Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 2:14:38 GMT -5
Ko je plemic u Evropi?
Od cesara car
Savremena proucavanja demokratizovala su nauku o rodoslovima pokazujuci da je, posmatrano na duze vreme, plemstvo u Evropi u bliskom srodstvu sa ostalim stanovnistvom. „Plava krv” samo je mit izmisljen da bi se odrzale klasne razlike.
Britanski kraljevski sar ili jabuka, jedno od vladarskih znamenja
U doba Rimske republike postojale su tri grupe stanovnika: patriciji, takozvani vitezovi i plebejci (obican narod). Izraz nobilis (plemeniti) mogao je dobiti samo potomak konzula, odnosno najviseg cinovnika. Sa propascu Rimskog carstva (476. godine) i nastajanjem varvarskih drzava u Evropi, postepeno se stvara novo, feudalno plemstvo.
Danas u Evropi ne postoji, prakticno, plemicka porodica (sa izuzetkom Gruzije) cije se poreklo objektivno moze utvrditi za razdoblje pre 9. i 10. veka. Feudalni plemici nastajali su kao veliki srednjovekovni posednici zemlje, pripadnici ratnicke klase (vitezovi) koji su zbog svojih zasluga vladaru dobijali, a cesce sami otimali, pojedine titule i privilegije.
Nemacki kralj Henrik II Sveti (973–1024)
Naravno, svaka drzava i svako doba ima neke posebnosti u pogledu nastanka, a posebno razvoja plemickih titula. Kao i kod Franaka, Langobarda i Norvezana, i kod Juznih Slovena u pocetku nije bilo plemstva. Tek od kraja 12. veka u Srbiji moze da se prati njegov razvoj. Ono je nastalo na slican nacin kao u drugim zemljama srednjovekovne Evrope. Vladar u srednjovekovnoj Srbiji prvo se zvao veliki zupan, pa zatim kralj, onda car, i na kraju despot. Potomci starih vladalackih i zupanskih loza, sporedne grane vladarske kuce i najvisi cinovnici razlicitog porekla, povezani zenidbama s kraljevima i carevima, prikazivali su se kao visi stalez.
Pripadnik visokog plemstva zvao se u pocetku velmuz ili velmoza („veliki covek”), a kasnije boljarin ili vlastelin. Postojala je velika i mala vlastela. U veliku vlastelu spadali su zupani, knezevi, vojvode, satnici, kaznaci... Vlastelinova zena zvala se vladika (sto se sve do 20. veka zadrzalo u Dubrovniku kao naziv za zene gradskog plemstva). U zakoniku cara Dusana naredjuje se da deci, posle smrti vlastelina, ima da ostane njegova velika, biserom ukrasena svita, kao i zlatni pojas, ali da se dobar konj i oruzje imaju vratiti caru. Kao nize plemstvo (vlastelicici), vec u Nemanjino vreme javljaju se ratnici - voini ili voiniki.
U Srbiji nakon ustanaka u 19. veku i stvaranja drzave, plemstvo je bilo zabranjeno, a vladar nije imao pravo da dodeljuje plemicke titule.
Austrijski car Franc II (1792-1806)
Sedam savremenih kraljevina
Zanimljivo je da su obe najvise vladarske titule u srpskom jeziku nastale od licnih imena: car od imena Cezar (rimski vojskovodja i diktator), a kralj od Karlo (franacki car iz 9. veka, koji je vladao i nekim slovenskim plemenima).
U Vizantiji vladar je nosio titulu vasileos i avtokrator, sto znaci car i samodrzac. Nize titule bile su despot (u prvo vreme titula prestolonaslednika), zatim sevastokrator, a potom cesar (to jest cezar). Kada su se osamostalili od Vizantije i Nemanjici su sebi pridodali titulu samodrzac, sto je podrazumevalo da iznad njih nema nikoga (sami drze vlast, dakle, nisu neciji vazali) - osim Boga. Stefan Dusan pokusao je da zauzme mesto Vizantije krunisavsi se 1346. godine kao car Srba i Grka, sto su ranije nastojali i bugarski carevi. Moskovski veliki knezevi, nakon pada Vizantije (1453. godine) proglasili su Moskvu kao „Treci Rim”, a Rusiju za carstvo.
