Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 16:33:18 GMT -5
Vitez od Majne s nasim pedigreom
Izmedju dve puske
Jovan Aleksic, poreklom iz cuvene vojnicke porodice, poceo je da nosi oruzje s deset godina. U cetrnaestoj vec je bio u zarobljenistvu. A onda je, ne brinuci za svoj zivot, hrabro i predano branio i Austriju i Francusku i Veneciju. S Napoleonom je stigao do Rusije i - nazad. Ovo je samo deo biografije jednog nesvakidasnjeg coveka
Ilustrovao Tihomir Celanovic
Junak ove price rodjen je 1783. godine u gradu podno Lovcena koji se jos od petnaestog veka nalazio pod vlascu Venecije. Kao dete, Jovan Aleksic ponosno je hodao izmedju gradjevina koje i danas krase Kotor - igrao se ispred Sat kule, setao pored katedrale Svetog Tripuna i crkve Svetog Luke i provodio vreme s drugovima ispred Knezeve palate. Imao je razloga da bude ponosan - poticao je iz vojnicke porodice na dobrom glasu i za svakog od njegovih predaka postojala je poneka legenda koja je pripovedala o podvizima u ovom ili onom boju. U arhivskim spisima ostalo je zabelezeno da su se Aleksici borili „po vrletima Crne Gore, Albanije i Dalmacije, po cvetnim poljima Italije i Sicilije, po nedoglednim i sneznim stepama Rusije i po pucinama Jadranskog mora”.
Po ordenju clanova porodice moze se izbrojati da je medju Aleksicima bilo pet kapetana, dva majora, dva pukovnika i tri generala. Nijedan clan porodice Aleksic nije imao mrlju u svojoj karijeri. Svi su bili casni ljudi, odlicni vojnici, pozrtvovani saborci, cuveni u svom kraju. Ukratko - nije im se imalo sta prigovoriti. Poznavaoci istorije govorili su da Aleksici vode poreklo od „starinskih knezova u Crnoj Gori”. Bila je to porodica s dugom lozom, ocevi su se ponosili svojim sinovima koji su odmalena ucili da ovladaju puskom, a sinovi su se dicili svojim precima.
Puno ime porodice Aleksic glasi - Aleksici od Majne. Uz ovako zanimljivo porodicno ime obavezno ide i bar jedna prica. Svako bi pomislio da je neko od clanova ove porodice dodatak prezimenu zasluzio ratujuci negde na nemackoj reci, ali legenda pripoveda potpuno drugacije. Izvorno prezime ove cuvene crnogorske porodice glasilo je u stvari - Aleksici od Maina. Posle dugih bojeva s Turcima, „sve sto je bilo celjadi u Aleksica prinudjeno je bilo ustupiti sili i tako se iseli u Boku Kotorsku, gde se stani u Mainama”. Maine su se kroz dva veka prilikom prepiski i govora pretvorile u Majnu i tako je porodica i danas zavedena u knjigama.
O poreklu ove porodice svedoci i spis koji je izdao crnogorski vladika Petar II: „Mi, Petar, Boziju Milostju Pravoslavnago Istocnago Ispovedanija Smireni Arhiepiskop i Vladika Crnogorski i Brdski:
Izvesno da bude svakoj vrhovnoj i niznoj Vlasti, i voobsce svakome Sanu, Cinu i Dostojanstvu kome otome vidati nadlezit, kako Visokoblagorodnij Gospodin General Joan Nikolajev sin Aleksica, proishodi od drevne visokoblagorodne Crnogorske Familie iz Nahie Crnicke, i ova Familia bila je knezevska u jednu cast iste Nahie, to jest u plemenu Brceli; No po vazdasnoj nenavisti Turecoj k narodu Crnogorskome, i imajuci neprestanu rat s nimi, i nemogajuci se uderzati protivu sile neprijateljske Familia Aleksic, preselila se iz svoega Otacestva u provinciju Kotorsku u mesto zovomo Maine 1621. godine i tamo prebivanie svoje osnovala...” Vladika Petar Petrovic Njegos potpisao je ovaj dokument licno na Cetinju 1. aprila 1836. godine, pozivajuci se na podatke koji postoje u Mitropolitskoj rezidenciji.
