Post by Emperor AAdmin on Dec 24, 2007 20:20:54 GMT -5
Petrovaradin ili Gibraltar na Dunavu
Tvrdjava koju su sacuvale macke
Tesko da igde na svom dugom putu Dunav ume tako ljubomorno da se uzjoguni kao ispod ovog velicanstvenog spomenika ljudskog umeca, ali i da s uvazavanjem dozvoli da se obrisi njegovih bastiona i kula samozadovoljno lickaju u njegovom vodenom ogledalu
Ilustrovala Silva Vujovic
Pesnik s ovih prostora pevao je, svojevremeno, da „gde god nadjes zgodno mesto tu drvo posadi”. Mnogo, ama bas mnogo, pre njegovog „zmajevanja” na hridini Fruske gore, tik iznad desne obale Dunava, u vreme koje zovemo praistorija, covek je - tragajuci za zgodnim mestom - upravo ovde posadio svoju prvu nastambu. Arheolozi vele da su nasi preci iz paleolita, negde u razdoblju izmedju 19.000 i 15.000 godina pre nase ere, resili da napuste pecinu, kao dotad sigurno utociste, i smeste se na Petrovaradinskoj steni. Toliko o trajanju naselja na mestu gde se vec vekovima kocoperi jedna od najvecih i najocuvanijih tvrdjava ne samo u Evropi.
A ovakva kakva je danas, Petrovaradinska tvrdjava krupnjala je nesto preko 90 godina, od 1692. do 1780. Naravno, s duzim ili kracim prekidima, zavisno od potreba i novca, a sve uz brizno nadgledanje mnogih vladara i vojskovodja. I, razumljivo, graditelja koji su svoj (provereni) kameni rukopis vec ostavili sirom Evrope, a ovde udarili konacni pecat svom umecu.
Ko zna da li bi ta sveopsta briga ostavila ovako upecatljiv trag da se u celu pricu nisu umesale - macke. Po legendi, one su uzidjivane u najvaznije delove utvrde kako bi tvrdinja odolela i vremenu i ljudima posto, je l’, macka ima devet zivota. Predanje se prenosilo i strelama i artiljerijskim hicima, a neku vrstu potvrde nalazilo je i u kamenom reljefu macje glave koji se danas cuva u Muzeju grada Novog Sada. Da to nije bila tek usputna prica, poput one „trla baba lan da joj prodje dan”, posvedocili su i radnici koji su posle Drugog svetskog rata obnavljali osteceni deo utvrde. Oni su, po sopstvenom (saputavom) kazivanju, na mnogim mestima nasli mumificirana tela macaka koja su se, cim bi ih dodirnuli, pretvarala u prah.
Da bismo dugu i bogatu povest Gibraltara na Dunavu, kako od davnina mnogi zovu Petrovaradinsku tvrdjavu, smestili u jedan novinski tekst, mozda je ponajbolje ispisati je deo po deo, ciglu na ciglu, uostalom kako je i nastajala.
Petrovaradin je dobio grb odlukom beckog Ratnog veca 6. oktobra 1751. godine.
Pre tvrdjave
Istrazivanjem ostataka naselja iz mladjeg bronzanog doba (3000 godina pre nase ere), arheolozi su na ovom mestu nasli i bedeme ojacane koljem i palisadama koji na nedvosmislen nacin svedoce da je ovde i tada bila vojna utvrda, da se covek branio od coveka. I da su se s one strane bedema smenjivale razlicite kulture.
Tako je sto godina pre Hrista ovaj kraj pripadao Keltima, a onda su Rimljani granicu svog carstva prosirili do mutnog Dunava i izgradili niz utvrdjenja povezanih u odbrambeni sistem nazvan Rimski podunavski limes. Jedna od utvrda bio je i Kuzum (Cusum) izgradjen na mestu gde se danas nalazi tvrdjava. Skiti skitaju okolo-naokolo, Huni se muvaju na sve strane, sunjaju se Istocni Goti i Gepidi koje ganjaju Avari, a njih Bugari sa sve carem Samuilom. Ni Vizantija nije odolela izazovu da svoje koplje pobode na hridinu iznad Dunava. Istorija pominje i potomke nestalog plemena Hazara.
Vazan datum u povesti Petrovaradina svakako je 1235. godina kad je tu ugarski kralj Bela IV naselio monahe cistercite iz francuske pokrajine Sampanje. Vazan zato sto su oni oko manastira podigli (pravu) tvrdjavu. Neki spisi govore da je u poslednjoj cetvrtini 15. stoleca vlasnik tvrdjave bio i Rodrigo Bordzija, potonji papa Aleksandar VI.
Pouzdano je, pak, da su potom Turci, sabljama i handzarima ispisujuci sami sebi pozivnicu za becki valcer mnogo pre rodjenja oca i sinova Straus, Petrovaradin proglasili za svoju kasabu verujuci da je ona „kljuc za Budim”. I onda je, uz varakanje ratne srece, kljuc prelazio iz ruke u ruku, od Turaka Austrijancima i obratno, i tako nekoliko puta. Sve do 1692. godine kada, odlukom Dvorskog ratnog saveta u Becu, pocinje gradnja buduce najvece tvrdjave u Austrijskoj carevini. Princ Kroj je 18. oktobra 1692. godine, po nalogu cara Leopolda I, povelju s odlukom o gradnji pohranio na mestu bastiona svetog Leopolda, prvog objekta izgradjenog u sklopu Petrovaradinske tvrdjave. Danas je nepoznato gde se tacno nalazi taj dragoceni dokument.
Jan van Huhtenburg: „Bitka kod Petrovaradina” (1717). Inace, ovaj holandski slikar bio je u sluzbi Eugena Savojskog, po cijim uputstvima je naslikao deset njegovih bitaka na evropskim bojistima.
Graditelji
Povest pocesto ume da bude surovo nepravedna. Jer, malo ko ce zastati u odgovoru na pitanje ko je graditelj Petrovaradinske tvrdjave. Najveci deo ce, gotovo horski, odgovoriti da je to markiz Sebastijan Voban (1633-1707), francuski vojskovodja, arhitekta i pisac iz vremena Luja IV. Da, ali on nikad nije ni krocio na ove prostore, a ne da je s planom u rukama hodao nad talasima Dunava!
