Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 22:17:32 GMT -5
Vizantinci i more
Pod okriljem Svetog Nikole
Ko sanja more, bice bogat i slavan, verovalo se u Vizantiji. Ali od mora su zavisile sudbine mnogih - od vladara do obicnog sveta!
More. Slika beskraja - zakljucuje jezgrovito i sveobuhvatno francuski knjizevnik Gistav Flober. Ta ogromna vodena masa, u bojama od zagasitoplave do svetlozelene, odvajkada je uzbudjivala i podsticala ljudsku mastu. U tom pogledu narocito je zanimljiv i osoben basen Sredozemnog mora koji ima veoma dugu i burnu povest. Uostalom, za Mediteran se, ne bez razloga, naglasava da je kolevka civilizacije.
Cuven je Pompejev poklic: „Ploviti je nuzno, ziveti nije nuzno!”, koji mu pripisuje helenski pisac Plutarh. Rimski drzavnik navodno ga je izgovorio kada je sa natovarenim ladjama zita trebalo da se vrati sa Sicilije, ali je izbila strasna oluja i dovela u pitanje citav poduhvat. Uplaseni mornari nisu hteli da isplove, pa je Pompej prvi stupio na brod i dao pomenutu zapovest.
More, a ponovo je rec o Sredozemlju, odvajkada je pisalo grcku istoriju mnogo vise nego bilo kakav spomenik ili dokument. Stari Grci, na neposredan nacin usmereni na Mediteran, pravili su jasnu razliku izmedju basena Sredozemlja i beskrajnih i nedovoljno poznatih morskih povrsina koje su se nalazile izvan njegovih voda. Jos je Aristotel Sredozemno more oznacavao kao „unutrasnje more” (eso thalassa), za razliku od „spoljasnjeg mora” (eSo thalassa), koje je oznacavalo Atlantski okean.
Buduci da je Vizantija geopoliticki uvek dobrim delom bila upucena na more, da je morala biti okrenuta ka basenu Sredozemlja, pa i umnogome usmerena na mediteranski saobracaj, za podanike Carstva more je oduvek bilo sastavni i neraskidivi deo svakovnevnog zivota. Vizantinci, koji su nasledili obicaje starih Grka, more su nazivali i pelagos, u znacenju otvoreno more, pucina, ne samo zato sto je ukljucivalo nekoliko mora - kao sto su Egejsko, Jonsko, Jadransko, Tirensko, Mramorno, Crno - nego i stoga sto su prevashodno zeleli da naglase da je za njih Mediteran more u pravom smislu te reci i da su njegove obale u dugim razdobljima razgranicavale pojedine oblasti Carstva. Kako su Vizantinci uobicajavali da kazu, Sredozemlje je vise povezivalo nego sto je delilo! Stavise, ziva pomorska trgovina povezivala je razlicite narode koji su ziveli na obalama Sredozemlja. Nije bez znacaja podsetiti da je prevoz robe morem bio jevtiniji nego kada bi se obavljao kopnom.
Koliko su vizantijski ljudi od pera bili zaokupljeni morem kazuje i cinjenica da u njihovim knjizevnim metaforama ima mnogo onih koje se ticu mora. Inace, valja naglasiti da je tema broda koji pluta po uzburkanom moru bila zastupljena u poznoantickoj i ranohriscanskoj literaturi, pa je na neki nacin preuzeta i nastavila da zivi i u vizantijskoj knjizevnosti. Uobicajene sintagme bile su brodolom, olujni vetar, zapenusani talasi, mirna luka. Tako Nikita Honijat, istoricar 12. veka, na jednom mestu belezi: „Nesreca za nesrecom, kao talas za talasom.” Isti pisac, opisujuci neraspolozenje Manojla I Komnina (1143-1180), kaze da je car usplamteo gnevom kao uzburkano i divlje more kada duva severoistocni ili severni vetar. Na slican nacin Honijat naglasava da su stanovnici malo-
azijskog grada Klaudiopolja, koje su Turci opseli 1179. godine, docekali spasonosni dolazak vasilevsa Manojla I sa vise odusevljenja nego sto se moreplovci raduju povoljnom vetru.
