Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 21:17:40 GMT -5
Rimsko carstvo u nasem kraju
Arijanska jeres
Reci su bile vatra u grlima biskupa. Svet je nastao iz reci, pa su velikodostojnici pokusavali da kroz reci odrede bozansko. Kakav je odnos Oca i Sina i u cemu je njihova sustina? Ove rasprave obelezice narednih 1000 godina a mozda i vecnost
Konstantin Veliki (mozaik iz Aja Sofije,1000. godina).
Sredinom 4. veka po celom Rimskom carstvu, ukljucujuci i provinciju Ilirik, brojni gradovi i dalje su bili sredista kulture i civilizacije zasnovane na latinskom i grckom jeziku, rimskom drzavnom ustrojstvu, snazi rimske vojske. Sirmijum, Nais, Viminacijum, Singidunum... vrve od vojnika, trgovaca, prodavaca, putnika i namernika svih vrsta. Priredjuju se konjske trke, pozorisne predstave, svetkovine. I dalje se u starom stilu pisu istorije rimske drzave, sklapaju hvalospevi carevima, stvaraju ucena dela, dok retori i gramaticari obucavaju nove generacije da citaju i tumace tekstove Cicerona, Vergilija, Cezara. Na hiljade trgovackih brodova plove Mediteranom, Crnim morem, Dunavom i povezuju celo Carstvo, prenoseci raznovrsnu robu, hranu, zacine, raskosne proizvode. Sve je kao i vekovima ranije - ali ipak je sve drugacije. Jer, svet druge polovine 4. veka vise nije bio svet cara filozofa Marka Aurelija, pa ni velikog obnovitelja Carstva Dioklecijana i njegovih tetrarha. Po novoizgradjenim crkvama mase odaju pocast hriscanskim svecima.
Vise nego Imperija careva i njihovih legija, Rimsko carstvo postaje Imperija episkopa, svetaca i misionara.
Prema misljenju brojnih istoricara hriscanske crkve, cetvrti vek bio je kljucno doba u razvoju hriscanstva, prvenstveno zato sto je u to vreme ono postalo vladajuca vera Rimskog carstva. U 4. veku nakon Hrista, ljudi iz Ilirije i Panonije, (prostor danasnje Srbije), igraju jednu od kljucnih uloga u rimskoj istoriji, pa i u istoriji crkve. U dugoj verskoj krizi koja je potresla hriscansku crkvu sredinom 4. veka, „malo je oblasti koje su zauzimale tako znacajno mesto kao Ilirik, kako po raznovrsnosti osvojenih pozicija, tako i po silovitosti neobuzdanih antagonizama ili po moci spletkarenja nekoliko ljudi...” Na nasim prostorima vodila se verska borba ciji ce rasplet znatno uticati na buducnost cele hriscanske Evrope u narednih hiljadu godina.
Novcic sa likom cara Konstancija II.
Rat oko vere
Za buducnost civilizacije crkveni sukob imao je mnogo veci znacaj nego ishod nekog pohoda ili carske bitke. Bio je to spor vazniji od zivota, spor oko ideja, oko tumacenja vecite hriscanske dogme - „Arijanski spor”. Ovaj zestoki sukob trajao je vise generacija i obelezio je istoriju crkve tokom celog 4. veka. U toku pet decenija, odrzano je izmedju dvadeset i dvadeset pet crkvenih sabora posvecenih prvenstveno ovom pitanju i usvojeno desetak „simbola vere”, nekada medjusobno slicnih, nekada suprotstavljenih.
Spor je nastao pocetkom veka kao polemika izmedju biskupa Aleksandrije Atanasija i svestenika Arija oko tumacenja bozanskih osobina „Oca”, odnosno „Sina”. Arije je, naime, zastupao stav da u okviru Svetog trojstva Bog Otac i Bog Sin nisu isti, ravnopravni, odnosno da nemaju istu prirodu, drugim recima da je Otac, iznad Sina, sto su Atanasije i njegove pristalice smatrali za najvecu jeres. Spor se sirio po istocnim gradovima poput neke epidemije. Jedan biskup zalio se da ne moze da izadje na ulicu ili na pijacu, a da ne bude umesan u raspravu ribara i piljara o prirodi odnosa izmedju Boga Oca i Boga Sina. Nakon Aleksandrije, sukob je zahvatio hriscansku zajednicu u Siriji, pa Malu Aziju i stigao do carskog Konstantinopolja...
Da li su Bog Otac i Bog Sin ravnopravni – pitanje koje je postalo uzrok crkvenog spora.
