Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 22:26:00 GMT -5
Put oko sveta za 99 dinara - Papua Nova Gvineja
Raj i pakao ostrva kovrdzavih
U Papui Novoj Gvineji zivi oko sest miliona ljudi koji pricaju na 867 jezika! Ovu zemlju doziveo sam kao dzinovsku slagalicu razlicitih geografskih oblasti i potpuno razlicitih naroda
Papua Nova Gvineja.
Zvuci daleko, zar ne?
Izmedju ekvatora i Australije nalazi se ostrvo, posle Grenlanda najvece na svetu. Njegovu istocnu polovinu zauzima ova drzava. Kada bi bilo moguce leteti pravo iz Beograda do Port Morezbija, let bi trajao citavih 20 casova. Mi, naravno, nismo bili u takvoj prilici, pa smo do papuanske prestonice putovali tri puna dana!
Moram priznati da nisam bio siguran sta nas tamo ceka. Jer citajuci knjige i vodice pre putovanja, nailazio sam na hvalospeve o lepoti prirode i toplini i iskrenoj ljubaznosti ljudi, ali i na podatke o izuzetno visokoj stopi kriminala i na uznemiravajuca upozorenja i savete kako da se sacuvamo od te posasti. Citao sam o tome kako je istrazni biro velikog „Ekonomista” 2004. godine proglasio Port Morezbi najgorim gradom na planeti u konkurenciji sto cetrdeset prestonica sveta. Saznao sam i o fantasticnim „sing-sing” festivalima pesme i plesa u kojima nastupaju predstavnici stotinak plemena planinske oblasti i koje posecuju hiljade gledalaca.
Tako smo, pomalo nervozni, u slatkoj strepnji stigli na ostrvo. Promenili smo jedan, pa jos jedan avion i obreli se najzad u Hajlendu, planinskoj oblasti, na visini od 2100 metara. Uzgred, najvisi vrh ostrva je Maunt Vilhelm sa 2409 metara. Mnogi planine opisuju kao kicmu ostrva i u pravu su. Prostiru se sredisnjim delom, citavom duzinom zemlje u pravcu zapad-istok i najgusce su naseljena oblast Papue Nove Gvineje. Zanimljivo je da su do tridesetih godina proslog veka beli doseljenici smatrali planine nenastanjenim. Tek 1933. godine dogodio se „prvi kontakt” - otkriven je narod koji je jos ziveo u kamenom dobu!
Pripadnici plemena Huli – ljudi s perikama: sluzbenik na aerodromu Tari
Gorstaci Nove Gvineje poslednja su velika grupa naroda otkrivena na svetu. Domoroci su, pak, videvsi bele dosljake pomislili da dolaze duhovi. Nisu mogli da shvate da postoje ljudi tako blede koze.
Ukratko, planinska oblast je prelepa. Potpuno je prekrivena zelenilom, a visoki vrhovi koji se mreskaju u daljini, cesto su prekriveni snegom i maglom koja se polako izvlaci iz dolina. Boje su tamo bistre i jasne, sjajne na suncu i blistave posle snaznih tropskih kisa. Nigde nisam doziveo takve neverovatno brze promene vremenskih prilika. Dan moze poceti maglom, kisom ili suncem, a onda se ova tri vremenska stanja pocnu smenjivati filmskom brzinom. Jednog dana imali smo cetiri puta maglu, sest pljuskova i pet ili sest suncanih razdoblja.
Gorstaci su posebna prica. „Sto manje to bolje”, zapisano je u jednoj knjizi o Papui. Obilazeci planinska sela uverili smo se u to. Sto je manja zajednica, ljudi su srdacniji, topliji, veseliji... Izgledom podsecaju na Aboridzine, starosedeoce Australije - niskog su rasta, stamene gradje i obavezno veoma kovrdzave kose.
