom novinaru su se kratko i odsecno naklonili i rekli da traze gospodina Milana Pavlovica. Odgovorni urednik je, zavrsivsi broj, malopre otisao, glasio je odgovor. Pridoslice su se na trenutak zgledale i onda zamolile dezurnog da im da hartiju i olovku, za pismo koje ce ostaviti za gospodina Pavlovica.
Nepun sat docnije gospodinu Pavlovicu kurir je doneo pismo iz redakcije:
„Gospodine!
G. Bosko Colak-Antic ovlastio nas je da, u njegovo ime, trazimo satisfakciju od vas, kao odgovornog urednika „Opozicije”, za napis koji je stampan u danasnjem broju „Opozicije” pod naslovom „Malo unapredjenje” i u kome g. Colak-Antic nalazi uvredu i klevetu za njegovog oca pok. Iliju Colak-Antica i cast i obraz njegove porodice.
Posto mi nismo imali cast da vas danas po podne nadjemo u redakciji vaseg lista, molimo vas da izvolite odrediti svoja dva svedoka, koji ce sa nami ovu stvar urediti po pravilima i obicajima o casti. Vas odgovor izvolite sto pre saopstiti prvopotpisanom, koji stanuje na Terazijama br. 53 (do kvarta terazijskog).
Primite, gospodine, uverenje nasega postovanja
Branko Jovanovic
konjicki major
Ziv. M. Protic
Inspektor Min. Nar. Privrede”
Ovako je, zvanicno, pocela prica o prvom beogradskom dvoboju. Bilo je to vreme kad je rec imala posebnu tezinu, narocito ona javno izrecena.
Bez pomirenja
Dalji razvoj dogadjaja tekao je munjevitom brzinom i mnoge koji su dotad, uglavnom kafanski, pretili da ce neistomisljenike koliko sutra - kako je to uobicajeno na Zapadu - izazvati na dvoboj, naterao da, koliko-toliko, vode racuna o tome sta i kome pricaju.
Podaci koji su se dokotrljali do nas vele da se urednik nije uplasio ni imena a ni vojne vestine marsala dvora. Zabrinuo se samo koga da izabere za svoje svedoke, ali ni to nije potrajalo. Izbor je pao na njegove prijatelje, bivse konjicke oficire Milana Drndarevica i Aleksandra Todorovica. Forma je, dakle, bila zadovoljena.
Narednog dana cetvorica svedoka - sekundanata, kako su se uobicajeno zvali u zemljama u kojima su dvoboji bili deo folklora - u sest sati po podne sastali su se u hotelu „Balkan” na konacan dogovor. Tu je valjalo utvrditi pravila, izabrati oruzje i mesto dvoboja.
I dok su ucesnici dvoboja s nestrpljenjem iscekivali rezultate sastan-ka svojih opunomocenika, oni su s ozbiljnoscu svojstvenom svom imenu i ugledu ali i, jos vise, predstojecem nesvakidasnjem dogadjaju dugo usaglasavali misljenja. Cak su sastavili i protokol u devet tacaka. U prvima je zakljuceno da izazvani i izazivac ostaju pri svojim tvrdnjama, odnosno da izazvani za istinitost spornog teksta ima nesporne dokaze i ne pristaje na javno izvinjenje. Svedoci izazivaca su to mirno saslusali i, bez podizanja tona, trazili zadovoljenje - oruzjem.
Pistolj ili sablja?
Tada je i nastao prvi spor izmedju ovih, kako je tadasnja stampa zabelezila, vrlo kavaljerski nastrojenih svedoka. Naime, po strogim pravilima dvoboja pravo na izbor oruzja imala je strana koja se smatrala uvredjenom, a to je, u ovom slucaju, bio marsal Colak-Antic. Njegov izbor bila je sablja a on je, cak i kod neupucenih, slovio za sjajnog poznavaoca baratanja tim hladnim oruzjem koje je bilo i deo njegove uniforme, dok je Pavlovic o njoj znao samo na osnovu epskih bojeva Marka Kraljevica i druzine, pa su njegovi svedoci trazili obracun pistoljima.
U clanu 5 pomenutog Protokola to je ovako zapisano:
„Svedoci g. Colak-Antic izjavili su da je po njihovom misljenju izlisno ulaziti u ocenu u kolikoj su meri protivnici izvezbani u rukovanju izvesnoj vrsti oruzja. Ali, bez obzira na to kakve je izvezbanosti g. Pavlovic u rukovanju pistoljima i nadmocnosti s tim oruzjem prema njihovom klijentu, uzimajuci u ocenu jacinu uvrede i energican zahtev njihovog klijenta da sebi pribavi zadovoljenja, usvajaju predlog svedoka g. Pavlovica i odustajuci od jednoga formalnoga prava primaju dvoboj.”
Cetvorica uvazenih stanovnika prestonog grada rastali su se kasno u noc, dogovorivsi se da se, nakon savetovanja sa izazivacem i izazvanim, ponovo nadju sutra ujutro, u devet sati, ovog puta u kuci g. Ziv. M. Protica, radi konacnog sporazuma. Posto se sve radilo u najstrozoj tajnosti, tu nije smelo da bude propusta. Jer, kako je nakon dvoboja pisala „Opozicija”, „ako bi se kod nas desilo da (u dvoboju) neko nekoga ubije, taj bi, ako bi to uradio gradjanin, po nasim sudovima bio osudjen na ubistvo s predumisljajem. Oficirima je dvoboj bio dopusten i oni su, ako se postupilo po pravilima, jednim posebnim zakonom oslobadjani svake odgovornosti”.