Iako se malo razumeo u teoloske nijanse, car Konstantin Veliki osetio se pozvanim da zaustavi podele i svadje u crkvi. Pri tome, njegov stav uglavnom je zavisio od misljenja episkopa koji ga je u tom trenutku savetovao, odnosno koji je imao dovoljno uticaja i veza da na dvoru dobije pristup do cara. Car je sazvao prvi ekumenski (opsti) crkveni sabor u Nikeji u leto 325. godine. Vecina od oko 300 prisutnih episkopa usprotivila se Arijevom ucenju proglasivsi ga za jeres. U Nikeji je utvrdjen cuveni „simbol vere” koji se i dan-danas recituje u celom hriscanstvu: „Verujem u jednoga Boga, Oca, Svedrzitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista...”
Medjutim, spor oko arijanstva nije zavrsen u Nikeji. Pre bi se moglo reci da je on tamo tek zapoceo i da je u narednim decenijama imao veoma promenljiv razvoj. Tako je tek koju godinu nakon Nikejskog sabora povodljivi car Konstantin, pod uticajem svoje sestre Konstancije i drugih clanova dvora, promenio svoj stav i poceo da odobrava, pa i da prihvata arijanstvo. I poput nepomirljivog aleksandrijskog episkopa, progonio je borce protiv arijanstva.
Mozda se kao ilustracija ove neizvesne borbe unutar crkve moze navesti sudbina neukrotivog borca za pravoslavlje, episkopa Atanasija iz Aleksandrije. On je, nadzivevsi Konstantina, pet puta bio smenjivan i proteran iz svog episkopskog sedista, proveo je dvadeset godina u progonstvu i u skrovistima, bio je cak osudjivan i na smrt, prosao je kao begunac gotovo sve rimske provincije, da bi na kraju, zavrsio opet u Aleksandriji kao najpostovaniji od svih hriscanskih episkopa.
El Greko „Sveto Trojstvo” (1577).
U poslednjim godinama vlasti, Konstanin je potpuno pao pod uticaj
arijanskih biskupa, tako da ga je jedan od njih, Euzebije (Jevstatije) iz Nikomedije krstio neposredno pred smrt, 337. godine. Naime u to vreme krstenje se obavljalo u poznim godinama, jer se smatralo da ovaj sveti cin cisti od svih prethodnih grehova u zivotu, pa time daje vecu mogucnost novonastalom hriscaninu da zavrsi u carstvu Bozijem. Nakon smrti Konstantina Velikog, arijanski spor jos zesce se rasplamsao. Naslednik Konstantinov, car Konstancije II, po ugledu na oca, podrzavao je arijansku sektu u raspravama oko prave prirode Boga - Sina.
Reci znace vise od zivota
Ovi sukobi imali su posebnog odraza na stanje u Iliriku (danasnji Balkan). Na Nikejskom saboru zabelezeno je ucesce bar cetiri episkopa iz Ilirika: iz Sirmijuma (Sremska Mitrovica), Serdike (Sofija), Skupi (Skoplje) i Marcijanopolosa. Oni su svi tada bili uz vecinu, odnosno protiv Arija, proglasenog za jeretika. Ipak, kljucni trenutak u borbi izmedju arijanaca i pravoslavnih u Iliriku bio je onaj nakon sabora u Nikeji kada je vodja sekte Arije sa svojim pristalicama bio proteran u podunavske oblasti. On je u Sirmijumu i u drugim gradovima Panonije i Mezije nastavio da propoveda svoje ucenje i siri uticaj. Od tada, ilirski episkopi polako menjaju stranu. Vec 335. godine, na saboru u Tiru, pojavljuju se dva episkopa iz Ilirije koji podrzavaju Arija: Valens iz Murse (Osijek) i Ursacije iz Singidunuma (Beograd).
Andrej Rubljov „Sveto Trojstvo”.
„Reci su vatra u grlima biskupa. Svet je nastao iz reci”, kako pise u Jovanovom jevandjelju, pa i episkopi kroz reci pokusavaju da odrede bozansko. Kakav je odnos Oca i Sina i u cemu je njihova sustina, da li je Sin nastao nakon Oca i kako je moguce da je on vecan, a rodjen je u vremenu, da li uopste episkopi smeju da dodaju tumacenja uz Svetu knjigu - Bibliju?
Mnogi su svesni da je ulog ove rasprave veliki i da se polemika vodi i za narednih hiljadu godina - ako ne i za celu vecnost. Sustina Hristovog poslanstva i sustina samog Spasenja su dovedene u pitanje. Kao u groznici, „episkopi jure po rimskim drumovima, od jednog do drugog sabora” (kako to, sa negodovanjem, uzgred, u svojoj „Istoriji” pominje ocevidac i poslednji veliki rimski istoricar-paganin Amijen Marcelin), da bi na nekom od svojih okupljanja danima, nedeljama, mesecima, bez odmora raspravljali o tumacenju „jednosusnosti” Oca i Sina ili o „slicnosti” Sina sa Ocem. Reci vrede vecnost i zato se svaka rec, pa i svako slovo racunaju.