U Evropi tog doba Voban je uvazavan kao najumesniji arhitekta po cijem sistemu je izgradjen niz znacajnih tvrdjava. Jer, sredinom 17. stoleca pocinje da preovladava vatreno oruzje, narocito artiljerija, te se u Zapadnoj Evropi menja nacin izgradnje tvrdjava. Smanjuje se visina kula i bedema, a povecava debljina i povrsina same utvrde. Grade se bastioni s vise preloma, za unakrsnu vatru, ispred grudobrana i bedema. A Petrovaradin je bio nameran da bude znacajan bedem neprijatelju i onda je, sto da ne, preuzeta ideja nekoga ko se u tome vec oprobao i dokazao. I tako je Voban stigao, ali i ostao, ovde.
Prvi plan Petrovaradina, pak, uradio je inzenjerski pukovnik Kajzersfeld, dok je drugi nacrt umece geografa i putopisca, italijanskog grofa Marsilija. Pocetne radove izvodio je vojni graditelj Vamberg, posle njega stize Gisenbir, za njim Doksat, Manet i Sreder. Gradnju su nadzirali princ Eugen Savojski, grof Karafa i, na kraju, prestolonaslednik, buduci car Josif II koji su - svaki za svoje vreme - racune morali da polazu austrijskim vladarima: Leopoldu I, Josifu I, Karlu IV i Mariji Tereziji.
Lepo, ali sta je bilo s hiljadama onih bezimenih koji su sve te silne ideje, planove i naredjenja morali da sprovedu u delo? Veci deo radne snage cinili su kmetovi s obliznjih imanja, vojnici (uglavnom pripadnici srpske milicije), zatvorenici, ratni zarobljenici i najamnici. Rad je bio toliko tezak da je za vreme gradnje stradalo mnostvo ljudi. Neki sturi podaci kazuju da ih je, posebno u poslednjoj etapi gradnje, dnevno umiralo izmedju 50 i 70, te ne cudi ni kletva dotekla iz tog vremena: „O, junace, dabogda ti dusa Varadin gradila!”
Uz to, preko potreban materijal dovozen je rdjavim drumovima i nabujalim vodama cak iz daleke Stajerske, iz Srema, Slavonije i severne Ugarske. Sve je bilo podredjeno podizanju kamene zastite koja ce beckom dvoru, bar sto se tice opasnosti po Carstvo s te strane, omoguciti da se bezbrizno divi lepoti i gracioznosti lipicanera iz svoje bogate ergele. Jer, pocetkom 19. veka Petrovaradin je - sa svojih 4000 vojnika u kasarnama, barutanama prepunim municije i sa 400 topova razlicitog kalibra - postao najbezbednija tvrdjava Carstva.
Plan Petrovaradina iz 1768. godine.
Sneg u avgustu
Da li je 5. avgusta 1716. godine sneg zaista pokrio breg ili je to samo jedna od mnostva legendi koje bi da u redove pobednika kao saborca svrstaju za moral ratnika tada vaznu „visu silu”? Prica veli da je, tek sto je pocela gradnja tvrdjave, pred nju banula ogromna turska vojska s oko 150.000 bojovnika. U garnizonu je od straha drhturilo 8000 soldata. I onda je, s blizu 70.000 vojnika, svojima u pomoc pritekao Eugen Savojski.
Predanje kazuje da je, pred samu bitku, proslavljeni vojskovodja ubedio svoje trupe da mu je u san dosla Bogorodica i da mu je poverila da ce sigurno pobediti. Bitka na obroncima Fruske gore, izmedju Sremskih Karlovaca i Petrovaradina, pocela je u 7 izjutra, kad je - na iznenadjenje svih, pogotovo lako obucenih turskih trupa - pao sneg. Cetiri sata kasnije Turci su potuceni do nogu, cak je stradao i njihov zapovednik, vezir Damid Ali-pasa.
U cast pobede, na Tekijama, jednom od kljucnih mesta boja, Eugen Savojski je crkvi inace posvecenoj Sneznoj Gospi poklonio ikonu Bogorodice, onu istu koja je za vreme boja visila u njegovom satoru. Jos valja reci da se i danas, uoci 5. avgusta, oko crkve priredjuju litija i procesije u kojima ucestvuju i pravoslavci, i rimokatolici i protestanti jer su se u njoj, svojevremeno, nalazila tri oltara, po jedan za svaku od pomenutih veroispovesti. Zanimljivo je, takodje, da se i danas na jednom od kubeta zajedno nalaze krst i polumesec, simbol da je ova bogomolja nekada pripadala i muslimanima.
Grupu mladih zaljubljenika u Petrovaradinsku tvrdjavu i njenu povest, koji vec nekoliko godina pokusavaju da odgonetnu bar neke od mnogih ovdasnjih tajni, zaintrigirala je legenda o snegu 5. avgusta. Prvo su, dve godine zaredom, 2005. i 2006, tog dana na samoj tvrdjavi, sasvim nenadano doziveli veliko nevreme praceno silnom olujom i jakom kisom.
Prosle godine cak nisu mogli da vide ni stubove obliznjeg mosta Slobode. Onda su se povezali s Vladimirom Jankovicem, profesorom istorije meteorologije na Univerzitetu u Mancesteru i saradnikom svetski priznatog TV kanala „Diskaveri”. On im je, na osnovu engleskih arhiva, potvrdio da je te 1716. godine u Evropi vladala izuzetno jaka zima i da su ljudi masovno bezali prema jugu.
Eugen Savojski, vojskovodja koji je umeo i korisno da sanja.
Bastioni, sancevi, kapije...
Na 112 hektara, odnosno 112.000 kvadratnih metara, ugnezdila se Petrovaradinska tvrdjava, na tri puta vecem prostoru nego sto je, nesto juznija, Beogradska. A na njoj kilometri utvrda, sanceva i svakojakih zdanja neophodnih da bi zivot u njoj tekao bez preterane bojazni za sigurnost. Uostalom, zato je i gradjena da joj cak ni razorni zemljotres iz 1726. nije previse naudio, a vojske su je mahom zaobilazile u velikom luku.