Tako je ostrvo i dobilo ime. U 16. veku, portugalski mornari, nazvali su ga „Ilha dos Papuas”- ostrvo kovrdzavih. Papwas na malajskom jeziku znaci kovrdzav.
U planinama svinje su najvece bogatstvo. Za njih se cak i zene kupuju. Kada vidite gorstaka koji ima nekoliko zena i desetine svinja, odmah znate da je veoma imucan. U tom strogo patrijarhalnom drustvu, muskarac je zaduzen da obezbedi zemlju, podigne kucu i ratuje. Zena radi sve ostalo. Inace, muskarci ne zive sa suprugama, vec u velikim, „muskim kucama”. Okrugle, male kuce, po obodu sela uz koje su obicno obori sa svinjama, pripadaju zenama. U Huli plemenu, strogi obicaji nalazu da muskarac, kada izgradi zeninu kucu, u nju ne treba nikad vise da udje! Ali, posto ni zenama nije dozvoljen prilaz muskom domacinstvu, bracne duznosti i zadovoljstva upraznjavaju se u zbunju pored sela. Upravo pripadnici Huli plemena za nas su priredili jedan mali „sing-sing” festival. Imali smo priliku da posmatramo i pripreme koje podrazumevaju bogato sminkanje i bojenje lica.
Doslo je vreme da napustimo planine i podjemo na sever, do velike reke Sepik. Duga 1126 kilometara, blatnjava smedjikasta linija, to je Sepik, reka koja cesto menja tok, praveci jezera, mocvare i ritove. Na velikom prostoru pored reke zivi oko pola miliona ljudi koji pricaju na vise od 300 jezika. Ali, nije to nista: u Papui Novoj Gvineji zivi oko sest miliona ljudi koji pricaju na 867 jezika! To je trecina svih svetskih zivih jezika. Ovu zemlju doziveo sam kao dzinovsku slagalicu razlicitih geografskih oblasti i potpuno razlicitih naroda.
Narodi koji zive pored reke izgledom su drugaciji od gorstaka: blazih, finih crta lica, tamnije koze, vizljaste gradje, mnogo lepsih zena i sasvim razlicitih obicaja. Ovde nema svinja, a brak je slican zapadnim obicajima. Ni ovde muskarci ne rade mnogo. Zene su odgovorne za sve, a duge, vlazne i vrele dane muskarci provode u posebno izdvojenim, vrlo lepo ukrasenim „kucama duhova”. Ovo je zabranjen prostor za zene i nepreduzetne muskarce.
Papua Nova Gvineja je hriscanska zemlja, bar na papiru. Misionari katolici, luterani, mormoni, protestanti, anglikanci, misionari ujedinjene crkve, crkve sedmog dana i mnogi drugi, zestoko se bore, ali cini se da vecina Papuanaca jos veruje u duhove. Oni su i dalje animisti - veruju da svako bice, covek, zivotinja ili biljka, svaka stvar i geografski pojam, nebo, planine, reke, pa cak i duga, pucina ili kisa, imaju sopstveni duh. Veruju da ce se duhovi predaka vratiti u sela i pomoci potomcima savetom, hrabroscu ili bar svojim prisustvom.
Upravo za njih grade se „kuce duhova” u koje se odlazu ukraseni sveti, obredni predmeti, maske, stitovi ili kuke za kacenje koje nastanjuju duhovi predaka. Posto je zbog turizma tradicija malo popustila, bilo nam je dozvoljeno da posetimo nekoliko ovih kuca.
Izgled „kuce duhova”
Na reci su, kazu, nekada ziveli ljudozderi i lovci na glave. U pitanju je, cini se, bio obred, a ne gozba. Pojeli bi pojedine organe porazenog protivnika ili uvazenog pretka, obicno srce, mozak ili jetru, ne bi li i na duhovnom polju neprijatelj bio pobedjen ili kako bi se za vreme obreda vrline predaka prenele na sledecu generaciju ratnika. Ipak, ne sme se zaboraviti prica australijskih istrazivaca s kraja pedesetih godina proslog veka. Od svog saputnika nasli su samo cizme! I one su bile skuvane. Kako su im kasnije objasnili siti urodjenici, nisu bile ukusne kao ostatak belog pustolova.
