Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 19:12:48 GMT -5
Tamo daleko...
Zal za prestonicom
Intelektualci koji su iz nekog razloga bili prinudjeni da napuste prestonicu i nasli se u nekakvoj provincijskoj zabiti, jadikovali su nad svojom sudbinom. Tako je bilo pocev od progonstava u antickim vremenima, zatim tokom srednjeg veka, do raznolikih internacija u 20. stolecu
Zivotni udes rimskog pesnika Ovidija, koji je iz „vecnog grada” bio proteran u daleku i zabacenu pogranicnu tvrdjavu Tome na obali Crnog mora, na mestu danasnje Konstance, na osoben nacin postao je simbol prognanih intelektualaca. Kao sto je dobro poznato, Oktavijan Avgust je 8. godine proterao velikog pesnika u zemlju Geta, na usce Dunava, i nikada mu nije bilo dozvoljeno da se vrati, cak ni posle imperatorove smrti. Neka Ovidijeva pesnicka dela iznela su ga na zao glas i donela su mu ugled razuzdanog i skarednog poete koji kvari omladinu i ometa moralnu obnovu rimskog drustva. Stoga su njegovi stihovi zvanicno ocenjeni kao stetni, a moze se pretpostaviti da je Ovidijevom izgonu iz „grada na sedam brezuljaka” doprinela i umesanost u neke politicke spletke na Avgustovom dvoru.
Ovaj pesnik nesvakidasnje obdarenosti, ali i brbljivi kozer, ponizen i usamljen, ostao je u bestragiji na Crnom moru do svoje smrti 17/18. godine. To znaci da je u progonstvu proveo citavu poslednju deceniju zivota. Nikog u Rimu nisu narocito takle Ovidijeve „Tugovanke” i „Pisma s Ponta”, ispunjene gorkom nostalgijom i preklinjanjima za milost. On se uzalud obracao ne samo Avgustu i nekadasnjim mocnim prijateljima, nego i Avgustovom nasledniku Tiberiju. Otuda pesnikova nostalgija za rimskim „salonima” i ulicama postaju nova, opsesivna tema njegove poezije. Ovidije navodi kako sa uzbudjenjem i ustreptaloscu sacekuje dolazak retkih brodova sa Apeninskog poluostrva. Istovremeno, kroz secanja zamislja kako u Rimu bruji zivot koji mu je potpuno nedostupan.
Ovidijev usud u potonjim vekovima doziveo je veliki broj ljudi od pera. Naviknuti na prestonicu, gde se odvijao buran intelektualni zivot i gde se uvek nesto dogadjalo, svi oni su trazili ako ne pomoc, a ono bar razumevanje onih kojima su se obracali u svojim pismima. Na ovakvim primerima intelektualaca osudjenih da borave u nekakvoj nedodjiji, na poseban nacin su se prelamali i veoma slozeni i viseznacni odnosi izmedju prestonice i provincije, svojstveni gotovo svim drustvima i svim epohama.
Divljaci s Kipra
Kada je Vizantijsko carstvo u pitanju, najcesce se radilo o crkvenim prelatima (visokim crkvenim dostojanstvenicima) koji su po sluzbenoj duznosti morali dugo da borave duboko u unutrasnjosti, a tako daleko od sjaja Carigrada. Istina, zalopojke duhovnika neretko poprimaju obelezja opstih mesta, ali to niukoliko ne umanjuje njihovu iskrenost. Sasvim je razumljivo da su ondasnji obrazovani ljudi bili veoma vezani za Carigrad i da su odlazak u provinciju dozivljavali kao nemilosrdno progonstvo ili stradanje.
Jedan od prvih crkvenih velikodostojnika, koji je ostavio gorko svedocanstvo o svom boravku u maloazijskim bespucima, bio je Grigorije iz Nazijanza, odnosno Grigorije Bogoslov, kako se on jos oznacava u teoloskoj literaturi. Rec je o cuvenom hriscanskom piscu 4. veka, uz Vasilija Velikog i Grigorija iz Nise, pripadniku znamenite trojke kapadokijskih otaca. On je kratko vreme bio i prvosvestenik Carigrada (380-381). U svojoj poetskoj autobiografiji, koja je poznata pod latinskim nazivom „De vita sua”, Grigorije Bogoslov za svoju dijecezu Sasimu u maloazijskoj oblasti Kapadokoji nema lepih reci. Naprotiv, on je opisuje kao prljavu stanicu za zamenu konja na raskrsnici puteva.
