Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 0:11:47 GMT -5
Izbrisani iz istorije
Osuda na zaborav
Unistiti trag necijeg postojanja svojstveno je svim drustvima, samo su postupci razliciti, od rimskog doba do danas
Stari Rimljani imali su svirep obicaj prema onima za koje su smatrali da su se mnogo ogresili, pa su kao duhovnu i moralnu likvidaciju posle njihove smrti smislili narocitu vrstu kazne. Saglasno cuvenom latinskom smislu za jezgrovitost ova kazna bila je sadrzana u samo dve reci: Damnatio memoriae (Osuda uspomene)! Najcesce se radilo o pojedinim vladarima cije su biste uklanjane, a novac s njihovim likom bio je pretapan. Cilj je bio nemilosrdno jednostavan - zatrti svaki trag da je neko uopste i postojao.
Slican obicaj na osoben nacin nastavio je da zivi i u mnogim drustvima i epohama posle Rimskog carstva. Menjala se jedino tehnika „zatiranja” uspomene tako sto je umesto unistavanja bisti i pretapanja novca u srednjem veku ime osudjenog na zaborav izbacivano iz crkvenih bogosluzbenih knjiga i nije se pominjalo u hriscanskim hramovima, dok su u najnovije vreme pojedinci koji su navodno izneverili neku revoluciju ili dosli u sukob s njenim vodjama volsebno nestajali sa starih fotografija.
Kao ilustraciju za Damnatio memoriae (Osudu uspomene) uzecemo tri primera, tri uzorka iz razlicitih istorijskih razdoblja: rimskog cara Domicijana iz starog veka, vizantijskog vasilevsa Mihaila VIII Paleologa iz srednjeg veka i pojedine ucesnike Oktobarske revolucije iz 20. stoleca.
Prva zabrana pominjanja – Domicijan
Domicijan
Rimski car Domicijan (81-96) bio je pripadnik dinastije Flavijevaca, sin njenog osnivaca i prvog predstavnika Vespazijana (69-79) i mladji brat drugog predstavnika Tita (79-81). Blaze receno, Domicijan nije bio miljenik rimske istoriografije. Jedna od njegovih glavnih odlika bila je naklonost ka gladijatorskim i drugim igrama, takmicenjima i raznim predstavama.
Rimski istoricari Kornelije Tacit i Gaj Svetonije Trankvil donose podatke na osnovu kojih je u istoriografiji bila izgradjena veoma losa slika o ovom vladaru. Kako belezi Svetonije, Domicijan je glumio cednost i ljubav prema poeziji, pa je i u javnosti recitovao svoje stihove. Medjutim, to nije dugo trajalo. Do izvesnog vremena vrline i mane su se mesale, a onda su ove druge prevladale. S druge strane, Tacit, koji nastupa s gledista rimske prosenatorski orijentisane istoriografije, ali kao carev savremenik ima i prilican broj licnih razloga da ga ne voli, donosi veoma nepopularan Domicijanov psiholoski portret. Ocito da je Domicijan bio autoritarna, ali ne i poremecena licnost kakav je, na primer, bio imperator Neron (54-68). Ipak, nesporno je da su za vreme njegove vladavine u Rimskom carstvu ojacale apsolutisticke zamisli. Poput neuravnotezenog cara Kaligule (37-41), Domicijan je zahtevao da ga oslovljavaju kao gospodara i boga (dominus et deus). U njegovo vreme razmahali su se potkazivaci i dousnici, koji su inace cvetali u doba strahovlada, pogotovo onih kad tiranin na prestolu u strahu pocinje da sumnja u svakog. U ovom slucaju, imperator Domicijan je usluge dostavljaca i udvorica, na ciju je pomoc ocigledno racunao, umeo i bogato da nagradi.