Franacki kralj i rimski car Karlo Veliki (742–814)
Iako je, teorijski, carstvo bilo „univerzalno”, odnosno moglo je biti samo jedno, u Evropi je od srednjeg veka do danas, osim Vizantije, proglaseno jos nekoliko carstava. U 800. godini obnavlja se Zapadno rimsko carstvo, pod nazivom Sveto rimsko carstvo nemackog naroda (prvi rajh). Cara (imperatora) je biralo sedam elektora, ali je titula obicno ostajala u istoj porodici i prenosena je s oca na sina. Porodica Habzburg drzala je ovu titulu cetiri veka, sve do njenog ukidanja, 1806. godine, kada se car Franc II od Habzburg-Lorena proglasio za cara Austrije Franca I.
U 19. veku nastalo je nekoliko novih „carstava”: u Francuskoj 1804. godine (car Napoleon I), u Nemackoj 1871. godine (pruski kralj Vilhelm II proglasen je za nemackog cara - ovo je drugi rajh). Britanska kraljica Viktorija je 1877. godine proglasena za caricu Indije. Kratko vreme postojali su u 19. veku i carevi Brazila (portugalski kraljevi), kao i Meksika. Nakon Prvog svetskog rata, sva tri evropska „carstva” (Nemacko, Austrougarsko i Rusko) nestala su.
Niza od carske je titula kralj (latinski rex). Danas u Evropi, uglavnom na severu, postoji sedam naslednih kraljevina dok ih je ranije bilo mnogo vise - posebno u istocnoj i juznoj Evropi. Titulu kralja mogao je da dodeli samo papa (ili car). Tako se veliki zupan Stefan Nemanjic skoro dvadeset godina uporno trudio da za sebe i svoju zemlju dobije krunu iz Rima, sto je najzad i uspeo 1217. godine, postavsi „Stefan, po Bozijoj milosti vencani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklitije i Travunije i Dalmacije i Zahumlja”.
Britanska kraljica Elizabeta II
Ispod titule kralja dolazi vojvoda ili herceg (latinsko dux). Ovom nazivu najvise bi pristajao nas naziv knez (knjaz). U Evropi i danas postoji Veliko vojvodstvo Luksemburg, nekada deo Svetog rimskog carstva. Mocni gospodar Huma (danas Hercegovine) Stjepan Vukcic Kosaca 1448. godine sam je sebi dodelio titulu hercega od Svetog Save kako bi naglasio svoju samostalnost od bosanskog kralja.
Titula nadvojvode ili velikog kneza davala se clanovima carske porodice u Austriji i Rusiji (Habzburg, Romanov).
Niza od titule vojvode, ali visoko u hijerarhiji plemstva, francuska je titula markiz, koja se u Nemackoj moze porediti sa razlicitim nazivima, poput markgrof, landgrof, grof palatin (elektor) i first (princ - vladar odredjenog podrucja).
Sledeca po redu je titula grof (comte u Francuskoj ili earl u Engleskoj). Ova rec vuce poreklo od latinskog comes, sto je bio polozaj posluzitelja, pratioca na dvoru rimskog cara. U ranom srednjem veku u nekim zemljama, poput Francuske, grofovi su bili izuzetno mocni feudalci, ravni vojvodama, ponekad cak i kraljevima. Vremenom, ova titula se odvise cesto dodeljuje i izgubila je nesto od svog nekadasnjeg prestiza, iako i danas oznacava visokog plemica.
Kralj Petar I Karadjordjevic u krunidbenoj odezdi, 1904.
Ispod grofa je viskont (to jest vicegrof, ili nizi grof). Najzad, dolazi i titula baron, a onda baronet (vitezovi ili riteri u Nemackoj) ciji se nosioci smatraju vec nizim plemstvom.
U Evropi danas postoji deset zemalja koje su nasledne monarhije, od cega je sedam kraljevina, jedno veliko vojvodstvo, a dve knezevine:
- Velika Britanija (vladar kraljica Elizabeta II od Vindzora),
- Belgija (kralj Alber II od Saks-Koburg-Gota),
- Danska (kraljica Margareta II od Slezvig-Holstajn-Zondenburg-Gliksburga),
- Svedska (kralj Karl XVI Gustav Bernadot),
- Spanija (kralj Huan Karlos I od Burbona),
- Norveska (kralj Harald V od Slezvig-Holstajn-Zondenburg-Gliksburga),
- Holandija (kraljica Beatrisa od Oranz-Nasau),
- Luksemburg (veliki vojvoda Henri II od Burbona),
- Monako (knez Albert Grimaldi),
- Lihtenstajn (first/princ Franc Jozef II).