Tako mozemo da procitamo sledece reci: „Kocijasko selo koje lezi nasred puta u Kapadokiji, koji se tu racva na tri razlicite strane, bez vode, bez zelenila, potpuno nedostojno bilo kog slobodnog coveka, prava pravcata prokleta i skucena rupcaga. Posvuda samo prasina, buka i kola, jadikovke i uzdasi, progon, muka, okovi. Jedini stanovnici su stranci i skitnice. Takva vam je bila moja sasimska dijeceza.”
Nista manje negativna i upecatljiva nisu ni svedocanstva duhovnika Lava koji je u drugoj polovini 10. veka bio mitropolit Sinade (danasnji Suhut). On je u ocajanju vizantijskom caru skrenuo paznju na teske uslove zivota u svojoj dijecezi, u maloazijskoj oblasti Frigiji:
„Vidite, mi ne proizvodimo maslinovo ulje; to nam je zajednicko sa svim stanovnicima teme Anatolika. Zbog velike nadmorske visine i kratkog vremena rasta nasa zemlja ne radja vinovu lozu. Umesto drveta koristimo ’carcikion’ koji je zapravo preradjena balega, odvratna i smrdljiva. Sve ostale potrepstine za zdrave i bolesne moramo da nabavljamo iz teme Trakesijanaca, iz Ataleje, ili pak iz samog glavnog grada.”
Recima koje odisu skrusenoscu, mitropolit Lav molio je cara da ne dozvoli da on zivi kao zivotinja od jecma, sena i slame, posto je zemlja oko Sinade toliko neplodna da na njoj ne moze da uspeva cak ni psenica. Moguce je da je ovaj crkveni uglednik ponegde iznudio neku vrstu saosecanja, ali se njegov polozaj ipak nije bitnije popravio.
Jovan Mavropod, ugledni vizantijski ucitelj i knjizevnik 11. stoleca, svoje postavljenje na mesto mitropolita maloazijskog grada Evhaite (danasnji Avkat), s pravom je dozivljavao kao progonstvo. Svoj veoma dug boravak u tom regionu, koji je potrajao citavih cetvrt stoleca (oko 1050-1075), „zasluzio” je time sto u svojim literarnim sastavima nije dovoljno laskao vladajucem caru Konstantinu IX Monomahu (1042-1055). U toj udaljenoj provinciji Jovana Mavropoda tistala je pustos, koju je, oslanjajuci se na svog omiljenog pisca Grigorija Nazijanskog, opisao kao nenastanjenu, bez imalo ljupkosti, bez drveca, bez zelenila, bez suma, bez senke, potpuno varvarsku i nekulturnu, nepoznatu i bez ugleda.”
Primer nezadovoljnog, pa i ozlojedjenog intelektualca u provinciji je Teofilakt, koji se krajem 11. i u prvim godinama 12. stoleca nalazio na polozaju ohridskog arhiepiskopa. Njegova sacuvana pisma recito kazuju koliko je bio razocaran boravkom u tamosnjoj necivilizovanoj sredini. Za pastvu ohridske arhiepiskopije, s kojom je dolazio u dodir, on je zapisao da su necisti varvari koji smrde po zadahu svojih kozuha i koji su jos siromasniji sredstvima za zivot nego sto su bogati zlocudnoscu, a onda je zavapio: „Oslobodite me iz tog sramotnog ropstva vi koji to mozete jer cu inace otici pre casa koji utvrdjuje Bog, zbog srdzbe, kao sin koji nije ucinio nista dostojno oca.”
Slicno nezadovoljstvo provejava i iz svedocanstava drugih crkvenih velikodostojnika koji su silom prilika sluzbovali daleko od prestonice, te su stoga bili gnevni i veoma neraspolozeni prema ljudima koji su ih okruzivali. Duhovnik Nikola, mitropolit na ostrvu Krfu, inace savremenik i korespondent Teofilakta Ohridskog, za pastvu u svojoj dijecezi kaze da je zla i da ko god tamo zivi ima samo stetu. Nikola Muzalon, koji je od 1110. do 1115. godine bio arhiepiskop Kipra i koji je podneo ostavku na svoj polozaj, spreman je da tamosnje stanovnike nazove divljacima.