Koliko je samo rasprava odrzano i koliko pisama i poslanica napisano oko jednog, jedinog slova, oko razlike izmedju grckog „homoousios” (tj. jednosusni) i „homoiousios” (tj. slican). Slovo „i” u ove dve reci razdvaja sabracu u dve nepomirljive grupe, pravovernog od jeretika. Reci znace vise od zivota jer njima se odredjuje ono vecno, bozansko, sveto, njima se odredjuje odnos Boga Sina i Boga Oca, jednom za sve vekove.
Od sabora do sabora, episkopi svaki put pokusavaju da nadju onaj pravi recnik, znacenje i tumacenje koja ce pomiriti posvadjanu crkvu, usaglasiti zavadjenu bracu u Hristu, koji se medjusobno bore jedni protiv drugih, vise i nepomirljivije nego sto su se ikada borili protiv pagana. Ali, takvih reci sloge i pomirenja nema. Naprotiv - svaka nova izrecena rec znaci novu podelu i dodatna sporenja unutar crkve. U prvom simbolu vere iz Sirmijuma 26 anatema baceno je na one koji na 26 nacina i izraza ispovedaju pogresnu veru u Hrista.
Ni sami carevi, dva brata, Konstancije II i Konstans nisu slozni - svaki podrzava drugu stranu. Na zapadu Carstva, biskupi su vise za Nikejske zakljucke, pa je tako i sa carem Konstansom koji vlada zapadom. Suprotno misli Konstancije II u Carigradu, jer je arijantstvo na istoku mnogo jace. Sabor u Serdici (Sofija), koji su oba brata 342. godine zajednicki sazvala da pomire crkve, samo je produbio razlike i pretvorio se u svadju izmedju zapadnih i istocnih (pretezno arijanskih) episkopa. Nakon toga car Konstancije, koji vecinu vremena provodi u Sirmijumu, pada pod jos jaci uticaj tri episkopa iz ilirskih gradova.
Uspon i pad Arijevog ucenja
„Predodredjena za carske susrete samim svojim polozajem, usled cestih susreta vladara ili uticajnih licnosti Istoka i Zapada, podunavska oblast pocela je da lici na pravo pozoriste jednog politicko-verskog delanja, koje ce odjekivati nad citavom crkvom”.
Na prvom crkvenom saboru sazvanom u Sirmijumu 347. godine vodice se rasprava o sirmijumskom episkopu Fotiju koji je tvrdio da je Hristos bio vise covek nego Boziji sin. Na podele unutar crkve uticu i spoljne okolnosti. Sredinom 3. veka, 250. godine, u jednoj pobuni vojske ubijen je car Konstans. U dramaticnim zbivanjima nakon ovog ubistva, u bici Konstancija II protiv uzurpatora Magnencija, arijanski biskupi ojacace svoj uticaj. Naime, Valens, proarijanski biskup iz Murse, jos pre kraja krvave bitke izmedju vojski Konstancija i Magnencija kod Murse (Osijek), 28. oktobra 251. godine uznemirenom Konstanciju najavio je njegovu pobedu, sto je navodno nagovestio sam andjeo Boziji. Bitka, u kojoj su Konstancijeve ilirske legije na kraju uspele da slome legije sa Rajne, ukazala je jos vece poverenje koje je uvek kolebljivi Konstancije II pruzao arijanskoj frakciji.
Na drugom saboru u Sirmijumu 351. godine episkop Fotije bio je smenjen i prognan, a nasledio ga je vatreni i odlucni arijanac Germinije. Usvojen je takozvani „prvi simbol vere” iz Sirmijuma, koji je sadrzao izraze koji su bili najblizi onoj struji medju episkopima koju su nazivali poluarijancima. Ovi episkopi cesto su se nalazili izmedju dve sukobljene strane. Tako uz Valensa iz Murse i biskupi iz Sirmijuma (Germinije) i Singidunuma (Ursacije) igraju kljucnu ulogu u ovoj deceniji.
