Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 0:38:08 GMT -5
Rimski vladari iz nasih krajeva- Flavije Jovijan
Car iz Beograda
Bio je toliko krupan i visok da nisu mogli da nadju vladarsku odecu koja bi mu odgovarala. Bio je veseo covek, skromnog obrazovanja i dobrocudan. Voleo je jelo, pice i zene
Tmuran dan bio je u Persiji kad se u leto 363. godine okupila rimska vojska da izbere novog cara nakon bitke u kojoj je nesrecno, gotovo slucajno, poginuo mladi avgust Julijan nazvan Otpadnik. Vec davno su legionari izgubili svaku zelju za osvajanjem i samo su sanjali povratak. Iako nisu pretrpeli nijedan poraz, ipak su napustali Persiju kao da beze od djavola. Povlacili su se danima, nedeljama kroz pustinju i po paklenoj zegi sanjali vode Mediterana i hladovinu suma severa. Ni izbor novog cara nije isao lako. Niko tih dana ispunjenih gubitkom nije zeleo da se ogrne carskim purpurom - ni pretorijanski pretor, ni ostali visoki oficiri, ozalosceni Julijanovi drugovi. I tako je, posle mnogo oklevanja i pregovora, izbor vojske pao na coveka iz Singidunuma - prvog i poslednjeg rimskog cara rodjenog u danasnjem Beogradu.
Imperator Jovijan
Flavije Jovijan rodjen je oko 330. godine kao sin vojnika Varonijana, tada verovatno legionara u IV legiji Flavija, koja je imala sediste u Singidunumu. Varonijan je napredovao u sluzbi dostigavsi mesto komandanta domestika (comes domesticorum), jedinice carskih telohranitelja. Jovijan je nastavio ocevim stopama i sluzio je kao pripadnik garde (protector domesticus) pod carevima Konstancijem II i Julijanom koji ga je postavio za zapovednika domestika. Flavije Jovijan bio je ozenjen kcerkom visokog vojnog oficira Lucilijana, koji je ziveo u Sirmijumu (danasnja Sremska Mitrovica).
Amijen Marcelin, hronicar i carev savremenik, opisuje da je Jovijan bio „toliko visok i krupan da se dugo nije mogla naci vladarska odeca koja bi mu odgovarala. Izraz lica bio mu je veseo, oci sive. Jovijan je bio skromnog obrazovanja i dobrocudan, ali nezajazljiv u jelu i uzivao je u vinu i zenama”. Radilo se o coveku skromnih sposobnosti, „senci svog prethodnika”, koji nije bogzna sta pokazao u toku svog kratkotrajnog vladanja.
Postavsi car i vrhovni komandant vojske, Jovijanov cilj bilo je konacno izvlacenje iz Persije. Cuvsi za smrt prethodnog cara, Persijanci su udvostrucili napade. Zeleci da se sto pre vrati u srediste carstva, Jovijan je pozurio da sklopi mir po svaku cenu. Uslovi mira bili su teski za Rim: Persijancima je vraceno pet oblasti s druge strane Tigra koje je osvojio jos raniji car Galerije. Bez borbe predat je neosvojivi grad Nisib, koji je godinama odbijao persijske napade. Amijen Marcelin opisao je ocaj stanovnika Nisiba koji su bili primorani da se povuku s rimskom vojskom i zauvek prepuste svoj grad Persijancima. Ako je sramni mir s Persijom bacio senku na pocetak Jovijanove vladavine, zbog jedne druge odluke postao je omiljen kod velikog dela podanika. Naime, novi car je, nakon kratkog razdoblja vladavine Julijana Otpadnika, koji je pokusao da obnovi paganske kultove, proglasio zvanicni povratak rimske drzave hriscanstvu, ukljucujuci i finansijsku pomoc crkvi.