Varvari iz Atine
Neprikriveno nezadovoljstvo probija i iz prepiske Mihaila Honijata, koji je izmedju 1182. i 1204. sedeo na stolici atinskog mitropolita. Rec je o jednom od najvecih vizantijskih intelektualaca, inace starijem bratu cuvenog istoricara Nikite Honijata. Za Mihaila Honijata je grad u koji je bio poslat nalikovao pravom pravcatom Tartaru. U helenskoj mitologiji Tartar je mracan bezdan ispod podzemnog sveta u koji je Zevs bacio titane, kad su se pobunili protiv njega, i u kom borave gresnici i zlocinci. U pismima, koje je slao svojim carigradskim prijateljima, Mihailo Honijat se zalio na veliko siromastvo mesnog stanovnistva i na nedostatak ne samo knjiga i obrazovanih sagovornika, nego cak i vestih zanatlija.
Osim toga, mitropolit Atine pisao je da se oseca kao Jeremija u Jerusalimu koji su razrusili Vavilonci. Pri tom, Mihailo Honijat aludira na sudbinu starozavetnog proroka koji je ostao u domovini kako bi pomogao da se srede prilike u opustosenoj zemlji. Valja ukazati i na cinjenicu da je sediste mitropolita Atine u srednjem veku bilo na Akropolju, dok je Partenon sluzio kao Bogorodicina crkva. Sve to je Honijata bolno podsecalo na cinjenicu kako je „ono doba koje je volelo nauku i uzivalo u njenom preobilju zauvek proslo, i da ga je zamenilo vreme koje je neprijateljski raspolozeno prema muzama.”
U bogatoj pisanoj zaostavstini Mihaila Honijata mozemo da procitamo sledece reci: „Izgubio sam jezik, oduzet mi je glas, jednom recju postao sam varvarin jer dugo zivim u Atini!” Dobro je poznato da je Atina, jedno od najvaznijih sredista antickog sveta, u vizantijskoj epohi dozivela sudbinu da bude relativno beznacajan provincijski grad.
Stavise, Mihailo Honijat je u svojim tuzbalicama sklon da je uporedi i sa podzemnim svetom - Hadom. Zanimljiva je pojedinost da atinski mitropolit nije bio zadovoljan cak ni vinom koje mu je u njegovoj eparhiji bilo dostupno. On, naime, naglasava da ga nikad nije privlacilo vino kojem se dodaje smola, te ono stoga ima osoben ukus.
Mihailo Honijat pise kako zavidi svom prijatelju Dimitriju Drimu, koji zivi u Konstantinopolju i ima sirok izbor mogucnosti. Kao stanovnik Carigrada u prilici je da proba vina koja u prestonicu na Bosforu dospevaju sa ostrva Eubeje, Hiosa i Rodosa. Ipak, uprkos primedbama, Mihailo Honijat nije oklevao da pise vizantijskom caru Aleksiju III Andjelu (1195-1203) i da se zali na lokalne drzavne cinovnike u njegovoj dijecezi koji su tamosnje ionako siromasno stanovnistvo izlagali nemilosrdnim poreskim nametima. Uz to, uceni duhovnik junacno je stitio Atinu koju je u leto 1204. godine ugrozio oblasni gospodar Lav Zgur.
Slicnog stanovista kao i navedeni crkveni velikodostojnici bio je i Teodor Potamije koji je ziveo u drugoj polovini 14. i pocetkom 15. stoleca. Po svoj prilici, skolovao se u Solunu ili Carigradu, a posle 1370. morao je da napusti otadzbinu i oko trinaest godina provede negde medju neotesanim ljudima koji su govorili varvarski jezik. Nije lako odgonetnuti da li je to bilo u oblastima kojima su vladali Turci ili, verovatnije, na podrucjima pod vlascu Latina.