Bastioni, jedno od glavnih obelezja tvrdjave i umnogome novina za vreme gradnje, zapravo su bedemi s vise takozvanih preloma koji omogucavaju unakrsnu vatru ispred jakih grudobrana, a sve da bi ucinak neprijateljske artiljerije smanjili na najmanju mogucu meru. Prvi koji je ovde podignut nosi ime austrijskog cara Leopolda I Habzburskog (1657-1705), tu je i bastion svetog Luja, odnosno markgrofa i vojskovodje Ludviga Badenskog (1655-1707) koji je 1691. godine konacno isterao Turke iz Petrovaradina. Potom se podize bastion svetog Josifa, po austrijskom caru Josifu I, te onaj nazvan po papi Inokentiju IV.
Naravno da je nezamislivo da neki od bastiona ne nosi ime carice Marije Terezije koja, istina, tu nikad nije bila, ali su njene zapovesti omogucavale dalju gradnju tvrdjave, dok je bastion Hornverk najveci i najistureniji poligon na Petrovaradinu. Svoju ulogu u odbrani od moguceg napada imali su i bastioni svetog Ignacija i svetog Ernesta. Vazan je bio i takozvani Provijantski bastion koji je posadi obezbedjivao opskrbu.
Svaka tvrdjava koja bi da veruje da je neosvojiva nezamisliva je bez sanceva. A ovde ih ima gotovo na sve strane. Od onih dubokih, zemljanih, koji su bili (ne)savladiva zamka za neprijatelja, do vodenih u podgradju tvrdjave koji nisu mamili ni najbolje plivace.
Da bi se uslo (i izaslo) u jedan ozbiljno utvrdjen grad, neophodne su i kapije. U Petrovaradinu ih nije lako i samo pobrojati: kapija Leopolda Badenskog, Dvorska kapija, kapija cara Karla VI, Molinarijeva kapija (po baronu koji je dugo bio komandant tvrdjave), Kamenicka kapija, kapije sanceva i bedema, kapija Hornverk, Sporedna kapija, Komunikaciona kapija, Vodena kapija, Provijantska kapija, Beogradska kapija, Nova kapija...
Tu su, naravno, i kasarne. Pre svega, ona koja cini prepoznatljivom siluetu Petrovaradina - Duga kasarna, danas hotel „Varadin”. U Jednostavnoj kasarni sada je Istorijski arhiv Novog Sada. A Topovnjaca, Arsenal ili Mamulina kasarna - kako je sve nazivana, svakako je najznacajnija jednospratna zgrada s mansardom, gde se ugnezdio Muzej grada Novog Sada. U nekadasnjoj kasarni Hornverk danas se skoluju buduci umetnici, a u Podgradju se nalazila i Stara kasarna... Naredbom cara Josifa II od 6. jula 1786. godine, franjevacki samostan pretvoren je u vojnu bolnicu koja i danas sluzi za iste potrebe...
Vazan deo u zivotu tvrdjave nesumnjivo su bili i brojni magacini za municiju, barutane, bunari neophodni u vremenu moguce opsade, dve visece osmatracnice na ispustima bastiona, stale za konje... Ali i Paradni plac na kome se vrsila smotra posade, docekivali vazni gosti i proslavljali vazni datumi...
Nepravedno bi bilo preskociti Oficirski paviljon, Podoficirsku menzu, te Izolovani paviljon koji je najvisim gostima ponajvecma sluzio za odmor i razonodu. Ni u krcmama se nije oskudevalo i sve su, bez izuzetka, bile „Kod” nekog: „Kod zvezde”, „Kod jagnjeta”, „Kod zelenog drveta”, „Kod slona”, „Kod jelena”, „Kod divljeg coveka”, „Kod crnog orla”, „Kod crnog kotla”, „Kod crnog medveda”...
Iako nikad nije bila u Petrovaradinu, carica Marija Terezija carski je brinula o njegovoj izgradnji.
Kilometri pod zemljom
Otkad je sveta i veka podzemlje je smatrano svojevrsnom skrivnicom, utocistem koje nudi pouzdanu zastitu svima koji nisu radi, ili spremni, da stvari resavaju licem u lice. Graditelji Petrovaradina znali su da moze da se desi da neprijatelj nekako ipak uspe da prodre u tvrdjavu i resili su da izgrade podzemne hodnike i galerije, pravi mali podzemni grad.
I punih jedanaest godina, od 1765. do 1776, oko 400 minera - predvodjenih austrijskim inzenjerskim majorom Alfredom Srederom - gradilo je takozvani protivminski sistem ili splet podzemnih hodnika i galerija. Cilj je bio da se posada sto uspesnije suprotstavi neprijatelju koji je, ne daj boze, uz pomoc mina uspeo da prodre u tvrdjavu. Za tu svrhu je, na cetiri sprata, prokopano nesto vise od 16.000 metara hodnika, odnosno galerija odredjenih namena. Svaka galerija imala je oznaku za polozaj (I-IV), broj hodnika (1-527), namenu i ime uglavnom dobijeno po nekom od austrijskih careva ili plemica. Kad su radovi zavrseni (konacno 1783), ovaj sistem bio je treci po velicini u Evropi, odmah iza tvrdjava Luksemburg (23 kilometra) i Josefov (45 kilometara) u danasnjoj Ceskoj.
U podzemlju tvrdjave, gde je prokopan i veliki bunar precnika 3,5 a dubine 39 metara, smestilo se i 12.000 puskarnica kao i 155 otvora za dejstvo artiljerijskom vatrom. Uza sve to, unutra je moglo da se nagura oko 6000 vojnika. Tesko onom ko bi uspeo da se probije s ovu stranu zidina utvrde. To je, uostalom, i isprobano 21. maja 1768. godine kad je graditelje posetio prestolonaslednik, buduci car Josif II. A da je proba bila vise nego uspesna govori i podatak da je tada, prekoredno, major Sreder unapredjen u cin generala.
