Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 19:20:00 GMT -5
Za citanje i uzivanje
Samuraji, rakovi i utvare
Ovde cemo skrenuti paznju na citavu jednu kulturu koja je pazljivo negovala bastinu pripovedanja uzasa i grozota, te vestom prebiranju po onim tananim strunama ljudske duse, kadrim da u nama pobude osecaje najcistijeg straha i nepatvorene strave.
Pricu o mladom samuraju Itou Norisukeu zabelezio je Lafkadio Hern, pisac cija je biografija zanimljiva koliko i njegova dela. Iako nije bio Japanac, tokom svog zivota u Japanu iskoristio je priliku da, u duhu tamosnje kulture, sastavi znamenitu zbirku, kod nas poznatu pod recitim naslovom „Strasne price”.
Lafkadio Hern rodio se 27. juna 1850. godine na ostrvu Leukadio, u Jonskom moru, od oca Irca, britanskog vojnog lekara, i majke Grkinje. Nedugo po rodjenju, porodica Hernovih preselila se u Irsku, gde su se Lafkadijevi roditelji uskoro razveli. Izvesno vreme Lafkadio je proveo kod tetke u Francuskoj da bi sa devetnaest godina krenuo brodom ka Americi. Izgleda da sudbina nije bila naklonjena mladom Lafkadiju koji je, odrastajuci u rasturenoj porodici i siromastvu, bio opterecen i svojim fizickim izgledom - slabasnog i nerazvijenog tela, on nije bio visok ni sto pedeset centimetara, dok su nevolje s vidom, koje su ga pratile citavog zivota, u zrelim godinama dovele do delimicnog slepila.
Medjutim, mladic je brzo nasao posao koji mu je ponudio ako ne resenje, ono bar lek za teska zivotna iskusenja - vec sa dvadeset godina poceo je da se bavi pisanjem novinskih tekstova, putopisa i prica. Taj rad pruzio mu je mogucnost da iskaze svoju sklonost ka svetu istocnjacke mistike i fantastike, u knjigama kakve su „Zalutali listovi iz cudne knjizevnosti” i „Neki kineski duhovi”. novinarstvo mu je, pak, pomoglo da zadovolji svoju ljubav prema putovanjima, udaljenim morima i ostrvima - tako je na Martiniku proveo nekoliko meseci pisuci reportaze casopisima iz Njujorka.
Strasne price
Konacno, 1890, sa cetrdeset godina, Lafkadio Hern stize u Japan koji ga je preplavio opcinjavajucim utiscima. Svet mistike i fantazije, o kom je ranije pisao, ovde je izgledao kao deo svakodnevice. Jos nesto je uticalo da se cetrdesetogodisnji pridoslica na precac zaljubi u Japan, njegovu kulturu i stanovnike - njegova visina ovde nije izgledala kao mana, a crte njegovog lica prvi put su zasluzile divljenje suprotnog pola.
Stoga nije oklevao - samo pet godina posto se iskrcao na japansku obalu, on se ozenio, uzeo japansko drzavljanstvo i japansko ime, Koizumi Jakumo, pod kojim ce provesti ostatak zivota!
U tih kratkih devet godina stekao je porodicu i prijatelje, radio kao profesor engleskog jezika, pisao eseje i komentare za novine, predavao na Tokijskom carskom univerzitetu. Iako nije stigao da japanski jezik nauci kako treba, u razgovorima sa stanovnicima ostrva uspeo je da saslusa, preradi i na engleskom jeziku zabelezi neobicne i zastrasujuce price koje su se u Japanu pricale sa bezuslovnom verom u njihovu istinitost. One su skupljene u zbirci „Kaidan”, sa podnaslovom „Price i studije cudnih pojava i dogadjaja”, koju je domaca citalacka publika mogla da upozna pod nazivom „Strasne price”, u sad vec davnom izdanju krusevacke „Bagdale”.
U toj zbirci nasla se i povest mladog samuraja Itoua Norisukea, ciji su preci bili pripadnici slavnog klana Heike.
Prica o Heikama
Godine 1185. Japan je razdirao dug i krvav rat izmedju dva mocna klana. Jedan se nazivao Heike ili Taira - doskora najmocniji klan u zemlji, bio je okupljen oko maloletnog sedmogodisnjeg cara Antokua. Drugi, Gendzi ili Minamoto, tokom proteklih godina postao je mocan i pretio da Heikama preotme vlast i pravo na carski presto.
Do odlucnog pomorskog okrsaja doslo je kod Dano-ure, u Japanskom moru, 24. avgusta 1185. godine. Heike su bili brojno slabiji i uskoro nadvladani. Suoceni s porazom, preziveli ratnici masovno su se bacali u more sa paluba svojih brodova i nestajali ispod povrsine. Gospa Nii, careva baka, odlucila je da ni ona ni Antoku ne padnu zivi u ruke neprijatelju i sa unukom u narucju bacila se u talase, koji su ih odmah progutali.