Georgije Akropolit, istoricar 13. veka, obrazlazuci nagli i mracni uspon Mihaila VIII Paleologa (1259-1282) naglasava da je posle smrti Teodora II Laskarisa (1254-1258) situacija nalagala da kormilo drzave preuzme neko ko bi mogao da spase brod carstva Romeja u vremenu kada u njega duvaju mnogobrojni suprotni vetrovi, kada ga zapljuskuju i ugrozavaju silni talasi, ukratko kada se nalazi usred velike uzburkanosti i stoga ima potrebu za pouzdanim krmanosem, kadrim da se nosi sa pretecim nevoljama.
Sredozemno more je gotovo tri veka, od 4. do 7. stoleca, kada se vizantijska imperija rasprostirala na tri kontinenta - Evropi, Aziji i Africi - i bukvalno bilo obuhvaceno izrazom „Rimsko jezero”. Tako je bilo u doba Justinijana I Velikog (527-565) kada su sve mediteranske vode, od Herkulovih stubova (Gibraltar) do Kimerijskog Bosfora (danasnji Kerc) i Tanaisa (Azovsko more), bile vizantijski posed. Istovremeno, bilo je to i vreme kada je vizantijski zlatnik zaista bio „dolar” srednjeg veka, kako ga naziva jedan savremeni istrazivac. Dodajmo da su primerci Justinijanovog novca nadjeni kako u dalekoj Svedskoj, tako i u dolini reke Hoangho (Zuta reka) u severnoj Kini.
Iz 6. stoleca potice i cuveni spis „Hriscanska topografija”, izasao iz pera aleksandrijskog trgovca Kozme Indikoplevsta (Indikoplovca), „onog koji je plovio Indijskim okeanom”, pustolova koji je proputovao citav ondasnji svet. Sredozemni basen, Crno i Crveno more, Persijski zaliv, Egipat, Arabija, Cejlon i Indija geografske su odrednice koje je posetio, ali su to istovremeno i dometi ondasnje vizantijske trgovine koja je dopirala do najudaljenijih kutaka poznate vaseljene.
Ko sanja more
Naposletku, bilo je to i vreme kada su se svi pomorski putevi slivali u Konstantinopolju, „mozgu i srcu” Vizantije. I kao sto su nekada svi putevi vodili u stari Rim, tako su u ranom srednjem veku svi putevi, pomorski i kopneni, vodili u novi Rim. Otuda su srednjovekovni pisci za Carigrad govorili da je „sveopsta trznica vaseljene”, mesto u kom se susrecu glasoviti „put svile” i ne manje cuveni „putevi zacina”. Inace, odvajkada je dobro znano da se u lukama dodiruju svetovi i slivaju boje i mirisi iz raznih zemalja. Osim Carigrada vazne vizantijske luke u razdoblju od 4. do 7. veka bile su: Aleksandrija, Solun, Korint, Efes, Smirna, Trapezunt, Atalija, Drac, Ravena.
Vizantijska trirema, brod koji je vekovima gospodario Sredozemljem
More i sve sto uz njega ide uvek su bili povezivani s bogatstvom i raznim obiljem. Tako je, na primer, u jednom vizantijskom sanovniku iz 10. veka ostalo zabelezeno: „Ukoliko si sanjao more ili talase, to najavljuje da ces steci veliko bogatstvo i slavu!” Proucavaoci vizantijske proslosti procenili su da ovaj san ima jos dublje znacenje. Prema njihovom misljenju, on izrazava uverenje da je more bilo kljuc svetske moci i, sledstveno tome, imati njegovu milost znacilo je gospodariti svetom. Cuvene su reci kojima se car Nicifor II Foka (963-969) obratio Liutprandu, episkopu Kremone i izaslaniku Otona I Velikog, cara Svetog rimskog carstva (962-973). On je s oholim potcenjivanjem govorio o floti vladara sa latinskog Zapada, a potom je naglasio da on ima odvazne mornare, sto je bio savrsen izraz vizantijskog dubokog uverenja u vaznost mora kao preduslova svetskog vladanja.
