Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 0:02:22 GMT -5
Nema bezazlenih sukoba
S pijace u rat
Desava se da se obicna i na prvi pogled bezazlena prepirka kupca i prodavca na pijaci najpre pretvori u fizicko koskanje, a zatim izrodi u izgred s ljudskim zrtvama da bi, potom, prerasla u medjunarodni ratni sukob s velikim gubicima u ljudstvu
Sukob vizantijske i ruske vojske iz jednog od vizantijskih anala
Dok savremeni covek koraca pored tezgi na kojima se nalaze gomile raznolikog povrca, obilje svakovrsnih mlecnih proizvoda ili brda zaklane i ociscene zivine, dok promice pored ljudi koji se cenkaju, prepiru ili ugodno caskaju, dok je, dakle, utonuo u to sarenilo boja, mirisa i ukusa, verovatno i ne razmislja o tome sta je zapravo pijaca.
Ona je osobeno mesto, zboriste na kom se moze osetiti bilo naroda, njegove vrline, kao sto su srdacnost, prisnost i spremnost da se drugi razume i da mu se pomogne, ali ne manje i njegove mane kao sto su niskost, prevrtljivost i najprizemnija zelja za podvalom.
Posebno su zanimljive velike pijace, zivopisni bazari u vaznim gradovima ili lukama, gde se medjusobno suceljavaju trgovci i kupci razlicitih naroda, gde se s raznih strana doprema raznovrsna roba, gde se susrecu ljudi koji se inace ni na jednom drugom mestu ne bi mogli sresti. Upravo na takvim mestima, gde se na osobit nacin dodiruju razlicite kulture, moguce je da dodje do verbalnih carki, proisteklih kako iz nepodudarnih pogleda na cenu izlozene robe, tako i iz nedovoljnog poznavanja jezika i razlicitih civilizacijskih obrazaca po kojima su ustrojeni ucesnici u trgovini.
Takve prepirke najcesce ostaju u ravni uvreda, uzrujanosti ucesnika i ovlas izrecenih pretnji. Desava se, medjutim, da se te carke izrode u fizicki obracun, kad se snaga stavova ne brani samo recima i decibelima, nego se posegne i za pesnicama kao sredstvom ubedjivanja. Tada se, najcesce, trezveniji i pribraniji ucesnici i svedoci ovakvih zbivanja umesaju i na razborit nacin uspevaju da razdvoje sukobljene.
Desava se, katkad, da najostrasceniji u sukobu posegnu za oruzjem pa se sve zavrsi na najgori moguci nacin - necijom pogibijom. Desava se i to da upravo takva pijacna carka dovede do sukoba dveju drzava, do medjunarodnog sukoba s tesko sagledivim posledicama, do rata koji sobom nosi veliki broj zrtava. U ovom prilogu izabrali smo tri takva slucaja koji uverljivo kazuju do cega sve mogu da dovedu najobicnije prepirke na pijaci.
Carigrad, 1043. godine
Veze Vizantinaca i Rusa otpocele su u 9. veku i u sledeca dva stoleca uglavnom su obelezene kako zeljom ovih drugih da osvoje Carigrad, tako i veoma razgranatim trgovackim vezama. Cetiri puta Rusi su nasrtali na vizantijsku prestonicu - 860, 907, 941. i 1043. godine - i isto toliko puta bili su porazeni. Medjudrzavni ugovori, koji su sklopljeni 911. i 944. godine, uredjivali su trgovinske veze izmedju dva naroda. Ruski trgovci u Vizantiju su uglavnom donosili one proizvode koje Carstvo nije imalo, kao sto su krzno (dabar, samur, hermelin, crna lisica i veverica), vosak i med, a odatle su u svoju zemlju odnosili prevashodno raskosne proizvode - zlato, svilene tkanine, voce, vino i razni nakit - za vladarski dvor i velikase.
Poslednji put Rusi su pokusali da zauzmu Carigrad 1043. godine. Povod za ovaj pohod bio je neobican, ali i veoma zivotan. Na pijaci u Carigradu doslo je do svadje izmedju ruskih i vizantijskih trgovaca. U raspravi, koja je ubrzo poprimila obelezja fizickog obracuna, ubijen je jedan Rus. Cinjenica da je bila rec o vrlo uglednom dosljaku iz kijevske Rusije dala je narocitu tezinu ovom neprijatnom slucaju s pijace u vizantijskoj prestonici i dodatno je opteretila odnose Carigrada i Kijeva.
Rusija je svoj odgovor dovela u vezu s davnasnjim snom da jednostavno osvoji velegrad na Bosforu, pa je otpocela opsezne pripreme za napad na najjacu tvrdjavu srednjovekovnog sveta. Kijevski vladar Jaroslav Mudri (1019-1054) opremio je flotu od cetiri stotine brodova i stavio je pod komandu svog starijeg sina Izjaslava, novgorodskog kneza. Narocito za ovu priliku trupe su sakupljene u Skandinaviji, cijim je ziteljima ratovanje bilo poput maternjeg jezika, te je napad poprimio zastrasujuce odlike poznatih vikinskih pljackaskih pohoda.
Ovoga puta zatajila je inace veoma pouzdana vizantijska obavestajna sluzba koja je u slicnim prilikama uvek uspevala da blagovremeno sazna odakle preti opasnost i o tome obavesti carigradsku vladu.