Citava ratna flota Heika tako je bila unistena. Pripadnici klana Minamoto tada su krenuli u lov na preostale prezivele Heike, osvojili prestonicu, te uhvatili i ubili njihovog poslednjeg vodju, Sigehiru Kjoa. Samo je tek poneko od Heika preziveo, ali je uspomena na njihovu slavu ipak sacuvana.
Ribari iz okoline Dano-ure, svedoci velike bitke i zrtvovanja ratnika klana i njihovog mladog cara, poceli su da svakog 24. aprila oblace odezdu od konoplje, na glave stavljaju crni pokrov i u povorci idu u hram Akama, gde je smesten mauzolej cara koji se utopio. Tu su ucestvovali u svetkovini tokom koje se gleda predstava o dogadjajima kod Dano-ure - borba i zrtvovanje Heike samuraja zabelezeni su u istoriji Japana kao svedocanstvo o tako velikoj hrabrosti da je od istorijskih gubitnika nacinila mitske pobednike.
Ribari kazu da samuraji Heike jos hodaju dnom Japanskog mora - u obliku rakova. Naime, u vodama kraj Dano-ure jos se mogu naci rakovi sa neobicnim sarama na ledjima, ciji je raspored takav da uznemiravajuce podseca na lice ljutitog samuraja. Kad ribari ulove ove rakove, oni ih ne jedu, vec ih vracaju u more, u spomen na tuznu sudbinu klana Heike. Jesu li se to drevni japanski bogovi potrudili da sacuvaju zivot hrabrim Heikama i reinkarniraju ih u rakove koji i danas postoje?
Odgovor koji Karl Segan daje u svom „Kosmosu” ne upucuje na religiju vec na teoriju evolucije Carlsa Darvina - naime, od velikog broja vrsta rakova neki su, sasvim slucajno, imali sare koje su podsecale na lice samuraja. Verovatno jos i pre bitke kod Dano-ure ribari nisu voleli da jedu ovakve rakove i iz svojih mreza vracali su ih u more.
Time su pokrenuli evolucioni proces - ako ste rak, i imate oklop koji podseca na ljudski lik, ljudi ce vas postedeti i tako cete moci da ostavite vise potomaka. I kako su prolazila pokolenja - i rakova i ljudi - bilo je sve vise rakova ciji su oklopi sve vise podsecali na lik srditog samuraja. Tim postupkom vestackog odabiranja nastali su rakovi koji su posle bitke kod Dano-ure dobili ime Heike rakovi koje, zajedno se svojim samurajskim oklopima, nose i danas.
U vreme kad se desava prica o mladom samuraju Itou Norisukeu, ciji je predak bio jedan od prezivelih Heika, od bitke kod Dano-ure proslo je skoro dve stotine godina. Reklo bi se da od nekad mocnog klana nije ostalo mnogo sem malobrojnih potomaka i rakova sa neobicnim oklopom - ali su uspomene cuvale secanje na slavu i dostojanstvo iscezlih porodica Heika.
Prica o Itou Norisukeu
U prici koju je cuo i zabelezio Lafkadio Hern, Itoa Norisukea, usamljenog potomka Heika, sudbina je povukla u susret tim uspomenama...
U gradu Udji, u oblasti Jamasiro, ziveo je mladi samuraj Ito Norisuke, lep, cestit i dobro obrazovan mladic, koji, medjutim, zbog siromastva i nedostatka pravih veza nije imao izgleda za karijeru. Ziveo je usamljeno sa svojom majkom imajuci, kako kaze pripovedac, „samo Mesec i vetar za prijatelje”. Moglo bi se reci da je Ito pre nego „covek od maca” bio „covek od pera”, sasvim sigurno opcinjen citanjem i proucavanjem drevnih spisa iz onog srecnijeg vremena u kome su njegovi preci suvereno vladali Japanom.
A onda, jedne jesenje veceri, dok se setao u okolini brda Kotobikijama, Ito je neocekivano sreo lepo obucenu devojcicu. Kad je ljubazno pozdravio i upitao sta u to doba radi tako daleko od grada, ona mu se osmehnula i rekla da se vraca kuci, porodici kod koje radi kao mijadzukai.
Nadgrobni spomenici
Ito se iznenadio jer su „mijadzukai” bile sluskinje koje su radile samo kod bogatih, mocnih i otmenih ljudi, a on nije znao nikog takvog ko je ziveo u toj seoskoj zabiti. U sebi zakljuci da se verovatno radi o porodici koja je zbog nekog skandala odlucila da se povuce u unutrasnjost - sto je u ono doba bio dosta cest obicaj - pa ponudi devojcici da je otprati do kuce.
