Post by Emperor AAdmin on Dec 23, 2007 22:48:20 GMT -5
Sedmica
Lado Sujica
Posto na Golgoti bese razapet Isus Galilejac, sin Josifov, koji bi Hristos, stvari u Judeji pocese da dobijaju veoma neobican tok. Ono malo ucenika sto preostade, bilo je poljuljano u veri. Cinilo se da su sacicu odabranih najvise pogodile reci samog Ucitelja:
„Ili, Ili, lama savahtani?”1
Ali, posto Sin konacno ispusti dusu svoju, Mariji, majci njegovoj, javi se andjeo koji joj rece da ne trazi zivog medju mrtvima, te treci dan po raspecu ustade Isus iz groba i pokaza se apostolima.
Vesti se rasirise do tada nevidjenom brzinom, a u sve koji su imali veze sa ubistvom Sina Bozijeg uvuce se strah. Nedugo potom zasluzena kazna poce da stize gresne, a vera pravednih povrati se.
Ubrzo nadjose Judu Iskariotskog obesenog o drvo. U prasini ispod nogu njegovih blistalo je 30 srebrnjaka, ali se niko ne usudi da ih pokupi. Ne prodje puno, polude i Pilat.
I sve dok iz dalekog Damaska medju jerusalimske kohorte nije stigao glas da se Tarscanin Savle priznajuci Nazarecanina krstio, Fortunije Septimus2, rimski placenik i sitni prevarant, nije pridavao vaznosti vestima koje su se poput vrelog pustinjskog vetra sirile Judejom.
Tada se Fortunije zamislio. Nije mogao da shvati kako iko moze da napusti sigurnu sluzbu i ostavi se zapovednistva zarad obozavanja tamo nekog sumnjivog Jevrejina. Taj mora da je bio ludji od Pilata. Doduse, Pilat mu se od samog pocetka sluzbe cinio ludim. Jer, jedino je ludak mogao da napusti sve blagodeti Rima i civilizacije i dodje „bogu iza nogu” u Jerusalim zarad napredovanja. Pilat je ipak mogao da bira!
On, Fortunije, nazalost nije imao tu mogucnost. Prema njemu, zivot je bio vise nego hrapav. morao je odmalena da se snalazi i krade da bi preziveo. Sve dok ga, kako mu se tada cinilo, Jupiter nije licno pogledao, a on shvatio da rodjenjem ime nije dobio slucajno. Posle godina potucanja, kradja i prosjacenja, izgledalo je kao da mu se zivot konacno osmehnuo.
Posto je jedne noci isekao kesu nekom pijanom plemicu, pored gomile zlatnika koja se iznenada nasla u njegovim rukama, dosao je u posed dve kocke od slonovace. Kako se kasnije ispostavilo, bile su to cudnovate kocke. Kroz malenu, dobro sakrivenu rupu nalivenu olovom, bacene tokom igre, uvek su kao zbir pokazivale sedmicu.
I Fortunije je poceo da se kocka i da dobija. U najvecem zaru igre, kada je polupijanim igracima okruzenim pohotljivim „kraljicama noci” polako padala paznja, izvlacio je neprimetno svoje cudnovate kocke i dobijao. Po citavom Rimu procuo se kao veliki kockar. Cak su ga prozvali Septimus, sto je on sa zadovoljstvom prihvatio odbacivsi svoje rodjenjem dobijeno prezime. Nosio je skupu odecu, ugojio se, bio okruzen najskupljim kurtizanama...
Ali, svemu sto je lepo, a pogotovu ako je nezasluzeno, ubrzo dodje kraj. Opijen vinom i na prevaru stecenim bogatstvom, uvredi Fortunije nekog senatora, svoga domacina, te posle suda dopade tamnice. Presuda bi stroga, ali pravedna. Oduzese mu sve steceno blago i bi mu ponudjeno da bira izmedju izgnanstva i kohorte.
Nemajuci sta da izgubi, Fortuniju se vojna sluzba ucini manjim zlom od sramote izgnanstva. Tako se ovaj mali i bedni rimski prevarant nadje prvo u Cezareji, a potom ga sudbina, onako kako samo ona to ume, na kraju dovede do Jerusalima.
I tako, jednog lepog i suncanog prolecnog dana u petak, legionar Fortunije, gledajuci u Jevrejina koji se na krstu u mukama rastajao od duse i zivota, zakljuci da nesrecniku haljine tamo gde ide izvesno vise nece biti potrebne, te izvuce svoje srecne kockice i vestom igrom prisvoji njegovu odecu.