Nekoliko godina kasnije, na trecem crkvenom saboru u Sirmijumu 357. godine, arijanci ce uz punu podrsku cara Konstancija II postati jos jaci. Oni usvajaju „drugi simbol vere” (ili formulu) iz Sirmijuma (nazivan i: „sedmi arijanski simbol vere”) u kome se prakticno ponistavaju odluke sa cuvenog sabora u Nikeji. U tom tekstu potpuno su izostavljena neka od vaznih obrazlozenja sa sabora iz Nikeje, poput kljucne odredbe o jednosusnosti (homoousios) Oca i Sina. Zbog toga ce kasnije pravoslavni biskupi smatrati da je druga formula iz Sirmijuma cisto svetogrdje (blasfemija, reci ce za taj tekst sveti Jeronim). Ipak, snaga arijanaca u tom trenutku bila je velika, pa je drugi simbol vere iz Sirmijuma potpisao licno rimski papa Liberije, koji se tih godina nalazio na carskom dvoru u Sirmijumu. Odluku je prihvatio, stari i verovatno vec senilni, stogodisnji Osijus episkop iz Kordove u Spaniji, koji je nekada davno bio prvi biskup - savetnik cara Konstantina i koji je u istoriji crkve upamcen i po tome da je predsedavao Nikejskim saborom.
Medjutim, izgleda da je tadasnja premoc arijanaca na saboru u Sirmijumu njima samima nacinila vise stete nego koristi. Naime, vec pomenuta poluarijanska struja episkopa, koja je bila veoma brojna, uplasena nepopustljivoscu „cistih” arijanaca, pocinje da se priblizava drugoj strani - pravoslavnim pristalicama zakljucaka sa Nikejskog sabora. Ove dve grupe deluju zajedno i tako postepeno uticu na cara Konstancija II, suzbijajuci moc arijanskih biskupa. Klatno se od tada krece na suprotnu stranu.
Tako na cetvrtom saboru u Sirmijumu 358. godine dolazi do usvajanja jos jednog „simbola vere”, koji ima mnogo neutralniji i pomirljiviji sadrzaj nego onaj sa treceg sabora. Naredne, 359. godine, odrzala su se cak jos dva crkvena sabora - na zapadu i na istoku Carstva. Konstancije II, na rubu strpljenja, prisilice episkope da, bez obzira na licno misljenje, usvoje takozvani „cetvrti simbol vere” iz Sirmijuma, koji je bio pokusaj da se postigne neko kompromisno resenje medju duboko zavadjenim stranama.
Medjutim, ilirski episkopi - Valens, Ursacije i drugi - i dalje zadrzavaju uticaj, bar dok je ziv Konstancije II. Ali, odmah nakon careve smrti (361), menjaju se politicke prilike, a istovremeno klatno uticaja unutar crkve vise se prebacuje na drugu stranu. Arijanstvo se odrzava u ilirskim episkopijama sve do sedamdesetih godina 4. veka, kada pravoslavlje preovladjuje, da bi u potpunosti preovladalo u doba cara Teodosija I Velikog (krajem 4. veka). Kljucni trenutak dolazi na takozvanom drugom ekomenskom saboru, sazvanom u Carigradu 381. godine, na kome je konacno potvrdjen i nesto dopunjen „simbol vere” iz Nikeje. Tako je zajedno sa opadanjem uticaja arijanstva u ilirskim biskupijama pravoslavlje preuzelo uticaj.
Sa odlaskom carskog dvora iz Sirmijuma, sabori i rasprave odrzavace se u nekim drugim provincijama, a Ilirik vise nikada nece obnoviti onu politicku ulogu i znacaj koju je imao sredinom 4. veka.
Dusko Lopandic
link
Arijanska jeres
Reci su bile vatra u grlima biskupa. Svet je nastao iz reci, pa su velikodostojnici pokusavali da kroz reci odrede bozansko. Kakav je odnos Oca i Sina i u cemu je njihova sustina? Ove rasprave obelezice narednih 1000 godina a mozda i vecnost
Konstantin Veliki (mozaik iz Aja Sofije,1000. godina).
Sredinom 4. veka po celom Rimskom carstvu, ukljucujuci i provinciju Ilirik, brojni gradovi i dalje su bili sredista kulture i civilizacije zasnovane na latinskom i grckom jeziku, rimskom drzavnom ustrojstvu, snazi rimske vojske. Sirmijum, Nais, Viminacijum, Singidunum... vrve od vojnika, trgovaca, prodavaca, putnika i namernika svih vrsta. Priredjuju se konjske trke, pozorisne predstave, svetkovine. I dalje se u starom stilu pisu istorije rimske drzave, sklapaju hvalospevi carevima, stvaraju ucena dela, dok retori i gramaticari obucavaju nove generacije da citaju i tumace tekstove Cicerona, Vergilija, Cezara. Na hiljade trgovackih brodova plove Mediteranom, Crnim morem, Dunavom i povezuju celo Carstvo, prenoseci raznovrsnu robu, hranu, zacine, raskosne proizvode. Sve je kao i vekovima ranije - ali ipak je sve drugacije. Jer, svet druge polovine 4. veka vise nije bio svet cara filozofa Marka Aurelija, pa ni velikog obnovitelja Carstva Dioklecijana i njegovih tetrarha. Po novoizgradjenim crkvama mase odaju pocast hriscanskim svecima.