I kad je sunceve svetlosti potpuno nestalo, devojcica dovede Itoa do guste bambusove sume, kakve obicno okruzuju naselja u Japanu, i kroz nju zajedno nastavise uskom i zapustenom stazom. Ito se prijatno iznenadi kad uskoro stigose do lepe i raskosno ukrasene kapije, i devojcica ga pozva da se okrepi pre nego sto nastavi put ka Udjiju. Ito zahvali i zakoraci kroz kapiju.
Usli su u lepo i veliko dvoriste, ukraseno minijaturnim predelom. Iz prostrane kuce dopirala je predivna muzika sa zicanog instrumenta, pracena zenskim glasom. Ito je bio odusevljen lepotom i prijatnoscu prizora primecujuci da su sve stvari, iako veoma lepe i odrzavane, dosta stare - kao da je vlasnik kuce gajio sklonost prema davno prohujalim vremenima. Stoga se Itou opet nametnulo pitanje - koja je to porodica morala da potrazi utociste ovako duboko u unutrasnjosti?
Iz kuce izadje starija zena i ljubazno ga pozdravi. Potom ga upita da li je on mozda gospodin Ito Tetevaki Norisuke iz Udjija.
Ito iznenadjeno potvrdi, a zena se izvini zbog svoje radoznalosti objasnivsi da vec dugo znaju za njega, njegovu porodicu i poreklo koje vodi sve do casnih i cuvenih predaka iz klana Heike. Naime, mlada gospodarica kuce videla je jednom prilikom Itoa i smrtno se zaljubila.
Otad su samo cekali priliku da se sa njim konacno sretnu i ponude mu njenu ruku. Sad ga je samo dobra volja nekog boga dovela ovamo i preostalo je samo da se Itou predstavi i devojka koja ga toliko mnogo voli otkad ga je prvi put srela.
Ito je bio zbunjen, ali i pocastvovan celom pricom, a dobro vaspitanje svakako mu nije davalo priliku da taj susret izbegne i mozda napusti kuci u kojoj ga je docekalo toliko mnogo neobicnosti. Stoga rece da bi vrlo rado upoznao mladu gospodaricu kuce.
Ona uskoro izadje pred njega i Ito shvati da u zivotu nije sreo lepsu zenu od te blede i vitke devojke koja je izgledala kao da „sva sjaji i da se svetlost kroz njenu odecu probija kao mesecina kroz pahuljaste oblake”, kako belezi pripovedac. Ona sede pored Itoa i, ociju oborenih prema zemlji, obrati mu se saputavim glasom golubice potvrdjujuci sve sto je Ito vec cuo od stare zene koja je bila njena pomajka. Ova se u taj mah ljubazno umesa u razgovor i rece da, posto su dve srodne duse konacno spojene, nema razloga nista dalje odlagati - i predlozi da se Ito i mlada gospodarica obecaju jedno drugome.
Ito to prihvati spremno i lako jer je ostao bez daha pred lepotom i umilnom pojavom devojke koja mu je nudila svoju ruku. I kad je obecanje vec izreceno - nimalo se kajuci zbog njega, niti ga dovodeci u pitanje zbog neobicnih okolnosti u kojim je dato - Ito se ljubazno obrati staroj gospodji kazavsi da sad, posto su se on i mlada gospodarica zakleli jedno drugome na vernost, izgleda cudno sto jos ne zna ime njene uzvisene porodice.
Izgleda da je Ito izgovorio reci koje su i devojka i zena sa strahom iscekivale citavo vece. Preko lica stare zene predje senka, a nevesta poblede i izgledase zabrinuta. Posle nekoliko trenutaka, starica odgovori da nece vise kriti svoju tajnu i rece da je nevesta mladog samuraja divna i nesrecna San Mi Cujo, kcerka Sigehire Kjoa.
Cuvsi ta dva imena, mladi samuraj oseti da mu hladnoca kao led struji kroz telo. U trenutku je shvatio da sve sto ga okruzuje - ova kuca, devojcica koja ga je dovela, stara gospodja i njegova lepa nevesta - jesu prividjenja, sablasti i senke jednog sveta koji je prah vec vekovima. Sigehire Kjo bio je poslednji vodja klana Heike, koji je stradao kad su njegovi protivnici osvojili prestonicu i obracunali se sa preostalim prezivelim Heikama.
Ali, vec u sledecem trenutku straha nestade jer Ito je shvatio da je njegova nevesta dosla po njega cak iz Jomija, mesta zutih izvora smrti. Njegovo srce bilo je osvojeno i on sa zadovoljstvom prihvati predlog stare gospodje da verenike ostavi same. Uskoro zaboravi da je sve sto ga okruzuje u stvari prividjenje i upita svoju voljenu kad ga je prvi put pozelela za muza. Ona mu mekim i umilnim glasom odgovori da se to dogodilo u hramu Isijama, gde ga je videla prvi put u zivotu.