No, kako je onih koji su imali bilo kakve veze s ubistvom Boga pravdom bivalo sve manje, sumnju koju je Fortunije zakopao negde duboko u sebi rasplamsao je dogadjaj koji ce, kako se kasnije pokazalo, u potpunosti promeniti citav njegov zivot.
Dok je pod vedrim jerusalimskim nebom Fortunije Septimus mirno spavao sanjajuci rimske kurtizane, u snu ga je pozvao glas:
„O... Fortunije!”
Fortunije otvori oci, ali ne vide nista neobicno. Osvrnu se nekoliko puta, zakljuci da mu se ucinilo, te mirno nastavi da spava. Ali, glas ga ni zorom ne napusti.
Sudeci po prici njegovih kolega, rimskih legionara, Fortunije se tokom jutarnjeg postrojavanja ponasao veoma cudno. Osvrtao se i, stalno psujuci, razgovarao sam sa sobom. Sutradan se na prozivci nije ni pojavio.
Rimska komanda odmah je sprovela potragu i nekoliko kohorti bi poslato da ga nadje. Legionari prevrnuse citav Jerusalim, uzgred posekose i obesise dva-tri Jevrejina, ali od Fortunija nije bilo ni traga ni glasa. rimski zapovednik slucaj predade vojnom sudu koji Fortunija, u odsustvu, proglasi dezerterom i osudi ga na smrt. Tako na ceo dogadjaj bi stavljena tacka i to je sve sto se moglo saznati iz temeljnih rimskih izvora. Ali, istina je bila sasvim drugacija.
Fortunija je od one noci progonio glas koji ga je stalno dozivao. Siroti Rimljanin sve vise se osvrtao. Na kraju je sumanut trcao ulicama Jerusalima pokusavajuci da pobegne sto dalje od glasa. A onda mu se, onako poluludom od gladi, zedji i umora, javi „spasonosna” ideja: pobeci ce u pustinju. Tamo ga niko nece traziti. Tamo ga ni glas ne moze naci!
Ali, kako se samo gresni Fortunije prevario!
Gde god da je pogledao, iza kamenih brda, talasastih i suvih pescanih dina, iza krzljavog i retkog rastinja, cuo je dozivanje:
„O... Fortunije!”
Iznemogao, na izmaku snage i zivota, duboko u Sirijskoj pustinji, Fortunije je stao. Ispucalih, suvih i krvavih usana, okrenuo se i viknuo mada je to vise podsecalo na sapat i krkljanje:
„Sta hoces od mene, ti pokvareni i prljavi Jevrejine?!?”
I dok je zivot sa svakom novom izgovorenom recju sve vise isticao iz njega, Fortunije je gnevan kleo i psovao. Kada je konacno potpuno iscrpljen klonuo, znao je da je dosao kraj. Kraj bezanju i ludilu, kraj zivotu!
Tada je, ne znajuci vise je li ziv, ponovo cuo glas koji mu se obracao i koji ga je, poput zubora tako potrebne mu vode, napijao:
„O... Fortunije... covece... stani i pogledaj me!”
Jos iznemogao i uplasen, Fortunije podize jednu obrvu i, zmirkajuci zbog vrelog pustinjskog sunca, otvori jedno oko.
I vide Sina Bozijeg u pregaci, s krvavim vencem od trnja kako mu obasjan svetloscu pruza ranjenu ruku.
Tada se u njemu nesto slomi i Fortunije Septimus zaplaka. Plakao je sapatom, bez glasa, i suvim suzama, bez suza. Plakao je i kajao se...
I u tom magnovenju sazdanom od hiljada osecanja koja su poput bujice izbijala iz njega, umesto znoja za koji u sebi nije vise imao ni kapi vode, gledao je blagi Boziji lik i sirom otvorenih ociju video zivog Jevrejina pred kojim je kajuci se izgovarao svoju prvu ispovest i molitvu.
A kada skrusen u tisini pade na kolena, jasno ga po imenu pozva prekoran, a ipak tako blag Boziji glas:
„Aman, Fortunije... ustani, covece... i vracaj mi to odelo... izgiboh jureci te po ovom kamenjaru!”
Tako Fortunije Septimus dobi svoju poslednju „sedmicu” i spasi dusu. Postade hriscanin i manu se kocke. Potom, duboko u Sirijskoj pustinji, onako valjan, osnova jedan od prvih, ranih, hriscanskih manastira.