Neosporna vizantijska premoc na moru prvi put bila je dovedena u pitanje sredinom 7. veka. Bilo je to vreme velikog uspona i sirenja nove svetske sile - arabljanskog kalifata. Muavija, namesnik Sirije, kasniji vladar i osnivac dinastije Omejada, prvi je u arapskom svetu shvatio neophodnost da Arabljani izgrade svoju flotu.
Brodogradiliste je ustrojeno na fenikijskoj obali, podrucju koje je jos od antickih vremena bastinilo pomorstvo. Uzalud su Vizantinci pokusali da ubacivanjem svojih spijuna medju graditelje osujete te planove. Premda pustinjski narod, Arabljani su veoma brzo napredovali u pomorskoj vestini, pa je njihova flota uskoro zapretila vizantijskim ostrvima na prostoru istocnog Sredozemlja. U njihove ruke pali su Kipar, Rodos i Kos, a junacni pokusaj cara Konstansa II Pogonata (641-668) da stane na put arabljanskom sirenju zavrsio se potpunim neuspehom. Vizantijska flota nadomak juznih obala Male Azije pretrpela je tezak poraz 655. godine.
Za Carstvo su usledile godine ispunjene strepnjom i nespokojem jer se cinilo da arabljanskoj najezdi nista ne moze stati na put. Medjutim, u najkriticnijem trenutku, koji je za Vizantiju bio pitanje zivota i smrti, Carstvo je odolelo. U dva maha islamski ratnici su se na stotinama brodova pojavili pred Carigradom u nastojanju da ga zauzmu, ali se najtvrdji grad srednjeg veka pokazao kao neosvojiv. U prvoj opsadi, od 674. do 678. godine, presudila je „grcka vatra”, cudo srednjovekovne ratne tehnike, kojom su Vizantinci prosto sprzili arabljanske brodove. U drugoj opsadi, preduzetoj i s mora i s kopna, 717. i 718. godine, ishod je bio isti. Mozemo samo da nagadjamo kako bi se odvijala svetska istorija da su u jednoj od pomenutih opsada Arabljani osvojili vizantijsku prestonicu. Ovako, Vizantija je umnogome popravila svoj polozaj na moru i nije izgubila znacaj velike pomorske sile.
U sledeca tri stoleca Carstvo i kalifat borili su se s promenljivom ratnom srecom za prvenstvo u vodama Mediterana, kako istocnim tako i zapadnim, pre svega oko Sicilije. Ishod je bio takav da su Vizantinci gospodarili severnim obalama Sredozemlja dok su juzne pripale Arabljanima. Veliki preokret ucinili su pobedonosni pohodi Nicifora Foke koji je Carstvu vratio ostrva Kipar i Krit. Na taj nacin, oko 1000. godine, Vizantija je, kao u stara vremena, ponovo bila najjaca sila u prostranom basenu Mediterana.
Sveti Nikola, zastitnik pomoraca i putnika
Medjutim, 11. stolece - veliki vek zapadne Evrope - otvorilo je novu epohu u istoriji Sredozemlja. Ovoga puta kao vizantijski suparnici vise se ne pojavljuju „nevernici”, Arabljani, nego hriscanski narodi. Najpre su to bili Normani koji su zaposedanjem Barija 1071. godine ucinili kraj visestoletnom prisustvu Vizantije u juznoj Italiji. Potom su to bili krstasi koji su krajem 11. veka poceli da pristizu na Istok. I, naposletku, za Carstvo su se kao najopasnije pokazale italijanske pomorske republike - Venecija, Djenova, Piza - koje su lagano preuzimale primat u Sredozemlju. Pri tom, neophodno je podvuci cinjenicu da je presudna bila 1082. godina, kada je car Aleksije I Komnin (1081-1118) pomoc Venecije u vizantijskom ratu protiv Normana nagradio tako sto je trgovcima Mletacke republike dodelio pravo da u citavoj Vizantiji slobodno trguju robom, ne placajuci carinu.