Ito se iznenadi jer, koliko se on secao, u hramu Isijama nikad nije bio. U trenutku mu se javi zebnja da je mozda rec o nekoj nesrecnoj zabuni. No, njegova nevesta brzo rasprsi te sumnje objasnjavajuci mu da nije pricala o ovom nego o nekom prethodnom zivotu koji se desio pre mnogo inkarnacija, u vreme pre bitke kod Dano-ure, dok su Heike jos vladale. Otad su prosla dva veka, Ito je prosao kroz mnogo zivota i smrti, a ona je ostala ovakva kakva je sad, bas zbog ljubavi prema njemu koga je cekala sve te godine.
Mladozenja ne samo sto se nije uplasio ovih cudnih objasnjenja, vec je pozeleo da sa svojom ljubavi provede citavu vecnost. Sad su imali jos samo malo vremena koje ih je delilo od zore - kad se pojavi stara dadilja i opomenu ih da moraju da se rastanu jer bi i najkraci trenutak koji bi zajedno proveli pri suncevoj svetlosti mogao da bude koban za oboje.
Nesrecan i razocaran, Ito je saznao da ce svoju nevestu videti tek kroz deset godina, na isti ovaj dan. Moleci ga da ima strpljenja, San Mi mu je dala jedan mali poklon za koji je znala da ce ga on ceniti - bio je to jedan stari i lepo oblikovani kamen za mastilo.
Jos je vladao mrak kad se Ito pozdravio i pustio malu sluskinju da ga povede nazad, stazom kroz bambusovu sumu. Devojcica je uskoro nestala, a on izbi na put za Udji kad su prvi zraci svetlosti nagovestili skoru pojavu jutarnjeg sunca.
Ni majci ni prijateljima nije pricao o svojoj dogodovstini, izjedan dugim godinama koje je morao da provede cekajuci. Cesto je lutao po brdu Kotobikijama, ali nikad vise nije video ni malu sluskinju, ni put do avetinjskog doma svoje neveste. Od seljaka iz okoline nije mogao da sazna nista jer su oni tvrdili da tu nikad nije zivela nijedna ugledna porodica. Ipak, u jednoj od bezbrojnih setnji, u blizini mesta na kome je sreo svoju lepu i nesrecnu San Mi - on usred gustog siblja nadje nadgrobne spomenike starinskog oblika, prekrivene mahovinom i lisajevima, sa urezanim znacima necitljivim od prohujalih godina.
U godinama koje su sledile, i majka i prijatelji primetili su na Itou jednu veliku promenu. Izgubio je zanimanje za sve stvari koje su ga nekad privlacile, a majci, koja je pomislila da bi brak mogao da povrati njegove ranije teznje, odgovorio je da se zarekao da se nikad nece zeniti. Njegova melanholija uskoro se pretvorila u stanje slicno polusnu i svima koji su ga poznavali cinilo se da mladic na njihove oci nestaje bledeci i gubeci snagu sve dok nije pao u krevet, bez mogucnosti da iz njega ustane.
A onda ga je jedne noci probudio deciji glas. Ito se trgao i pored kreveta ugledao malu sluskinju.
Ona ga pozdravi, nasmesi mu se i objasni da ce te noci po njega poslati nosiljku, koja ce ga odneti u Oharu, blizu Kjota, gde ga ocekuje njegova nevesta, njen otac, i mnogo drugih Heika koji tamo obitavaju. Potom devojcica nestade.
Iako mu je bilo jasno da je pozvan da nestane sa ovog sveta i krene u carstvo mrtvih, Ito se obradova dugo ocekivanom susretu sa svojom nevestom. To mu dade snage da se pridigne u svom krevetu, pozove majku i isprica joj sve o svom vencanju. Potom je zamoli da ga sahrani sa kamenom za mastilo koji je tad i dobio, te umre.
Pre nego sto su mu ispunili poslednju zelju, neki uceni ljudi pogledali su taj kamen. Zakljucili su da potice iz 1169. godine, iz vremena vladavine nekad mocnog klana Heike.
Prica o Itou Norisukeu mozda nije strasna kao neke druge od „Strasnih prica” - ona ima jedan poetican, setan i lirski ton, savrseno skladan, a opet neobican, s obzirom na sablasti koje opisuje. Hern zavrsava pricu gotovo srecno, sa neizrecenim uverenjem da je mladi Ito otisao u susret svojoj bezvremenoj ljubavi. Bez zelje da trazimo racionalno objasnjenje tamo gde ga pripovedac ne nudi, ipak ostaje snazan utisak da je mladi samuraj u svojoj usamljenosti sam za sebe izgradio jedan sablasni, ali bolji i lepsi svet, u kome je nasao i svoju nevestu i svoje slavne pretke.