S dolaskom hriscanstva i zapadne civilizacije od ovog obicaja se malo-pomalo odustalo. Bar tako tvrde.
Mi smo, svi na broju, najzad stigli u prestonicu. Port Morezbi nalazi se na moru, sasvim juzno, zalivom okrenut Australiji. To nije lep grad, ali nam nista nije moglo potvrditi onu neslavnu titulu koju mu je dodelio „Ekonomist”. Predivan, doduse mali muzej u kome su izlozene najlepse rukotvorine naroda Papue Nove Gvineje i ogromna zgrada parlamenta u stilu „kuce duhova” srednjeg Sepika, to su sredisnje tacke zanimanja ovog grada.
Osmesi koji su nas docekali, bili su prisutni i na nasem odlasku. „Dodjite opet”, pozdravio nas je policajac na pasoskoj kontroli. „Mozda u sledecem zivotu”, pomrljao je jedan Kinez iza mene...
Nebojsa Jojic
link
Raj i pakao ostrva kovrdzavih
U Papui Novoj Gvineji zivi oko sest miliona ljudi koji pricaju na 867 jezika! Ovu zemlju doziveo sam kao dzinovsku slagalicu razlicitih geografskih oblasti i potpuno razlicitih naroda
Papua Nova Gvineja.
Zvuci daleko, zar ne?
Izmedju ekvatora i Australije nalazi se ostrvo, posle Grenlanda najvece na svetu. Njegovu istocnu polovinu zauzima ova drzava. Kada bi bilo moguce leteti pravo iz Beograda do Port Morezbija, let bi trajao citavih 20 casova. Mi, naravno, nismo bili u takvoj prilici, pa smo do papuanske prestonice putovali tri puna dana!
Moram priznati da nisam bio siguran sta nas tamo ceka. Jer citajuci knjige i vodice pre putovanja, nailazio sam na hvalospeve o lepoti prirode i toplini i iskrenoj ljubaznosti ljudi, ali i na podatke o izuzetno visokoj stopi kriminala i na uznemiravajuca upozorenja i savete kako da se sacuvamo od te posasti. Citao sam o tome kako je istrazni biro velikog „Ekonomista” 2004. godine proglasio Port Morezbi najgorim gradom na planeti u konkurenciji sto cetrdeset prestonica sveta. Saznao sam i o fantasticnim „sing-sing” festivalima pesme i plesa u kojima nastupaju predstavnici stotinak plemena planinske oblasti i koje posecuju hiljade gledalaca.
Tako smo, pomalo nervozni, u slatkoj strepnji stigli na ostrvo. Promenili smo jedan, pa jos jedan avion i obreli se najzad u Hajlendu, planinskoj oblasti, na visini od 2100 metara. Uzgred, najvisi vrh ostrva je Maunt Vilhelm sa 2409 metara. Mnogi planine opisuju kao kicmu ostrva i u pravu su. Prostiru se sredisnjim delom, citavom duzinom zemlje u pravcu zapad-istok i najgusce su naseljena oblast Papue Nove Gvineje. Zanimljivo je da su do tridesetih godina proslog veka beli doseljenici smatrali planine nenastanjenim. Tek 1933. godine dogodio se „prvi kontakt” - otkriven je narod koji je jos ziveo u kamenom dobu!
Pripadnici plemena Huli – ljudi s perikama: sluzbenik na aerodromu Tari
Gorstaci Nove Gvineje poslednja su velika grupa naroda otkrivena na svetu. Domoroci su, pak, videvsi bele dosljake pomislili da dolaze duhovi. Nisu mogli da shvate da postoje ljudi tako blede koze.
