Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 19:24:28 GMT -5
Za citanje i uzivanje
Grozno lice korintske neveste
Mitovi i mitoloske price cesto su toliko prozeti praiskonskom stravom da nas nuzno upucuju na zakljucak kako su mnogi od njih i razvijeni iz covekovog straha pred pojavama koje nije mogao da razume ili objasni. Dovoljno je ovlas prelistati recnik grcko-rimske mitologije, pa ustuknuti od sveprisutnog osecaja uzasa i grozote. Naviknuti da na drevne mitove gledamo kao na obavezno poglavlje udzbenika iz opste kulture i neophodni deo arsenala svakog pasioniranog ljubitelja enigmatike, izgleda da smo prestali da primecujemo kakvi su i sta rade brojni pripadnici velike mitoloske porodice.
Minotaur, recimo, na ramenima coveka nosi vrat i glavu bika, ali zbog toga ne treba da pomislite da je u pitanju kakav biljojed. Naprotiv, ako biste slucajno zalutali u lavirint, gde inace samotnicki obitava, jedini izlaz vodio bi vas pravo na njegovu ljudozdersku trpezu. Meduza Gorgona, s kosom od isprepletenih zmijskih tela, tako je zapanjujuce ruzna da je ne vredi ni opisivati, vec samo skrenuti paznju da je jedan neoprezan pogled na nju dovoljan da vas zauvek skameni.
Ako bismo u ovom duhu nastavili da listamo mitoloski recnik, mogli bismo da poverujemo da je rec, u stvari, o drevnom katalogu uzasa i strave. Ipak, postoji vrlo jasna razlika izmedju mitoloskih skaski i „jezovitih prica”. Mitologija podrazumeva da je zivot, u svim svojim neobicnim i strasnim pojavama - kakve su malocas opisane - nesto sasvim obicno u okvirima sveta koji tvore mitovi. Takve pojave su opasne, ali i, uslovno receno, normalne. Ako putujes na onu stranu, naleteces na Scilu i Haribdu - i to ti je to.
„Jezovita prica” nastaje u jednom drugacijem okruzenju - tamo gde u obican, svakodnevni zivot ljudi iznenada prodire neobjasnjiva strava neceg natprirodnog, za sta se smatralo da ne postoji - ili da postoji samo u svetu mitova.
Upravo jedan takav dogadjaj zabelezen je u prici o korintskoj nevesti. Ali, pre nego sto nju izlozimo, treba nesto reci i o njenom piscu Flaviju Filostratu, kao i o njenom glavnom junaku, filozofu i asketi koji je u istoriji zapamcen kao Apolonije iz Tijane.
Flavije Filostrat i Apolonije iz Tijane
Flavije Filostrat (Flavius Philostratus), rodjen 170. godine, a umro 244, 245. ili cak 255 - zavisno od izvora koji koristite, bio je pisac velikog broja znacajnih tekstova, od kojih je, nazalost, danas sacuvan samo mali broj. Medju njegova dela spadaju, recimo, i beleske o starogrckim atletama, njihovim vezbama i ishrani uoci velikih takmicenja na onovremenim olimpijadama. Kao postovalac pitagorejskog ucenja, i sam je verovao u besmrtnost, oslobadjajucu moc asketizma i uzdrzavanja, pa i u vegetarijanstvo - a upravo je Pitagora bio prvi uticajni pobornik vegetarijanstva u onom delu sveta koji danas nazivamo Zapadom. Ta Filostratova zaokupljenost pitagorejskim ucenjima verovatno ga je i motivisala da oko 200. godine napise svoje najznacajnije delo „Zivotopis Apolonija sa Tijane”.
U tom delu izneo je biografiju velikog pitagorejca Apolonija koga neki, s pravom ili ne, nazivaju i nazarenom i pitagorejskim hriscaninom. Rodjen u Tijani u Kapadokiji, Apolonije je ziveo u drugoj polovini prvog veka i proputovao Ninivu, Vavilon i Indiju, zatim Grcku, Italiju i Spaniju sireci oko sebe slavu filozofa, askete, volsebnika i cudotvorca koji je u Rimu, navodno, digao jednu zenu iz mrtvih.
I pored misljenja istoricara da je Apolonijeva biografija vazan dokument koji otkriva rane veze pitagorejstva, nazarenstva i hriscanstva, i on i njegova dela danas su uglavnom zaboravljeni i potcenjeni. To izgleda nepravedno, jer je Filostrat o njemu pisao kao o najvecem mudracu svih vremena, velikom cudotvorcu i propovedniku novog, viseg morala.