Napoleon na reveru
No, da se vratimo junaku price. Kao dete, Jovan je najvise voleo da se ugleda na svog oca Nikolu ciji su podvizi u mletackoj vojsci bili poznati sirom zemlje. O Nikoli saznajemo na osnovu Jovanove krstenice gde je upisan kao „Nikolo Allexich, Conte de Maina, Capitano Veneto i suprug Grofice - Nobile Signore Contesse Aretuze Kimare (Aretusa Cimara)”. Ponet pricama o junastvu svog oca, strica i dede, Jovan Aleksic je jos kao desetogodisnji decak postao kadet u mletackoj vojsci u Zadru. U vreme kad je u ime lava Svetog Marka vojevao u Bresi imao je samo cetrnaest godina. Zajedno s celom posadom mletacke vojske pao je u ruke francuskim vojnicima 1797. godine. Racunajuci na Jovanovu mladost, Francuzi su odlucili da ga puste, a on je tu priliku iskoristio da se vrati u Zadar. Vec sledece godine primljen je u austrijsku vojsku, gde je „sve do 1805. bio, do predavanija Mletaka Francuzima”. Kad su te, 1805, godine Francuzi zauzeli Veneciju, Jovan Aleksic od Majne upisao se na listu francuskih porucnika. Tako je poceo da sluzi u vojsci ciji je zarobljenik bio samo nekoliko godina ranije. Spisi kazu da je vec sledece godine sluzbovao u cinu kapetana u francuskom dalmatinskom bataljonu.
Najznacajnije bitke u svojoj karijeri Jovan od Majne vodio je u doba kad se pridruzio Napoleonovoj vojsci koja je krenula u pohod na Rusiju. Nakon mukotrpnog povlacenja iz Moskve, gde je izgubio mnoge prijatelje, uspeo je da stigne do Pariza, gde ga je 1813. godine Napoleon odlikovao viteskim krstom ordena Gvozdene krune. Tako je Jovan Aleksic od Majne prevazisao nadaleko poznata junastva svojih predaka. Pre nego sto je napunio trideset godina na reveru je imao cin majora i jedan od najvecih ordena u Evropi tog doba. Podvizi mu nisu nedostajali, ali bilo je vreme za zenidbu i - naslednika. Na tu zivotnu stepenicu Jovan je stao u vreme sluzbe u austrijskoj vojsci. Dok je ucestvovao u ratovima koji su se vodili na Siciliji 1821. godine, upoznao je Aretuzu Kimaru koja ce mu cetiri godine kasnije roditi sina Teodora.
Nakon sto je dobio naslednika, ratovao je, seleci se cesto, po raznim delovima Evrope, uvek u sluzbi austrijske vojske. Vojnicku karijeru zavrsio je u cinu federalmarsal-lajtnanta, a nakon toga ucestvovao je na srpskim narodno-crkvenim saborima kao poslanik vojnickog staleza. Na Jovanov predlog, Stevan Stankovic izabran je 1837. godine za mitropolita u Sremskim Karlovcima. Koliko je Jovan Aleksic od Majne bio postovan i u nasim krajevima kazuje i to da je na Majskoj skupstini 1848. godine bio jedan od kandidata za vojvodu. Nakon toga ziveo je u Becu posecujuci povremeno sina Teodora u Novom Sadu.
Nekrolog koji je nad grobom Jovana Aleksica od Majne 1861. godine procitao jedan od njegovih prijatelja, jos jednom je posvedocio da je ovaj covek opravdao porodicno ime jer se pominje kao „cestit covek u punom smislu te reci, covecan, pravedan i omiljeni staresina bez mane u svakom drustvenom odnosu”.