Ukratko, planinska oblast je prelepa. Potpuno je prekrivena zelenilom, a visoki vrhovi koji se mreskaju u daljini, cesto su prekriveni snegom i maglom koja se polako izvlaci iz dolina. Boje su tamo bistre i jasne, sjajne na suncu i blistave posle snaznih tropskih kisa. Nigde nisam doziveo takve neverovatno brze promene vremenskih prilika. Dan moze poceti maglom, kisom ili suncem, a onda se ova tri vremenska stanja pocnu smenjivati filmskom brzinom. Jednog dana imali smo cetiri puta maglu, sest pljuskova i pet ili sest suncanih razdoblja.
Gorstaci su posebna prica. „Sto manje to bolje”, zapisano je u jednoj knjizi o Papui. Obilazeci planinska sela uverili smo se u to. Sto je manja zajednica, ljudi su srdacniji, topliji, veseliji... Izgledom podsecaju na Aboridzine, starosedeoce Australije - niskog su rasta, stamene gradje i obavezno veoma kovrdzave kose.
Tako je ostrvo i dobilo ime. U 16. veku, portugalski mornari, nazvali su ga „Ilha dos Papuas”- ostrvo kovrdzavih. Papwas na malajskom jeziku znaci kovrdzav.
Zemlja rajskih ptica
Od 43 poznate vrste rajskih ptica 38 se moze naci na Papui Novoj Gvineji. Samo muzjaci ovih ptica imaju kitnjasto perje jarkih boja koje im sluzi u doba parenja. Posle parenja zenka odlece, sama pravi gnezdo, snese obicno po dva jaja i odgaja pilice. Osim divnog perja ova familija ptica nema mnogo cime da se pohvali, anatomski gledano spada u najzaostalije ptice pevacice. Mnogi naucnici smatraju rajske ptice bliskim srodnicima porodice vrana.
Prvi primerci stigli su u Evropu s prvim trgovackim pohodima sedamdesetih godina 19. veka. Domoroci su ih prodavali Evropljanima bez nogu, sto je navelo tadasnje naucnike na pomisao da ove ptice nikada ne slecu, vec se pomocu svog bozanstvenog perja stalno odrzavaju u vazduhu. Otuda ime rajske ptice, takodje i naucno ime apode - bez nogu.
U planinama svinje su najvece bogatstvo. Za njih se cak i zene kupuju. Kada vidite gorstaka koji ima nekoliko zena i desetine svinja, odmah znate da je veoma imucan. U tom strogo patrijarhalnom drustvu, muskarac je zaduzen da obezbedi zemlju, podigne kucu i ratuje. Zena radi sve ostalo. Inace, muskarci ne zive sa suprugama, vec u velikim, „muskim kucama”. Okrugle, male kuce, po obodu sela uz koje su obicno obori sa svinjama, pripadaju zenama. U Huli plemenu, strogi obicaji nalazu da muskarac, kada izgradi zeninu kucu, u nju ne treba nikad vise da udje! Ali, posto ni zenama nije dozvoljen prilaz muskom domacinstvu, bracne duznosti i zadovoljstva upraznjavaju se u zbunju pored sela. Upravo pripadnici Huli plemena za nas su priredili jedan mali „sing-sing” festival. Imali smo priliku da posmatramo i pripreme koje podrazumevaju bogato sminkanje i bojenje lica.
Doslo je vreme da napustimo planine i podjemo na sever, do velike reke Sepik. Duga 1126 kilometara, blatnjava smedjikasta linija, to je Sepik, reka koja cesto menja tok, praveci jezera, mocvare i ritove. Na velikom prostoru pored reke zivi oko pola miliona ljudi koji pricaju na vise od 300 jezika. Ali, nije to nista: u Papui Novoj Gvineji zivi oko sest miliona ljudi koji pricaju na 867 jezika! To je trecina svih svetskih zivih jezika. Ovu zemlju doziveo sam kao dzinovsku slagalicu razlicitih geografskih oblasti i potpuno razlicitih naroda.