Kasnije su slicne povlastice dobile i neke druge italijanske pomorske republike, pre svega Djenova. Tako su venecijanski i djenovski trgovci postali sasvim nelojalna konkurencija vizantijskim, pa se Carstvo naslo u ekonomskom stisku poslovnih ljudi sa Apeninskog poluostrva. U svakom slucaju, pocev od 12. veka bilo je sasvim jasno da su ekonomska moc Vizantijskog carstva i njegova snaga na moru usle u razdoblje nepovratnog opadanja. Stavise, Vizantija je u vise navrata tesko stradala u ratovima koji su se vodili izmedju Venecije i Djenove, a u koje je ona mimo svoje volje bila ukljucena.
Pomorsko pravo
Nove nevolje za Vizantiju, nastale su u prvim decenijama 14. veka zbog turskih upada na vizantijska ostrva, obale i luke. Kao svojevremeno Arabljani, njihova starija braca po veri, tako su i Turci, premda do tada prevashodno kontinentalni narod, veoma brzo napredovali u savladavanju tajni plovidbe Sredozemljem. Na nesrecu Vizantinaca, bilo je to vreme kada je zbog mera stednje vizantijski car Andronik II Paleolog (1282-1328) bio prinudjen da ukine vizantijsku flotu. Nicifor Grigora, istoricar 14. stoleca, tuzno primecuje da Latini ne bi bili toliko drski prema Vizantincima niti bi Turci ikada videli morski pesak da je vizantijska flota kao nekada vladala morem. Uz to, ne treba zaboraviti ni procvat gusarstva, do kojeg je na Mediteranu doslo tokom poslednjih stoleca postojanja Carstva, a koje je vizantijsko prisustvo u Sredozemlju svelo gotovo na simbolicno.
Koliko je za Vizantiju more bilo vazno na osoben nacin pokazuje i postojanje takozvanog Pomorskog zakonika (Nomos nautikos), svojevrsne zbirke propisa o pomorstvu i pomorskoj trgovini. Rec je o zakoniku ciji nastanak nije moguce tacno odrediti nego se smesta u vremensko razdoblje izmedju 600. i 800. godine. U jednoj od njegovih odredbi kaze se da ukoliko brod na moru bude razbijen talasima i veoma ostecen, onaj ko uspe da sa broda nesto izbavi i odnese na obalu kao nagradu dobija petinu vrednosti spasene robe. U drugoj se veli da, ukoliko neko od mornara ili komandnog kadra zaspe, bilo danju ili nocu, a brod zbog toga nastrada, citavu stetu moraju da nadoknade upravo nesavesni clanovi posade. Ukoliko se, pak, brod prilikom utovara robe zadrzao krivicom trgovca ili nekog iz njegovog udruzenja, pa stoga predvidjeni rok bude prekoracen, a desi se da plovilo zarobe gusari ili strada od pozara ili havarije, tada je onaj ko je narusio dogovorene uslove duzan da pokrije nastali gubitak.
Na Mediteranu su se rastojanja izmedju pojedinih gradova, ostrva i obalnih pojasa odredjivala brojem dana potrebnim da brod stigne iz polazne u odredisnu tacku. Tako je, na primer, od Aleksandrije do Carigrada bilo potrebno 18, od Rima do Modona, luke na jugu Peloponeza, 12, od Carigrada do Kipra 10, od juzne obale Male Azije do Barija 20 dana. Rastojanja izracunata u danima, naravno, zavisila su i od vremenskih uslova pod kojima se putovanje obavljalo. U izvorima je ostalo zabelezeno da se duzina pomorskog puta od Trapezunta, vaznog vizantijskog grada na juznim obalama Crnog mora, do Carigrada kretala u prilicno sirokom rasponu od 5 do 22 dana. Pri tom se najkrace vreme ticalo povoljnih uslova, letnjih meseca i plovidbe bez zastajanja, a najduze uz nepovoljne meteoroloske uslove i zaustavljanja u usputnim lukama.
Veruje se da je zastitnik svih koji su plovili morem sveti Nikola. Hriscanske putnike stitio je u nevoljama ne samo na moru nego i na kopnu. Rec je o svetitelju ciji se kult, kako na Istoku tako i na Zapadu, narocito rasirio pocev od 9. stoleca i ciji su prikazi bili veoma cesti u vizantijskoj umetnosti.