Protiv Domicijana skovana je zavera u kojoj je ucestvovala i njegova zena Domicija sa svojim prijateljima. Car je pao kao zrtva ove dvorske urote 96. godine. Prema sacuvanim svedocanstvima, ozalili su ga pripadnici konjickog staleza, vojska i narod. Medjutim, Senat je bio izrazito neprijateljski nastrojen prema ovom imperatoru i primenio je akt zabrane secanja - Damnatio memoriae.
U vreme principata, dakle, u razdoblju od Oktavijana Avgusta (27. pre n. e-14) do Dioklecijana (284-305), tokom tri stoleca burne rimske istorije, uvek je bio vazan odnos izmedju princepsa, to jest imperatora, s jedne, i Senata, s druge strane. Rec je o svojevrsnoj „klackalici”, o rasporedu snaga izmedju najvisih vlasti u svetskoj imperiji, o kojoj su morali da vode racuna kako carevi tako i senatori. U ovom slucaju, istoricari epohe cara Trajana (98-117) potrudili su se da umanje istinske zasluge poslednjeg Flavijevca za Rimsko carstvo. Tome je umnogome doprinela i propaganda protiv njegovog neposrednog naslednika Nerve (96-98). I tako, Domicijan nikako nije mogao da odgovori potonjoj znamenitoj kovanici „Budi bolji od Trajana i srecniji od Avgusta!”
Mihailo VIII Paleolog
Mihailo VIII Paleolog
Car Mihailo VIII Paleolog (1259-1282) bio je obnovitelj Vizantijskog carstva (1261) i osnivac poslednje vizantijske dinastije. Rec je o sposobnom drzavniku i genijalnom diplomati u cemu se slazu svi savremeni istoricari koji su proucavali istoriju Vizantije. Medjutim, Mihailo VIII doziveo je zalosnu sudbinu. On je preminuo u jednom selu u Trakiji u petak 11. decembra 1282. godine, a sin i naslednik na prestolu Andronik II Paleolog (1282-1328) zapovedio je da se njegov otac, koga je zbog zakljucivanja crkvene unije s rimokatolickom crkvom u Lionu 1274. godine smatrao teskim gresnikom, sahrani krisom, nocu, u neobelezenoj humci lokalnog seoskog groblja. Nesto kasnije, pribojavajuci se da ocevo telo ne raznesu divlje zveri, da ga ne oskrnave varvari ili zaslepljeni protivnici unije u Vizantiji, Andronik II Paleolog naredio je da se izvrsi ekshumacija ocevih posmrtnih ostataka. Bilo je muke jer carevi ljudi nisu odmah uspeli da nadju grobno mesto posto nije bilo obelezeno na dolican nacin. Stvar je spasao i bruku otklonio neki kaludjer koji im je pokazao grobnicu. Ipak, zemni ostaci velikog vasilevsa, najveceg medju Paleolozima, ni tom prilikom nisu prebaceni u Carigrad i pohranjeni u neki od prestonickih manastira. Prema zapovedi Andronika II, ono sto je ostalo od Mihaila VIII Paleologa preneseno je u grad Selimvriju na trackoj obali Mramornog mora i pokopano bez pocasti u malo poznatom manastiru Hrista Spasitelja.
Jedno stolece posle smrti Mihaila VIII Paleologa, hronicar Trapezuntskog carstva Mihailo Panaret zapisao je u svom delu: „Po Paleologovoj smrti, nasledio ga je njegov sin Andronik koji je zigosao svog oca zbog privrzenosti katolickoj dogmi”. U sinodiku pravoslavlja, sastavljenom 1439. godine, u kom su navedena imena vizantijskih careva tajanstveno nedostaje ime Mihaila VIII Paleologa. Ovo je tipican primer srednjovekovnog „namernog zaborava” koji je mnogo gori nego istinski odlazak iz ovozemaljskog zivota. Koliko je postupak osnivaca poslednje vizantijske dinastije u pravoslavnim krugovima smatran za neoprostiv greh svedoci cinjenica da i danas, na pocetku 21. stoleca, kaludjeri na Svetoj gori nerado i u krajnje losem smislu govore o vasilevsu Mihailu VIII Paleologu. Pri tom kao olaksavajucu okolnost ne uzimaju ni cinjenicu da je rec o vladaru koji je vestom spoljnom politikom i diplomatijom uglacanom do savrsenstva sasvim umrtvio sve opasne pretnje sa Zapada i spasao Vizantijsko carstvo.