Danas radoznalci, pod odgovarajucim osvetljenjem i s prigodnim mapama, mogu da prosetaju kilometar i po dugackim hodnicima ispod same Gornje tvrdjave. Ostali hodnici i galerije nisu osvetljeni, ali je prava pustolovina provuci se kroz bar deo njih. Kad ugasis baterijsku lampu i zaustavis disanje, jedino cujes otkucaje sopstvenog srca. I onda tesis samog sebe da to nije od straha, nego od napornog krivudanja i saginjanja tamo-amo. Ali, vredi...
Na kraju valja napomenuti da je u celom podzemlju obezbedjena ventilacija, da je stalna temperatura u svim prostorijama 12 stepeni Celzijusa, da je mahom ozidano vrucim krecom, peskom i ciglom, ali i da postoje nezidani hodnici i galerije, ono ako neprijatelj uspe da se uvuce u njih pa da se onda lakse sruse i zatvori opasan prolaz.
Pogled iz podzemlja na deo bastiona nazvanog po papi Inokentiju IV.
Toranj sa satom
Gradjanima Novog Sada, s druge strane reke, sat odavno nije neophodan. Uvek mogu da bace pogled prema Petrovaradinu, odnosno bastionu Ludviga Badenskog. Posebno zato sto velika kazaljka pokazuje sate, a mala minute. To je ucinjeno da bi „i ladjari i Madjari” iz daljine videli koje je doba dana. U pun sat se smenjivala straza, pa minuti i nisu bili tako vazni a u vreme kad ga je carica Marija - pocetkom 18. veka - poklonila Petrovaradinu nikome se nije preterano zurilo.
Mada je stara kula porusena polovinom 18. stoleca kad je podignuta ova sadasnja, glomazni satni mehanizam ostao je isti. Precnik satnih krugova je oko 2,5 metara, a u samom satu nalaze se tri kugle (76 kilograma) i setalica. Navija se svakog dana rucno i za to je dugo, sve donedavno, bio zaduzen Lajos Lukac. Brojcanik se nalazi na sve cetiri strane baroknog tornja, a brojevi su ispisani rimskim ciframa, kao sto je obicaj na svim hriscanskim crkvama. Na jabuci tornja je vetrokaz s kompasom koji pokazuje strane sveta, a njegova zastava na jarbolu nema koplje nego - srce.
Zanimljivo je da ovaj sat, inace simbol Petrovaradinske tvrdjave, zovu i „pijani sat”. Nije da je bas sklon picu, vec mu se ne zuri kad je hladno a tutnji kad je vrucina. Ne zna se da li su se raniji stanovnici Petrovaradina na to zalili, ali se zna da su tokom 18. stoleca morali, svi odreda, da placaju satarinu, bez obzira na to sto su se mnogi kleli da oni sami, i bez njega, znaju koliko je sati.
Beogradska kapija, jedan od najvelicanstvenijih sacuvanih objekata u Podgradju, sagradjena je 1753. godine.
Ovde, onde, tuda, svuda...
Tako duga povest o tvrdjavi je, razumljivo, ukrasena kojekakvim pricama i legendama.
Prvo valja reci da su u njen sastav ulazili i Podgradje, i Ratno ostrvo i Mostobran.
Podgradje, svojevremeno poznato kao Vodeni grad, bilo je stambeno naselje okruzeno testerastim opkopom. Unutar njega bile su podignute stapske zgrade, kasarne, vojni paviljoni, stambene kuce, administrativna zdanja, inzenjerijska direkcija, velika vojna pekara, stovarista oruzja i kazamati.
Ratno ostrvo s utvrdom dugo je bilo vazan deo odbrambenog lanca, sve dok ga nabujali Dunav - verovatno ljubomoran na utvrdjenje na svojoj desnoj obali - nije preplavio.
Mostobran je jos od 1694, dve godine nakon pocetka prvih radova na tvrdjavi, bio sastavni deo njenog odbrambenog sistema. Bilo je to utvrdjenje s bedemima i kapijama zvezdastog oblika koje je sluzilo kao zastita (pontonskog) mosta koji je spajao levu i desnu obalu Dunava i iz kog je kasnije nastala takozvana Srpska varos, potonji Novi Sad.
Prica veli da se njime prelazilo samo od proleca do jeseni i da je pred zimu rasklapan i cuvan u zimovniku. Novosadjani i Petrovaradinci bili su oslobodjeni placanja mostarine, a drugi su se snalazili kako koji, s obzirom na to da je placanja bilo oslobodjeno samo ono sto je noseno u rukama i na ledjima, pa su to neki domisljati Fruskogorci koristili noseci izmedju sebe burence vina.
I legende su sastavni deo istorije svake ozbiljne varosi. Tako se na Petrovaradinu odavno traga za skrivenim blagom o cemu, pored ostalog, svedoce i stotine metara razvaljenih cigli u podzemlju koje je, bar tako oni misle, svojevremeno moglo da sluzi i kao pouzdana banka. Jer, ne treba izgubiti iz vida da je upravo ovde, pred opasnoscu od Napoleona, becki dvor sklonio sve sto je mislio da je vredno, pa, je l’, mozda nisu sve pokupili. Uz to, i Turci su odavde bezali glavom bez obzira i nisu stizali, spasavajuci calmu, da ponesu sve sto su prethodno popljackali.
Ovde se, bar u legendi, nastanila i „ala koja je vojnika zaklala”, ona prava, ogromna. I dugo se ona, uglavnom podzemljem, baskarila sve dok na videlo nije isplivala prica da je to, u vreme kraljevine Jugoslavije, izmislio neki podoficir iz Crne Gore koji je u svadji ubio svog zemljaka. Plaseci se krvne osvete, slozio je pricu da je ubijeni uhapsen greskom i zatvoren u podzemlje tvrdjave. E, tu je onda neka neman, prava ala, sebi priredila pristojnu gozbu.
Srecom, danas tvrdjavom, ali i delom njenog podzemnog lavirinta, caruju umetnici smesteni u cetrdesetak ateljea, a sredinom jula stizu mladi iz dobrog dela sveta da bi uzivali na Egzitu, vec godinama najvecem muzickom festivalu u jugoistocnoj Evropi.
Mozda se, na kraju, sve dugoveke price umotane u kojekakve istorijske okvire i zavrsavaju muzikom, samo je vazno da ona, muzika, ume da se cuje.