Kada se uzmu u obzir izneseni primeri nezadovoljnih crkvenih dostojanstvenika, onda namah postaje shvatljivije zasto su se episkopi trudili da sto cesce dolaze u Carigrad i zasto su potom odugovlacili s povratkom u svoje dijeceze. Zabelezeni su i slucajevi da se duhovnicima nije toliko milio povratak medju svoju pastvu i da su ponekad cak i nekoliko godina ostajali u vizantijskoj prestonici. Da je takav nezgodan obicaj uzimao maha, pokazuje i cinjenica da je jos car Justinijan I Veliki (527-565) morao da intervenise protiv episkopa koji su veoma cesto putovali u Carigrad. Zbog toga ne treba da iznenadjuje podatak da je kasnije cak doneta i naredba koja je propisivala da episkopi ne smeju da odsustvuju iz svoje eparhije duze od sest meseci.
Pomenuti Lav iz Sinade, protestovao je protiv takve odredbe. Svoje neslaganje obrazlagao je okolnoscu da su u onovremenim uslovima putovanja, kakvi su inace vladali u srednjem veku, crkvenim velikodostojnicima iz udaljenih episkopata dozvoljavane samo kratke i, zapravo, nedovoljne posete prestonici. U svakom slucaju, izgleda da su se svi zakonski i crkveni propisi, ciji je cilj bio da primoraju episkope da odista borave u svojim eparhijama, uglavnom pokazali nedelotvornim. Ova nevolja narocito je dobila na zamahu pocev od kraja 11. veka, kada su maloazijske provincije, jedna po jedna - a sa njima i sredista mnogobrojnih episkopija i mitropolija - pocele da prelaze u ruke Seldzuka. Posledica turskog napredovanja bila je i ta da je sve veci broj episkopa imao stalno boraviste u Carigradu ili je, pak, cesto, mada ne i uvek, koristio opravdan izgovor kako zbog ratnih sukoba ili teritorijalnih gubitaka jednostavno nisu u stanju ni da dopru do svojih episkopija.
Radivoj Radic
link
Zal za prestonicom
Intelektualci koji su iz nekog razloga bili prinudjeni da napuste prestonicu i nasli se u nekakvoj provincijskoj zabiti, jadikovali su nad svojom sudbinom. Tako je bilo pocev od progonstava u antickim vremenima, zatim tokom srednjeg veka, do raznolikih internacija u 20. stolecu
Zivotni udes rimskog pesnika Ovidija, koji je iz „vecnog grada” bio proteran u daleku i zabacenu pogranicnu tvrdjavu Tome na obali Crnog mora, na mestu danasnje Konstance, na osoben nacin postao je simbol prognanih intelektualaca. Kao sto je dobro poznato, Oktavijan Avgust je 8. godine proterao velikog pesnika u zemlju Geta, na usce Dunava, i nikada mu nije bilo dozvoljeno da se vrati, cak ni posle imperatorove smrti. Neka Ovidijeva pesnicka dela iznela su ga na zao glas i donela su mu ugled razuzdanog i skarednog poete koji kvari omladinu i ometa moralnu obnovu rimskog drustva. Stoga su njegovi stihovi zvanicno ocenjeni kao stetni, a moze se pretpostaviti da je Ovidijevom izgonu iz „grada na sedam brezuljaka” doprinela i umesanost u neke politicke spletke na Avgustovom dvoru.
Ovaj pesnik nesvakidasnje obdarenosti, ali i brbljivi kozer, ponizen i usamljen, ostao je u bestragiji na Crnom moru do svoje smrti 17/18. godine. To znaci da je u progonstvu proveo citavu poslednju deceniju zivota. Nikog u Rimu nisu narocito takle Ovidijeve „Tugovanke” i „Pisma s Ponta”, ispunjene gorkom nostalgijom i preklinjanjima za milost. On se uzalud obracao ne samo Avgustu i nekadasnjim mocnim prijateljima, nego i Avgustovom nasledniku Tiberiju. Otuda pesnikova nostalgija za rimskim „salonima” i ulicama postaju nova, opsesivna tema njegove poezije. Ovidije navodi kako sa uzbudjenjem i ustreptaloscu sacekuje dolazak retkih brodova sa Apeninskog poluostrva. Istovremeno, kroz secanja zamislja kako u Rimu bruji zivot koji mu je potpuno nedostupan.
Pozoriste u punom je jeku,
vri od spletki, svud ujdurme, stranke,
sve tri scene ispunise grajom,
sva tri mocna foruma u gradu.