Takva je bila sudbina cara koji se priklonio crkvenoj uniji sa zeljom da u zivotu odrzi tek obnovljenu Vizantiju, dakle, iz visih drzavnih interesa i u dobronamernom htenju da ocuva svoju ugrozenu drzavu. Uostalom, i veliki protivnik unije Georgije Pahimer, kaludjer i istoricar, savremenik Mihaila VIII Paleologa, koji iznosi obilje podrobnosti o surovim carevim obracunima s politickim neistomisljenicima, u svom istorijskom delu ne libi se da kaze kako je obnovitelj Vizantije pristao na uniju iskljucivo iz straha od Karla I Anzujskog, kralja Sicilije i Napulja (1266-1285), smrtnog vizantijskog neprijatelja i nosioca svih antivizantijskih planova na Zapadu. Da te bojazni nije bilo, belezi obrazovani crnorizac, vasilevs se na tako nesto nikada ne bi odlucio. Ocito je da medju Vizantincima s kraja 13. stoleca - u sredini ogorcene netrpeljivosti prema Latinima - nije bilo ni razumevanja ni oprosta za ono sto je ucinio Mihailo VIII Paleolog.
Skup zaverenika iz 1897. godine u Sankt Peterburgu (slika gore) i ista fotografija koriscena posle Oktobarske revolucije kad su zaverenici seli na vlast, samo bez Aleksandra Marcenka koji je u medjuvremenu „revidirao” pa je zato nestao sa slike.
Primeri iz SSSR
Postoji jedno nacelo koje se pripisuje svim revolucijama i slicnim nasilnim i naglim prevratnickim pokretima - bilo da su gradjanski ili proleterski - kad se preko noci skokovito i iz korena menjaju stanje i poredak u nekom drustvu. Ono upozorava da „revolucija jede svoju decu”. Dvadeseto stolece, za koje danas neki smatraju da je bilo vek nekoliko ideologija koje su mahom potrosene, moze svojom praksom na ubedljiv nacin da potvrdi ovu izreku.
Svaka revolucija, a Oktobarska u Rusiji 1917. godine po tome nije bila nikakav izuzetak, nalik je velikom tektonskom poremecaju koji potom, kao svojevrsni refleksni pokreti, prati citav niz manjih ali jos prilicno opasnih potresa. Dovoljno je samo pogledati sta se kasnije desilo s glavnim ucesnicima koji su izneli „Veliki oktobar”: jedan po jedan nestajali su sa istorijske pozornice i zize zbivanja, a mnogi su bili osudjeni i na smrt. Obrazlozenje za njihovu „osudu na zaborav”, ako ga je uopste i bilo, lezalo je u oceni da su izneverili revoluciju, da su napravili pogresna i nedopustiva idejna skretanja, da su se utopili u verbalizam, da nisu bili dovoljno „pravoverni”, da su se odrodili od sirokih narodnih masa, da su imali sumnju u mogucnost stvaranja „novog” coveka, da su kod njih uocene primese reakcionarnih i burzoaskih pogleda na svet i njegovo ustrojstvo ili su im naknadno otkrivane „necistoce” u poreklu.
Uklanjanje sa istorijske pozornice, cak ni nasilan odlazak iz ovozemaljskog zivota, cesto nisu bili dovoljni jer je trebalo unistiti svaki trag postojanja onih koji su izneverili „majku” - revoluciju. Kako je prva polovina 20. veka bila obelezena i takozvanim slikanjem svetloscu, sto je samo lirsko ime za fotografiju, trebalo je doticne nepodobnike ukloniti s tako sacuvanih slika. To je umece dostiglo velike razmere u Savezu Sovjetskih Socijalistickih Republika, drzavi mutantu rodjenom iz tkiva carske Rusije i nekih okolnih zemalja.