Vizantijskom „intelidzens servisu” jednostavno su promakle opsezne pripreme Rusa za napad, kao i njihovo priblizavanje Konstantinopolisu. Uprkos tome, vizantijski odgovor usledio je na vreme i bio je krajnje delotvoran i svirep.
Rusi su iznenadili Vizantince i pojavili su se na severnom ulazu u Bosfor. Bez oklevanja, vasilevs Konstantin IX Monomah (1042-1055) sakupio je na brzu ruku vizantijsku flotu i krenuo u susret ruskom brodovlju. U takvim okolnostima, naravno, sukob se vise nije mogao izbeci. Prethodno je vizantijski car iz predostroznosti naredio da se utamnici i protera svaki ruski trgovac u Carigradu, kao i svi ruski najamnici u prestonici. Postojala je sumnja da oni podrzavaju napadace i cak saradjuju s njima. U tom trenutku, za vizantijsku vladu bilo je od sporednog znacaja da li je ovakva sumnja osnovana ili nije.
U pomorskoj bici, koja se vodila nadomak ulaza u Bosfor, vizantijska mornarica potpuno je satrla rusku flotu. Dosljaci sa severa potuceni su zahvaljujuci zdruzenom ucinku „grcke vatre”, za koju nisu imali odgovarajucu odbranu, bure i podmuklih vodenih struja u morskom tesnacu koji odvaja tlo Evrope od kopna Male Azije, a znanih samo Vizantincima. Ruski gubici u ljudstvu bili su toliki da se pomorska bitka pretvorila u pravi pokolj. Osim toga, mnogobrojnim ruskim zarobljenicima za odmazdu odsecena je desnica, a onda su te ruke - kao prekor i opomena svakome ko se usudi da ustane protiv poretka ustrojenog od Boga - javno izlozene na zidinama Carigrada.
U toj svetlosti o bici kazuje i savremenik Mihailo Psel, cuveni filozof, istoricar i drzavnik. S gledista ohole vizantijske nadmenosti, on je opisuje kao „pobunu Rusa”, posledicu „jarosti i besa” koje je ta „varvarska rasa” uvek osecala prema „nadmocnosti Romeja (Vizantinaca)”. Grcku rec hegemonija, koju ovom prilikom upotrebljava Psel, savremeni istrazivaci razlicito su tumacili. Neki od njih shvataju je u znacenju „carstva”, a drugi u njoj prepoznaju vizantijski „imperijalizam” i obicajno romejsko pravo na politicki suverenitet nad Rusijom.
Pobeda dela ruskih brodova nad jednom vizantijskom flotilom, blizu obala Trakije, nije imala nikakav uticaj na konacni ishod ovog rata. Da ruski poraz bude potpun doprinelo je zarobljavanje velikog broja vojnika koji su pokusali da se kopnom vrate kuci, ali su im vizantijski odredi preprecili put i osujetili njihovu nameru. Osam stotina Rusa dovedeno je u Carigrad gde ih je sacekala kazna koja je tri decenije ranije, posle bitke na Belasici 1014. godine, snasla Samuilove vojnike: bili su nemilosrdno oslepljeni i na taj nacin okoncan je ovaj rat.
Onda su usledili dugotrajni pregovori i 1046. godine sklopljen je mirovni sporazum po kom su preostali ruski zarobljenici pusteni kuci. Tom prilikom ili, mozda, nesto kasnije utanaceno je da jedna vizantijska princeza, verovatno kcerka cara Konstantina IX Monomaha, podje za Vsevoloda, mladjeg sina kijevskog kneza Jaroslava Mudrog. Dete rodjeno u ovom braku 1053. godine, Vladimir Monomah, istaknuta je licnost ruske srednjovekovne istorije: bio je uspesan drzavnik, veliki kijevski knez (1113-1125), a ostao je upamcen i kao darovit pisac.
Tana, 1343. godine
Cetrdesetih godina 14. stoleca doslo je do velikog sukoba izmedju tatarske drzave Zlatne horde i italijanskih pomorskih republika. Sve je pocelo jednim gotovo bezazlenim ispadom koji se pretvorio u ozbiljan rat s neocekivano razgranatim medjunarodnim posledicama. Na pijaci u Tani, glavnoj djenovljanskoj koloniji za trgovinu sa Zlatnom hordom, avgusta ili septembra 1343. godine, izbila je carka, jedna od onih koje su se skoro svakodnevno dogadjale na sarolikim bazarima luckih gradova gde su se dodirivali razni svetovi i narodi. U svadji mestana i Mlecana stradao je jedan Tatarin. To je do te mere rasrdilo njegove sunarodnike da su oni, dodeljujuci sebi ulogu izvrsioca pravde, u besu pretukli i opljackali tamosnje hriscansko stanovnistvo, mahom gradjane italijanskih republika Venecije, Djenove i Firence.
Ovaj dogadjaj na pijaci doveo je do velikog spora izmedju Zlatne horde i, prvenstveno, ligurijske drzave, odnosno Djenove. O pomenutom sukobu u Tani izvestava vizantijski car, pisac i monah Jovan Kantakuzin.