Petar Milatovic
Snimio Nenad Seguljev
link
Tvrdjava koju su sacuvale macke
Tesko da igde na svom dugom putu Dunav ume tako ljubomorno da se uzjoguni kao ispod ovog velicanstvenog spomenika ljudskog umeca, ali i da s uvazavanjem dozvoli da se obrisi njegovih bastiona i kula samozadovoljno lickaju u njegovom vodenom ogledalu
Ilustrovala Silva Vujovic
Pesnik s ovih prostora pevao je, svojevremeno, da „gde god nadjes zgodno mesto tu drvo posadi”. Mnogo, ama bas mnogo, pre njegovog „zmajevanja” na hridini Fruske gore, tik iznad desne obale Dunava, u vreme koje zovemo praistorija, covek je - tragajuci za zgodnim mestom - upravo ovde posadio svoju prvu nastambu. Arheolozi vele da su nasi preci iz paleolita, negde u razdoblju izmedju 19.000 i 15.000 godina pre nase ere, resili da napuste pecinu, kao dotad sigurno utociste, i smeste se na Petrovaradinskoj steni. Toliko o trajanju naselja na mestu gde se vec vekovima kocoperi jedna od najvecih i najocuvanijih tvrdjava ne samo u Evropi.
A ovakva kakva je danas, Petrovaradinska tvrdjava krupnjala je nesto preko 90 godina, od 1692. do 1780. Naravno, s duzim ili kracim prekidima, zavisno od potreba i novca, a sve uz brizno nadgledanje mnogih vladara i vojskovodja. I, razumljivo, graditelja koji su svoj (provereni) kameni rukopis vec ostavili sirom Evrope, a ovde udarili konacni pecat svom umecu.
Ko zna da li bi ta sveopsta briga ostavila ovako upecatljiv trag da se u celu pricu nisu umesale - macke. Po legendi, one su uzidjivane u najvaznije delove utvrde kako bi tvrdinja odolela i vremenu i ljudima posto, je l’, macka ima devet zivota. Predanje se prenosilo i strelama i artiljerijskim hicima, a neku vrstu potvrde nalazilo je i u kamenom reljefu macje glave koji se danas cuva u Muzeju grada Novog Sada. Da to nije bila tek usputna prica, poput one „trla baba lan da joj prodje dan”, posvedocili su i radnici koji su posle Drugog svetskog rata obnavljali osteceni deo utvrde. Oni su, po sopstvenom (saputavom) kazivanju, na mnogim mestima nasli mumificirana tela macaka koja su se, cim bi ih dodirnuli, pretvarala u prah.
Da bismo dugu i bogatu povest Gibraltara na Dunavu, kako od davnina mnogi zovu Petrovaradinsku tvrdjavu, smestili u jedan novinski tekst, mozda je ponajbolje ispisati je deo po deo, ciglu na ciglu, uostalom kako je i nastajala.
Petrovaradin je dobio grb odlukom beckog Ratnog veca 6. oktobra 1751. godine.
Pre tvrdjave
Istrazivanjem ostataka naselja iz mladjeg bronzanog doba (3000 godina pre nase ere), arheolozi su na ovom mestu nasli i bedeme ojacane koljem i palisadama koji na nedvosmislen nacin svedoce da je ovde i tada bila vojna utvrda, da se covek branio od coveka. I da su se s one strane bedema smenjivale razlicite kulture.
Tako je sto godina pre Hrista ovaj kraj pripadao Keltima, a onda su Rimljani granicu svog carstva prosirili do mutnog Dunava i izgradili niz utvrdjenja povezanih u odbrambeni sistem nazvan Rimski podunavski limes. Jedna od utvrda bio je i Kuzum (Cusum) izgradjen na mestu gde se danas nalazi tvrdjava. Skiti skitaju okolo-naokolo, Huni se muvaju na sve strane, sunjaju se Istocni Goti i Gepidi koje ganjaju Avari, a njih Bugari sa sve carem Samuilom. Ni Vizantija nije odolela izazovu da svoje koplje pobode na hridinu iznad Dunava. Istorija pominje i potomke nestalog plemena Hazara.
Vazan datum u povesti Petrovaradina svakako je 1235. godina kad je tu ugarski kralj Bela IV naselio monahe cistercite iz francuske pokrajine Sampanje. Vazan zato sto su oni oko manastira podigli (pravu) tvrdjavu. Neki spisi govore da je u poslednjoj cetvrtini 15. stoleca vlasnik tvrdjave bio i Rodrigo Bordzija, potonji papa Aleksandar VI.
Pouzdano je, pak, da su potom Turci, sabljama i handzarima ispisujuci sami sebi pozivnicu za becki valcer mnogo pre rodjenja oca i sinova Straus, Petrovaradin proglasili za svoju kasabu verujuci da je ona „kljuc za Budim”. I onda je, uz varakanje ratne srece, kljuc prelazio iz ruke u ruku, od Turaka Austrijancima i obratno, i tako nekoliko puta. Sve do 1692. godine kada, odlukom Dvorskog ratnog saveta u Becu, pocinje gradnja buduce najvece tvrdjave u Austrijskoj carevini. Princ Kroj je 18. oktobra 1692. godine, po nalogu cara Leopolda I, povelju s odlukom o gradnji pohranio na mestu bastiona svetog Leopolda, prvog objekta izgradjenog u sklopu Petrovaradinske tvrdjave. Danas je nepoznato gde se tacno nalazi taj dragoceni dokument.
Jan van Huhtenburg: „Bitka kod Petrovaradina” (1717). Inace, ovaj holandski slikar bio je u sluzbi Eugena Savojskog, po cijim uputstvima je naslikao deset njegovih bitaka na evropskim bojistima.
Graditelji
Povest pocesto ume da bude surovo nepravedna. Jer, malo ko ce zastati u odgovoru na pitanje ko je graditelj Petrovaradinske tvrdjave. Najveci deo ce, gotovo horski, odgovoriti da je to markiz Sebastijan Voban (1633-1707), francuski vojskovodja, arhitekta i pisac iz vremena Luja IV. Da, ali on nikad nije ni krocio na ove prostore, a ne da je s planom u rukama hodao nad talasima Dunava!