Zet Obrenovica
Iza Jovana Aleksica od Majne ostao je sin Teodor koji je „dao osobitih dokaza svoje vernosti u 18 ratnih prigoda a odlikovao se narocito pri osvojenju i pri odbrani Citluka, pri jurisu na Ulcinj, pri razorenju Korne, u jednoj pomorskoj bitci, u osvojenju Prevoze i Vonice, branivsi Modon i Krf, gde je ranjen u grudi od neprijateljskog kursuma, ipak htede i dalje istrajati u borbi te je bila njegova velika zasluga sto se sanac preoteo; u tom jurisu opet bi ranjen od topovskog djuleta u levo bedro”. Pored ordena Gvozdene krune dobio je i pruski orden Krune i crnogorski Danilov orden II stepena nastavljajuci tako porodicni zavet. Kao tridesettrogodisnji major, ozenio se Anastasijom, kcerkom Jovana Obrenovica (srednjeg brata kneza Milosa). U tom braku rodile su se tri kcerke - Ana, Evelina i Marija i nijedan muski potomak. Tako se ugasila loza Aleksica od Majne koji su, ratujuci po celoj Evropi, sticali naklonost mnogih vladara. Kad je 1891. godine preminuo i Teodor, poslednji Aleksic, dr Milan Savic napisao je nekoliko reci kojima se oprostio od ove izuzetne porodice: „I tako se ugasi to hrabro srpsko pleme, koje se kroz toliko vekova isticalo i odlikovalo u tudjoj sluzbi. Nije moglo da odbrani svoje rodjeno ognjiste od navale Turaka, predje u strano podanstvo i braneci Veneciju, Francusku i Austriju jednakom hrabroscu i jednakim pozrtvovanjem, stece sebi i priznanja i odlikovanja. Kronicara hvata velika tuga, sto ipak mora da zavrsi zivotopis toga odlicnog plemena, koje je poniklo u Crne Gore i ciji je poslednji potomak odlikovan i od Crnogorskog Gospodara. Tako se bar simbolski zavrsila sjajna karika toga plemena tamo gde je i ponikla”.
Milica Petrovic
link
Izmedju dve puske
Jovan Aleksic, poreklom iz cuvene vojnicke porodice, poceo je da nosi oruzje s deset godina. U cetrnaestoj vec je bio u zarobljenistvu. A onda je, ne brinuci za svoj zivot, hrabro i predano branio i Austriju i Francusku i Veneciju. S Napoleonom je stigao do Rusije i - nazad. Ovo je samo deo biografije jednog nesvakidasnjeg coveka
Ilustrovao Tihomir Celanovic
Junak ove price rodjen je 1783. godine u gradu podno Lovcena koji se jos od petnaestog veka nalazio pod vlascu Venecije. Kao dete, Jovan Aleksic ponosno je hodao izmedju gradjevina koje i danas krase Kotor - igrao se ispred Sat kule, setao pored katedrale Svetog Tripuna i crkve Svetog Luke i provodio vreme s drugovima ispred Knezeve palate. Imao je razloga da bude ponosan - poticao je iz vojnicke porodice na dobrom glasu i za svakog od njegovih predaka postojala je poneka legenda koja je pripovedala o podvizima u ovom ili onom boju. U arhivskim spisima ostalo je zabelezeno da su se Aleksici borili „po vrletima Crne Gore, Albanije i Dalmacije, po cvetnim poljima Italije i Sicilije, po nedoglednim i sneznim stepama Rusije i po pucinama Jadranskog mora”.
Po ordenju clanova porodice moze se izbrojati da je medju Aleksicima bilo pet kapetana, dva majora, dva pukovnika i tri generala. Nijedan clan porodice Aleksic nije imao mrlju u svojoj karijeri. Svi su bili casni ljudi, odlicni vojnici, pozrtvovani saborci, cuveni u svom kraju. Ukratko - nije im se imalo sta prigovoriti. Poznavaoci istorije govorili su da Aleksici vode poreklo od „starinskih knezova u Crnoj Gori”. Bila je to porodica s dugom lozom, ocevi su se ponosili svojim sinovima koji su odmalena ucili da ovladaju puskom, a sinovi su se dicili svojim precima.