Radivoj Radic
link
Pod okriljem Svetog Nikole
Ko sanja more, bice bogat i slavan, verovalo se u Vizantiji. Ali od mora su zavisile sudbine mnogih - od vladara do obicnog sveta!
More. Slika beskraja - zakljucuje jezgrovito i sveobuhvatno francuski knjizevnik Gistav Flober. Ta ogromna vodena masa, u bojama od zagasitoplave do svetlozelene, odvajkada je uzbudjivala i podsticala ljudsku mastu. U tom pogledu narocito je zanimljiv i osoben basen Sredozemnog mora koji ima veoma dugu i burnu povest. Uostalom, za Mediteran se, ne bez razloga, naglasava da je kolevka civilizacije.
Cuven je Pompejev poklic: „Ploviti je nuzno, ziveti nije nuzno!”, koji mu pripisuje helenski pisac Plutarh. Rimski drzavnik navodno ga je izgovorio kada je sa natovarenim ladjama zita trebalo da se vrati sa Sicilije, ali je izbila strasna oluja i dovela u pitanje citav poduhvat. Uplaseni mornari nisu hteli da isplove, pa je Pompej prvi stupio na brod i dao pomenutu zapovest.
More, a ponovo je rec o Sredozemlju, odvajkada je pisalo grcku istoriju mnogo vise nego bilo kakav spomenik ili dokument. Stari Grci, na neposredan nacin usmereni na Mediteran, pravili su jasnu razliku izmedju basena Sredozemlja i beskrajnih i nedovoljno poznatih morskih povrsina koje su se nalazile izvan njegovih voda. Jos je Aristotel Sredozemno more oznacavao kao „unutrasnje more” (eso thalassa), za razliku od „spoljasnjeg mora” (eSo thalassa), koje je oznacavalo Atlantski okean.
Buduci da je Vizantija geopoliticki uvek dobrim delom bila upucena na more, da je morala biti okrenuta ka basenu Sredozemlja, pa i umnogome usmerena na mediteranski saobracaj, za podanike Carstva more je oduvek bilo sastavni i neraskidivi deo svakovnevnog zivota. Vizantinci, koji su nasledili obicaje starih Grka, more su nazivali i pelagos, u znacenju otvoreno more, pucina, ne samo zato sto je ukljucivalo nekoliko mora - kao sto su Egejsko, Jonsko, Jadransko, Tirensko, Mramorno, Crno - nego i stoga sto su prevashodno zeleli da naglase da je za njih Mediteran more u pravom smislu te reci i da su njegove obale u dugim razdobljima razgranicavale pojedine oblasti Carstva. Kako su Vizantinci uobicajavali da kazu, Sredozemlje je vise povezivalo nego sto je delilo! Stavise, ziva pomorska trgovina povezivala je razlicite narode koji su ziveli na obalama Sredozemlja. Nije bez znacaja podsetiti da je prevoz robe morem bio jevtiniji nego kada bi se obavljao kopnom.
Koliko su vizantijski ljudi od pera bili zaokupljeni morem kazuje i cinjenica da u njihovim knjizevnim metaforama ima mnogo onih koje se ticu mora. Inace, valja naglasiti da je tema broda koji pluta po uzburkanom moru bila zastupljena u poznoantickoj i ranohriscanskoj literaturi, pa je na neki nacin preuzeta i nastavila da zivi i u vizantijskoj knjizevnosti. Uobicajene sintagme bile su brodolom, olujni vetar, zapenusani talasi, mirna luka. Tako Nikita Honijat, istoricar 12. veka, na jednom mestu belezi: „Nesreca za nesrecom, kao talas za talasom.” Isti pisac, opisujuci neraspolozenje Manojla I Komnina (1143-1180), kaze da je car usplamteo gnevom kao uzburkano i divlje more kada duva severoistocni ili severni vetar. Na slican nacin Honijat naglasava da su stanovnici malo-
azijskog grada Klaudiopolja, koje su Turci opseli 1179. godine, docekali spasonosni dolazak vasilevsa Manojla I sa vise odusevljenja nego sto se moreplovci raduju povoljnom vetru.