Novi tatarski kan Dzanibeg (1342-1357), koji je posle kratkotrajne vladavine starijeg brata Tinibega (1341-1342) nasledio presto svog oca Uzbega (1312-1341), na pomenuta zbivanja odgovorio je po kratkom postupku: zauzimanjem Tane i proterivanjem italijanskih gradjana, cime je Djenova posle vise od sedamdeset godina posedovanja zauvek izgubila ovaj vazan lucki grad na uscu Dona u Azovsko more. Doslo je, izmedju ostalog, i do znacajnog kolebanja cena na trzistu tako da su se, na primer, cene zacina i svile u Italiji udvostrucile.
Posledice ovih dogadjaja vrlo brzo morao je da oseti i sam Carigrad. On ih je iskusio na veoma neprijatan nacin jer mu je zapretila velika oskudica zivotnih namirnica, pre svega zita i usoljene ribe, sto je za posledicu moglo da ima i poremecaj drustvene klime u prestonici. Dopremanje zita iz Trakije, koje je u mirnim uslovima bilo dovoljno za potrebe „carice gradova”, osetno je smanjeno u godinama gradjanskog rata (1341-1347). Neprestani pokreti raznih vojski, a pogotovo boravci turskih trupa koji nisu jenjavali ni u ovom razdoblju, imali su poguban ucinak na tamosnju ekonomiju. Postojao je, doduse, jos jedan nacin da se zito nabavi, s obzirom na mogucnost Mlecana da obezbede dovoz ove vazne zivotne namirnice iz maloazijskih oblasti, koje su se nalazile pod turskom vlascu. Medjutim, u predvecerje dolaska snazne antiturske lige hriscanskih sila u predeo Smirne ove trznice bile su zatvorene.
Stavise, s te strane, sa Krima, u vizantijsku prestonicu, a zatim i u citavo Carstvo, pa i celu Evropu uostalom, ubrzo su pokuljale daleko vece i ozbiljnije nevolje. Posle osvajanja Tane, ratoborni tatarski kan Dzanibeg ustremio se i na drugu djenovljansku crnomorsku koloniju, Kafu, koju je s prekidima opsedao sve do pocetka 1347. godine. Nemocni da vojnim sredstvima zauzmu grad, mongolski napadaci pribegli su jednom od svirepih sredstava srednjovekovnog bioloskog rata - posebnim bacackim spravama okuzena tela ubacivali su u tvrdjavu. U azijskim stepama kuga je vec uveliko besnela, a odatle se najveca posast srednjeg veka, poznata kao „crna smrt”, na italijanskim trgovackim brodovima rasirila Evropom.
Brzina kojom se rasprostirala i ogromna smrtnost u srednjovekovnom coveku probudili su iskonski strah i osecanje bespomocnosti pred stihijom koja se nije mogla zaustaviti. Prema nekim proracunima, koji se mogu smatrati prilicno tacnim, veruje se da je u razdoblju od 1348. do 1350. na evropskom kontinentu od kuge postradala jedna trecina ukupnog stanovnistva.
Ubistvo decaka, segrta Save, bilo je samo pocetak sukoba mnogo vecih razmera izmedju Srba i Turaka
Beograd, 1862. godine
Treci sukob, proistekao iz na prvi pogled bezazlenog slucaja, odigrao se u Beogradu 1862. godine, ali ne na nekoj trznici nego pored cesme, mesta oko koga se takodje okupljaju ljudi i koje je po tome nalik na pijacu. U to vreme Beograd je bio „podeljen”: Turci su imali mahale na Dorcolu i grad na kalemegdanskom bregu, a Srbi ostale delove koji su se sirili i naseljavali novim stanovnistvom iz unutrasnjosti Srbije. U tako osobenim prilikama „nametnutog” sazivota dveju netrpeljivih zajednica neretko je dolazilo do sukoba koji su zaostravali i dodatno kvarili odnose turske i srpske drzave. Sacuvani izvorni podaci kazuju da su Turci u razdoblju od 1857. do 1862. godine u Beogradu pocinili nekoliko desetina teskih dela. To je na neki nacin bio uvod u burna zbivanja do kojih je doslo tokom kasnog proleca 1862. godine.
Tada je, naime, na Cukur-cesmi, na Dorcolu, jedan Turcin ubio srpskog decaka. Bila je rec o segrtu Savi koji je ovde zahvatao vodu i koji je protestovao sto mu je nestrpljivi i osioni muslimanski vojnik sklonio krcag sa cesme. Vest o nemilom dogadjaju brzo se rasirila i citava beogradska varos bila je uzbudjena. Uznemireno srpsko stanovnistvo pohitalo je ka mestu gde se dogodilo ubistvo i tu se ubrzo sjatio veliki broj ljudi. Kod cesme su se pojavili i predstavnici srpskih vlasti namerni da zavedu red i krivca sprovedu nadleznim organima. Medjutim, pokazalo se da je to bio samo uvod u sukob mnogo vecih razmera.
Stanje je postajalo sve napetije, pa je uskoro izmedju Srba i Turaka doslo do tuce i puskaranja koji su doneli nove zrtve. Najpre su Turci ubili zapovednika srpske zandarmerije, sto je na srpskoj strani shvaceno kao obesna provokacija i izazvalo ogromno nezadovoljstvo. U situaciji nabijenoj ozlojedjenoscu i povredjenim rodoljubljem, Srbi su se prihvatili oruzja i zurno krenuli ka mestu sukoba. Izvori kazuju da su u Beogradu cele te noci trajale borbe i na sve strane cula se neprekidna pucnjava. Bilo je ocigledno da stanje nece moci da se razresi samo od sebe.