Komitetlije iz Uzbekistana sa i bez druga Jenukidzea. Za radoznale – ovaj s naocarima je Molotov.
Jedna od najcuvenijih fotografija koja je vremenom prolazila kroz razlicite mene bila je ona na kojoj medju delegatima 8. kongresa Ruske komunisticke partije (boljsevika), odrzanog u Moskvi u martu 1919. godine, sede Josif Visarionovic Staljin, Vladimir Iljic Lenjin i Mihail Ivanovic Kalinjin. Jedan savremeni ruski autor, ne bez izvesne zlobe, a iz pticije perspektive danasnjeg vremena, o njima govori kao o tri diva i tri sokola. On kaze da su najpre bila trojica, pa su onda odjednom ostala samo dvojica (Staljin i Lenjin), da bi na kraju ostao samo jedan - „brkati” (Staljin).
Nista manje zanimljiva nije ni fotografija iz 1908. godine na kojoj se vidi kako V. I. Lenjin, uz prisustvo nekoliko kibicera, igra sah sa Aleksandrom Bogdanovim, lekarom i jednim od glavnih revizionista u Rusiji. U albumu „Lenjin”, iz 1939. godine, sa snimka tajanstveno iscezava Zinovij Peskov (Sverdlov), posinak Maksima Gorkog. Tih tridesetih godina 20. veka ista sudbina zadesila je i vojnog savetnika Can Kajsija, ali on „ustaje iz mrtvih” i ponovo se pojavljuje na spornoj fotografiji koja je iznova objavljena 1960. godine.
Znamenita je i fotografija sa obelezavanja druge godisnjice Oktobarske revolucije na kojoj se medju velikim brojem ljudi jasno izdvajaju istaknute vodje V. I. Lenjin, Lav Trocki i Aleksej Ivanovic Rikov. Dalji sled dogadjaja doveo je do toga da poslednja dvojica ubrzo nestanu s poznate fotografije. Trocki je 1927. godine iskljucen iz partije, a 1929. proteran iz SSSR-a, da bi naposletku bio ubijen u Meksiku 1940. godine. A. I. Rikov bio je 1929. godine optuzen za desno skretanje, pa je 1937. iskljucen iz partije, da bi 1938. godine, posle sudskog procesa, bio osudjen i streljan. Otuda ne treba da cudi da su u kasnijem vremenu s pomenute fotografije Trocki i Rikov jednostavno nestali, a ostao je samo Lenjin. Kako je pronicljivo i duhovito primetio jedan savremeni ruski autor u legendi ispod „ociscene” fotografije: „Trocki i Rikov vise ne praznuju!”
***
U navedenim primerima koji vremenski pripadaju razlicitim razdobljima ljudske istorije - starom i srednjem veku, kao i najnovijem vremenu - zajednicko je nastojanje da se pojedine istorijske licnosti, a zbog navodnih teskih ogresenja, izbrisu iz secanja savremenika i kasnijih narastaja. U tom uklanjanju iz istorije cilj je bio isti, samo se menjala tehnologija zatiranja uspomene. Dok je u starom veku topljen metalni novac s likom omrazenog vladara i dok su njegova poprsja unistavana, u srednjem veku, koji je sa hriscanstvom doneo toliko promena, pribegavalo se neodgovarajucem sahranjivanju i izbacivanju iz crkvenih bogosluzbenih knjiga. I, najzad, u 20. stolecu omiljeni postupak ukidanja uspomene bilo je retusiranje fotografija. Ipak, u najvecem broju slucajeva „osuda uspomene” imala je ogranicen domet, privremeni karakter i nije bila u stanju da sasvim unisti secanje na nekog pojedinca. Naprotiv, neke od zrtava ovakve osude na zaborav ne samo da su naknadno vrednovane, nego su i rehabilitovane i vracene u „veliku knjigu istorije”.