Prica o korintskoj nevesti ili Povest Menipa Likijca
O tome, na zivopisan nacin „jezovite price”, svedoci i Povest Menipa Likijca. Ima onih koji tvrde da ona sadrzi i izvesna fantasticki obojena preterivanja, ali se mozda upravo zbog toga ova epizoda i izdvaja iz biografije koja, svakako, ne oskudeva u uzbudjenjima.
Ziveo je, dakle, u Korintu dvadesetpetogodisnji Likijac Menip. Bio je to naocit i duhovit mladic mada zbog siromastva nije imao nista sem svog „filozofskog ogrtaca”.
Na putu za Kanhreju jednom prilikom on srete lepu fenicanku koja mu se ljupko priblizi i pozva ga u svoju mermerom ukrasenu kucu, gde bi mogla da ga ponudi dobrim vinom i prijatnom pesmom. Odmah mu rece i da ga vec odavno iz prikrajka zaljubljeno posmatra i da Menip ne treba da se boji nikakvog konkurenta jer lepa fenicanka nije bila nikom obecana.
Menip je po prirodi bio skroman, ali mu ove reci zvucase jako ugodno i privlacno. Stoga ode fenicankinoj kuci i provede tamo prijatne sate. Navracao je od tada cesto i uskoro oseti da je i sam srecno zaljubljen.
Njegovi prijatelji, filozofi kao i sam Menip, blagonaklono gledase na njegovu vezu jer je zena bila lepa, prijatna i bogata - sto je, takodje, bilo znacajno, s obzirom na to da ih je cesto zvala u kucu i tamo ugoscavala dobro koliko i samog Menipa. Ukratko, on je osecao da je na pragu velike i dugovecne srece, kad se u njihovom gradu pojavi Apolonije iz Tijane, koji se u Grcku vracao posle dugog odsustvovanja zbog putovanja po Ninivi, Vavilonu i Indiji.
Filozofi se, naravno, radoznalo okupise oko uglednog pridoslice, a ovom, medjutim, odmah u oci upade bas Menip. Dok je pomalo odsutno odgovarao na pitanja kojim su ga korincani obasuli, Apolonije stade da posmatra Menipa tako pazljivo kao da je vajar koji se sprema da izradi njegovo poprsje. Onda mu iznenada rece: „Ljubis zmiju koja se uvija oko tebe.”
Posle ove neobicne i naizgled nicim izazvane recenice, medju okupljenima nasta zbunjeni tajac. U samom Menipu iznenadjenje se pomesa s ljutnjom zbog reci koje je smatrao sasvim neprimerenim.
Ne obaziruci se na to, Apolonije mirno nastavi:
„Zar zaista mislis da te ona voli?”
„Bez sumnje, siguran sam u njenu ljubav”, odlucno odgovori Menip.
„I kad ce biti svadba?”, upita Apolonije.
„A zasto ne vec sutra?”
Iako je bilo ocigledno da je to rekao izazvan Apolonijevim pitanjima, Menip odmah dodade da njegova ljubljena i on vec duze planiraju svadbenu svecanost i da stoga nece biti nikakvih teskoca da se ona zaista i odrzi vec tokom sledeceg dana. Pozva sve okupljene filozofe, a mesto gde se nalazi fenicankina kuca posebno detaljno opisa bas Apoloniju.
Citavo njegovo drustvo sutradan se okupi u kuci mlade, radosne sto je tako brzo doslo do svadbene svecanosti s voljenim Menipom. Njena posluga je u toku prepodneva vec iznela posudje od zlata i srebra, pa sad hitro donese gostima najbolje vino. Sama vodeci racuna o toku svecanosti, mlada gospodarica ih ostavi nakratko, kako bi proverila da li napreduje priprema hrane koja ce kasnije biti posluzena.
Tad se pojavi i Apolonije. Nije izgledao zadivljen ni kucom, ni brojnom i uzurbanom poslugom, ni posudjem od najplemenitijih metala, ni gustim crvenim vinom koje je teklo potocima. Naprotiv, on mirno upita Menipa:
„Je li lepa domacica ove gozbe kod kuce?”
„Brzo ce se vratiti”, odgovori Menip, iznenada se zbog neceg osetivsi posramljeno.