Spanski kralj Huan Karlos
Plemicka krv
Iako je plemstvo, kao drustveni polozaj i stalez, svuda u Evropi davno ukinuto, potomci plemickih porodica i danas postoje i koriste svoja stara zvanja. Tako se racuna da u Nemackoj ima 40.000 osoba koje pripadaju plemickim porodicama. Zanimljivo je da se u Nemackoj sve plemicke porodice dele na staro plemstvo (ono cije porodice su plemicke jos od pre 1400. godine) i na novo plemstvo (nastalo nakon 1400. godine). Ove porodice takodje se dele na visoko plemstvo (ono koje je imalo svoje mesto u parlamentu Svetog rimskog carstva) i na nize plemstvo.
Treba, ipak, naglasiti da plemicke porodice nisu nikakav poseban i izdvojen deo stanovnistva. Moderna proucavanja su „demokratizovala” genealogiju, kao nauku o rodoslovima, i u tom smislu sto su pokazala da je, posmatrano na duze vreme (nekoliko desetina generacija), plemstvo prakticno u bliskom srodstvu sa ostalim stanovnistvom i da je pojam „plemicke krvi” samo mit, izmisljen kako bi se nametale i odrzavale klasne i drustvene razlike.
Tokom srednjeg veka u pojedinim zemljama mnoge mladje grane vladarskih porodica utapale su se u srednje plemstvo koje je cesto u narednim generacijama siromasilo i povezivalo se brakom sa bogatijim gradjanskim porodicama. Postupak je isao i obrnutim putem. Razlika izmedju plemica i ostalih je samo u cinjenici da su jedino porodice velikasa sacuvale zapise o svojim precima (ali samo odabranim) u duzem vremenskom razdoblju, pa su tako njihovi rodoslovi jedino dostupni i mogu da se prate smene pokolenja iz veka u vek.
Dusko Lopandic
link
Od cesara car
Savremena proucavanja demokratizovala su nauku o rodoslovima pokazujuci da je, posmatrano na duze vreme, plemstvo u Evropi u bliskom srodstvu sa ostalim stanovnistvom. „Plava krv” samo je mit izmisljen da bi se odrzale klasne razlike.
Britanski kraljevski sar ili jabuka, jedno od vladarskih znamenja
U doba Rimske republike postojale su tri grupe stanovnika: patriciji, takozvani vitezovi i plebejci (obican narod). Izraz nobilis (plemeniti) mogao je dobiti samo potomak konzula, odnosno najviseg cinovnika. Sa propascu Rimskog carstva (476. godine) i nastajanjem varvarskih drzava u Evropi, postepeno se stvara novo, feudalno plemstvo.
Danas u Evropi ne postoji, prakticno, plemicka porodica (sa izuzetkom Gruzije) cije se poreklo objektivno moze utvrditi za razdoblje pre 9. i 10. veka. Feudalni plemici nastajali su kao veliki srednjovekovni posednici zemlje, pripadnici ratnicke klase (vitezovi) koji su zbog svojih zasluga vladaru dobijali, a cesce sami otimali, pojedine titule i privilegije.
Nemacki kralj Henrik II Sveti (973–1024)
Naravno, svaka drzava i svako doba ima neke posebnosti u pogledu nastanka, a posebno razvoja plemickih titula. Kao i kod Franaka, Langobarda i Norvezana, i kod Juznih Slovena u pocetku nije bilo plemstva. Tek od kraja 12. veka u Srbiji moze da se prati njegov razvoj. Ono je nastalo na slican nacin kao u drugim zemljama srednjovekovne Evrope. Vladar u srednjovekovnoj Srbiji prvo se zvao veliki zupan, pa zatim kralj, onda car, i na kraju despot. Potomci starih vladalackih i zupanskih loza, sporedne grane vladarske kuce i najvisi cinovnici razlicitog porekla, povezani zenidbama s kraljevima i carevima, prikazivali su se kao visi stalez.