Georgije Akropolit, istoricar 13. veka, obrazlazuci nagli i mracni uspon Mihaila VIII Paleologa (1259-1282) naglasava da je posle smrti Teodora II Laskarisa (1254-1258) situacija nalagala da kormilo drzave preuzme neko ko bi mogao da spase brod carstva Romeja u vremenu kada u njega duvaju mnogobrojni suprotni vetrovi, kada ga zapljuskuju i ugrozavaju silni talasi, ukratko kada se nalazi usred velike uzburkanosti i stoga ima potrebu za pouzdanim krmanosem, kadrim da se nosi sa pretecim nevoljama.
Sredozemno more je gotovo tri veka, od 4. do 7. stoleca, kada se vizantijska imperija rasprostirala na tri kontinenta - Evropi, Aziji i Africi - i bukvalno bilo obuhvaceno izrazom „Rimsko jezero”. Tako je bilo u doba Justinijana I Velikog (527-565) kada su sve mediteranske vode, od Herkulovih stubova (Gibraltar) do Kimerijskog Bosfora (danasnji Kerc) i Tanaisa (Azovsko more), bile vizantijski posed. Istovremeno, bilo je to i vreme kada je vizantijski zlatnik zaista bio „dolar” srednjeg veka, kako ga naziva jedan savremeni istrazivac. Dodajmo da su primerci Justinijanovog novca nadjeni kako u dalekoj Svedskoj, tako i u dolini reke Hoangho (Zuta reka) u severnoj Kini.
Iz 6. stoleca potice i cuveni spis „Hriscanska topografija”, izasao iz pera aleksandrijskog trgovca Kozme Indikoplevsta (Indikoplovca), „onog koji je plovio Indijskim okeanom”, pustolova koji je proputovao citav ondasnji svet. Sredozemni basen, Crno i Crveno more, Persijski zaliv, Egipat, Arabija, Cejlon i Indija geografske su odrednice koje je posetio, ali su to istovremeno i dometi ondasnje vizantijske trgovine koja je dopirala do najudaljenijih kutaka poznate vaseljene.
Ko sanja more
Naposletku, bilo je to i vreme kada su se svi pomorski putevi slivali u Konstantinopolju, „mozgu i srcu” Vizantije. I kao sto su nekada svi putevi vodili u stari Rim, tako su u ranom srednjem veku svi putevi, pomorski i kopneni, vodili u novi Rim. Otuda su srednjovekovni pisci za Carigrad govorili da je „sveopsta trznica vaseljene”, mesto u kom se susrecu glasoviti „put svile” i ne manje cuveni „putevi zacina”. Inace, odvajkada je dobro znano da se u lukama dodiruju svetovi i slivaju boje i mirisi iz raznih zemalja. Osim Carigrada vazne vizantijske luke u razdoblju od 4. do 7. veka bile su: Aleksandrija, Solun, Korint, Efes, Smirna, Trapezunt, Atalija, Drac, Ravena.
Vizantijska trirema, brod koji je vekovima gospodario Sredozemljem
More i sve sto uz njega ide uvek su bili povezivani s bogatstvom i raznim obiljem. Tako je, na primer, u jednom vizantijskom sanovniku iz 10. veka ostalo zabelezeno: „Ukoliko si sanjao more ili talase, to najavljuje da ces steci veliko bogatstvo i slavu!” Proucavaoci vizantijske proslosti procenili su da ovaj san ima jos dublje znacenje. Prema njihovom misljenju, on izrazava uverenje da je more bilo kljuc svetske moci i, sledstveno tome, imati njegovu milost znacilo je gospodariti svetom. Cuvene su reci kojima se car Nicifor II Foka (963-969) obratio Liutprandu, episkopu Kremone i izaslaniku Otona I Velikog, cara Svetog rimskog carstva (962-973). On je s oholim potcenjivanjem govorio o floti vladara sa latinskog Zapada, a potom je naglasio da on ima odvazne mornare, sto je bio savrsen izraz vizantijskog dubokog uverenja u vaznost mora kao preduslova svetskog vladanja.