Apolonije se tad obrati svim gostima i upita ih da li znaju za Tantalove vrtove - koji postoje, a ne postoje.
Gosti odgovorise da znaju. Naime, kaznjen zato sto je s trpeze bogova krao nektar i ambroziju, Tantal je kaznjen vecitom gladju i zedju.
Zarobljen je u podzemlju, u divnom vrtu punom bujnog voca i izvora -
ali, kad bi ispruzio ruku da ubere plod, grana s vocem bi se dizala sve vise i vise od njega, a kad bi pokusao da popije malo vode, ona bi se hitro povlacila pred njegovim usnama. Tantal je bio, dakle, zarobljen u vrtu koji ga je svojom raskosi samo mucio. Gosti su znali na sta Apolonije misli, ali nisu shvatali kakve veze ima prica o Tantalu sa svadbenom svecanoscu na koju su dosli.
Apolonije im sve objasni recima: „Sve sto vas ovde okruzuje - mermer i posluga, zlato i srebro, vino i hrana - samo je varljivo prividjenje!”
Unoseci posluzavnik s vrucim pecenjem, Menipova fenicanka bas tad udje u prostoriju, taman na vreme da zacuje Apolonijeve reci. One je razbesnese, rumenilo joj obli obraze i ona povika:
„Vi ste svi filozofi ludaci! Pricate gluposti o nepostojecem, umesto da se bavite onim sto mozete videti ocima, dodirnuti prstima i okusiti ustima!”
I Menip i okupljeni bili su iznenadjeni provalom gneva inace umilne domacice. ipak, svi joj davase za pravo jer je Apolonije svoje uvredljive optuzbe izneo bez ikakvog dokaza.
Ovaj, medjutim, saceka da fenicanka za trenutak ucuti, kako bi uhvatila dah, pa tiho, ali odlucno izgovori magicne reci.
I svi okupljeni istovremeno primetise da vise nema nijednog od mnogobrojnih sluga koji su se do malocas gurali oko njih trudeci se da im udovolje. Zar je moguce da su se iznenada zajedno izgubili, kao da su neprimetno poiskakali kroz prozore?
Apolonije, medjutim, izgovori nove magicne reci.
Od mermerom oblozenih zidova, zlatnih pehara i srebrnih tanjira tad ostadose samo oronule pregrade od nabijene zemlje, polupane posude od trosne gline - udobna fenicankina kuca kao da se pretvorila u staju ili tor za zivotinje. Jos drzeci u rukama prljave, limene case, koje su malocas izgledale nacinjene od najplemenitijih metala, Menip i gosti podjednako uzasnuti primetise da se u njima, umesto vina, nalazi ustajala voda, puna trunja, mrtvih insekata i zabokrecine. Na komadu daske izresetane ziscima, koja je predstavljala posluzavnik, umesto pecenja sad je lezala olinjala i natrula strvina neke davno lipsale zivotinje.
Fenicanka tad placnim glasom stane moliti Apolonija da prestane, ali ovaj samo nastavi da jos zesce izgovara nove reci magicne snage.
Njena glatka i cista kosa tad se produzi u prljavocrne, zapletene vlasi koje se brzo spustise sve do poda. Oci se iskolacise i dobise zenice kakve imaju nocne grabljivice. Zubi se u korenu zaoblise, na vrhu izduzise i zaostrise strceci iz celjusti koje su oblikom sad licile na krokodilske. Citavo telo postade crvoliko, s okracalim rukama i nogama iz kojih su ukrivo rasle zuckastosmedje kandze.
Bila je to empuza, koju Grci zovu i lamija, a Rimljani larva - demonsko stvorenje nastalo od mrtvog, a neupokojenog zlotvora, naviknuto da se hrani mesom svojih usnulih ljudskih zrtava. I dok je Menip tek shvatao kakva bi ga sudbina zadesila da je te noci zaspao pored svoje mlade - ona nestade ostavljajuci za sobom samo sluzav, lepljiv i razvucen trag na zemljanom podu rusevne gradjevine.
Nazalost, Filostrat je, zbog ovog ili onog razloga, propustio da u prici o korintskoj nevesti i Menipu Likijcu zabelezi i magicne reci kojima je Apolonije izbrisao privid koji je lamija pocela da plete oko svoje nesudjene zrtve. Da jeste, mogli bismo da proverimo da li su te reci i sada delotvorne - jer privida razlicitih vrsta danas medju ljudima ima vise nego ikada pre.