Vise nego Imperija careva i njihovih legija, Rimsko carstvo postaje Imperija episkopa, svetaca i misionara.
Prema misljenju brojnih istoricara hriscanske crkve, cetvrti vek bio je kljucno doba u razvoju hriscanstva, prvenstveno zato sto je u to vreme ono postalo vladajuca vera Rimskog carstva. U 4. veku nakon Hrista, ljudi iz Ilirije i Panonije, (prostor danasnje Srbije), igraju jednu od kljucnih uloga u rimskoj istoriji, pa i u istoriji crkve. U dugoj verskoj krizi koja je potresla hriscansku crkvu sredinom 4. veka, „malo je oblasti koje su zauzimale tako znacajno mesto kao Ilirik, kako po raznovrsnosti osvojenih pozicija, tako i po silovitosti neobuzdanih antagonizama ili po moci spletkarenja nekoliko ljudi...” Na nasim prostorima vodila se verska borba ciji ce rasplet znatno uticati na buducnost cele hriscanske Evrope u narednih hiljadu godina.
Novcic sa likom cara Konstancija II.
Rat oko vere
Za buducnost civilizacije crkveni sukob imao je mnogo veci znacaj nego ishod nekog pohoda ili carske bitke. Bio je to spor vazniji od zivota, spor oko ideja, oko tumacenja vecite hriscanske dogme - „Arijanski spor”. Ovaj zestoki sukob trajao je vise generacija i obelezio je istoriju crkve tokom celog 4. veka. U toku pet decenija, odrzano je izmedju dvadeset i dvadeset pet crkvenih sabora posvecenih prvenstveno ovom pitanju i usvojeno desetak „simbola vere”, nekada medjusobno slicnih, nekada suprotstavljenih.
Spor je nastao pocetkom veka kao polemika izmedju biskupa Aleksandrije Atanasija i svestenika Arija oko tumacenja bozanskih osobina „Oca”, odnosno „Sina”. Arije je, naime, zastupao stav da u okviru Svetog trojstva Bog Otac i Bog Sin nisu isti, ravnopravni, odnosno da nemaju istu prirodu, drugim recima da je Otac, iznad Sina, sto su Atanasije i njegove pristalice smatrali za najvecu jeres. Spor se sirio po istocnim gradovima poput neke epidemije. Jedan biskup zalio se da ne moze da izadje na ulicu ili na pijacu, a da ne bude umesan u raspravu ribara i piljara o prirodi odnosa izmedju Boga Oca i Boga Sina. Nakon Aleksandrije, sukob je zahvatio hriscansku zajednicu u Siriji, pa Malu Aziju i stigao do carskog Konstantinopolja...
Da li su Bog Otac i Bog Sin ravnopravni – pitanje koje je postalo uzrok crkvenog spora.
Iako se malo razumeo u teoloske nijanse, car Konstantin Veliki osetio se pozvanim da zaustavi podele i svadje u crkvi. Pri tome, njegov stav uglavnom je zavisio od misljenja episkopa koji ga je u tom trenutku savetovao, odnosno koji je imao dovoljno uticaja i veza da na dvoru dobije pristup do cara. Car je sazvao prvi ekumenski (opsti) crkveni sabor u Nikeji u leto 325. godine. Vecina od oko 300 prisutnih episkopa usprotivila se Arijevom ucenju proglasivsi ga za jeres. U Nikeji je utvrdjen cuveni „simbol vere” koji se i dan-danas recituje u celom hriscanstvu: „Verujem u jednoga Boga, Oca, Svedrzitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista...”
Medjutim, spor oko arijanstva nije zavrsen u Nikeji. Pre bi se moglo reci da je on tamo tek zapoceo i da je u narednim decenijama imao veoma promenljiv razvoj. Tako je tek koju godinu nakon Nikejskog sabora povodljivi car Konstantin, pod uticajem svoje sestre Konstancije i drugih clanova dvora, promenio svoj stav i poceo da odobrava, pa i da prihvata arijanstvo. I poput nepomirljivog aleksandrijskog episkopa, progonio je borce protiv arijanstva.