Djordje Milosavljevic
link
Samuraji, rakovi i utvare
Ovde cemo skrenuti paznju na citavu jednu kulturu koja je pazljivo negovala bastinu pripovedanja uzasa i grozota, te vestom prebiranju po onim tananim strunama ljudske duse, kadrim da u nama pobude osecaje najcistijeg straha i nepatvorene strave.
Pricu o mladom samuraju Itou Norisukeu zabelezio je Lafkadio Hern, pisac cija je biografija zanimljiva koliko i njegova dela. Iako nije bio Japanac, tokom svog zivota u Japanu iskoristio je priliku da, u duhu tamosnje kulture, sastavi znamenitu zbirku, kod nas poznatu pod recitim naslovom „Strasne price”.
Lafkadio Hern rodio se 27. juna 1850. godine na ostrvu Leukadio, u Jonskom moru, od oca Irca, britanskog vojnog lekara, i majke Grkinje. Nedugo po rodjenju, porodica Hernovih preselila se u Irsku, gde su se Lafkadijevi roditelji uskoro razveli. Izvesno vreme Lafkadio je proveo kod tetke u Francuskoj da bi sa devetnaest godina krenuo brodom ka Americi. Izgleda da sudbina nije bila naklonjena mladom Lafkadiju koji je, odrastajuci u rasturenoj porodici i siromastvu, bio opterecen i svojim fizickim izgledom - slabasnog i nerazvijenog tela, on nije bio visok ni sto pedeset centimetara, dok su nevolje s vidom, koje su ga pratile citavog zivota, u zrelim godinama dovele do delimicnog slepila.
Medjutim, mladic je brzo nasao posao koji mu je ponudio ako ne resenje, ono bar lek za teska zivotna iskusenja - vec sa dvadeset godina poceo je da se bavi pisanjem novinskih tekstova, putopisa i prica. Taj rad pruzio mu je mogucnost da iskaze svoju sklonost ka svetu istocnjacke mistike i fantastike, u knjigama kakve su „Zalutali listovi iz cudne knjizevnosti” i „Neki kineski duhovi”. novinarstvo mu je, pak, pomoglo da zadovolji svoju ljubav prema putovanjima, udaljenim morima i ostrvima - tako je na Martiniku proveo nekoliko meseci pisuci reportaze casopisima iz Njujorka.
Strasne price
Konacno, 1890, sa cetrdeset godina, Lafkadio Hern stize u Japan koji ga je preplavio opcinjavajucim utiscima. Svet mistike i fantazije, o kom je ranije pisao, ovde je izgledao kao deo svakodnevice. Jos nesto je uticalo da se cetrdesetogodisnji pridoslica na precac zaljubi u Japan, njegovu kulturu i stanovnike - njegova visina ovde nije izgledala kao mana, a crte njegovog lica prvi put su zasluzile divljenje suprotnog pola.
Stoga nije oklevao - samo pet godina posto se iskrcao na japansku obalu, on se ozenio, uzeo japansko drzavljanstvo i japansko ime, Koizumi Jakumo, pod kojim ce provesti ostatak zivota!
U tih kratkih devet godina stekao je porodicu i prijatelje, radio kao profesor engleskog jezika, pisao eseje i komentare za novine, predavao na Tokijskom carskom univerzitetu. Iako nije stigao da japanski jezik nauci kako treba, u razgovorima sa stanovnicima ostrva uspeo je da saslusa, preradi i na engleskom jeziku zabelezi neobicne i zastrasujuce price koje su se u Japanu pricale sa bezuslovnom verom u njihovu istinitost. One su skupljene u zbirci „Kaidan”, sa podnaslovom „Price i studije cudnih pojava i dogadjaja”, koju je domaca citalacka publika mogla da upozna pod nazivom „Strasne price”, u sad vec davnom izdanju krusevacke „Bagdale”.
U toj zbirci nasla se i povest mladog samuraja Itoua Norisukea, ciji su preci bili pripadnici slavnog klana Heike.
Prica o Heikama
Godine 1185. Japan je razdirao dug i krvav rat izmedju dva mocna klana. Jedan se nazivao Heike ili Taira - doskora najmocniji klan u zemlji, bio je okupljen oko maloletnog sedmogodisnjeg cara Antokua. Drugi, Gendzi ili Minamoto, tokom proteklih godina postao je mocan i pretio da Heikama preotme vlast i pravo na carski presto.
Do odlucnog pomorskog okrsaja doslo je kod Dano-ure, u Japanskom moru, 24. avgusta 1185. godine. Heike su bili brojno slabiji i uskoro nadvladani. Suoceni s porazom, preziveli ratnici masovno su se bacali u more sa paluba svojih brodova i nestajali ispod povrsine. Gospa Nii, careva baka, odlucila je da ni ona ni Antoku ne padnu zivi u ruke neprijatelju i sa unukom u narucju bacila se u talase, koji su ih odmah progutali.