Djordje Milosavljevic
link
Grozno lice korintske neveste
Mitovi i mitoloske price cesto su toliko prozeti praiskonskom stravom da nas nuzno upucuju na zakljucak kako su mnogi od njih i razvijeni iz covekovog straha pred pojavama koje nije mogao da razume ili objasni. Dovoljno je ovlas prelistati recnik grcko-rimske mitologije, pa ustuknuti od sveprisutnog osecaja uzasa i grozote. Naviknuti da na drevne mitove gledamo kao na obavezno poglavlje udzbenika iz opste kulture i neophodni deo arsenala svakog pasioniranog ljubitelja enigmatike, izgleda da smo prestali da primecujemo kakvi su i sta rade brojni pripadnici velike mitoloske porodice.
Minotaur, recimo, na ramenima coveka nosi vrat i glavu bika, ali zbog toga ne treba da pomislite da je u pitanju kakav biljojed. Naprotiv, ako biste slucajno zalutali u lavirint, gde inace samotnicki obitava, jedini izlaz vodio bi vas pravo na njegovu ljudozdersku trpezu. Meduza Gorgona, s kosom od isprepletenih zmijskih tela, tako je zapanjujuce ruzna da je ne vredi ni opisivati, vec samo skrenuti paznju da je jedan neoprezan pogled na nju dovoljan da vas zauvek skameni.
Ako bismo u ovom duhu nastavili da listamo mitoloski recnik, mogli bismo da poverujemo da je rec, u stvari, o drevnom katalogu uzasa i strave. Ipak, postoji vrlo jasna razlika izmedju mitoloskih skaski i „jezovitih prica”. Mitologija podrazumeva da je zivot, u svim svojim neobicnim i strasnim pojavama - kakve su malocas opisane - nesto sasvim obicno u okvirima sveta koji tvore mitovi. Takve pojave su opasne, ali i, uslovno receno, normalne. Ako putujes na onu stranu, naleteces na Scilu i Haribdu - i to ti je to.
„Jezovita prica” nastaje u jednom drugacijem okruzenju - tamo gde u obican, svakodnevni zivot ljudi iznenada prodire neobjasnjiva strava neceg natprirodnog, za sta se smatralo da ne postoji - ili da postoji samo u svetu mitova.
Upravo jedan takav dogadjaj zabelezen je u prici o korintskoj nevesti. Ali, pre nego sto nju izlozimo, treba nesto reci i o njenom piscu Flaviju Filostratu, kao i o njenom glavnom junaku, filozofu i asketi koji je u istoriji zapamcen kao Apolonije iz Tijane.
Flavije Filostrat i Apolonije iz Tijane
Flavije Filostrat (Flavius Philostratus), rodjen 170. godine, a umro 244, 245. ili cak 255 - zavisno od izvora koji koristite, bio je pisac velikog broja znacajnih tekstova, od kojih je, nazalost, danas sacuvan samo mali broj. Medju njegova dela spadaju, recimo, i beleske o starogrckim atletama, njihovim vezbama i ishrani uoci velikih takmicenja na onovremenim olimpijadama. Kao postovalac pitagorejskog ucenja, i sam je verovao u besmrtnost, oslobadjajucu moc asketizma i uzdrzavanja, pa i u vegetarijanstvo - a upravo je Pitagora bio prvi uticajni pobornik vegetarijanstva u onom delu sveta koji danas nazivamo Zapadom. Ta Filostratova zaokupljenost pitagorejskim ucenjima verovatno ga je i motivisala da oko 200. godine napise svoje najznacajnije delo „Zivotopis Apolonija sa Tijane”.
U tom delu izneo je biografiju velikog pitagorejca Apolonija koga neki, s pravom ili ne, nazivaju i nazarenom i pitagorejskim hriscaninom. Rodjen u Tijani u Kapadokiji, Apolonije je ziveo u drugoj polovini prvog veka i proputovao Ninivu, Vavilon i Indiju, zatim Grcku, Italiju i Spaniju sireci oko sebe slavu filozofa, askete, volsebnika i cudotvorca koji je u Rimu, navodno, digao jednu zenu iz mrtvih.
I pored misljenja istoricara da je Apolonijeva biografija vazan dokument koji otkriva rane veze pitagorejstva, nazarenstva i hriscanstva, i on i njegova dela danas su uglavnom zaboravljeni i potcenjeni. To izgleda nepravedno, jer je Filostrat o njemu pisao kao o najvecem mudracu svih vremena, velikom cudotvorcu i propovedniku novog, viseg morala.