Mozda se kao ilustracija ove neizvesne borbe unutar crkve moze navesti sudbina neukrotivog borca za pravoslavlje, episkopa Atanasija iz Aleksandrije. On je, nadzivevsi Konstantina, pet puta bio smenjivan i proteran iz svog episkopskog sedista, proveo je dvadeset godina u progonstvu i u skrovistima, bio je cak osudjivan i na smrt, prosao je kao begunac gotovo sve rimske provincije, da bi na kraju, zavrsio opet u Aleksandriji kao najpostovaniji od svih hriscanskih episkopa.
El Greko „Sveto Trojstvo” (1577).
U poslednjim godinama vlasti, Konstanin je potpuno pao pod uticaj
arijanskih biskupa, tako da ga je jedan od njih, Euzebije (Jevstatije) iz Nikomedije krstio neposredno pred smrt, 337. godine. Naime u to vreme krstenje se obavljalo u poznim godinama, jer se smatralo da ovaj sveti cin cisti od svih prethodnih grehova u zivotu, pa time daje vecu mogucnost novonastalom hriscaninu da zavrsi u carstvu Bozijem. Nakon smrti Konstantina Velikog, arijanski spor jos zesce se rasplamsao. Naslednik Konstantinov, car Konstancije II, po ugledu na oca, podrzavao je arijansku sektu u raspravama oko prave prirode Boga - Sina.
Reci znace vise od zivota
Ovi sukobi imali su posebnog odraza na stanje u Iliriku (danasnji Balkan). Na Nikejskom saboru zabelezeno je ucesce bar cetiri episkopa iz Ilirika: iz Sirmijuma (Sremska Mitrovica), Serdike (Sofija), Skupi (Skoplje) i Marcijanopolosa. Oni su svi tada bili uz vecinu, odnosno protiv Arija, proglasenog za jeretika. Ipak, kljucni trenutak u borbi izmedju arijanaca i pravoslavnih u Iliriku bio je onaj nakon sabora u Nikeji kada je vodja sekte Arije sa svojim pristalicama bio proteran u podunavske oblasti. On je u Sirmijumu i u drugim gradovima Panonije i Mezije nastavio da propoveda svoje ucenje i siri uticaj. Od tada, ilirski episkopi polako menjaju stranu. Vec 335. godine, na saboru u Tiru, pojavljuju se dva episkopa iz Ilirije koji podrzavaju Arija: Valens iz Murse (Osijek) i Ursacije iz Singidunuma (Beograd).
Andrej Rubljov „Sveto Trojstvo”.
„Reci su vatra u grlima biskupa. Svet je nastao iz reci”, kako pise u Jovanovom jevandjelju, pa i episkopi kroz reci pokusavaju da odrede bozansko. Kakav je odnos Oca i Sina i u cemu je njihova sustina, da li je Sin nastao nakon Oca i kako je moguce da je on vecan, a rodjen je u vremenu, da li uopste episkopi smeju da dodaju tumacenja uz Svetu knjigu - Bibliju?
Mnogi su svesni da je ulog ove rasprave veliki i da se polemika vodi i za narednih hiljadu godina - ako ne i za celu vecnost. Sustina Hristovog poslanstva i sustina samog Spasenja su dovedene u pitanje. Kao u groznici, „episkopi jure po rimskim drumovima, od jednog do drugog sabora” (kako to, sa negodovanjem, uzgred, u svojoj „Istoriji” pominje ocevidac i poslednji veliki rimski istoricar-paganin Amijen Marcelin), da bi na nekom od svojih okupljanja danima, nedeljama, mesecima, bez odmora raspravljali o tumacenju „jednosusnosti” Oca i Sina ili o „slicnosti” Sina sa Ocem. Reci vrede vecnost i zato se svaka rec, pa i svako slovo racunaju.
Koliko je samo rasprava odrzano i koliko pisama i poslanica napisano oko jednog, jedinog slova, oko razlike izmedju grckog „homoousios” (tj. jednosusni) i „homoiousios” (tj. slican). Slovo „i” u ove dve reci razdvaja sabracu u dve nepomirljive grupe, pravovernog od jeretika. Reci znace vise od zivota jer njima se odredjuje ono vecno, bozansko, sveto, njima se odredjuje odnos Boga Sina i Boga Oca, jednom za sve vekove.
Od sabora do sabora, episkopi svaki put pokusavaju da nadju onaj pravi recnik, znacenje i tumacenje koja ce pomiriti posvadjanu crkvu, usaglasiti zavadjenu bracu u Hristu, koji se medjusobno bore jedni protiv drugih, vise i nepomirljivije nego sto su se ikada borili protiv pagana. Ali, takvih reci sloge i pomirenja nema. Naprotiv - svaka nova izrecena rec znaci novu podelu i dodatna sporenja unutar crkve. U prvom simbolu vere iz Sirmijuma 26 anatema baceno je na one koji na 26 nacina i izraza ispovedaju pogresnu veru u Hrista.