Kakvo ime
Sve do 1922. godine zemlja je bila podeljena na severnu nemacku koloniju Novu Gvineju i juznu britansku koloniju Papuu. Kada je drustvo naroda dodelilo Australiji citavu oblast kao protektorat ona je dobila ime „teritorija Papue i Nove Gvineje”. To ime zemlja je zadrzala i posle proglasenja nezavisnosti 1975. godine. Narod svoju drzavu jednostavno zove Njugini.
Narodi koji zive pored reke izgledom su drugaciji od gorstaka: blazih, finih crta lica, tamnije koze, vizljaste gradje, mnogo lepsih zena i sasvim razlicitih obicaja. Ovde nema svinja, a brak je slican zapadnim obicajima. Ni ovde muskarci ne rade mnogo. Zene su odgovorne za sve, a duge, vlazne i vrele dane muskarci provode u posebno izdvojenim, vrlo lepo ukrasenim „kucama duhova”. Ovo je zabranjen prostor za zene i nepreduzetne muskarce.
Papua Nova Gvineja je hriscanska zemlja, bar na papiru. Misionari katolici, luterani, mormoni, protestanti, anglikanci, misionari ujedinjene crkve, crkve sedmog dana i mnogi drugi, zestoko se bore, ali cini se da vecina Papuanaca jos veruje u duhove. Oni su i dalje animisti - veruju da svako bice, covek, zivotinja ili biljka, svaka stvar i geografski pojam, nebo, planine, reke, pa cak i duga, pucina ili kisa, imaju sopstveni duh. Veruju da ce se duhovi predaka vratiti u sela i pomoci potomcima savetom, hrabroscu ili bar svojim prisustvom.
Upravo za njih grade se „kuce duhova” u koje se odlazu ukraseni sveti, obredni predmeti, maske, stitovi ili kuke za kacenje koje nastanjuju duhovi predaka. Posto je zbog turizma tradicija malo popustila, bilo nam je dozvoljeno da posetimo nekoliko ovih kuca.
Izgled „kuce duhova”
Na reci su, kazu, nekada ziveli ljudozderi i lovci na glave. U pitanju je, cini se, bio obred, a ne gozba. Pojeli bi pojedine organe porazenog protivnika ili uvazenog pretka, obicno srce, mozak ili jetru, ne bi li i na duhovnom polju neprijatelj bio pobedjen ili kako bi se za vreme obreda vrline predaka prenele na sledecu generaciju ratnika. Ipak, ne sme se zaboraviti prica australijskih istrazivaca s kraja pedesetih godina proslog veka. Od svog saputnika nasli su samo cizme! I one su bile skuvane. Kako su im kasnije objasnili siti urodjenici, nisu bile ukusne kao ostatak belog pustolova.
S dolaskom hriscanstva i zapadne civilizacije od ovog obicaja se malo-pomalo odustalo. Bar tako tvrde.
Mi smo, svi na broju, najzad stigli u prestonicu. Port Morezbi nalazi se na moru, sasvim juzno, zalivom okrenut Australiji. To nije lep grad, ali nam nista nije moglo potvrditi onu neslavnu titulu koju mu je dodelio „Ekonomist”. Predivan, doduse mali muzej u kome su izlozene najlepse rukotvorine naroda Papue Nove Gvineje i ogromna zgrada parlamenta u stilu „kuce duhova” srednjeg Sepika, to su sredisnje tacke zanimanja ovog grada.
Osmesi koji su nas docekali, bili su prisutni i na nasem odlasku. „Dodjite opet”, pozdravio nas je policajac na pasoskoj kontroli. „Mozda u sledecem zivotu”, pomrljao je jedan Kinez iza mene...
Nebojsa Jojic
link