Prica o korintskoj nevesti ili Povest Menipa Likijca
O tome, na zivopisan nacin „jezovite price”, svedoci i Povest Menipa Likijca. Ima onih koji tvrde da ona sadrzi i izvesna fantasticki obojena preterivanja, ali se mozda upravo zbog toga ova epizoda i izdvaja iz biografije koja, svakako, ne oskudeva u uzbudjenjima.
Ziveo je, dakle, u Korintu dvadesetpetogodisnji Likijac Menip. Bio je to naocit i duhovit mladic mada zbog siromastva nije imao nista sem svog „filozofskog ogrtaca”.
Na putu za Kanhreju jednom prilikom on srete lepu fenicanku koja mu se ljupko priblizi i pozva ga u svoju mermerom ukrasenu kucu, gde bi mogla da ga ponudi dobrim vinom i prijatnom pesmom. Odmah mu rece i da ga vec odavno iz prikrajka zaljubljeno posmatra i da Menip ne treba da se boji nikakvog konkurenta jer lepa fenicanka nije bila nikom obecana.
Menip je po prirodi bio skroman, ali mu ove reci zvucase jako ugodno i privlacno. Stoga ode fenicankinoj kuci i provede tamo prijatne sate. Navracao je od tada cesto i uskoro oseti da je i sam srecno zaljubljen.
Njegovi prijatelji, filozofi kao i sam Menip, blagonaklono gledase na njegovu vezu jer je zena bila lepa, prijatna i bogata - sto je, takodje, bilo znacajno, s obzirom na to da ih je cesto zvala u kucu i tamo ugoscavala dobro koliko i samog Menipa. Ukratko, on je osecao da je na pragu velike i dugovecne srece, kad se u njihovom gradu pojavi Apolonije iz Tijane, koji se u Grcku vracao posle dugog odsustvovanja zbog putovanja po Ninivi, Vavilonu i Indiji.
Filozofi se, naravno, radoznalo okupise oko uglednog pridoslice, a ovom, medjutim, odmah u oci upade bas Menip. Dok je pomalo odsutno odgovarao na pitanja kojim su ga korincani obasuli, Apolonije stade da posmatra Menipa tako pazljivo kao da je vajar koji se sprema da izradi njegovo poprsje. Onda mu iznenada rece: „Ljubis zmiju koja se uvija oko tebe.”
Posle ove neobicne i naizgled nicim izazvane recenice, medju okupljenima nasta zbunjeni tajac. U samom Menipu iznenadjenje se pomesa s ljutnjom zbog reci koje je smatrao sasvim neprimerenim.
Ne obaziruci se na to, Apolonije mirno nastavi:
„Zar zaista mislis da te ona voli?”
„Bez sumnje, siguran sam u njenu ljubav”, odlucno odgovori Menip.
„I kad ce biti svadba?”, upita Apolonije.
„A zasto ne vec sutra?”
Iako je bilo ocigledno da je to rekao izazvan Apolonijevim pitanjima, Menip odmah dodade da njegova ljubljena i on vec duze planiraju svadbenu svecanost i da stoga nece biti nikakvih teskoca da se ona zaista i odrzi vec tokom sledeceg dana. Pozva sve okupljene filozofe, a mesto gde se nalazi fenicankina kuca posebno detaljno opisa bas Apoloniju.
Citavo njegovo drustvo sutradan se okupi u kuci mlade, radosne sto je tako brzo doslo do svadbene svecanosti s voljenim Menipom. Njena posluga je u toku prepodneva vec iznela posudje od zlata i srebra, pa sad hitro donese gostima najbolje vino. Sama vodeci racuna o toku svecanosti, mlada gospodarica ih ostavi nakratko, kako bi proverila da li napreduje priprema hrane koja ce kasnije biti posluzena.
Tad se pojavi i Apolonije. Nije izgledao zadivljen ni kucom, ni brojnom i uzurbanom poslugom, ni posudjem od najplemenitijih metala, ni gustim crvenim vinom koje je teklo potocima. Naprotiv, on mirno upita Menipa:
„Je li lepa domacica ove gozbe kod kuce?”
„Brzo ce se vratiti”, odgovori Menip, iznenada se zbog neceg osetivsi posramljeno.
Apolonije se tad obrati svim gostima i upita ih da li znaju za Tantalove vrtove - koji postoje, a ne postoje.