Pred zoru susreli su se opunomoceni predstavnici obeju strana, srpski ministar Ilija Garasanin i komandant beogradske tvrdjave Asir-pasa. Posle pregovora doslo je do potpisivanja primirja. Za trenutak se cinilo da su se strasti smirile i da ce u ovim kriticnim trenucima razum i mir prevladati. I, zaista, sledeci dan protekao je u miru.
Medjutim, narednog dana kad su obavljane sahrane ubijenih doslo je do nove napetosti. Carsija je zatvorena, a veliki broj ljudi, pritisnut bolom i jedva uzdrzavajuci svoj bes i gnev, u dubokom cutanju koracao je za posmrtnim ostacima zrtava najnovijeg sukoba s Turcima.
U tom trenutku Turci su izgubili prisustvo duha i odvazili su se na prenagljen i krajnje nerazborit postupak i time doveli u pitanje svaku mogucnost da se stanje smiri. Izvrsavajuci zapovest svog komandanta Asir-pase, turski vojnici su sa gradskih zidina otvorili topovsku paljbu na Beograd. Veliki broj kuca bio je porusen, na mnogim mestima u gradu izbili su pozari koji su gutali sve pred sobom dok su varoske ulice bile pune ranjenih i mrtvih. Smatra se da bi broj zrtava bio znatno veci da su Turci bolje gadjali, odnosno da im topovi nisu bili zastareli i neprecizni.
Nepromisljeni postupak turske posade s beogradske tvrdjave izazvao je reakciju Srba. Oni su se latili oruzja i na sve strane brzo su podigli barikade. Stavise, kad se culo za najnovije dogadjaje, iz unutrasnjosti su u Beograd dojurili mnogobrojni dobrovoljci. U kratkom razdoblju pod oruzjem se naslo nekoliko hiljada ljudi koji su, ne caseci casa, otpoceli opsadu beogradske tvrdjave. Ovom prilikom na strani Srba borili su se i bugarski emigranti koje je predvodio cuveni politicar, publicista, istoricar i pesnik Georgi Rakovski Stojkov. Napadaci su na juris zauzeli i srusili Varos-kapiju i Sava-kapiju, dok su zastraseni Turci, njih sest do sedam stotina, pobegli i zatvorili se u grad.
Na vest o bombardovanju Beograda, u varos je pozurio i knez Mihailo Obrenovic (1839-1842, 1860-1868) koji je odmah objavio opsadno stanje. Za to vreme na barikadama se citao njegov vatreni proglas nabijen osecanjima i rodoljubljem. Medjutim, odnos snaga bio je takav da su Srbi, inace lose naoruzani, tesko mogli da zauzmu grad koji su Turci uporno i cvrsto drzali.
U citav sukob nenadano su bile uvucene i velike sile. Zestoke borbe koje su vodjene, kao i dalji zaplet ciji se ishod nije mogao lako predvideti, zbog protivrecnih interesa nisu odgovarali ni silama koje su bile pokrovitelji Srbije. Svi su bili za sklapanje mira. Istina, mir je uspostavljen, ali su suprotstavljene snage jos bile ratoborno nastrojene. Smatrajuci da vise nisu u stanju da se suprotstave mogucem novom srpskom napadu, Turci su vec pocetkom 1863. godine iz grada povukli dva bataljona beogradske tvrdjavske posade. Ipak, umesto povucenih vojnika u grad je stigla nova posada od 1800 ljudi. Srbi su smatrali da je kucnuo cas da se iskoristi ovaj ispad i pregovorima izdejstvuju povlacenje turskih garnizona iz svih tvrdjava koje su oni jos drzali u Srbiji. Dugi i naporni pregovori, uprkos suprotstavljanju Austrije i Engleske, zavrseni su ustupanjem gradova srpskim vlastima. Posebno je bio vazan 6. april 1867. godine kad su knezu Mihailu Obrenovicu predati kljucevi beogradskog grada.
Medjutim, posle burne 1862. godine i svih dogadjaja koji su pratili ovaj medjunarodni sukob, doslo je do znacajnog opadanja broja stanovnika Beograda. U strahu od moguceg novog bombardovanja, mnogi su napustili svoje domove i preselili se u unutrasnjost Srbije. Tako popis iz 1859. kazuje da je u varosi i predgradjima bilo nastanjeno 18.890 lica, a popis iz 1863, dakle samo cetiri godine kasnije, svedoci da je u Beogradu tada zivelo 14.760 stanovnika, sto je manje za dvadeset odsto.
U Dobracinoj ulici i danas se nalazi spomenik koji cuva uspomenu na pomenuti dogadjaj. Rec je o radu naseg istaknutog vajara Simeona Roksandica (1874-1942), decaku koji lezi, a pored njega je prevrnuti krcag. Na spomeniku pise: „U spomen dogadjaja od 26. maja 1862. godine na Cukur cesmi podize ovaj spomenik Zaduzbina Vandjela Tome, 1931. god”.