Jurisi potpukovnika Jurisica
Inace, bilo je to vreme zestokih sukoba vlasti i onih koji bi to hteli da budu. Po novinama su se povlacile teske reci, posebno na racun sve osionijih oficira koji su, dve godine ranije, u Majskom prevratu na najzverskiji nacin ubili kralja Aleksandra Obrenovica, kome su se svojevremeno zakleli na vernost, i kraljicu Dragu. U tim napadima prednjacila je „Opozicija”, vlasnistvo ad-vokata Zivojina S. Velickovica, ispisujuci, pored ostalog, i ovakve reci:
„...Zaverenici uzimaju svu vlast u svoje ruke, poseduju sva komandantska mesta u vojsci, vesaju o svoje grudi najveci drzavni orden stavljajuci u pokret ceo policijsko-spijunski aparat... Sasavost ima tu osobinu da je za sve poslove dorasla, pa cak, ako hocete, da upravlja i samom drzavom. Ne znajuci nista, ona misli da zna sve. I to je sasvim prirodno. Postavite i najvecu budalu za ministra, on se tome nece zacuditi, naprotiv. Cudice se sto to nije bilo jos ranije...”
Naravno, bilo je i licnih prozivki, ali i zestokih odgovora. Tako je potpukovnik Pavle Jurisic Sturm, jedan od zaverenika, nakon teksta „Mundir i spijunaza” ispred kafane „Pariz” pokusao da ubije Velickovica, ali je ovaj bio brzi i spretniji i pod nos mu poturio svoj pistolj. Posto je, nesto kasnije, „Opozicija” objavila napis „Ko su oni”, Velickovicu je dojavljeno da mu se „sprema veliko zlo” i on je s porodicom morao da pobegne u Zemun. Vlasnistvo nad listom preuzeo je stampar Petar Jockovic, ali to nije umanjilo advokatove strepnje.
U Zemunu ga je nasao telegram kapetana Milana Milovanovica Pilca, Dragutina Dimitrijevica Apisa i Todora Pavlovica - trojke koja je bila u samom vrhu zavere protiv kralja - koji su trazili zadovoljenje zbog pomenutog teksta. Posto dvoboj nije mogao istovremeno da vodi sa vise izazivaca, Velickovic je za protivnika izabrao Pilca, a na sastanku svedoka buduceg dvoboja oficiri su porucili da mu, kao „nevojniku”, ostavljaju da bira oruzje: sablju ili pistolj!
Do obracuna ipak nije doslo zbog toga sto se, pod pritiskom javnosti, u celu stvar umesao sef beogradske policije i Velickovic se na duze sklonio van Srbije. To se, pak, nije desilo sa slucajem urednika Milana Pavlovica i Boska Colak-Antica, marsala dvora kralja Petra Prvog Karadjordjevica. I to, bar, iz dva razloga: prvi, sve je dogovoreno u tolikoj tajnosti da o dvoboju nije znala ni najbliza rodbina megdandzija i, drugi, sve se dogadjalo munjevito.
Pucnji na Banovom brdu
U stanu Colak-Anticevog svedoka Protica sklopljen je konacan dogovor i sacinjen zapisnik. Po njemu, dvoboj ce se odrzati istoga dana, 16. marta, u cetiri sata posle podne, na proplanku tada prilicno udaljenog Banovog brda. Protivnici ce sa udaljenosti od dvadeset koraka pucati samo jednom i to istovremeno, kad glavni sudija major Branko Jovanovic da znak.
Neverovatno je da se o detaljima samog dvoboja i tada malo znalo. Jednostavno, i izazivac i izazvani o tome se nikad i nikom nisu javno poverili, a to nisu ucinili ni svedoci i prisutni cutljivi lekari, odnosno jedini ocevici dvoboja. Za njega se saznalo posrednim putem, nepredvidljivim putanjama glasina, i to tek kad je okoncan.
Izvesno je da u ovom, kako su ga tadasnje novine zvale, prvom beogradskom dvoboju nijedan od protivnika nije bio povredjen, mada se pricalo da je iznad levog kuka bio lakse ranjen marsal dvora koji je to prikrivao danima ne izlazeci iz kuce. Novine su, naravno, o tome izvestavale na svoj nacin, prepricavajuci i dopricavajuci neproverene price. Neke delove je, preko svojih dopisnika, prenela i strana stampa.
Vlast je, pak, mudro cutala iako su, bar tako se verovalo, dvoboji bili zabranjeni. Zacutali su i mnogi koji su dotad gromopucatelno pretili da ce za sve objavljene uvrede i klevete zadovoljenje traziti iskljucivo putem oruzja.
Ipak, krajem aprila 1905. godine list „Opozicija”, najzesci kriticar Nikole Pasica i njegove vlade, a posebno ucesnika Majskog prevrata, prestao je da izlazi. Glasovi drugih novina zadugo vise nisu bili tako glasni.
Petar Milatovic
link