Gosti odgovorise da znaju. Naime, kaznjen zato sto je s trpeze bogova krao nektar i ambroziju, Tantal je kaznjen vecitom gladju i zedju.
Zarobljen je u podzemlju, u divnom vrtu punom bujnog voca i izvora -
ali, kad bi ispruzio ruku da ubere plod, grana s vocem bi se dizala sve vise i vise od njega, a kad bi pokusao da popije malo vode, ona bi se hitro povlacila pred njegovim usnama. Tantal je bio, dakle, zarobljen u vrtu koji ga je svojom raskosi samo mucio. Gosti su znali na sta Apolonije misli, ali nisu shvatali kakve veze ima prica o Tantalu sa svadbenom svecanoscu na koju su dosli.
Apolonije im sve objasni recima: „Sve sto vas ovde okruzuje - mermer i posluga, zlato i srebro, vino i hrana - samo je varljivo prividjenje!”
Unoseci posluzavnik s vrucim pecenjem, Menipova fenicanka bas tad udje u prostoriju, taman na vreme da zacuje Apolonijeve reci. One je razbesnese, rumenilo joj obli obraze i ona povika:
„Vi ste svi filozofi ludaci! Pricate gluposti o nepostojecem, umesto da se bavite onim sto mozete videti ocima, dodirnuti prstima i okusiti ustima!”
I Menip i okupljeni bili su iznenadjeni provalom gneva inace umilne domacice. ipak, svi joj davase za pravo jer je Apolonije svoje uvredljive optuzbe izneo bez ikakvog dokaza.
Ovaj, medjutim, saceka da fenicanka za trenutak ucuti, kako bi uhvatila dah, pa tiho, ali odlucno izgovori magicne reci.
I svi okupljeni istovremeno primetise da vise nema nijednog od mnogobrojnih sluga koji su se do malocas gurali oko njih trudeci se da im udovolje. Zar je moguce da su se iznenada zajedno izgubili, kao da su neprimetno poiskakali kroz prozore?
Apolonije, medjutim, izgovori nove magicne reci.
Od mermerom oblozenih zidova, zlatnih pehara i srebrnih tanjira tad ostadose samo oronule pregrade od nabijene zemlje, polupane posude od trosne gline - udobna fenicankina kuca kao da se pretvorila u staju ili tor za zivotinje. Jos drzeci u rukama prljave, limene case, koje su malocas izgledale nacinjene od najplemenitijih metala, Menip i gosti podjednako uzasnuti primetise da se u njima, umesto vina, nalazi ustajala voda, puna trunja, mrtvih insekata i zabokrecine. Na komadu daske izresetane ziscima, koja je predstavljala posluzavnik, umesto pecenja sad je lezala olinjala i natrula strvina neke davno lipsale zivotinje.
Fenicanka tad placnim glasom stane moliti Apolonija da prestane, ali ovaj samo nastavi da jos zesce izgovara nove reci magicne snage.
Njena glatka i cista kosa tad se produzi u prljavocrne, zapletene vlasi koje se brzo spustise sve do poda. Oci se iskolacise i dobise zenice kakve imaju nocne grabljivice. Zubi se u korenu zaoblise, na vrhu izduzise i zaostrise strceci iz celjusti koje su oblikom sad licile na krokodilske. Citavo telo postade crvoliko, s okracalim rukama i nogama iz kojih su ukrivo rasle zuckastosmedje kandze.
Bila je to empuza, koju Grci zovu i lamija, a Rimljani larva - demonsko stvorenje nastalo od mrtvog, a neupokojenog zlotvora, naviknuto da se hrani mesom svojih usnulih ljudskih zrtava. I dok je Menip tek shvatao kakva bi ga sudbina zadesila da je te noci zaspao pored svoje mlade - ona nestade ostavljajuci za sobom samo sluzav, lepljiv i razvucen trag na zemljanom podu rusevne gradjevine.
Nazalost, Filostrat je, zbog ovog ili onog razloga, propustio da u prici o korintskoj nevesti i Menipu Likijcu zabelezi i magicne reci kojima je Apolonije izbrisao privid koji je lamija pocela da plete oko svoje nesudjene zrtve. Da jeste, mogli bismo da proverimo da li su te reci i sada delotvorne - jer privida razlicitih vrsta danas medju ljudima ima vise nego ikada pre.
Djordje Milosavljevic
link