Radivoj Radic
link
S pijace u rat
Desava se da se obicna i na prvi pogled bezazlena prepirka kupca i prodavca na pijaci najpre pretvori u fizicko koskanje, a zatim izrodi u izgred s ljudskim zrtvama da bi, potom, prerasla u medjunarodni ratni sukob s velikim gubicima u ljudstvu
Sukob vizantijske i ruske vojske iz jednog od vizantijskih anala
Dok savremeni covek koraca pored tezgi na kojima se nalaze gomile raznolikog povrca, obilje svakovrsnih mlecnih proizvoda ili brda zaklane i ociscene zivine, dok promice pored ljudi koji se cenkaju, prepiru ili ugodno caskaju, dok je, dakle, utonuo u to sarenilo boja, mirisa i ukusa, verovatno i ne razmislja o tome sta je zapravo pijaca.
Ona je osobeno mesto, zboriste na kom se moze osetiti bilo naroda, njegove vrline, kao sto su srdacnost, prisnost i spremnost da se drugi razume i da mu se pomogne, ali ne manje i njegove mane kao sto su niskost, prevrtljivost i najprizemnija zelja za podvalom.
Posebno su zanimljive velike pijace, zivopisni bazari u vaznim gradovima ili lukama, gde se medjusobno suceljavaju trgovci i kupci razlicitih naroda, gde se s raznih strana doprema raznovrsna roba, gde se susrecu ljudi koji se inace ni na jednom drugom mestu ne bi mogli sresti. Upravo na takvim mestima, gde se na osobit nacin dodiruju razlicite kulture, moguce je da dodje do verbalnih carki, proisteklih kako iz nepodudarnih pogleda na cenu izlozene robe, tako i iz nedovoljnog poznavanja jezika i razlicitih civilizacijskih obrazaca po kojima su ustrojeni ucesnici u trgovini.
Takve prepirke najcesce ostaju u ravni uvreda, uzrujanosti ucesnika i ovlas izrecenih pretnji. Desava se, medjutim, da se te carke izrode u fizicki obracun, kad se snaga stavova ne brani samo recima i decibelima, nego se posegne i za pesnicama kao sredstvom ubedjivanja. Tada se, najcesce, trezveniji i pribraniji ucesnici i svedoci ovakvih zbivanja umesaju i na razborit nacin uspevaju da razdvoje sukobljene.
Desava se, katkad, da najostrasceniji u sukobu posegnu za oruzjem pa se sve zavrsi na najgori moguci nacin - necijom pogibijom. Desava se i to da upravo takva pijacna carka dovede do sukoba dveju drzava, do medjunarodnog sukoba s tesko sagledivim posledicama, do rata koji sobom nosi veliki broj zrtava. U ovom prilogu izabrali smo tri takva slucaja koji uverljivo kazuju do cega sve mogu da dovedu najobicnije prepirke na pijaci.
Carigrad, 1043. godine
Veze Vizantinaca i Rusa otpocele su u 9. veku i u sledeca dva stoleca uglavnom su obelezene kako zeljom ovih drugih da osvoje Carigrad, tako i veoma razgranatim trgovackim vezama. Cetiri puta Rusi su nasrtali na vizantijsku prestonicu - 860, 907, 941. i 1043. godine - i isto toliko puta bili su porazeni. Medjudrzavni ugovori, koji su sklopljeni 911. i 944. godine, uredjivali su trgovinske veze izmedju dva naroda. Ruski trgovci u Vizantiju su uglavnom donosili one proizvode koje Carstvo nije imalo, kao sto su krzno (dabar, samur, hermelin, crna lisica i veverica), vosak i med, a odatle su u svoju zemlju odnosili prevashodno raskosne proizvode - zlato, svilene tkanine, voce, vino i razni nakit - za vladarski dvor i velikase.
Poslednji put Rusi su pokusali da zauzmu Carigrad 1043. godine. Povod za ovaj pohod bio je neobican, ali i veoma zivotan. Na pijaci u Carigradu doslo je do svadje izmedju ruskih i vizantijskih trgovaca. U raspravi, koja je ubrzo poprimila obelezja fizickog obracuna, ubijen je jedan Rus. Cinjenica da je bila rec o vrlo uglednom dosljaku iz kijevske Rusije dala je narocitu tezinu ovom neprijatnom slucaju s pijace u vizantijskoj prestonici i dodatno je opteretila odnose Carigrada i Kijeva.
Rusija je svoj odgovor dovela u vezu s davnasnjim snom da jednostavno osvoji velegrad na Bosforu, pa je otpocela opsezne pripreme za napad na najjacu tvrdjavu srednjovekovnog sveta. Kijevski vladar Jaroslav Mudri (1019-1054) opremio je flotu od cetiri stotine brodova i stavio je pod komandu svog starijeg sina Izjaslava, novgorodskog kneza. Narocito za ovu priliku trupe su sakupljene u Skandinaviji, cijim je ziteljima ratovanje bilo poput maternjeg jezika, te je napad poprimio zastrasujuce odlike poznatih vikinskih pljackaskih pohoda.
Ovoga puta zatajila je inace veoma pouzdana vizantijska obavestajna sluzba koja je u slicnim prilikama uvek uspevala da blagovremeno sazna odakle preti opasnost i o tome obavesti carigradsku vladu.