Citava ratna flota Heika tako je bila unistena. Pripadnici klana Minamoto tada su krenuli u lov na preostale prezivele Heike, osvojili prestonicu, te uhvatili i ubili njihovog poslednjeg vodju, Sigehiru Kjoa. Samo je tek poneko od Heika preziveo, ali je uspomena na njihovu slavu ipak sacuvana.
Ribari iz okoline Dano-ure, svedoci velike bitke i zrtvovanja ratnika klana i njihovog mladog cara, poceli su da svakog 24. aprila oblace odezdu od konoplje, na glave stavljaju crni pokrov i u povorci idu u hram Akama, gde je smesten mauzolej cara koji se utopio. Tu su ucestvovali u svetkovini tokom koje se gleda predstava o dogadjajima kod Dano-ure - borba i zrtvovanje Heike samuraja zabelezeni su u istoriji Japana kao svedocanstvo o tako velikoj hrabrosti da je od istorijskih gubitnika nacinila mitske pobednike.
Ribari kazu da samuraji Heike jos hodaju dnom Japanskog mora - u obliku rakova. Naime, u vodama kraj Dano-ure jos se mogu naci rakovi sa neobicnim sarama na ledjima, ciji je raspored takav da uznemiravajuce podseca na lice ljutitog samuraja. Kad ribari ulove ove rakove, oni ih ne jedu, vec ih vracaju u more, u spomen na tuznu sudbinu klana Heike. Jesu li se to drevni japanski bogovi potrudili da sacuvaju zivot hrabrim Heikama i reinkarniraju ih u rakove koji i danas postoje?
Odgovor koji Karl Segan daje u svom „Kosmosu” ne upucuje na religiju vec na teoriju evolucije Carlsa Darvina - naime, od velikog broja vrsta rakova neki su, sasvim slucajno, imali sare koje su podsecale na lice samuraja. Verovatno jos i pre bitke kod Dano-ure ribari nisu voleli da jedu ovakve rakove i iz svojih mreza vracali su ih u more.
Time su pokrenuli evolucioni proces - ako ste rak, i imate oklop koji podseca na ljudski lik, ljudi ce vas postedeti i tako cete moci da ostavite vise potomaka. I kako su prolazila pokolenja - i rakova i ljudi - bilo je sve vise rakova ciji su oklopi sve vise podsecali na lik srditog samuraja. Tim postupkom vestackog odabiranja nastali su rakovi koji su posle bitke kod Dano-ure dobili ime Heike rakovi koje, zajedno se svojim samurajskim oklopima, nose i danas.
U vreme kad se desava prica o mladom samuraju Itou Norisukeu, ciji je predak bio jedan od prezivelih Heika, od bitke kod Dano-ure proslo je skoro dve stotine godina. Reklo bi se da od nekad mocnog klana nije ostalo mnogo sem malobrojnih potomaka i rakova sa neobicnim oklopom - ali su uspomene cuvale secanje na slavu i dostojanstvo iscezlih porodica Heika.
Prica o Itou Norisukeu
U prici koju je cuo i zabelezio Lafkadio Hern, Itoa Norisukea, usamljenog potomka Heika, sudbina je povukla u susret tim uspomenama...
U gradu Udji, u oblasti Jamasiro, ziveo je mladi samuraj Ito Norisuke, lep, cestit i dobro obrazovan mladic, koji, medjutim, zbog siromastva i nedostatka pravih veza nije imao izgleda za karijeru. Ziveo je usamljeno sa svojom majkom imajuci, kako kaze pripovedac, „samo Mesec i vetar za prijatelje”. Moglo bi se reci da je Ito pre nego „covek od maca” bio „covek od pera”, sasvim sigurno opcinjen citanjem i proucavanjem drevnih spisa iz onog srecnijeg vremena u kome su njegovi preci suvereno vladali Japanom.
A onda, jedne jesenje veceri, dok se setao u okolini brda Kotobikijama, Ito je neocekivano sreo lepo obucenu devojcicu. Kad je ljubazno pozdravio i upitao sta u to doba radi tako daleko od grada, ona mu se osmehnula i rekla da se vraca kuci, porodici kod koje radi kao mijadzukai.
Nadgrobni spomenici
Ito se iznenadio jer su „mijadzukai” bile sluskinje koje su radile samo kod bogatih, mocnih i otmenih ljudi, a on nije znao nikog takvog ko je ziveo u toj seoskoj zabiti. U sebi zakljuci da se verovatno radi o porodici koja je zbog nekog skandala odlucila da se povuce u unutrasnjost - sto je u ono doba bio dosta cest obicaj - pa ponudi devojcici da je otprati do kuce.