Pripadnik visokog plemstva zvao se u pocetku velmuz ili velmoza („veliki covek”), a kasnije boljarin ili vlastelin. Postojala je velika i mala vlastela. U veliku vlastelu spadali su zupani, knezevi, vojvode, satnici, kaznaci... Vlastelinova zena zvala se vladika (sto se sve do 20. veka zadrzalo u Dubrovniku kao naziv za zene gradskog plemstva). U zakoniku cara Dusana naredjuje se da deci, posle smrti vlastelina, ima da ostane njegova velika, biserom ukrasena svita, kao i zlatni pojas, ali da se dobar konj i oruzje imaju vratiti caru. Kao nize plemstvo (vlastelicici), vec u Nemanjino vreme javljaju se ratnici - voini ili voiniki.
U Srbiji nakon ustanaka u 19. veku i stvaranja drzave, plemstvo je bilo zabranjeno, a vladar nije imao pravo da dodeljuje plemicke titule.
Austrijski car Franc II (1792-1806)
Sedam savremenih kraljevina
Zanimljivo je da su obe najvise vladarske titule u srpskom jeziku nastale od licnih imena: car od imena Cezar (rimski vojskovodja i diktator), a kralj od Karlo (franacki car iz 9. veka, koji je vladao i nekim slovenskim plemenima).
U Vizantiji vladar je nosio titulu vasileos i avtokrator, sto znaci car i samodrzac. Nize titule bile su despot (u prvo vreme titula prestolonaslednika), zatim sevastokrator, a potom cesar (to jest cezar). Kada su se osamostalili od Vizantije i Nemanjici su sebi pridodali titulu samodrzac, sto je podrazumevalo da iznad njih nema nikoga (sami drze vlast, dakle, nisu neciji vazali) - osim Boga. Stefan Dusan pokusao je da zauzme mesto Vizantije krunisavsi se 1346. godine kao car Srba i Grka, sto su ranije nastojali i bugarski carevi. Moskovski veliki knezevi, nakon pada Vizantije (1453. godine) proglasili su Moskvu kao „Treci Rim”, a Rusiju za carstvo.
Franacki kralj i rimski car Karlo Veliki (742–814)
Iako je, teorijski, carstvo bilo „univerzalno”, odnosno moglo je biti samo jedno, u Evropi je od srednjeg veka do danas, osim Vizantije, proglaseno jos nekoliko carstava. U 800. godini obnavlja se Zapadno rimsko carstvo, pod nazivom Sveto rimsko carstvo nemackog naroda (prvi rajh). Cara (imperatora) je biralo sedam elektora, ali je titula obicno ostajala u istoj porodici i prenosena je s oca na sina. Porodica Habzburg drzala je ovu titulu cetiri veka, sve do njenog ukidanja, 1806. godine, kada se car Franc II od Habzburg-Lorena proglasio za cara Austrije Franca I.
U 19. veku nastalo je nekoliko novih „carstava”: u Francuskoj 1804. godine (car Napoleon I), u Nemackoj 1871. godine (pruski kralj Vilhelm II proglasen je za nemackog cara - ovo je drugi rajh). Britanska kraljica Viktorija je 1877. godine proglasena za caricu Indije. Kratko vreme postojali su u 19. veku i carevi Brazila (portugalski kraljevi), kao i Meksika. Nakon Prvog svetskog rata, sva tri evropska „carstva” (Nemacko, Austrougarsko i Rusko) nestala su.
Niza od carske je titula kralj (latinski rex). Danas u Evropi, uglavnom na severu, postoji sedam naslednih kraljevina dok ih je ranije bilo mnogo vise - posebno u istocnoj i juznoj Evropi. Titulu kralja mogao je da dodeli samo papa (ili car). Tako se veliki zupan Stefan Nemanjic skoro dvadeset godina uporno trudio da za sebe i svoju zemlju dobije krunu iz Rima, sto je najzad i uspeo 1217. godine, postavsi „Stefan, po Bozijoj milosti vencani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklitije i Travunije i Dalmacije i Zahumlja”.
Britanska kraljica Elizabeta II
Ispod titule kralja dolazi vojvoda ili herceg (latinsko dux). Ovom nazivu najvise bi pristajao nas naziv knez (knjaz). U Evropi i danas postoji Veliko vojvodstvo Luksemburg, nekada deo Svetog rimskog carstva. Mocni gospodar Huma (danas Hercegovine) Stjepan Vukcic Kosaca 1448. godine sam je sebi dodelio titulu hercega od Svetog Save kako bi naglasio svoju samostalnost od bosanskog kralja.