Vizantijskom „intelidzens servisu” jednostavno su promakle opsezne pripreme Rusa za napad, kao i njihovo priblizavanje Konstantinopolisu. Uprkos tome, vizantijski odgovor usledio je na vreme i bio je krajnje delotvoran i svirep.
Rusi su iznenadili Vizantince i pojavili su se na severnom ulazu u Bosfor. Bez oklevanja, vasilevs Konstantin IX Monomah (1042-1055) sakupio je na brzu ruku vizantijsku flotu i krenuo u susret ruskom brodovlju. U takvim okolnostima, naravno, sukob se vise nije mogao izbeci. Prethodno je vizantijski car iz predostroznosti naredio da se utamnici i protera svaki ruski trgovac u Carigradu, kao i svi ruski najamnici u prestonici. Postojala je sumnja da oni podrzavaju napadace i cak saradjuju s njima. U tom trenutku, za vizantijsku vladu bilo je od sporednog znacaja da li je ovakva sumnja osnovana ili nije.
U pomorskoj bici, koja se vodila nadomak ulaza u Bosfor, vizantijska mornarica potpuno je satrla rusku flotu. Dosljaci sa severa potuceni su zahvaljujuci zdruzenom ucinku „grcke vatre”, za koju nisu imali odgovarajucu odbranu, bure i podmuklih vodenih struja u morskom tesnacu koji odvaja tlo Evrope od kopna Male Azije, a znanih samo Vizantincima. Ruski gubici u ljudstvu bili su toliki da se pomorska bitka pretvorila u pravi pokolj. Osim toga, mnogobrojnim ruskim zarobljenicima za odmazdu odsecena je desnica, a onda su te ruke - kao prekor i opomena svakome ko se usudi da ustane protiv poretka ustrojenog od Boga - javno izlozene na zidinama Carigrada.
U toj svetlosti o bici kazuje i savremenik Mihailo Psel, cuveni filozof, istoricar i drzavnik. S gledista ohole vizantijske nadmenosti, on je opisuje kao „pobunu Rusa”, posledicu „jarosti i besa” koje je ta „varvarska rasa” uvek osecala prema „nadmocnosti Romeja (Vizantinaca)”. Grcku rec hegemonija, koju ovom prilikom upotrebljava Psel, savremeni istrazivaci razlicito su tumacili. Neki od njih shvataju je u znacenju „carstva”, a drugi u njoj prepoznaju vizantijski „imperijalizam” i obicajno romejsko pravo na politicki suverenitet nad Rusijom.
Pobeda dela ruskih brodova nad jednom vizantijskom flotilom, blizu obala Trakije, nije imala nikakav uticaj na konacni ishod ovog rata. Da ruski poraz bude potpun doprinelo je zarobljavanje velikog broja vojnika koji su pokusali da se kopnom vrate kuci, ali su im vizantijski odredi preprecili put i osujetili njihovu nameru. Osam stotina Rusa dovedeno je u Carigrad gde ih je sacekala kazna koja je tri decenije ranije, posle bitke na Belasici 1014. godine, snasla Samuilove vojnike: bili su nemilosrdno oslepljeni i na taj nacin okoncan je ovaj rat.
Onda su usledili dugotrajni pregovori i 1046. godine sklopljen je mirovni sporazum po kom su preostali ruski zarobljenici pusteni kuci. Tom prilikom ili, mozda, nesto kasnije utanaceno je da jedna vizantijska princeza, verovatno kcerka cara Konstantina IX Monomaha, podje za Vsevoloda, mladjeg sina kijevskog kneza Jaroslava Mudrog. Dete rodjeno u ovom braku 1053. godine, Vladimir Monomah, istaknuta je licnost ruske srednjovekovne istorije: bio je uspesan drzavnik, veliki kijevski knez (1113-1125), a ostao je upamcen i kao darovit pisac.
Tana, 1343. godine
Cetrdesetih godina 14. stoleca doslo je do velikog sukoba izmedju tatarske drzave Zlatne horde i italijanskih pomorskih republika. Sve je pocelo jednim gotovo bezazlenim ispadom koji se pretvorio u ozbiljan rat s neocekivano razgranatim medjunarodnim posledicama. Na pijaci u Tani, glavnoj djenovljanskoj koloniji za trgovinu sa Zlatnom hordom, avgusta ili septembra 1343. godine, izbila je carka, jedna od onih koje su se skoro svakodnevno dogadjale na sarolikim bazarima luckih gradova gde su se dodirivali razni svetovi i narodi. U svadji mestana i Mlecana stradao je jedan Tatarin. To je do te mere rasrdilo njegove sunarodnike da su oni, dodeljujuci sebi ulogu izvrsioca pravde, u besu pretukli i opljackali tamosnje hriscansko stanovnistvo, mahom gradjane italijanskih republika Venecije, Djenove i Firence.
Ovaj dogadjaj na pijaci doveo je do velikog spora izmedju Zlatne horde i, prvenstveno, ligurijske drzave, odnosno Djenove. O pomenutom sukobu u Tani izvestava vizantijski car, pisac i monah Jovan Kantakuzin.