Radivoj Radic
link
Osuda na zaborav
Unistiti trag necijeg postojanja svojstveno je svim drustvima, samo su postupci razliciti, od rimskog doba do danas
Stari Rimljani imali su svirep obicaj prema onima za koje su smatrali da su se mnogo ogresili, pa su kao duhovnu i moralnu likvidaciju posle njihove smrti smislili narocitu vrstu kazne. Saglasno cuvenom latinskom smislu za jezgrovitost ova kazna bila je sadrzana u samo dve reci: Damnatio memoriae (Osuda uspomene)! Najcesce se radilo o pojedinim vladarima cije su biste uklanjane, a novac s njihovim likom bio je pretapan. Cilj je bio nemilosrdno jednostavan - zatrti svaki trag da je neko uopste i postojao.
Slican obicaj na osoben nacin nastavio je da zivi i u mnogim drustvima i epohama posle Rimskog carstva. Menjala se jedino tehnika „zatiranja” uspomene tako sto je umesto unistavanja bisti i pretapanja novca u srednjem veku ime osudjenog na zaborav izbacivano iz crkvenih bogosluzbenih knjiga i nije se pominjalo u hriscanskim hramovima, dok su u najnovije vreme pojedinci koji su navodno izneverili neku revoluciju ili dosli u sukob s njenim vodjama volsebno nestajali sa starih fotografija.
Kao ilustraciju za Damnatio memoriae (Osudu uspomene) uzecemo tri primera, tri uzorka iz razlicitih istorijskih razdoblja: rimskog cara Domicijana iz starog veka, vizantijskog vasilevsa Mihaila VIII Paleologa iz srednjeg veka i pojedine ucesnike Oktobarske revolucije iz 20. stoleca.
Prva zabrana pominjanja – Domicijan
Domicijan
Rimski car Domicijan (81-96) bio je pripadnik dinastije Flavijevaca, sin njenog osnivaca i prvog predstavnika Vespazijana (69-79) i mladji brat drugog predstavnika Tita (79-81). Blaze receno, Domicijan nije bio miljenik rimske istoriografije. Jedna od njegovih glavnih odlika bila je naklonost ka gladijatorskim i drugim igrama, takmicenjima i raznim predstavama.
Rimski istoricari Kornelije Tacit i Gaj Svetonije Trankvil donose podatke na osnovu kojih je u istoriografiji bila izgradjena veoma losa slika o ovom vladaru. Kako belezi Svetonije, Domicijan je glumio cednost i ljubav prema poeziji, pa je i u javnosti recitovao svoje stihove. Medjutim, to nije dugo trajalo. Do izvesnog vremena vrline i mane su se mesale, a onda su ove druge prevladale. S druge strane, Tacit, koji nastupa s gledista rimske prosenatorski orijentisane istoriografije, ali kao carev savremenik ima i prilican broj licnih razloga da ga ne voli, donosi veoma nepopularan Domicijanov psiholoski portret. Ocito da je Domicijan bio autoritarna, ali ne i poremecena licnost kakav je, na primer, bio imperator Neron (54-68). Ipak, nesporno je da su za vreme njegove vladavine u Rimskom carstvu ojacale apsolutisticke zamisli. Poput neuravnotezenog cara Kaligule (37-41), Domicijan je zahtevao da ga oslovljavaju kao gospodara i boga (dominus et deus). U njegovo vreme razmahali su se potkazivaci i dousnici, koji su inace cvetali u doba strahovlada, pogotovo onih kad tiranin na prestolu u strahu pocinje da sumnja u svakog. U ovom slucaju, imperator Domicijan je usluge dostavljaca i udvorica, na ciju je pomoc ocigledno racunao, umeo i bogato da nagradi.
Protiv Domicijana skovana je zavera u kojoj je ucestvovala i njegova zena Domicija sa svojim prijateljima. Car je pao kao zrtva ove dvorske urote 96. godine. Prema sacuvanim svedocanstvima, ozalili su ga pripadnici konjickog staleza, vojska i narod. Medjutim, Senat je bio izrazito neprijateljski nastrojen prema ovom imperatoru i primenio je akt zabrane secanja - Damnatio memoriae.