Titula nadvojvode ili velikog kneza davala se clanovima carske porodice u Austriji i Rusiji (Habzburg, Romanov).
Niza od titule vojvode, ali visoko u hijerarhiji plemstva, francuska je titula markiz, koja se u Nemackoj moze porediti sa razlicitim nazivima, poput markgrof, landgrof, grof palatin (elektor) i first (princ - vladar odredjenog podrucja).
Sledeca po redu je titula grof (comte u Francuskoj ili earl u Engleskoj). Ova rec vuce poreklo od latinskog comes, sto je bio polozaj posluzitelja, pratioca na dvoru rimskog cara. U ranom srednjem veku u nekim zemljama, poput Francuske, grofovi su bili izuzetno mocni feudalci, ravni vojvodama, ponekad cak i kraljevima. Vremenom, ova titula se odvise cesto dodeljuje i izgubila je nesto od svog nekadasnjeg prestiza, iako i danas oznacava visokog plemica.
Kralj Petar I Karadjordjevic u krunidbenoj odezdi, 1904.
Ispod grofa je viskont (to jest vicegrof, ili nizi grof). Najzad, dolazi i titula baron, a onda baronet (vitezovi ili riteri u Nemackoj) ciji se nosioci smatraju vec nizim plemstvom.
U Evropi danas postoji deset zemalja koje su nasledne monarhije, od cega je sedam kraljevina, jedno veliko vojvodstvo, a dve knezevine:
- Velika Britanija (vladar kraljica Elizabeta II od Vindzora),
- Belgija (kralj Alber II od Saks-Koburg-Gota),
- Danska (kraljica Margareta II od Slezvig-Holstajn-Zondenburg-Gliksburga),
- Svedska (kralj Karl XVI Gustav Bernadot),
- Spanija (kralj Huan Karlos I od Burbona),
- Norveska (kralj Harald V od Slezvig-Holstajn-Zondenburg-Gliksburga),
- Holandija (kraljica Beatrisa od Oranz-Nasau),
- Luksemburg (veliki vojvoda Henri II od Burbona),
- Monako (knez Albert Grimaldi),
- Lihtenstajn (first/princ Franc Jozef II).
Spanski kralj Huan Karlos
Plemicka krv
Iako je plemstvo, kao drustveni polozaj i stalez, svuda u Evropi davno ukinuto, potomci plemickih porodica i danas postoje i koriste svoja stara zvanja. Tako se racuna da u Nemackoj ima 40.000 osoba koje pripadaju plemickim porodicama. Zanimljivo je da se u Nemackoj sve plemicke porodice dele na staro plemstvo (ono cije porodice su plemicke jos od pre 1400. godine) i na novo plemstvo (nastalo nakon 1400. godine). Ove porodice takodje se dele na visoko plemstvo (ono koje je imalo svoje mesto u parlamentu Svetog rimskog carstva) i na nize plemstvo.
Treba, ipak, naglasiti da plemicke porodice nisu nikakav poseban i izdvojen deo stanovnistva. Moderna proucavanja su „demokratizovala” genealogiju, kao nauku o rodoslovima, i u tom smislu sto su pokazala da je, posmatrano na duze vreme (nekoliko desetina generacija), plemstvo prakticno u bliskom srodstvu sa ostalim stanovnistvom i da je pojam „plemicke krvi” samo mit, izmisljen kako bi se nametale i odrzavale klasne i drustvene razlike.
Tokom srednjeg veka u pojedinim zemljama mnoge mladje grane vladarskih porodica utapale su se u srednje plemstvo koje je cesto u narednim generacijama siromasilo i povezivalo se brakom sa bogatijim gradjanskim porodicama. Postupak je isao i obrnutim putem. Razlika izmedju plemica i ostalih je samo u cinjenici da su jedino porodice velikasa sacuvale zapise o svojim precima (ali samo odabranim) u duzem vremenskom razdoblju, pa su tako njihovi rodoslovi jedino dostupni i mogu da se prate smene pokolenja iz veka u vek.
Dusko Lopandic
link