Neosporna vizantijska premoc na moru prvi put bila je dovedena u pitanje sredinom 7. veka. Bilo je to vreme velikog uspona i sirenja nove svetske sile - arabljanskog kalifata. Muavija, namesnik Sirije, kasniji vladar i osnivac dinastije Omejada, prvi je u arapskom svetu shvatio neophodnost da Arabljani izgrade svoju flotu.
Brodogradiliste je ustrojeno na fenikijskoj obali, podrucju koje je jos od antickih vremena bastinilo pomorstvo. Uzalud su Vizantinci pokusali da ubacivanjem svojih spijuna medju graditelje osujete te planove. Premda pustinjski narod, Arabljani su veoma brzo napredovali u pomorskoj vestini, pa je njihova flota uskoro zapretila vizantijskim ostrvima na prostoru istocnog Sredozemlja. U njihove ruke pali su Kipar, Rodos i Kos, a junacni pokusaj cara Konstansa II Pogonata (641-668) da stane na put arabljanskom sirenju zavrsio se potpunim neuspehom. Vizantijska flota nadomak juznih obala Male Azije pretrpela je tezak poraz 655. godine.
Za Carstvo su usledile godine ispunjene strepnjom i nespokojem jer se cinilo da arabljanskoj najezdi nista ne moze stati na put. Medjutim, u najkriticnijem trenutku, koji je za Vizantiju bio pitanje zivota i smrti, Carstvo je odolelo. U dva maha islamski ratnici su se na stotinama brodova pojavili pred Carigradom u nastojanju da ga zauzmu, ali se najtvrdji grad srednjeg veka pokazao kao neosvojiv. U prvoj opsadi, od 674. do 678. godine, presudila je „grcka vatra”, cudo srednjovekovne ratne tehnike, kojom su Vizantinci prosto sprzili arabljanske brodove. U drugoj opsadi, preduzetoj i s mora i s kopna, 717. i 718. godine, ishod je bio isti. Mozemo samo da nagadjamo kako bi se odvijala svetska istorija da su u jednoj od pomenutih opsada Arabljani osvojili vizantijsku prestonicu. Ovako, Vizantija je umnogome popravila svoj polozaj na moru i nije izgubila znacaj velike pomorske sile.
U sledeca tri stoleca Carstvo i kalifat borili su se s promenljivom ratnom srecom za prvenstvo u vodama Mediterana, kako istocnim tako i zapadnim, pre svega oko Sicilije. Ishod je bio takav da su Vizantinci gospodarili severnim obalama Sredozemlja dok su juzne pripale Arabljanima. Veliki preokret ucinili su pobedonosni pohodi Nicifora Foke koji je Carstvu vratio ostrva Kipar i Krit. Na taj nacin, oko 1000. godine, Vizantija je, kao u stara vremena, ponovo bila najjaca sila u prostranom basenu Mediterana.
Sveti Nikola, zastitnik pomoraca i putnika
Medjutim, 11. stolece - veliki vek zapadne Evrope - otvorilo je novu epohu u istoriji Sredozemlja. Ovoga puta kao vizantijski suparnici vise se ne pojavljuju „nevernici”, Arabljani, nego hriscanski narodi. Najpre su to bili Normani koji su zaposedanjem Barija 1071. godine ucinili kraj visestoletnom prisustvu Vizantije u juznoj Italiji. Potom su to bili krstasi koji su krajem 11. veka poceli da pristizu na Istok. I, naposletku, za Carstvo su se kao najopasnije pokazale italijanske pomorske republike - Venecija, Djenova, Piza - koje su lagano preuzimale primat u Sredozemlju. Pri tom, neophodno je podvuci cinjenicu da je presudna bila 1082. godina, kada je car Aleksije I Komnin (1081-1118) pomoc Venecije u vizantijskom ratu protiv Normana nagradio tako sto je trgovcima Mletacke republike dodelio pravo da u citavoj Vizantiji slobodno trguju robom, ne placajuci carinu.