Puno ime porodice Aleksic glasi - Aleksici od Majne. Uz ovako zanimljivo porodicno ime obavezno ide i bar jedna prica. Svako bi pomislio da je neko od clanova ove porodice dodatak prezimenu zasluzio ratujuci negde na nemackoj reci, ali legenda pripoveda potpuno drugacije. Izvorno prezime ove cuvene crnogorske porodice glasilo je u stvari - Aleksici od Maina. Posle dugih bojeva s Turcima, „sve sto je bilo celjadi u Aleksica prinudjeno je bilo ustupiti sili i tako se iseli u Boku Kotorsku, gde se stani u Mainama”. Maine su se kroz dva veka prilikom prepiski i govora pretvorile u Majnu i tako je porodica i danas zavedena u knjigama.
O poreklu ove porodice svedoci i spis koji je izdao crnogorski vladika Petar II: „Mi, Petar, Boziju Milostju Pravoslavnago Istocnago Ispovedanija Smireni Arhiepiskop i Vladika Crnogorski i Brdski:
Izvesno da bude svakoj vrhovnoj i niznoj Vlasti, i voobsce svakome Sanu, Cinu i Dostojanstvu kome otome vidati nadlezit, kako Visokoblagorodnij Gospodin General Joan Nikolajev sin Aleksica, proishodi od drevne visokoblagorodne Crnogorske Familie iz Nahie Crnicke, i ova Familia bila je knezevska u jednu cast iste Nahie, to jest u plemenu Brceli; No po vazdasnoj nenavisti Turecoj k narodu Crnogorskome, i imajuci neprestanu rat s nimi, i nemogajuci se uderzati protivu sile neprijateljske Familia Aleksic, preselila se iz svoega Otacestva u provinciju Kotorsku u mesto zovomo Maine 1621. godine i tamo prebivanie svoje osnovala...” Vladika Petar Petrovic Njegos potpisao je ovaj dokument licno na Cetinju 1. aprila 1836. godine, pozivajuci se na podatke koji postoje u Mitropolitskoj rezidenciji.
Napoleon na reveru
No, da se vratimo junaku price. Kao dete, Jovan je najvise voleo da se ugleda na svog oca Nikolu ciji su podvizi u mletackoj vojsci bili poznati sirom zemlje. O Nikoli saznajemo na osnovu Jovanove krstenice gde je upisan kao „Nikolo Allexich, Conte de Maina, Capitano Veneto i suprug Grofice - Nobile Signore Contesse Aretuze Kimare (Aretusa Cimara)”. Ponet pricama o junastvu svog oca, strica i dede, Jovan Aleksic je jos kao desetogodisnji decak postao kadet u mletackoj vojsci u Zadru. U vreme kad je u ime lava Svetog Marka vojevao u Bresi imao je samo cetrnaest godina. Zajedno s celom posadom mletacke vojske pao je u ruke francuskim vojnicima 1797. godine. Racunajuci na Jovanovu mladost, Francuzi su odlucili da ga puste, a on je tu priliku iskoristio da se vrati u Zadar. Vec sledece godine primljen je u austrijsku vojsku, gde je „sve do 1805. bio, do predavanija Mletaka Francuzima”. Kad su te, 1805, godine Francuzi zauzeli Veneciju, Jovan Aleksic od Majne upisao se na listu francuskih porucnika. Tako je poceo da sluzi u vojsci ciji je zarobljenik bio samo nekoliko godina ranije. Spisi kazu da je vec sledece godine sluzbovao u cinu kapetana u francuskom dalmatinskom bataljonu.