I kad je sunceve svetlosti potpuno nestalo, devojcica dovede Itoa do guste bambusove sume, kakve obicno okruzuju naselja u Japanu, i kroz nju zajedno nastavise uskom i zapustenom stazom. Ito se prijatno iznenadi kad uskoro stigose do lepe i raskosno ukrasene kapije, i devojcica ga pozva da se okrepi pre nego sto nastavi put ka Udjiju. Ito zahvali i zakoraci kroz kapiju.
Usli su u lepo i veliko dvoriste, ukraseno minijaturnim predelom. Iz prostrane kuce dopirala je predivna muzika sa zicanog instrumenta, pracena zenskim glasom. Ito je bio odusevljen lepotom i prijatnoscu prizora primecujuci da su sve stvari, iako veoma lepe i odrzavane, dosta stare - kao da je vlasnik kuce gajio sklonost prema davno prohujalim vremenima. Stoga se Itou opet nametnulo pitanje - koja je to porodica morala da potrazi utociste ovako duboko u unutrasnjosti?
Iz kuce izadje starija zena i ljubazno ga pozdravi. Potom ga upita da li je on mozda gospodin Ito Tetevaki Norisuke iz Udjija.
Ito iznenadjeno potvrdi, a zena se izvini zbog svoje radoznalosti objasnivsi da vec dugo znaju za njega, njegovu porodicu i poreklo koje vodi sve do casnih i cuvenih predaka iz klana Heike. Naime, mlada gospodarica kuce videla je jednom prilikom Itoa i smrtno se zaljubila.
Otad su samo cekali priliku da se sa njim konacno sretnu i ponude mu njenu ruku. Sad ga je samo dobra volja nekog boga dovela ovamo i preostalo je samo da se Itou predstavi i devojka koja ga toliko mnogo voli otkad ga je prvi put srela.
Ito je bio zbunjen, ali i pocastvovan celom pricom, a dobro vaspitanje svakako mu nije davalo priliku da taj susret izbegne i mozda napusti kuci u kojoj ga je docekalo toliko mnogo neobicnosti. Stoga rece da bi vrlo rado upoznao mladu gospodaricu kuce.
Ona uskoro izadje pred njega i Ito shvati da u zivotu nije sreo lepsu zenu od te blede i vitke devojke koja je izgledala kao da „sva sjaji i da se svetlost kroz njenu odecu probija kao mesecina kroz pahuljaste oblake”, kako belezi pripovedac. Ona sede pored Itoa i, ociju oborenih prema zemlji, obrati mu se saputavim glasom golubice potvrdjujuci sve sto je Ito vec cuo od stare zene koja je bila njena pomajka. Ova se u taj mah ljubazno umesa u razgovor i rece da, posto su dve srodne duse konacno spojene, nema razloga nista dalje odlagati - i predlozi da se Ito i mlada gospodarica obecaju jedno drugome.
Ito to prihvati spremno i lako jer je ostao bez daha pred lepotom i umilnom pojavom devojke koja mu je nudila svoju ruku. I kad je obecanje vec izreceno - nimalo se kajuci zbog njega, niti ga dovodeci u pitanje zbog neobicnih okolnosti u kojim je dato - Ito se ljubazno obrati staroj gospodji kazavsi da sad, posto su se on i mlada gospodarica zakleli jedno drugome na vernost, izgleda cudno sto jos ne zna ime njene uzvisene porodice.
Izgleda da je Ito izgovorio reci koje su i devojka i zena sa strahom iscekivale citavo vece. Preko lica stare zene predje senka, a nevesta poblede i izgledase zabrinuta. Posle nekoliko trenutaka, starica odgovori da nece vise kriti svoju tajnu i rece da je nevesta mladog samuraja divna i nesrecna San Mi Cujo, kcerka Sigehire Kjoa.
Cuvsi ta dva imena, mladi samuraj oseti da mu hladnoca kao led struji kroz telo. U trenutku je shvatio da sve sto ga okruzuje - ova kuca, devojcica koja ga je dovela, stara gospodja i njegova lepa nevesta - jesu prividjenja, sablasti i senke jednog sveta koji je prah vec vekovima. Sigehire Kjo bio je poslednji vodja klana Heike, koji je stradao kad su njegovi protivnici osvojili prestonicu i obracunali se sa preostalim prezivelim Heikama.
Ali, vec u sledecem trenutku straha nestade jer Ito je shvatio da je njegova nevesta dosla po njega cak iz Jomija, mesta zutih izvora smrti. Njegovo srce bilo je osvojeno i on sa zadovoljstvom prihvati predlog stare gospodje da verenike ostavi same. Uskoro zaboravi da je sve sto ga okruzuje u stvari prividjenje i upita svoju voljenu kad ga je prvi put pozelela za muza. Ona mu mekim i umilnim glasom odgovori da se to dogodilo u hramu Isijama, gde ga je videla prvi put u zivotu.