U vreme principata, dakle, u razdoblju od Oktavijana Avgusta (27. pre n. e-14) do Dioklecijana (284-305), tokom tri stoleca burne rimske istorije, uvek je bio vazan odnos izmedju princepsa, to jest imperatora, s jedne, i Senata, s druge strane. Rec je o svojevrsnoj „klackalici”, o rasporedu snaga izmedju najvisih vlasti u svetskoj imperiji, o kojoj su morali da vode racuna kako carevi tako i senatori. U ovom slucaju, istoricari epohe cara Trajana (98-117) potrudili su se da umanje istinske zasluge poslednjeg Flavijevca za Rimsko carstvo. Tome je umnogome doprinela i propaganda protiv njegovog neposrednog naslednika Nerve (96-98). I tako, Domicijan nikako nije mogao da odgovori potonjoj znamenitoj kovanici „Budi bolji od Trajana i srecniji od Avgusta!”
Mihailo VIII Paleolog
Mihailo VIII Paleolog
Car Mihailo VIII Paleolog (1259-1282) bio je obnovitelj Vizantijskog carstva (1261) i osnivac poslednje vizantijske dinastije. Rec je o sposobnom drzavniku i genijalnom diplomati u cemu se slazu svi savremeni istoricari koji su proucavali istoriju Vizantije. Medjutim, Mihailo VIII doziveo je zalosnu sudbinu. On je preminuo u jednom selu u Trakiji u petak 11. decembra 1282. godine, a sin i naslednik na prestolu Andronik II Paleolog (1282-1328) zapovedio je da se njegov otac, koga je zbog zakljucivanja crkvene unije s rimokatolickom crkvom u Lionu 1274. godine smatrao teskim gresnikom, sahrani krisom, nocu, u neobelezenoj humci lokalnog seoskog groblja. Nesto kasnije, pribojavajuci se da ocevo telo ne raznesu divlje zveri, da ga ne oskrnave varvari ili zaslepljeni protivnici unije u Vizantiji, Andronik II Paleolog naredio je da se izvrsi ekshumacija ocevih posmrtnih ostataka. Bilo je muke jer carevi ljudi nisu odmah uspeli da nadju grobno mesto posto nije bilo obelezeno na dolican nacin. Stvar je spasao i bruku otklonio neki kaludjer koji im je pokazao grobnicu. Ipak, zemni ostaci velikog vasilevsa, najveceg medju Paleolozima, ni tom prilikom nisu prebaceni u Carigrad i pohranjeni u neki od prestonickih manastira. Prema zapovedi Andronika II, ono sto je ostalo od Mihaila VIII Paleologa preneseno je u grad Selimvriju na trackoj obali Mramornog mora i pokopano bez pocasti u malo poznatom manastiru Hrista Spasitelja.
Jedno stolece posle smrti Mihaila VIII Paleologa, hronicar Trapezuntskog carstva Mihailo Panaret zapisao je u svom delu: „Po Paleologovoj smrti, nasledio ga je njegov sin Andronik koji je zigosao svog oca zbog privrzenosti katolickoj dogmi”. U sinodiku pravoslavlja, sastavljenom 1439. godine, u kom su navedena imena vizantijskih careva tajanstveno nedostaje ime Mihaila VIII Paleologa. Ovo je tipican primer srednjovekovnog „namernog zaborava” koji je mnogo gori nego istinski odlazak iz ovozemaljskog zivota. Koliko je postupak osnivaca poslednje vizantijske dinastije u pravoslavnim krugovima smatran za neoprostiv greh svedoci cinjenica da i danas, na pocetku 21. stoleca, kaludjeri na Svetoj gori nerado i u krajnje losem smislu govore o vasilevsu Mihailu VIII Paleologu. Pri tom kao olaksavajucu okolnost ne uzimaju ni cinjenicu da je rec o vladaru koji je vestom spoljnom politikom i diplomatijom uglacanom do savrsenstva sasvim umrtvio sve opasne pretnje sa Zapada i spasao Vizantijsko carstvo.