A Sin Boziji konacno... dodje do svog odela.
link
Lado Sujica
Posto na Golgoti bese razapet Isus Galilejac, sin Josifov, koji bi Hristos, stvari u Judeji pocese da dobijaju veoma neobican tok. Ono malo ucenika sto preostade, bilo je poljuljano u veri. Cinilo se da su sacicu odabranih najvise pogodile reci samog Ucitelja:
„Ili, Ili, lama savahtani?”1
Ali, posto Sin konacno ispusti dusu svoju, Mariji, majci njegovoj, javi se andjeo koji joj rece da ne trazi zivog medju mrtvima, te treci dan po raspecu ustade Isus iz groba i pokaza se apostolima.
Vesti se rasirise do tada nevidjenom brzinom, a u sve koji su imali veze sa ubistvom Sina Bozijeg uvuce se strah. Nedugo potom zasluzena kazna poce da stize gresne, a vera pravednih povrati se.
Ubrzo nadjose Judu Iskariotskog obesenog o drvo. U prasini ispod nogu njegovih blistalo je 30 srebrnjaka, ali se niko ne usudi da ih pokupi. Ne prodje puno, polude i Pilat.
I sve dok iz dalekog Damaska medju jerusalimske kohorte nije stigao glas da se Tarscanin Savle priznajuci Nazarecanina krstio, Fortunije Septimus2, rimski placenik i sitni prevarant, nije pridavao vaznosti vestima koje su se poput vrelog pustinjskog vetra sirile Judejom.
Tada se Fortunije zamislio. Nije mogao da shvati kako iko moze da napusti sigurnu sluzbu i ostavi se zapovednistva zarad obozavanja tamo nekog sumnjivog Jevrejina. Taj mora da je bio ludji od Pilata. Doduse, Pilat mu se od samog pocetka sluzbe cinio ludim. Jer, jedino je ludak mogao da napusti sve blagodeti Rima i civilizacije i dodje „bogu iza nogu” u Jerusalim zarad napredovanja. Pilat je ipak mogao da bira!
On, Fortunije, nazalost nije imao tu mogucnost. Prema njemu, zivot je bio vise nego hrapav. morao je odmalena da se snalazi i krade da bi preziveo. Sve dok ga, kako mu se tada cinilo, Jupiter nije licno pogledao, a on shvatio da rodjenjem ime nije dobio slucajno. Posle godina potucanja, kradja i prosjacenja, izgledalo je kao da mu se zivot konacno osmehnuo.
Posto je jedne noci isekao kesu nekom pijanom plemicu, pored gomile zlatnika koja se iznenada nasla u njegovim rukama, dosao je u posed dve kocke od slonovace. Kako se kasnije ispostavilo, bile su to cudnovate kocke. Kroz malenu, dobro sakrivenu rupu nalivenu olovom, bacene tokom igre, uvek su kao zbir pokazivale sedmicu.
I Fortunije je poceo da se kocka i da dobija. U najvecem zaru igre, kada je polupijanim igracima okruzenim pohotljivim „kraljicama noci” polako padala paznja, izvlacio je neprimetno svoje cudnovate kocke i dobijao. Po citavom Rimu procuo se kao veliki kockar. Cak su ga prozvali Septimus, sto je on sa zadovoljstvom prihvatio odbacivsi svoje rodjenjem dobijeno prezime. Nosio je skupu odecu, ugojio se, bio okruzen najskupljim kurtizanama...
Ali, svemu sto je lepo, a pogotovu ako je nezasluzeno, ubrzo dodje kraj. Opijen vinom i na prevaru stecenim bogatstvom, uvredi Fortunije nekog senatora, svoga domacina, te posle suda dopade tamnice. Presuda bi stroga, ali pravedna. Oduzese mu sve steceno blago i bi mu ponudjeno da bira izmedju izgnanstva i kohorte.
Nemajuci sta da izgubi, Fortuniju se vojna sluzba ucini manjim zlom od sramote izgnanstva. Tako se ovaj mali i bedni rimski prevarant nadje prvo u Cezareji, a potom ga sudbina, onako kako samo ona to ume, na kraju dovede do Jerusalima.
I tako, jednog lepog i suncanog prolecnog dana u petak, legionar Fortunije, gledajuci u Jevrejina koji se na krstu u mukama rastajao od duse i zivota, zakljuci da nesrecniku haljine tamo gde ide izvesno vise nece biti potrebne, te izvuce svoje srecne kockice i vestom igrom prisvoji njegovu odecu.
No, kako je onih koji su imali bilo kakve veze s ubistvom Boga pravdom bivalo sve manje, sumnju koju je Fortunije zakopao negde duboko u sebi rasplamsao je dogadjaj koji ce, kako se kasnije pokazalo, u potpunosti promeniti citav njegov zivot.