Hriscanski istoricari sacuvali su prepisku izmedju cara Jovijana i cuvenog borca protiv arijanske jeresi Anastasija, biskupa Aleksandrije, kome je Jovijan dozvolio da se, posle dugotrajnog progonstva, vrati u svoju biskupiju. Iako je podrzavao pravoslavne biskupe, Jovijan je u pocetku vladavine nastojao da odrzi neutralnost u sporovima unutar crkve pozivajuci na jedinstvo drzave i crkve. Takodje je vodio trpeljivu politiku prema paganima, tako da se na njegovom novcu pored hriscanskih pojavljuju i neki paganski simboli.
Statua nasih sugradjana iz 3. veka nadjena na podrucju Beograda.
Nakon povratka iz Persije, Jovijan je neko vreme proveo u Antiohiji - gradu iz koga je njegov prethodnik Julijan krenuo na pohod na istok. Tamo je svog sina Varonijana, koji je imao samo dve godine, proglasio za konzula. U stara vremena republikanskog Rima cast konzula mogao je poneti samo zreo covek, stariji od 40 godina. Sujeverni Rimljani primili su kao lose znamenje cinjenicu da je u toku svecanosti proglasenja za konzula dete neprestano plakalo. I zaista, znamenja su se u stvarnosti pokazala tacnim.
Nestrpljiv da sto pre stigne na cilj i da ucvrsti vlast, Jovijan je 364. godine usred zime krenuo na zapad, ka sredistu carstva. Medjutim, kad je stigao u Dadastan, mesto u Maloj Aziji, nadjen je mrtav u sobi, a da niko nije mogao da objasni uzrok smrti. Jedno od objasnjenja bilo je da se ugusio od isparenja u sobi ili da se otrovao hranom. Imao je tek trideset dve godine.
Iza Jovijana nije ostalo mnogo carskih dela, sto i nije cudno imajuci u vidu njegovu kratkotrajnu vladavinu. Ostala su, na primer, dva edikta, sacuvana u takozvanom Teodosijevom kodeksu, koja se ticu nekih pitanja u vezi s verom.
Na novcu i natpisima Jovijan je koristio uobicajene epitete rimskih careva, poput „victoria Romanorum”, „pobednik i trijumfator, vecni avgust”, „gloria Romanorum” i druge.
Tako je zavrsio car poreklom iz Singidunuma. Vladao je i ziveo kratko. Zaboravljen je brzo. Pominjan je jedino zbog obnove zvanicnog polozaja hriscanske crkve, cime se bar na neki nacin moze povezati, iako ne i porediti, sa svojim velikim zemljakom i prethodnikom - carem Konstantinom.
Utvrdjenje Singa - Singidunum
Na mestu gde se vode Save mesaju s Dunavom dize se, poslednji prema severu, ogranak planinskog lanca Rudnika, bogatog rudama, visok oko trideset metara. Ovaj prirodni grudobran oduvek je bio utvrdjeno naselje za ciji se posed prolilo mnogo krvi. Najstariji pomen rodnog grada cara Jovijana - Singidunum - javlja se u 2. veku kod geografa Ptolomeja. On ga pominje kao grad na Dunavu u kom je smestena legija IV Flavia Felix. Naziv Singidunum je slozenica od reci Singi i dunum.
Rec dunum keltskog je porekla i znaci grad, utvrdjenje. Singi je ime trackog plemena koje je zivelo u okolini. Singidunum se nalazio na rimskom limesu preko puta podrucja varvara Jaziga, tacno na granici izmedju rimskih provincija Mezije, Panonije (na zapadu) i Dalmacije (na jugu). Most preko Save povezivao ga je s Taurinumom (Zemunom), koji se nalazio u Panoniji.
Naselje Singidunum sastojalo se od tri odvojene celine: od vojnog logora, naselja vojnih veterana (canabae) i od civilnog naselja (municipium, colonia). Cetvrta legija Flavija stigla je u Singidunum oko 86. godine iz svog ranijeg boravista u Dalmaciji. Logor legije bio je na danasnjem Kalemegdanu - deo rimskih zidina i kule iz 2. veka i danas mogu da se vide u okviru severoistocnog kalemegdanskog bedema (kod „Dizdareve kule”). Zid glavnog utvrdjenja - bedema - bio je od lomljenog kamena, oblozen velikim kamenjem od krecnjaka - kvaderima - iskopanim na Tasmajdanu. Ukupna povrsina kastruma verovatno je iznosila oko 16 hektara, sto je bilo dovoljno za smestaj legije (6000 ljudi). U spisu Notitia dignitarum, s kraja 4. veka, poslednji put pominje se IV legija kao i njen zapovednik, praefectus legionis.