U Evropi tog doba Voban je uvazavan kao najumesniji arhitekta po cijem sistemu je izgradjen niz znacajnih tvrdjava. Jer, sredinom 17. stoleca pocinje da preovladava vatreno oruzje, narocito artiljerija, te se u Zapadnoj Evropi menja nacin izgradnje tvrdjava. Smanjuje se visina kula i bedema, a povecava debljina i povrsina same utvrde. Grade se bastioni s vise preloma, za unakrsnu vatru, ispred grudobrana i bedema. A Petrovaradin je bio nameran da bude znacajan bedem neprijatelju i onda je, sto da ne, preuzeta ideja nekoga ko se u tome vec oprobao i dokazao. I tako je Voban stigao, ali i ostao, ovde.
Prvi plan Petrovaradina, pak, uradio je inzenjerski pukovnik Kajzersfeld, dok je drugi nacrt umece geografa i putopisca, italijanskog grofa Marsilija. Pocetne radove izvodio je vojni graditelj Vamberg, posle njega stize Gisenbir, za njim Doksat, Manet i Sreder. Gradnju su nadzirali princ Eugen Savojski, grof Karafa i, na kraju, prestolonaslednik, buduci car Josif II koji su - svaki za svoje vreme - racune morali da polazu austrijskim vladarima: Leopoldu I, Josifu I, Karlu IV i Mariji Tereziji.
Lepo, ali sta je bilo s hiljadama onih bezimenih koji su sve te silne ideje, planove i naredjenja morali da sprovedu u delo? Veci deo radne snage cinili su kmetovi s obliznjih imanja, vojnici (uglavnom pripadnici srpske milicije), zatvorenici, ratni zarobljenici i najamnici. Rad je bio toliko tezak da je za vreme gradnje stradalo mnostvo ljudi. Neki sturi podaci kazuju da ih je, posebno u poslednjoj etapi gradnje, dnevno umiralo izmedju 50 i 70, te ne cudi ni kletva dotekla iz tog vremena: „O, junace, dabogda ti dusa Varadin gradila!”
Uz to, preko potreban materijal dovozen je rdjavim drumovima i nabujalim vodama cak iz daleke Stajerske, iz Srema, Slavonije i severne Ugarske. Sve je bilo podredjeno podizanju kamene zastite koja ce beckom dvoru, bar sto se tice opasnosti po Carstvo s te strane, omoguciti da se bezbrizno divi lepoti i gracioznosti lipicanera iz svoje bogate ergele. Jer, pocetkom 19. veka Petrovaradin je - sa svojih 4000 vojnika u kasarnama, barutanama prepunim municije i sa 400 topova razlicitog kalibra - postao najbezbednija tvrdjava Carstva.
Plan Petrovaradina iz 1768. godine.
Sneg u avgustu
Da li je 5. avgusta 1716. godine sneg zaista pokrio breg ili je to samo jedna od mnostva legendi koje bi da u redove pobednika kao saborca svrstaju za moral ratnika tada vaznu „visu silu”? Prica veli da je, tek sto je pocela gradnja tvrdjave, pred nju banula ogromna turska vojska s oko 150.000 bojovnika. U garnizonu je od straha drhturilo 8000 soldata. I onda je, s blizu 70.000 vojnika, svojima u pomoc pritekao Eugen Savojski.
Predanje kazuje da je, pred samu bitku, proslavljeni vojskovodja ubedio svoje trupe da mu je u san dosla Bogorodica i da mu je poverila da ce sigurno pobediti. Bitka na obroncima Fruske gore, izmedju Sremskih Karlovaca i Petrovaradina, pocela je u 7 izjutra, kad je - na iznenadjenje svih, pogotovo lako obucenih turskih trupa - pao sneg. Cetiri sata kasnije Turci su potuceni do nogu, cak je stradao i njihov zapovednik, vezir Damid Ali-pasa.
U cast pobede, na Tekijama, jednom od kljucnih mesta boja, Eugen Savojski je crkvi inace posvecenoj Sneznoj Gospi poklonio ikonu Bogorodice, onu istu koja je za vreme boja visila u njegovom satoru. Jos valja reci da se i danas, uoci 5. avgusta, oko crkve priredjuju litija i procesije u kojima ucestvuju i pravoslavci, i rimokatolici i protestanti jer su se u njoj, svojevremeno, nalazila tri oltara, po jedan za svaku od pomenutih veroispovesti. Zanimljivo je, takodje, da se i danas na jednom od kubeta zajedno nalaze krst i polumesec, simbol da je ova bogomolja nekada pripadala i muslimanima.
Grupu mladih zaljubljenika u Petrovaradinsku tvrdjavu i njenu povest, koji vec nekoliko godina pokusavaju da odgonetnu bar neke od mnogih ovdasnjih tajni, zaintrigirala je legenda o snegu 5. avgusta. Prvo su, dve godine zaredom, 2005. i 2006, tog dana na samoj tvrdjavi, sasvim nenadano doziveli veliko nevreme praceno silnom olujom i jakom kisom.
Prosle godine cak nisu mogli da vide ni stubove obliznjeg mosta Slobode. Onda su se povezali s Vladimirom Jankovicem, profesorom istorije meteorologije na Univerzitetu u Mancesteru i saradnikom svetski priznatog TV kanala „Diskaveri”. On im je, na osnovu engleskih arhiva, potvrdio da je te 1716. godine u Evropi vladala izuzetno jaka zima i da su ljudi masovno bezali prema jugu.
Eugen Savojski, vojskovodja koji je umeo i korisno da sanja.
Bastioni, sancevi, kapije...
Na 112 hektara, odnosno 112.000 kvadratnih metara, ugnezdila se Petrovaradinska tvrdjava, na tri puta vecem prostoru nego sto je, nesto juznija, Beogradska. A na njoj kilometri utvrda, sanceva i svakojakih zdanja neophodnih da bi zivot u njoj tekao bez preterane bojazni za sigurnost. Uostalom, zato je i gradjena da joj cak ni razorni zemljotres iz 1726. nije previse naudio, a vojske su je mahom zaobilazile u velikom luku.