SIMBOL VERE
USVOJEN NA EKUMENSKIM SABORIMA U NIKEJI I CARIGRADU
„Verujem u jednoga Boga, Oca, Svedrzitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog,
I u jednoga Gospoda Isusa Hristosa, Sina Bozijeg, Jedinorodnog, rodjenog od Oca pre svih vekova, Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rodjenog ne stvorenog, jednosusnog Ocu, kroz koga je sve postalo,
Koji je radi nas ljudi i radi naseg spasenja sisao s nebesa i ovaplotio se od Duha svetog i Marije Djeve i postao covek,
I koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata i stradao i pogreben,
I koji je vaskrsao u treci dan kao sto je pisano,
I koji se uzneo na nebesa i stoji s desne strane Oca,
I koji ce opet doci sa slavom da sudi zivima i mrtvima i Njegovom Carstvu nece biti kraja,
I u Duha Svetoga,
/*Gospoda,
Zivotvornoga,
Koji od Oca ishodi,
Koji se zajedno sa Ocem i Sinom obozava i slavi,
Koji je govorio kroz proroke,
U jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu,
Ispovedam jedno krstenje za otpustenje grehova,
Cekam vaskrsenje mrtvih,
I zivot buduceg veka.
Amin.”
*Ovaj poslednji deo dodat je na 2. ekumenskom saboru u Carigradu 381. godine.
„I kogod da kaze da je postojalo vreme kada nije bilo Sina Bozijeg, i da pre nego sto je rodjen njega nije bilo, ili da je stvoren od tvari koje ranije nije bilo, ili da je od drugacije tvari ili sustine nego Otac, ili da je On stvorenje ili da je podlozan promeni ili izmeni, sve koji tako govore Saborna i Apostolska crkva anatemise.”
(Sabor u Nikeji, 325. godine)
Ni sami carevi, dva brata, Konstancije II i Konstans nisu slozni - svaki podrzava drugu stranu. Na zapadu Carstva, biskupi su vise za Nikejske zakljucke, pa je tako i sa carem Konstansom koji vlada zapadom. Suprotno misli Konstancije II u Carigradu, jer je arijantstvo na istoku mnogo jace. Sabor u Serdici (Sofija), koji su oba brata 342. godine zajednicki sazvala da pomire crkve, samo je produbio razlike i pretvorio se u svadju izmedju zapadnih i istocnih (pretezno arijanskih) episkopa. Nakon toga car Konstancije, koji vecinu vremena provodi u Sirmijumu, pada pod jos jaci uticaj tri episkopa iz ilirskih gradova.
Uspon i pad Arijevog ucenja
„Predodredjena za carske susrete samim svojim polozajem, usled cestih susreta vladara ili uticajnih licnosti Istoka i Zapada, podunavska oblast pocela je da lici na pravo pozoriste jednog politicko-verskog delanja, koje ce odjekivati nad citavom crkvom”.
Na prvom crkvenom saboru sazvanom u Sirmijumu 347. godine vodice se rasprava o sirmijumskom episkopu Fotiju koji je tvrdio da je Hristos bio vise covek nego Boziji sin. Na podele unutar crkve uticu i spoljne okolnosti. Sredinom 3. veka, 250. godine, u jednoj pobuni vojske ubijen je car Konstans. U dramaticnim zbivanjima nakon ovog ubistva, u bici Konstancija II protiv uzurpatora Magnencija, arijanski biskupi ojacace svoj uticaj. Naime, Valens, proarijanski biskup iz Murse, jos pre kraja krvave bitke izmedju vojski Konstancija i Magnencija kod Murse (Osijek), 28. oktobra 251. godine uznemirenom Konstanciju najavio je njegovu pobedu, sto je navodno nagovestio sam andjeo Boziji. Bitka, u kojoj su Konstancijeve ilirske legije na kraju uspele da slome legije sa Rajne, ukazala je jos vece poverenje koje je uvek kolebljivi Konstancije II pruzao arijanskoj frakciji.
Na drugom saboru u Sirmijumu 351. godine episkop Fotije bio je smenjen i prognan, a nasledio ga je vatreni i odlucni arijanac Germinije. Usvojen je takozvani „prvi simbol vere” iz Sirmijuma, koji je sadrzao izraze koji su bili najblizi onoj struji medju episkopima koju su nazivali poluarijancima. Ovi episkopi cesto su se nalazili izmedju dve sukobljene strane. Tako uz Valensa iz Murse i biskupi iz Sirmijuma (Germinije) i Singidunuma (Ursacije) igraju kljucnu ulogu u ovoj deceniji.