Vinorodne padine Grocke u 2. i 3. veku omogucile su stanovnicima okoline Beograda da razviju poljoprivredu.
Vojno naselje (canabae legionis) nalazilo se u Donjem gradu i verovatno se razvilo kao zasebna celina u vreme reformi cara Septimija Severa (193-211), kad su vojnici dobili pravo da stupe u zakoniti brak i da zive s porodicom iako logorski rezim nije bio ukinut. Tu je bila i luka za dunavsku i savsku flotu. U Donjem gradu, izmedju ostalog, otkriveno je svetiliste boga Mitre (mitreum), hram boginje Nemezis (boginje osvete i rata), kovacnica i grncarska radionica.
Oko vojnog naselja, na prostoru izmedju danasnjeg Studentskog trga i Trga Republike, nalazilo se civilno naselje s mnogobrojnim stanovnicima, medju kojima je bilo vojnih veterana, dosljaka iz celog carstva, kao i naroda poreklom iz raznih etnickih grupa (Kelti, Tracani, Iliri...). Naselje se verovatno granicilo sa samim logorom, dok je na drugim stranama dopiralo do Gospodar-Jevremove ulice (na severozapadu), odnosno do Brankove ulice (na jugozapadu) i do Trga Republike. Rimske ulice uvek su bile prave i sekle su se pod pravim uglom, sto se i danas donekle odrzalo kod nekih ulica u centru grada, poput Knez-Mihailove, Uzun-Mirkove, Dusanove i Kralja Petra (7. jula).
Singidunum je u pocetku imao status municipijuma da bi verovatno u 3. veku bio proglasen za koloniju (colonia splendissima).
Kao i vecina nasih gradova iz tog doba, Singidunum je gradjen po rimskom uzoru: s forumom (oko Patrijarsije ili na Studentskom trgu), vodovodom (akvadukt), kanalizacijom, kupalistima (terme)... Na Studentskom trgu otkriveno je kupaliste. U gradu su bili brojni hramovi posveceni rimskim bozanstvima: Jupiteru, Junoni, Hekati... Na nadgrobnim spomenicima i nadjenim statuama pominju se i Merkur, Venera, Dijana, Apolon, tracki konjanik, Bah, Eros, Orcija (domace bozanstvo) i tracki Heron.
Vinorodna Grocka
Najveci uspon grad je dostigao u 2. i 3. veku. Uz samo naselje bila je razvijena poljoprivreda, sto potvrdjuju agrarni kultovi posveceni Majci Zemlji, Silvanu Silvestru, Liberu i Liberi, koji se pominju na spomenicima nadjenim u okolini Singidunuma. Od zanata, bili su poznati kamenorezacki, grncarski i zidarski. Na keramici i opekama iz tog vremena nadjeni su pecati s oznakom SING.
Na velikoj povrsini oko nekadasnjeg naselja Singidunum nadjene su i nekropole (grobovi i nadgrobni spomenici). Rimljani su imali obicaj da svoje mrtve sahranjuju uz put, izvan samih granicnih linija ili zidina oko mesta. I danas ako se malo dublje kopa u centru Beograda, mogu da se nadju ostaci nasih antickih prethodnika. Tako su nadjeni grobovi u ulici Majke Jevrosime, Kosovskoj, Takovskoj, Siminoj, na Tasmajdanu i drugde. Najvise nadgrobnih spomenika ima iz 2. i 4. veka, iz vremena najveceg uspona grada. Tako se na spomeniku Aureliju Atiku navodi da je, nakon napustanja vojne sluzbe, ucestvovao u upravi grada gde je bio „kvinkenalis”. Medju nadgrobnim spomenicima gradskih magistrata - upravnika, nalaze se i keltska i tracka imena, sto svedoci o asimilaciji ranijih stanovnika s rimskim gradjanstvom: Marko Aurelije Cutia, Mar. Aur. Soso, Aur. Micianus... Zabelezena su i mnoga zenska imena - supruga vojnika, poput Ulpije Pije (koja je bila poreklom iz Vindobone, danasnjeg Beca), supruge Aurelija Maksima, ili Elije Flore, Lasinije Ingenue, Elije Juste, Aurelije Viktorije i drugih.