Bastioni, jedno od glavnih obelezja tvrdjave i umnogome novina za vreme gradnje, zapravo su bedemi s vise takozvanih preloma koji omogucavaju unakrsnu vatru ispred jakih grudobrana, a sve da bi ucinak neprijateljske artiljerije smanjili na najmanju mogucu meru. Prvi koji je ovde podignut nosi ime austrijskog cara Leopolda I Habzburskog (1657-1705), tu je i bastion svetog Luja, odnosno markgrofa i vojskovodje Ludviga Badenskog (1655-1707) koji je 1691. godine konacno isterao Turke iz Petrovaradina. Potom se podize bastion svetog Josifa, po austrijskom caru Josifu I, te onaj nazvan po papi Inokentiju IV.
Naravno da je nezamislivo da neki od bastiona ne nosi ime carice Marije Terezije koja, istina, tu nikad nije bila, ali su njene zapovesti omogucavale dalju gradnju tvrdjave, dok je bastion Hornverk najveci i najistureniji poligon na Petrovaradinu. Svoju ulogu u odbrani od moguceg napada imali su i bastioni svetog Ignacija i svetog Ernesta. Vazan je bio i takozvani Provijantski bastion koji je posadi obezbedjivao opskrbu.
Svaka tvrdjava koja bi da veruje da je neosvojiva nezamisliva je bez sanceva. A ovde ih ima gotovo na sve strane. Od onih dubokih, zemljanih, koji su bili (ne)savladiva zamka za neprijatelja, do vodenih u podgradju tvrdjave koji nisu mamili ni najbolje plivace.
Da bi se uslo (i izaslo) u jedan ozbiljno utvrdjen grad, neophodne su i kapije. U Petrovaradinu ih nije lako i samo pobrojati: kapija Leopolda Badenskog, Dvorska kapija, kapija cara Karla VI, Molinarijeva kapija (po baronu koji je dugo bio komandant tvrdjave), Kamenicka kapija, kapije sanceva i bedema, kapija Hornverk, Sporedna kapija, Komunikaciona kapija, Vodena kapija, Provijantska kapija, Beogradska kapija, Nova kapija...
Tu su, naravno, i kasarne. Pre svega, ona koja cini prepoznatljivom siluetu Petrovaradina - Duga kasarna, danas hotel „Varadin”. U Jednostavnoj kasarni sada je Istorijski arhiv Novog Sada. A Topovnjaca, Arsenal ili Mamulina kasarna - kako je sve nazivana, svakako je najznacajnija jednospratna zgrada s mansardom, gde se ugnezdio Muzej grada Novog Sada. U nekadasnjoj kasarni Hornverk danas se skoluju buduci umetnici, a u Podgradju se nalazila i Stara kasarna... Naredbom cara Josifa II od 6. jula 1786. godine, franjevacki samostan pretvoren je u vojnu bolnicu koja i danas sluzi za iste potrebe...
Vazan deo u zivotu tvrdjave nesumnjivo su bili i brojni magacini za municiju, barutane, bunari neophodni u vremenu moguce opsade, dve visece osmatracnice na ispustima bastiona, stale za konje... Ali i Paradni plac na kome se vrsila smotra posade, docekivali vazni gosti i proslavljali vazni datumi...
Nepravedno bi bilo preskociti Oficirski paviljon, Podoficirsku menzu, te Izolovani paviljon koji je najvisim gostima ponajvecma sluzio za odmor i razonodu. Ni u krcmama se nije oskudevalo i sve su, bez izuzetka, bile „Kod” nekog: „Kod zvezde”, „Kod jagnjeta”, „Kod zelenog drveta”, „Kod slona”, „Kod jelena”, „Kod divljeg coveka”, „Kod crnog orla”, „Kod crnog kotla”, „Kod crnog medveda”...
Iako nikad nije bila u Petrovaradinu, carica Marija Terezija carski je brinula o njegovoj izgradnji.
Kilometri pod zemljom
Otkad je sveta i veka podzemlje je smatrano svojevrsnom skrivnicom, utocistem koje nudi pouzdanu zastitu svima koji nisu radi, ili spremni, da stvari resavaju licem u lice. Graditelji Petrovaradina znali su da moze da se desi da neprijatelj nekako ipak uspe da prodre u tvrdjavu i resili su da izgrade podzemne hodnike i galerije, pravi mali podzemni grad.
I punih jedanaest godina, od 1765. do 1776, oko 400 minera - predvodjenih austrijskim inzenjerskim majorom Alfredom Srederom - gradilo je takozvani protivminski sistem ili splet podzemnih hodnika i galerija. Cilj je bio da se posada sto uspesnije suprotstavi neprijatelju koji je, ne daj boze, uz pomoc mina uspeo da prodre u tvrdjavu. Za tu svrhu je, na cetiri sprata, prokopano nesto vise od 16.000 metara hodnika, odnosno galerija odredjenih namena. Svaka galerija imala je oznaku za polozaj (I-IV), broj hodnika (1-527), namenu i ime uglavnom dobijeno po nekom od austrijskih careva ili plemica. Kad su radovi zavrseni (konacno 1783), ovaj sistem bio je treci po velicini u Evropi, odmah iza tvrdjava Luksemburg (23 kilometra) i Josefov (45 kilometara) u danasnjoj Ceskoj.
U podzemlju tvrdjave, gde je prokopan i veliki bunar precnika 3,5 a dubine 39 metara, smestilo se i 12.000 puskarnica kao i 155 otvora za dejstvo artiljerijskom vatrom. Uza sve to, unutra je moglo da se nagura oko 6000 vojnika. Tesko onom ko bi uspeo da se probije s ovu stranu zidina utvrde. To je, uostalom, i isprobano 21. maja 1768. godine kad je graditelje posetio prestolonaslednik, buduci car Josif II. A da je proba bila vise nego uspesna govori i podatak da je tada, prekoredno, major Sreder unapredjen u cin generala.
Danas radoznalci, pod odgovarajucim osvetljenjem i s prigodnim mapama, mogu da prosetaju kilometar i po dugackim hodnicima ispod same Gornje tvrdjave. Ostali hodnici i galerije nisu osvetljeni, ali je prava pustolovina provuci se kroz bar deo njih. Kad ugasis baterijsku lampu i zaustavis disanje, jedino cujes otkucaje sopstvenog srca. I onda tesis samog sebe da to nije od straha, nego od napornog krivudanja i saginjanja tamo-amo. Ali, vredi...