Novi tatarski kan Dzanibeg (1342-1357), koji je posle kratkotrajne vladavine starijeg brata Tinibega (1341-1342) nasledio presto svog oca Uzbega (1312-1341), na pomenuta zbivanja odgovorio je po kratkom postupku: zauzimanjem Tane i proterivanjem italijanskih gradjana, cime je Djenova posle vise od sedamdeset godina posedovanja zauvek izgubila ovaj vazan lucki grad na uscu Dona u Azovsko more. Doslo je, izmedju ostalog, i do znacajnog kolebanja cena na trzistu tako da su se, na primer, cene zacina i svile u Italiji udvostrucile.
Posledice ovih dogadjaja vrlo brzo morao je da oseti i sam Carigrad. On ih je iskusio na veoma neprijatan nacin jer mu je zapretila velika oskudica zivotnih namirnica, pre svega zita i usoljene ribe, sto je za posledicu moglo da ima i poremecaj drustvene klime u prestonici. Dopremanje zita iz Trakije, koje je u mirnim uslovima bilo dovoljno za potrebe „carice gradova”, osetno je smanjeno u godinama gradjanskog rata (1341-1347). Neprestani pokreti raznih vojski, a pogotovo boravci turskih trupa koji nisu jenjavali ni u ovom razdoblju, imali su poguban ucinak na tamosnju ekonomiju. Postojao je, doduse, jos jedan nacin da se zito nabavi, s obzirom na mogucnost Mlecana da obezbede dovoz ove vazne zivotne namirnice iz maloazijskih oblasti, koje su se nalazile pod turskom vlascu. Medjutim, u predvecerje dolaska snazne antiturske lige hriscanskih sila u predeo Smirne ove trznice bile su zatvorene.
Stavise, s te strane, sa Krima, u vizantijsku prestonicu, a zatim i u citavo Carstvo, pa i celu Evropu uostalom, ubrzo su pokuljale daleko vece i ozbiljnije nevolje. Posle osvajanja Tane, ratoborni tatarski kan Dzanibeg ustremio se i na drugu djenovljansku crnomorsku koloniju, Kafu, koju je s prekidima opsedao sve do pocetka 1347. godine. Nemocni da vojnim sredstvima zauzmu grad, mongolski napadaci pribegli su jednom od svirepih sredstava srednjovekovnog bioloskog rata - posebnim bacackim spravama okuzena tela ubacivali su u tvrdjavu. U azijskim stepama kuga je vec uveliko besnela, a odatle se najveca posast srednjeg veka, poznata kao „crna smrt”, na italijanskim trgovackim brodovima rasirila Evropom.
Brzina kojom se rasprostirala i ogromna smrtnost u srednjovekovnom coveku probudili su iskonski strah i osecanje bespomocnosti pred stihijom koja se nije mogla zaustaviti. Prema nekim proracunima, koji se mogu smatrati prilicno tacnim, veruje se da je u razdoblju od 1348. do 1350. na evropskom kontinentu od kuge postradala jedna trecina ukupnog stanovnistva.
Ubistvo decaka, segrta Save, bilo je samo pocetak sukoba mnogo vecih razmera izmedju Srba i Turaka
Beograd, 1862. godine
Treci sukob, proistekao iz na prvi pogled bezazlenog slucaja, odigrao se u Beogradu 1862. godine, ali ne na nekoj trznici nego pored cesme, mesta oko koga se takodje okupljaju ljudi i koje je po tome nalik na pijacu. U to vreme Beograd je bio „podeljen”: Turci su imali mahale na Dorcolu i grad na kalemegdanskom bregu, a Srbi ostale delove koji su se sirili i naseljavali novim stanovnistvom iz unutrasnjosti Srbije. U tako osobenim prilikama „nametnutog” sazivota dveju netrpeljivih zajednica neretko je dolazilo do sukoba koji su zaostravali i dodatno kvarili odnose turske i srpske drzave. Sacuvani izvorni podaci kazuju da su Turci u razdoblju od 1857. do 1862. godine u Beogradu pocinili nekoliko desetina teskih dela. To je na neki nacin bio uvod u burna zbivanja do kojih je doslo tokom kasnog proleca 1862. godine.
Tada je, naime, na Cukur-cesmi, na Dorcolu, jedan Turcin ubio srpskog decaka. Bila je rec o segrtu Savi koji je ovde zahvatao vodu i koji je protestovao sto mu je nestrpljivi i osioni muslimanski vojnik sklonio krcag sa cesme. Vest o nemilom dogadjaju brzo se rasirila i citava beogradska varos bila je uzbudjena. Uznemireno srpsko stanovnistvo pohitalo je ka mestu gde se dogodilo ubistvo i tu se ubrzo sjatio veliki broj ljudi. Kod cesme su se pojavili i predstavnici srpskih vlasti namerni da zavedu red i krivca sprovedu nadleznim organima. Medjutim, pokazalo se da je to bio samo uvod u sukob mnogo vecih razmera.
Stanje je postajalo sve napetije, pa je uskoro izmedju Srba i Turaka doslo do tuce i puskaranja koji su doneli nove zrtve. Najpre su Turci ubili zapovednika srpske zandarmerije, sto je na srpskoj strani shvaceno kao obesna provokacija i izazvalo ogromno nezadovoljstvo. U situaciji nabijenoj ozlojedjenoscu i povredjenim rodoljubljem, Srbi su se prihvatili oruzja i zurno krenuli ka mestu sukoba. Izvori kazuju da su u Beogradu cele te noci trajale borbe i na sve strane cula se neprekidna pucnjava. Bilo je ocigledno da stanje nece moci da se razresi samo od sebe.