Cetir puta - o, toliko puta,
da se brojem iskazati ne da -
srecan li je kome je slobodno
da u Rimu danaske uziva!
A ja ovde prolece tek slutim,
jer snegove topi bledo sunce,
jer ne moram vise kopajuci
ispod tvrdog leda jezerskoga
mukotrpno da do vode dodjem.
Vise more nije zaledjeno,
niti vise sarmatski govedar
vuce Istrom (Dunavom) taljige sto skripe.
Ovidijev usud u potonjim vekovima doziveo je veliki broj ljudi od pera. Naviknuti na prestonicu, gde se odvijao buran intelektualni zivot i gde se uvek nesto dogadjalo, svi oni su trazili ako ne pomoc, a ono bar razumevanje onih kojima su se obracali u svojim pismima. Na ovakvim primerima intelektualaca osudjenih da borave u nekakvoj nedodjiji, na poseban nacin su se prelamali i veoma slozeni i viseznacni odnosi izmedju prestonice i provincije, svojstveni gotovo svim drustvima i svim epohama.
Divljaci s Kipra
Kada je Vizantijsko carstvo u pitanju, najcesce se radilo o crkvenim prelatima (visokim crkvenim dostojanstvenicima) koji su po sluzbenoj duznosti morali dugo da borave duboko u unutrasnjosti, a tako daleko od sjaja Carigrada. Istina, zalopojke duhovnika neretko poprimaju obelezja opstih mesta, ali to niukoliko ne umanjuje njihovu iskrenost. Sasvim je razumljivo da su ondasnji obrazovani ljudi bili veoma vezani za Carigrad i da su odlazak u provinciju dozivljavali kao nemilosrdno progonstvo ili stradanje.
Jedan od prvih crkvenih velikodostojnika, koji je ostavio gorko svedocanstvo o svom boravku u maloazijskim bespucima, bio je Grigorije iz Nazijanza, odnosno Grigorije Bogoslov, kako se on jos oznacava u teoloskoj literaturi. Rec je o cuvenom hriscanskom piscu 4. veka, uz Vasilija Velikog i Grigorija iz Nise, pripadniku znamenite trojke kapadokijskih otaca. On je kratko vreme bio i prvosvestenik Carigrada (380-381). U svojoj poetskoj autobiografiji, koja je poznata pod latinskim nazivom „De vita sua”, Grigorije Bogoslov za svoju dijecezu Sasimu u maloazijskoj oblasti Kapadokoji nema lepih reci. Naprotiv, on je opisuje kao prljavu stanicu za zamenu konja na raskrsnici puteva.
Tako mozemo da procitamo sledece reci: „Kocijasko selo koje lezi nasred puta u Kapadokiji, koji se tu racva na tri razlicite strane, bez vode, bez zelenila, potpuno nedostojno bilo kog slobodnog coveka, prava pravcata prokleta i skucena rupcaga. Posvuda samo prasina, buka i kola, jadikovke i uzdasi, progon, muka, okovi. Jedini stanovnici su stranci i skitnice. Takva vam je bila moja sasimska dijeceza.”
Nista manje negativna i upecatljiva nisu ni svedocanstva duhovnika Lava koji je u drugoj polovini 10. veka bio mitropolit Sinade (danasnji Suhut). On je u ocajanju vizantijskom caru skrenuo paznju na teske uslove zivota u svojoj dijecezi, u maloazijskoj oblasti Frigiji:
„Vidite, mi ne proizvodimo maslinovo ulje; to nam je zajednicko sa svim stanovnicima teme Anatolika. Zbog velike nadmorske visine i kratkog vremena rasta nasa zemlja ne radja vinovu lozu. Umesto drveta koristimo ’carcikion’ koji je zapravo preradjena balega, odvratna i smrdljiva. Sve ostale potrepstine za zdrave i bolesne moramo da nabavljamo iz teme Trakesijanaca, iz Ataleje, ili pak iz samog glavnog grada.”
Recima koje odisu skrusenoscu, mitropolit Lav molio je cara da ne dozvoli da on zivi kao zivotinja od jecma, sena i slame, posto je zemlja oko Sinade toliko neplodna da na njoj ne moze da uspeva cak ni psenica. Moguce je da je ovaj crkveni uglednik ponegde iznudio neku vrstu saosecanja, ali se njegov polozaj ipak nije bitnije popravio.