Kasnije su slicne povlastice dobile i neke druge italijanske pomorske republike, pre svega Djenova. Tako su venecijanski i djenovski trgovci postali sasvim nelojalna konkurencija vizantijskim, pa se Carstvo naslo u ekonomskom stisku poslovnih ljudi sa Apeninskog poluostrva. U svakom slucaju, pocev od 12. veka bilo je sasvim jasno da su ekonomska moc Vizantijskog carstva i njegova snaga na moru usle u razdoblje nepovratnog opadanja. Stavise, Vizantija je u vise navrata tesko stradala u ratovima koji su se vodili izmedju Venecije i Djenove, a u koje je ona mimo svoje volje bila ukljucena.
Pomorsko pravo
Nove nevolje za Vizantiju, nastale su u prvim decenijama 14. veka zbog turskih upada na vizantijska ostrva, obale i luke. Kao svojevremeno Arabljani, njihova starija braca po veri, tako su i Turci, premda do tada prevashodno kontinentalni narod, veoma brzo napredovali u savladavanju tajni plovidbe Sredozemljem. Na nesrecu Vizantinaca, bilo je to vreme kada je zbog mera stednje vizantijski car Andronik II Paleolog (1282-1328) bio prinudjen da ukine vizantijsku flotu. Nicifor Grigora, istoricar 14. stoleca, tuzno primecuje da Latini ne bi bili toliko drski prema Vizantincima niti bi Turci ikada videli morski pesak da je vizantijska flota kao nekada vladala morem. Uz to, ne treba zaboraviti ni procvat gusarstva, do kojeg je na Mediteranu doslo tokom poslednjih stoleca postojanja Carstva, a koje je vizantijsko prisustvo u Sredozemlju svelo gotovo na simbolicno.
Koliko je za Vizantiju more bilo vazno na osoben nacin pokazuje i postojanje takozvanog Pomorskog zakonika (Nomos nautikos), svojevrsne zbirke propisa o pomorstvu i pomorskoj trgovini. Rec je o zakoniku ciji nastanak nije moguce tacno odrediti nego se smesta u vremensko razdoblje izmedju 600. i 800. godine. U jednoj od njegovih odredbi kaze se da ukoliko brod na moru bude razbijen talasima i veoma ostecen, onaj ko uspe da sa broda nesto izbavi i odnese na obalu kao nagradu dobija petinu vrednosti spasene robe. U drugoj se veli da, ukoliko neko od mornara ili komandnog kadra zaspe, bilo danju ili nocu, a brod zbog toga nastrada, citavu stetu moraju da nadoknade upravo nesavesni clanovi posade. Ukoliko se, pak, brod prilikom utovara robe zadrzao krivicom trgovca ili nekog iz njegovog udruzenja, pa stoga predvidjeni rok bude prekoracen, a desi se da plovilo zarobe gusari ili strada od pozara ili havarije, tada je onaj ko je narusio dogovorene uslove duzan da pokrije nastali gubitak.
Na Mediteranu su se rastojanja izmedju pojedinih gradova, ostrva i obalnih pojasa odredjivala brojem dana potrebnim da brod stigne iz polazne u odredisnu tacku. Tako je, na primer, od Aleksandrije do Carigrada bilo potrebno 18, od Rima do Modona, luke na jugu Peloponeza, 12, od Carigrada do Kipra 10, od juzne obale Male Azije do Barija 20 dana. Rastojanja izracunata u danima, naravno, zavisila su i od vremenskih uslova pod kojima se putovanje obavljalo. U izvorima je ostalo zabelezeno da se duzina pomorskog puta od Trapezunta, vaznog vizantijskog grada na juznim obalama Crnog mora, do Carigrada kretala u prilicno sirokom rasponu od 5 do 22 dana. Pri tom se najkrace vreme ticalo povoljnih uslova, letnjih meseca i plovidbe bez zastajanja, a najduze uz nepovoljne meteoroloske uslove i zaustavljanja u usputnim lukama.
Veruje se da je zastitnik svih koji su plovili morem sveti Nikola. Hriscanske putnike stitio je u nevoljama ne samo na moru nego i na kopnu. Rec je o svetitelju ciji se kult, kako na Istoku tako i na Zapadu, narocito rasirio pocev od 9. stoleca i ciji su prikazi bili veoma cesti u vizantijskoj umetnosti.
Radivoj Radic
link