Dok je pod vedrim jerusalimskim nebom Fortunije Septimus mirno spavao sanjajuci rimske kurtizane, u snu ga je pozvao glas:
„O... Fortunije!”
Fortunije otvori oci, ali ne vide nista neobicno. Osvrnu se nekoliko puta, zakljuci da mu se ucinilo, te mirno nastavi da spava. Ali, glas ga ni zorom ne napusti.
Sudeci po prici njegovih kolega, rimskih legionara, Fortunije se tokom jutarnjeg postrojavanja ponasao veoma cudno. Osvrtao se i, stalno psujuci, razgovarao sam sa sobom. Sutradan se na prozivci nije ni pojavio.
Rimska komanda odmah je sprovela potragu i nekoliko kohorti bi poslato da ga nadje. Legionari prevrnuse citav Jerusalim, uzgred posekose i obesise dva-tri Jevrejina, ali od Fortunija nije bilo ni traga ni glasa. rimski zapovednik slucaj predade vojnom sudu koji Fortunija, u odsustvu, proglasi dezerterom i osudi ga na smrt. Tako na ceo dogadjaj bi stavljena tacka i to je sve sto se moglo saznati iz temeljnih rimskih izvora. Ali, istina je bila sasvim drugacija.
Fortunija je od one noci progonio glas koji ga je stalno dozivao. Siroti Rimljanin sve vise se osvrtao. Na kraju je sumanut trcao ulicama Jerusalima pokusavajuci da pobegne sto dalje od glasa. A onda mu se, onako poluludom od gladi, zedji i umora, javi „spasonosna” ideja: pobeci ce u pustinju. Tamo ga niko nece traziti. Tamo ga ni glas ne moze naci!
Ali, kako se samo gresni Fortunije prevario!
Gde god da je pogledao, iza kamenih brda, talasastih i suvih pescanih dina, iza krzljavog i retkog rastinja, cuo je dozivanje:
„O... Fortunije!”
Iznemogao, na izmaku snage i zivota, duboko u Sirijskoj pustinji, Fortunije je stao. Ispucalih, suvih i krvavih usana, okrenuo se i viknuo mada je to vise podsecalo na sapat i krkljanje:
„Sta hoces od mene, ti pokvareni i prljavi Jevrejine?!?”
I dok je zivot sa svakom novom izgovorenom recju sve vise isticao iz njega, Fortunije je gnevan kleo i psovao. Kada je konacno potpuno iscrpljen klonuo, znao je da je dosao kraj. Kraj bezanju i ludilu, kraj zivotu!
Tada je, ne znajuci vise je li ziv, ponovo cuo glas koji mu se obracao i koji ga je, poput zubora tako potrebne mu vode, napijao:
„O... Fortunije... covece... stani i pogledaj me!”
Jos iznemogao i uplasen, Fortunije podize jednu obrvu i, zmirkajuci zbog vrelog pustinjskog sunca, otvori jedno oko.
I vide Sina Bozijeg u pregaci, s krvavim vencem od trnja kako mu obasjan svetloscu pruza ranjenu ruku.
Tada se u njemu nesto slomi i Fortunije Septimus zaplaka. Plakao je sapatom, bez glasa, i suvim suzama, bez suza. Plakao je i kajao se...
I u tom magnovenju sazdanom od hiljada osecanja koja su poput bujice izbijala iz njega, umesto znoja za koji u sebi nije vise imao ni kapi vode, gledao je blagi Boziji lik i sirom otvorenih ociju video zivog Jevrejina pred kojim je kajuci se izgovarao svoju prvu ispovest i molitvu.
A kada skrusen u tisini pade na kolena, jasno ga po imenu pozva prekoran, a ipak tako blag Boziji glas:
„Aman, Fortunije... ustani, covece... i vracaj mi to odelo... izgiboh jureci te po ovom kamenjaru!”
Tako Fortunije Septimus dobi svoju poslednju „sedmicu” i spasi dusu. Postade hriscanin i manu se kocke. Potom, duboko u Sirijskoj pustinji, onako valjan, osnova jedan od prvih, ranih, hriscanskih manastira.
A Sin Boziji konacno... dodje do svog odela.
1. Na aramejskom jeziku, kojim je govorio Isus: „Boze moj, Boze moj, zasto si me ostavio?”
2. Fortunije Septimus, Srecko Sedmic (na latinskom igra reci, ime i prezime izvedeni od reci sreca i sedmica)
link