Jovan Mavropod, ugledni vizantijski ucitelj i knjizevnik 11. stoleca, svoje postavljenje na mesto mitropolita maloazijskog grada Evhaite (danasnji Avkat), s pravom je dozivljavao kao progonstvo. Svoj veoma dug boravak u tom regionu, koji je potrajao citavih cetvrt stoleca (oko 1050-1075), „zasluzio” je time sto u svojim literarnim sastavima nije dovoljno laskao vladajucem caru Konstantinu IX Monomahu (1042-1055). U toj udaljenoj provinciji Jovana Mavropoda tistala je pustos, koju je, oslanjajuci se na svog omiljenog pisca Grigorija Nazijanskog, opisao kao nenastanjenu, bez imalo ljupkosti, bez drveca, bez zelenila, bez suma, bez senke, potpuno varvarsku i nekulturnu, nepoznatu i bez ugleda.”
Primer nezadovoljnog, pa i ozlojedjenog intelektualca u provinciji je Teofilakt, koji se krajem 11. i u prvim godinama 12. stoleca nalazio na polozaju ohridskog arhiepiskopa. Njegova sacuvana pisma recito kazuju koliko je bio razocaran boravkom u tamosnjoj necivilizovanoj sredini. Za pastvu ohridske arhiepiskopije, s kojom je dolazio u dodir, on je zapisao da su necisti varvari koji smrde po zadahu svojih kozuha i koji su jos siromasniji sredstvima za zivot nego sto su bogati zlocudnoscu, a onda je zavapio: „Oslobodite me iz tog sramotnog ropstva vi koji to mozete jer cu inace otici pre casa koji utvrdjuje Bog, zbog srdzbe, kao sin koji nije ucinio nista dostojno oca.”
Slicno nezadovoljstvo provejava i iz svedocanstava drugih crkvenih velikodostojnika koji su silom prilika sluzbovali daleko od prestonice, te su stoga bili gnevni i veoma neraspolozeni prema ljudima koji su ih okruzivali. Duhovnik Nikola, mitropolit na ostrvu Krfu, inace savremenik i korespondent Teofilakta Ohridskog, za pastvu u svojoj dijecezi kaze da je zla i da ko god tamo zivi ima samo stetu. Nikola Muzalon, koji je od 1110. do 1115. godine bio arhiepiskop Kipra i koji je podneo ostavku na svoj polozaj, spreman je da tamosnje stanovnike nazove divljacima.
Varvari iz Atine
Neprikriveno nezadovoljstvo probija i iz prepiske Mihaila Honijata, koji je izmedju 1182. i 1204. sedeo na stolici atinskog mitropolita. Rec je o jednom od najvecih vizantijskih intelektualaca, inace starijem bratu cuvenog istoricara Nikite Honijata. Za Mihaila Honijata je grad u koji je bio poslat nalikovao pravom pravcatom Tartaru. U helenskoj mitologiji Tartar je mracan bezdan ispod podzemnog sveta u koji je Zevs bacio titane, kad su se pobunili protiv njega, i u kom borave gresnici i zlocinci. U pismima, koje je slao svojim carigradskim prijateljima, Mihailo Honijat se zalio na veliko siromastvo mesnog stanovnistva i na nedostatak ne samo knjiga i obrazovanih sagovornika, nego cak i vestih zanatlija.
Osim toga, mitropolit Atine pisao je da se oseca kao Jeremija u Jerusalimu koji su razrusili Vavilonci. Pri tom, Mihailo Honijat aludira na sudbinu starozavetnog proroka koji je ostao u domovini kako bi pomogao da se srede prilike u opustosenoj zemlji. Valja ukazati i na cinjenicu da je sediste mitropolita Atine u srednjem veku bilo na Akropolju, dok je Partenon sluzio kao Bogorodicina crkva. Sve to je Honijata bolno podsecalo na cinjenicu kako je „ono doba koje je volelo nauku i uzivalo u njenom preobilju zauvek proslo, i da ga je zamenilo vreme koje je neprijateljski raspolozeno prema muzama.”