Pred zoru susreli su se opunomoceni predstavnici obeju strana, srpski ministar Ilija Garasanin i komandant beogradske tvrdjave Asir-pasa. Posle pregovora doslo je do potpisivanja primirja. Za trenutak se cinilo da su se strasti smirile i da ce u ovim kriticnim trenucima razum i mir prevladati. I, zaista, sledeci dan protekao je u miru.
Medjutim, narednog dana kad su obavljane sahrane ubijenih doslo je do nove napetosti. Carsija je zatvorena, a veliki broj ljudi, pritisnut bolom i jedva uzdrzavajuci svoj bes i gnev, u dubokom cutanju koracao je za posmrtnim ostacima zrtava najnovijeg sukoba s Turcima.
U tom trenutku Turci su izgubili prisustvo duha i odvazili su se na prenagljen i krajnje nerazborit postupak i time doveli u pitanje svaku mogucnost da se stanje smiri. Izvrsavajuci zapovest svog komandanta Asir-pase, turski vojnici su sa gradskih zidina otvorili topovsku paljbu na Beograd. Veliki broj kuca bio je porusen, na mnogim mestima u gradu izbili su pozari koji su gutali sve pred sobom dok su varoske ulice bile pune ranjenih i mrtvih. Smatra se da bi broj zrtava bio znatno veci da su Turci bolje gadjali, odnosno da im topovi nisu bili zastareli i neprecizni.
Nepromisljeni postupak turske posade s beogradske tvrdjave izazvao je reakciju Srba. Oni su se latili oruzja i na sve strane brzo su podigli barikade. Stavise, kad se culo za najnovije dogadjaje, iz unutrasnjosti su u Beograd dojurili mnogobrojni dobrovoljci. U kratkom razdoblju pod oruzjem se naslo nekoliko hiljada ljudi koji su, ne caseci casa, otpoceli opsadu beogradske tvrdjave. Ovom prilikom na strani Srba borili su se i bugarski emigranti koje je predvodio cuveni politicar, publicista, istoricar i pesnik Georgi Rakovski Stojkov. Napadaci su na juris zauzeli i srusili Varos-kapiju i Sava-kapiju, dok su zastraseni Turci, njih sest do sedam stotina, pobegli i zatvorili se u grad.
Na vest o bombardovanju Beograda, u varos je pozurio i knez Mihailo Obrenovic (1839-1842, 1860-1868) koji je odmah objavio opsadno stanje. Za to vreme na barikadama se citao njegov vatreni proglas nabijen osecanjima i rodoljubljem. Medjutim, odnos snaga bio je takav da su Srbi, inace lose naoruzani, tesko mogli da zauzmu grad koji su Turci uporno i cvrsto drzali.
U citav sukob nenadano su bile uvucene i velike sile. Zestoke borbe koje su vodjene, kao i dalji zaplet ciji se ishod nije mogao lako predvideti, zbog protivrecnih interesa nisu odgovarali ni silama koje su bile pokrovitelji Srbije. Svi su bili za sklapanje mira. Istina, mir je uspostavljen, ali su suprotstavljene snage jos bile ratoborno nastrojene. Smatrajuci da vise nisu u stanju da se suprotstave mogucem novom srpskom napadu, Turci su vec pocetkom 1863. godine iz grada povukli dva bataljona beogradske tvrdjavske posade. Ipak, umesto povucenih vojnika u grad je stigla nova posada od 1800 ljudi. Srbi su smatrali da je kucnuo cas da se iskoristi ovaj ispad i pregovorima izdejstvuju povlacenje turskih garnizona iz svih tvrdjava koje su oni jos drzali u Srbiji. Dugi i naporni pregovori, uprkos suprotstavljanju Austrije i Engleske, zavrseni su ustupanjem gradova srpskim vlastima. Posebno je bio vazan 6. april 1867. godine kad su knezu Mihailu Obrenovicu predati kljucevi beogradskog grada.
Medjutim, posle burne 1862. godine i svih dogadjaja koji su pratili ovaj medjunarodni sukob, doslo je do znacajnog opadanja broja stanovnika Beograda. U strahu od moguceg novog bombardovanja, mnogi su napustili svoje domove i preselili se u unutrasnjost Srbije. Tako popis iz 1859. kazuje da je u varosi i predgradjima bilo nastanjeno 18.890 lica, a popis iz 1863, dakle samo cetiri godine kasnije, svedoci da je u Beogradu tada zivelo 14.760 stanovnika, sto je manje za dvadeset odsto.
U Dobracinoj ulici i danas se nalazi spomenik koji cuva uspomenu na pomenuti dogadjaj. Rec je o radu naseg istaknutog vajara Simeona Roksandica (1874-1942), decaku koji lezi, a pored njega je prevrnuti krcag. Na spomeniku pise: „U spomen dogadjaja od 26. maja 1862. godine na Cukur cesmi podize ovaj spomenik Zaduzbina Vandjela Tome, 1931. god”.
Radivoj Radic
link