Najznacajnije bitke u svojoj karijeri Jovan od Majne vodio je u doba kad se pridruzio Napoleonovoj vojsci koja je krenula u pohod na Rusiju. Nakon mukotrpnog povlacenja iz Moskve, gde je izgubio mnoge prijatelje, uspeo je da stigne do Pariza, gde ga je 1813. godine Napoleon odlikovao viteskim krstom ordena Gvozdene krune. Tako je Jovan Aleksic od Majne prevazisao nadaleko poznata junastva svojih predaka. Pre nego sto je napunio trideset godina na reveru je imao cin majora i jedan od najvecih ordena u Evropi tog doba. Podvizi mu nisu nedostajali, ali bilo je vreme za zenidbu i - naslednika. Na tu zivotnu stepenicu Jovan je stao u vreme sluzbe u austrijskoj vojsci. Dok je ucestvovao u ratovima koji su se vodili na Siciliji 1821. godine, upoznao je Aretuzu Kimaru koja ce mu cetiri godine kasnije roditi sina Teodora.
Nakon sto je dobio naslednika, ratovao je, seleci se cesto, po raznim delovima Evrope, uvek u sluzbi austrijske vojske. Vojnicku karijeru zavrsio je u cinu federalmarsal-lajtnanta, a nakon toga ucestvovao je na srpskim narodno-crkvenim saborima kao poslanik vojnickog staleza. Na Jovanov predlog, Stevan Stankovic izabran je 1837. godine za mitropolita u Sremskim Karlovcima. Koliko je Jovan Aleksic od Majne bio postovan i u nasim krajevima kazuje i to da je na Majskoj skupstini 1848. godine bio jedan od kandidata za vojvodu. Nakon toga ziveo je u Becu posecujuci povremeno sina Teodora u Novom Sadu.
Nekrolog koji je nad grobom Jovana Aleksica od Majne 1861. godine procitao jedan od njegovih prijatelja, jos jednom je posvedocio da je ovaj covek opravdao porodicno ime jer se pominje kao „cestit covek u punom smislu te reci, covecan, pravedan i omiljeni staresina bez mane u svakom drustvenom odnosu”.
Zet Obrenovica
Iza Jovana Aleksica od Majne ostao je sin Teodor koji je „dao osobitih dokaza svoje vernosti u 18 ratnih prigoda a odlikovao se narocito pri osvojenju i pri odbrani Citluka, pri jurisu na Ulcinj, pri razorenju Korne, u jednoj pomorskoj bitci, u osvojenju Prevoze i Vonice, branivsi Modon i Krf, gde je ranjen u grudi od neprijateljskog kursuma, ipak htede i dalje istrajati u borbi te je bila njegova velika zasluga sto se sanac preoteo; u tom jurisu opet bi ranjen od topovskog djuleta u levo bedro”. Pored ordena Gvozdene krune dobio je i pruski orden Krune i crnogorski Danilov orden II stepena nastavljajuci tako porodicni zavet. Kao tridesettrogodisnji major, ozenio se Anastasijom, kcerkom Jovana Obrenovica (srednjeg brata kneza Milosa). U tom braku rodile su se tri kcerke - Ana, Evelina i Marija i nijedan muski potomak. Tako se ugasila loza Aleksica od Majne koji su, ratujuci po celoj Evropi, sticali naklonost mnogih vladara. Kad je 1891. godine preminuo i Teodor, poslednji Aleksic, dr Milan Savic napisao je nekoliko reci kojima se oprostio od ove izuzetne porodice: „I tako se ugasi to hrabro srpsko pleme, koje se kroz toliko vekova isticalo i odlikovalo u tudjoj sluzbi. Nije moglo da odbrani svoje rodjeno ognjiste od navale Turaka, predje u strano podanstvo i braneci Veneciju, Francusku i Austriju jednakom hrabroscu i jednakim pozrtvovanjem, stece sebi i priznanja i odlikovanja. Kronicara hvata velika tuga, sto ipak mora da zavrsi zivotopis toga odlicnog plemena, koje je poniklo u Crne Gore i ciji je poslednji potomak odlikovan i od Crnogorskog Gospodara. Tako se bar simbolski zavrsila sjajna karika toga plemena tamo gde je i ponikla”.
Milica Petrovic
link