U bogatoj pisanoj zaostavstini Mihaila Honijata mozemo da procitamo sledece reci: „Izgubio sam jezik, oduzet mi je glas, jednom recju postao sam varvarin jer dugo zivim u Atini!” Dobro je poznato da je Atina, jedno od najvaznijih sredista antickog sveta, u vizantijskoj epohi dozivela sudbinu da bude relativno beznacajan provincijski grad.
Stavise, Mihailo Honijat je u svojim tuzbalicama sklon da je uporedi i sa podzemnim svetom - Hadom. Zanimljiva je pojedinost da atinski mitropolit nije bio zadovoljan cak ni vinom koje mu je u njegovoj eparhiji bilo dostupno. On, naime, naglasava da ga nikad nije privlacilo vino kojem se dodaje smola, te ono stoga ima osoben ukus.
Mihailo Honijat pise kako zavidi svom prijatelju Dimitriju Drimu, koji zivi u Konstantinopolju i ima sirok izbor mogucnosti. Kao stanovnik Carigrada u prilici je da proba vina koja u prestonicu na Bosforu dospevaju sa ostrva Eubeje, Hiosa i Rodosa. Ipak, uprkos primedbama, Mihailo Honijat nije oklevao da pise vizantijskom caru Aleksiju III Andjelu (1195-1203) i da se zali na lokalne drzavne cinovnike u njegovoj dijecezi koji su tamosnje ionako siromasno stanovnistvo izlagali nemilosrdnim poreskim nametima. Uz to, uceni duhovnik junacno je stitio Atinu koju je u leto 1204. godine ugrozio oblasni gospodar Lav Zgur.
Slicnog stanovista kao i navedeni crkveni velikodostojnici bio je i Teodor Potamije koji je ziveo u drugoj polovini 14. i pocetkom 15. stoleca. Po svoj prilici, skolovao se u Solunu ili Carigradu, a posle 1370. morao je da napusti otadzbinu i oko trinaest godina provede negde medju neotesanim ljudima koji su govorili varvarski jezik. Nije lako odgonetnuti da li je to bilo u oblastima kojima su vladali Turci ili, verovatnije, na podrucjima pod vlascu Latina.
Kada se uzmu u obzir izneseni primeri nezadovoljnih crkvenih dostojanstvenika, onda namah postaje shvatljivije zasto su se episkopi trudili da sto cesce dolaze u Carigrad i zasto su potom odugovlacili s povratkom u svoje dijeceze. Zabelezeni su i slucajevi da se duhovnicima nije toliko milio povratak medju svoju pastvu i da su ponekad cak i nekoliko godina ostajali u vizantijskoj prestonici. Da je takav nezgodan obicaj uzimao maha, pokazuje i cinjenica da je jos car Justinijan I Veliki (527-565) morao da intervenise protiv episkopa koji su veoma cesto putovali u Carigrad. Zbog toga ne treba da iznenadjuje podatak da je kasnije cak doneta i naredba koja je propisivala da episkopi ne smeju da odsustvuju iz svoje eparhije duze od sest meseci.
Pomenuti Lav iz Sinade, protestovao je protiv takve odredbe. Svoje neslaganje obrazlagao je okolnoscu da su u onovremenim uslovima putovanja, kakvi su inace vladali u srednjem veku, crkvenim velikodostojnicima iz udaljenih episkopata dozvoljavane samo kratke i, zapravo, nedovoljne posete prestonici. U svakom slucaju, izgleda da su se svi zakonski i crkveni propisi, ciji je cilj bio da primoraju episkope da odista borave u svojim eparhijama, uglavnom pokazali nedelotvornim. Ova nevolja narocito je dobila na zamahu pocev od kraja 11. veka, kada su maloazijske provincije, jedna po jedna - a sa njima i sredista mnogobrojnih episkopija i mitropolija - pocele da prelaze u ruke Seldzuka. Posledica turskog napredovanja bila je i ta da je sve veci broj episkopa imao stalno boraviste u Carigradu ili je, pak, cesto, mada ne i uvek, koristio opravdan izgovor kako zbog ratnih sukoba ili teritorijalnih gubitaka jednostavno nisu u stanju ni da dopru do svojih episkopija.
Radivoj Radic
link