Na kraju valja napomenuti da je u celom podzemlju obezbedjena ventilacija, da je stalna temperatura u svim prostorijama 12 stepeni Celzijusa, da je mahom ozidano vrucim krecom, peskom i ciglom, ali i da postoje nezidani hodnici i galerije, ono ako neprijatelj uspe da se uvuce u njih pa da se onda lakse sruse i zatvori opasan prolaz.
Pogled iz podzemlja na deo bastiona nazvanog po papi Inokentiju IV.
Toranj sa satom
Gradjanima Novog Sada, s druge strane reke, sat odavno nije neophodan. Uvek mogu da bace pogled prema Petrovaradinu, odnosno bastionu Ludviga Badenskog. Posebno zato sto velika kazaljka pokazuje sate, a mala minute. To je ucinjeno da bi „i ladjari i Madjari” iz daljine videli koje je doba dana. U pun sat se smenjivala straza, pa minuti i nisu bili tako vazni a u vreme kad ga je carica Marija - pocetkom 18. veka - poklonila Petrovaradinu nikome se nije preterano zurilo.
Mada je stara kula porusena polovinom 18. stoleca kad je podignuta ova sadasnja, glomazni satni mehanizam ostao je isti. Precnik satnih krugova je oko 2,5 metara, a u samom satu nalaze se tri kugle (76 kilograma) i setalica. Navija se svakog dana rucno i za to je dugo, sve donedavno, bio zaduzen Lajos Lukac. Brojcanik se nalazi na sve cetiri strane baroknog tornja, a brojevi su ispisani rimskim ciframa, kao sto je obicaj na svim hriscanskim crkvama. Na jabuci tornja je vetrokaz s kompasom koji pokazuje strane sveta, a njegova zastava na jarbolu nema koplje nego - srce.
Zanimljivo je da ovaj sat, inace simbol Petrovaradinske tvrdjave, zovu i „pijani sat”. Nije da je bas sklon picu, vec mu se ne zuri kad je hladno a tutnji kad je vrucina. Ne zna se da li su se raniji stanovnici Petrovaradina na to zalili, ali se zna da su tokom 18. stoleca morali, svi odreda, da placaju satarinu, bez obzira na to sto su se mnogi kleli da oni sami, i bez njega, znaju koliko je sati.
Beogradska kapija, jedan od najvelicanstvenijih sacuvanih objekata u Podgradju, sagradjena je 1753. godine.
Ovde, onde, tuda, svuda...
Tako duga povest o tvrdjavi je, razumljivo, ukrasena kojekakvim pricama i legendama.
Prvo valja reci da su u njen sastav ulazili i Podgradje, i Ratno ostrvo i Mostobran.
Podgradje, svojevremeno poznato kao Vodeni grad, bilo je stambeno naselje okruzeno testerastim opkopom. Unutar njega bile su podignute stapske zgrade, kasarne, vojni paviljoni, stambene kuce, administrativna zdanja, inzenjerijska direkcija, velika vojna pekara, stovarista oruzja i kazamati.
Ratno ostrvo s utvrdom dugo je bilo vazan deo odbrambenog lanca, sve dok ga nabujali Dunav - verovatno ljubomoran na utvrdjenje na svojoj desnoj obali - nije preplavio.
Mostobran je jos od 1694, dve godine nakon pocetka prvih radova na tvrdjavi, bio sastavni deo njenog odbrambenog sistema. Bilo je to utvrdjenje s bedemima i kapijama zvezdastog oblika koje je sluzilo kao zastita (pontonskog) mosta koji je spajao levu i desnu obalu Dunava i iz kog je kasnije nastala takozvana Srpska varos, potonji Novi Sad.
Prica veli da se njime prelazilo samo od proleca do jeseni i da je pred zimu rasklapan i cuvan u zimovniku. Novosadjani i Petrovaradinci bili su oslobodjeni placanja mostarine, a drugi su se snalazili kako koji, s obzirom na to da je placanja bilo oslobodjeno samo ono sto je noseno u rukama i na ledjima, pa su to neki domisljati Fruskogorci koristili noseci izmedju sebe burence vina.
I legende su sastavni deo istorije svake ozbiljne varosi. Tako se na Petrovaradinu odavno traga za skrivenim blagom o cemu, pored ostalog, svedoce i stotine metara razvaljenih cigli u podzemlju koje je, bar tako oni misle, svojevremeno moglo da sluzi i kao pouzdana banka. Jer, ne treba izgubiti iz vida da je upravo ovde, pred opasnoscu od Napoleona, becki dvor sklonio sve sto je mislio da je vredno, pa, je l’, mozda nisu sve pokupili. Uz to, i Turci su odavde bezali glavom bez obzira i nisu stizali, spasavajuci calmu, da ponesu sve sto su prethodno popljackali.
Ovde se, bar u legendi, nastanila i „ala koja je vojnika zaklala”, ona prava, ogromna. I dugo se ona, uglavnom podzemljem, baskarila sve dok na videlo nije isplivala prica da je to, u vreme kraljevine Jugoslavije, izmislio neki podoficir iz Crne Gore koji je u svadji ubio svog zemljaka. Plaseci se krvne osvete, slozio je pricu da je ubijeni uhapsen greskom i zatvoren u podzemlje tvrdjave. E, tu je onda neka neman, prava ala, sebi priredila pristojnu gozbu.
Srecom, danas tvrdjavom, ali i delom njenog podzemnog lavirinta, caruju umetnici smesteni u cetrdesetak ateljea, a sredinom jula stizu mladi iz dobrog dela sveta da bi uzivali na Egzitu, vec godinama najvecem muzickom festivalu u jugoistocnoj Evropi.
Mozda se, na kraju, sve dugoveke price umotane u kojekakve istorijske okvire i zavrsavaju muzikom, samo je vazno da ona, muzika, ume da se cuje.
Petar Milatovic
Snimio Nenad Seguljev
link