Takva je bila sudbina cara koji se priklonio crkvenoj uniji sa zeljom da u zivotu odrzi tek obnovljenu Vizantiju, dakle, iz visih drzavnih interesa i u dobronamernom htenju da ocuva svoju ugrozenu drzavu. Uostalom, i veliki protivnik unije Georgije Pahimer, kaludjer i istoricar, savremenik Mihaila VIII Paleologa, koji iznosi obilje podrobnosti o surovim carevim obracunima s politickim neistomisljenicima, u svom istorijskom delu ne libi se da kaze kako je obnovitelj Vizantije pristao na uniju iskljucivo iz straha od Karla I Anzujskog, kralja Sicilije i Napulja (1266-1285), smrtnog vizantijskog neprijatelja i nosioca svih antivizantijskih planova na Zapadu. Da te bojazni nije bilo, belezi obrazovani crnorizac, vasilevs se na tako nesto nikada ne bi odlucio. Ocito je da medju Vizantincima s kraja 13. stoleca - u sredini ogorcene netrpeljivosti prema Latinima - nije bilo ni razumevanja ni oprosta za ono sto je ucinio Mihailo VIII Paleolog.
Skup zaverenika iz 1897. godine u Sankt Peterburgu (slika gore) i ista fotografija koriscena posle Oktobarske revolucije kad su zaverenici seli na vlast, samo bez Aleksandra Marcenka koji je u medjuvremenu „revidirao” pa je zato nestao sa slike.
Primeri iz SSSR
Postoji jedno nacelo koje se pripisuje svim revolucijama i slicnim nasilnim i naglim prevratnickim pokretima - bilo da su gradjanski ili proleterski - kad se preko noci skokovito i iz korena menjaju stanje i poredak u nekom drustvu. Ono upozorava da „revolucija jede svoju decu”. Dvadeseto stolece, za koje danas neki smatraju da je bilo vek nekoliko ideologija koje su mahom potrosene, moze svojom praksom na ubedljiv nacin da potvrdi ovu izreku.
Svaka revolucija, a Oktobarska u Rusiji 1917. godine po tome nije bila nikakav izuzetak, nalik je velikom tektonskom poremecaju koji potom, kao svojevrsni refleksni pokreti, prati citav niz manjih ali jos prilicno opasnih potresa. Dovoljno je samo pogledati sta se kasnije desilo s glavnim ucesnicima koji su izneli „Veliki oktobar”: jedan po jedan nestajali su sa istorijske pozornice i zize zbivanja, a mnogi su bili osudjeni i na smrt. Obrazlozenje za njihovu „osudu na zaborav”, ako ga je uopste i bilo, lezalo je u oceni da su izneverili revoluciju, da su napravili pogresna i nedopustiva idejna skretanja, da su se utopili u verbalizam, da nisu bili dovoljno „pravoverni”, da su se odrodili od sirokih narodnih masa, da su imali sumnju u mogucnost stvaranja „novog” coveka, da su kod njih uocene primese reakcionarnih i burzoaskih pogleda na svet i njegovo ustrojstvo ili su im naknadno otkrivane „necistoce” u poreklu.
Uklanjanje sa istorijske pozornice, cak ni nasilan odlazak iz ovozemaljskog zivota, cesto nisu bili dovoljni jer je trebalo unistiti svaki trag postojanja onih koji su izneverili „majku” - revoluciju. Kako je prva polovina 20. veka bila obelezena i takozvanim slikanjem svetloscu, sto je samo lirsko ime za fotografiju, trebalo je doticne nepodobnike ukloniti s tako sacuvanih slika. To je umece dostiglo velike razmere u Savezu Sovjetskih Socijalistickih Republika, drzavi mutantu rodjenom iz tkiva carske Rusije i nekih okolnih zemalja.