Izvodi iz „Prvog Sirmijumskog simbola vere” (ili „sesta arijanska konfesija”)
....„(2) I jos, mi kazemo, kogod da tvrdi da su Otac i Sin dva Boga, da bude pod anatemom, ...
(8) I ko naziva Sina izgovorenom reci, da bude pod anatemom,
(9) I ko tvrdi da je Marijin sin samo covek, da bude pod anatemom,...
(15) I ko bude rekao da je Avram video, ne Sina, nego Boga ili deo Njega, da bude pod anatemom,
(16) I ko bude rekao da se Jakova rvao, ne sa Sinom, nego sa Bogom ili delom Njega, da bude pod anatemom,...
(19) I kogod da kaze da su Otac i Sin i Sveti Duh jedna osoba, da bude pod anatemom,...
(22) I kogod da kaze da je Sveti Duh deo Oca ili Duh, da bude pod anatemom,
(23) I kogod da kaze da su Otac i Sin i Sveti Duh tri Boga, da bude pod anatemom”....
Nekoliko godina kasnije, na trecem crkvenom saboru u Sirmijumu 357. godine, arijanci ce uz punu podrsku cara Konstancija II postati jos jaci. Oni usvajaju „drugi simbol vere” (ili formulu) iz Sirmijuma (nazivan i: „sedmi arijanski simbol vere”) u kome se prakticno ponistavaju odluke sa cuvenog sabora u Nikeji. U tom tekstu potpuno su izostavljena neka od vaznih obrazlozenja sa sabora iz Nikeje, poput kljucne odredbe o jednosusnosti (homoousios) Oca i Sina. Zbog toga ce kasnije pravoslavni biskupi smatrati da je druga formula iz Sirmijuma cisto svetogrdje (blasfemija, reci ce za taj tekst sveti Jeronim). Ipak, snaga arijanaca u tom trenutku bila je velika, pa je drugi simbol vere iz Sirmijuma potpisao licno rimski papa Liberije, koji se tih godina nalazio na carskom dvoru u Sirmijumu. Odluku je prihvatio, stari i verovatno vec senilni, stogodisnji Osijus episkop iz Kordove u Spaniji, koji je nekada davno bio prvi biskup - savetnik cara Konstantina i koji je u istoriji crkve upamcen i po tome da je predsedavao Nikejskim saborom.
Medjutim, izgleda da je tadasnja premoc arijanaca na saboru u Sirmijumu njima samima nacinila vise stete nego koristi. Naime, vec pomenuta poluarijanska struja episkopa, koja je bila veoma brojna, uplasena nepopustljivoscu „cistih” arijanaca, pocinje da se priblizava drugoj strani - pravoslavnim pristalicama zakljucaka sa Nikejskog sabora. Ove dve grupe deluju zajedno i tako postepeno uticu na cara Konstancija II, suzbijajuci moc arijanskih biskupa. Klatno se od tada krece na suprotnu stranu.
Tako na cetvrtom saboru u Sirmijumu 358. godine dolazi do usvajanja jos jednog „simbola vere”, koji ima mnogo neutralniji i pomirljiviji sadrzaj nego onaj sa treceg sabora. Naredne, 359. godine, odrzala su se cak jos dva crkvena sabora - na zapadu i na istoku Carstva. Konstancije II, na rubu strpljenja, prisilice episkope da, bez obzira na licno misljenje, usvoje takozvani „cetvrti simbol vere” iz Sirmijuma, koji je bio pokusaj da se postigne neko kompromisno resenje medju duboko zavadjenim stranama.
Medjutim, ilirski episkopi - Valens, Ursacije i drugi - i dalje zadrzavaju uticaj, bar dok je ziv Konstancije II. Ali, odmah nakon careve smrti (361), menjaju se politicke prilike, a istovremeno klatno uticaja unutar crkve vise se prebacuje na drugu stranu. Arijanstvo se odrzava u ilirskim episkopijama sve do sedamdesetih godina 4. veka, kada pravoslavlje preovladjuje, da bi u potpunosti preovladalo u doba cara Teodosija I Velikog (krajem 4. veka). Kljucni trenutak dolazi na takozvanom drugom ekomenskom saboru, sazvanom u Carigradu 381. godine, na kome je konacno potvrdjen i nesto dopunjen „simbol vere” iz Nikeje. Tako je zajedno sa opadanjem uticaja arijanstva u ilirskim biskupijama pravoslavlje preuzelo uticaj.
Sa odlaskom carskog dvora iz Sirmijuma, sabori i rasprave odrzavace se u nekim drugim provincijama, a Ilirik vise nikada nece obnoviti onu politicku ulogu i znacaj koju je imao sredinom 4. veka.
Dusko Lopandic
link