Ito se iznenadi jer, koliko se on secao, u hramu Isijama nikad nije bio. U trenutku mu se javi zebnja da je mozda rec o nekoj nesrecnoj zabuni. No, njegova nevesta brzo rasprsi te sumnje objasnjavajuci mu da nije pricala o ovom nego o nekom prethodnom zivotu koji se desio pre mnogo inkarnacija, u vreme pre bitke kod Dano-ure, dok su Heike jos vladale. Otad su prosla dva veka, Ito je prosao kroz mnogo zivota i smrti, a ona je ostala ovakva kakva je sad, bas zbog ljubavi prema njemu koga je cekala sve te godine.
Mladozenja ne samo sto se nije uplasio ovih cudnih objasnjenja, vec je pozeleo da sa svojom ljubavi provede citavu vecnost. Sad su imali jos samo malo vremena koje ih je delilo od zore - kad se pojavi stara dadilja i opomenu ih da moraju da se rastanu jer bi i najkraci trenutak koji bi zajedno proveli pri suncevoj svetlosti mogao da bude koban za oboje.
Nesrecan i razocaran, Ito je saznao da ce svoju nevestu videti tek kroz deset godina, na isti ovaj dan. Moleci ga da ima strpljenja, San Mi mu je dala jedan mali poklon za koji je znala da ce ga on ceniti - bio je to jedan stari i lepo oblikovani kamen za mastilo.
Jos je vladao mrak kad se Ito pozdravio i pustio malu sluskinju da ga povede nazad, stazom kroz bambusovu sumu. Devojcica je uskoro nestala, a on izbi na put za Udji kad su prvi zraci svetlosti nagovestili skoru pojavu jutarnjeg sunca.
Ni majci ni prijateljima nije pricao o svojoj dogodovstini, izjedan dugim godinama koje je morao da provede cekajuci. Cesto je lutao po brdu Kotobikijama, ali nikad vise nije video ni malu sluskinju, ni put do avetinjskog doma svoje neveste. Od seljaka iz okoline nije mogao da sazna nista jer su oni tvrdili da tu nikad nije zivela nijedna ugledna porodica. Ipak, u jednoj od bezbrojnih setnji, u blizini mesta na kome je sreo svoju lepu i nesrecnu San Mi - on usred gustog siblja nadje nadgrobne spomenike starinskog oblika, prekrivene mahovinom i lisajevima, sa urezanim znacima necitljivim od prohujalih godina.
U godinama koje su sledile, i majka i prijatelji primetili su na Itou jednu veliku promenu. Izgubio je zanimanje za sve stvari koje su ga nekad privlacile, a majci, koja je pomislila da bi brak mogao da povrati njegove ranije teznje, odgovorio je da se zarekao da se nikad nece zeniti. Njegova melanholija uskoro se pretvorila u stanje slicno polusnu i svima koji su ga poznavali cinilo se da mladic na njihove oci nestaje bledeci i gubeci snagu sve dok nije pao u krevet, bez mogucnosti da iz njega ustane.
A onda ga je jedne noci probudio deciji glas. Ito se trgao i pored kreveta ugledao malu sluskinju.
Ona ga pozdravi, nasmesi mu se i objasni da ce te noci po njega poslati nosiljku, koja ce ga odneti u Oharu, blizu Kjota, gde ga ocekuje njegova nevesta, njen otac, i mnogo drugih Heika koji tamo obitavaju. Potom devojcica nestade.
Iako mu je bilo jasno da je pozvan da nestane sa ovog sveta i krene u carstvo mrtvih, Ito se obradova dugo ocekivanom susretu sa svojom nevestom. To mu dade snage da se pridigne u svom krevetu, pozove majku i isprica joj sve o svom vencanju. Potom je zamoli da ga sahrani sa kamenom za mastilo koji je tad i dobio, te umre.
Pre nego sto su mu ispunili poslednju zelju, neki uceni ljudi pogledali su taj kamen. Zakljucili su da potice iz 1169. godine, iz vremena vladavine nekad mocnog klana Heike.
Prica o Itou Norisukeu mozda nije strasna kao neke druge od „Strasnih prica” - ona ima jedan poetican, setan i lirski ton, savrseno skladan, a opet neobican, s obzirom na sablasti koje opisuje. Hern zavrsava pricu gotovo srecno, sa neizrecenim uverenjem da je mladi Ito otisao u susret svojoj bezvremenoj ljubavi. Bez zelje da trazimo racionalno objasnjenje tamo gde ga pripovedac ne nudi, ipak ostaje snazan utisak da je mladi samuraj u svojoj usamljenosti sam za sebe izgradio jedan sablasni, ali bolji i lepsi svet, u kome je nasao i svoju nevestu i svoje slavne pretke.
Djordje Milosavljevic
link