Komitetlije iz Uzbekistana sa i bez druga Jenukidzea. Za radoznale – ovaj s naocarima je Molotov.
Jedna od najcuvenijih fotografija koja je vremenom prolazila kroz razlicite mene bila je ona na kojoj medju delegatima 8. kongresa Ruske komunisticke partije (boljsevika), odrzanog u Moskvi u martu 1919. godine, sede Josif Visarionovic Staljin, Vladimir Iljic Lenjin i Mihail Ivanovic Kalinjin. Jedan savremeni ruski autor, ne bez izvesne zlobe, a iz pticije perspektive danasnjeg vremena, o njima govori kao o tri diva i tri sokola. On kaze da su najpre bila trojica, pa su onda odjednom ostala samo dvojica (Staljin i Lenjin), da bi na kraju ostao samo jedan - „brkati” (Staljin).
Nista manje zanimljiva nije ni fotografija iz 1908. godine na kojoj se vidi kako V. I. Lenjin, uz prisustvo nekoliko kibicera, igra sah sa Aleksandrom Bogdanovim, lekarom i jednim od glavnih revizionista u Rusiji. U albumu „Lenjin”, iz 1939. godine, sa snimka tajanstveno iscezava Zinovij Peskov (Sverdlov), posinak Maksima Gorkog. Tih tridesetih godina 20. veka ista sudbina zadesila je i vojnog savetnika Can Kajsija, ali on „ustaje iz mrtvih” i ponovo se pojavljuje na spornoj fotografiji koja je iznova objavljena 1960. godine.
Znamenita je i fotografija sa obelezavanja druge godisnjice Oktobarske revolucije na kojoj se medju velikim brojem ljudi jasno izdvajaju istaknute vodje V. I. Lenjin, Lav Trocki i Aleksej Ivanovic Rikov. Dalji sled dogadjaja doveo je do toga da poslednja dvojica ubrzo nestanu s poznate fotografije. Trocki je 1927. godine iskljucen iz partije, a 1929. proteran iz SSSR-a, da bi naposletku bio ubijen u Meksiku 1940. godine. A. I. Rikov bio je 1929. godine optuzen za desno skretanje, pa je 1937. iskljucen iz partije, da bi 1938. godine, posle sudskog procesa, bio osudjen i streljan. Otuda ne treba da cudi da su u kasnijem vremenu s pomenute fotografije Trocki i Rikov jednostavno nestali, a ostao je samo Lenjin. Kako je pronicljivo i duhovito primetio jedan savremeni ruski autor u legendi ispod „ociscene” fotografije: „Trocki i Rikov vise ne praznuju!”
***
U navedenim primerima koji vremenski pripadaju razlicitim razdobljima ljudske istorije - starom i srednjem veku, kao i najnovijem vremenu - zajednicko je nastojanje da se pojedine istorijske licnosti, a zbog navodnih teskih ogresenja, izbrisu iz secanja savremenika i kasnijih narastaja. U tom uklanjanju iz istorije cilj je bio isti, samo se menjala tehnologija zatiranja uspomene. Dok je u starom veku topljen metalni novac s likom omrazenog vladara i dok su njegova poprsja unistavana, u srednjem veku, koji je sa hriscanstvom doneo toliko promena, pribegavalo se neodgovarajucem sahranjivanju i izbacivanju iz crkvenih bogosluzbenih knjiga. I, najzad, u 20. stolecu omiljeni postupak ukidanja uspomene bilo je retusiranje fotografija. Ipak, u najvecem broju slucajeva „osuda uspomene” imala je ogranicen domet, privremeni karakter i nije bila u stanju da sasvim unisti secanje na nekog pojedinca. Naprotiv, neke od zrtava ovakve osude na zaborav ne samo da su naknadno vrednovane, nego su i rehabilitovane i vracene u „veliku knjigu istorije”.
Radivoj Radic
link