Inace, grad na raskrscu puteva - Singidunum - pohodili su mnogi carevi, medju kojima Septimije Sever (202), Dioklecijan (295), Konstancije II (349), Valerijan. U sirem prostoru oko Singidunuma bilo je dosta vila ciji su ostaci nadjeni po celom danasnjem Beogradu (Cubura, Vracar, Banovo brdo, Topcider, Cukarica). Jedan podzemni vodovod isao je iz suma ispod Avale do tvrdjave. Pored grada postojalo je i gradsko podrucje (ager Singidunensis) koje se protezalo uz Dunav, prema istoku i na jug, pretezno uz vojni put, ka Viminacijumu. Naselja na ovom podrucju bila su Mutatio ad sextum (Mali Mokri Lug), stanica na sest rimskih milja od Singidunuma, zatim Castra Tricornia (Ritopek), naselje sa znacajnim utvrdjenjem, kao i Ad sextum miliarem (kod Grocke), na 19 rimskih milja, i Aureus Mons, brezuljci na kojima je sadjena vinova loza. Granica izmedju teritorija Sirmijuma i Viminacijuma nalazila se negde kod Smedereva. Na jugu, postojala je naseljena rudarska oblast bogata olovom i bakrom: na Avali, Kosmaju, kod Ripnja, Guberevca...
Nakon podele Rimskog carstva na istok i zapad, posle smrti cara Teodosija I (395), status pogranicnog mesta Singidunuma jos je izrazeniji. Pet decenija kasnije, u napadima Huna, grad je osvojen i spaljen (441. godine). U sledeca dva veka grad pada iz ruke u ruku: Vizantije, Sarmata, Ostrogota, Gepida. Car Justinijan obnovio je 535. godine utvrdjenje koje su, medjutim, 584. godine osvojili Avari da bi ga ponovo spalili 592. godine. U narednom veku, oko 630. godine, oko napustenog i porusenog antickog grada naseljavaju se Sloveni koji ce mu promeniti i ime u Beograd.
D. L.
link
Car iz Beograda
Bio je toliko krupan i visok da nisu mogli da nadju vladarsku odecu koja bi mu odgovarala. Bio je veseo covek, skromnog obrazovanja i dobrocudan. Voleo je jelo, pice i zene
Tmuran dan bio je u Persiji kad se u leto 363. godine okupila rimska vojska da izbere novog cara nakon bitke u kojoj je nesrecno, gotovo slucajno, poginuo mladi avgust Julijan nazvan Otpadnik. Vec davno su legionari izgubili svaku zelju za osvajanjem i samo su sanjali povratak. Iako nisu pretrpeli nijedan poraz, ipak su napustali Persiju kao da beze od djavola. Povlacili su se danima, nedeljama kroz pustinju i po paklenoj zegi sanjali vode Mediterana i hladovinu suma severa. Ni izbor novog cara nije isao lako. Niko tih dana ispunjenih gubitkom nije zeleo da se ogrne carskim purpurom - ni pretorijanski pretor, ni ostali visoki oficiri, ozalosceni Julijanovi drugovi. I tako je, posle mnogo oklevanja i pregovora, izbor vojske pao na coveka iz Singidunuma - prvog i poslednjeg rimskog cara rodjenog u danasnjem Beogradu.
Imperator Jovijan
Flavije Jovijan rodjen je oko 330. godine kao sin vojnika Varonijana, tada verovatno legionara u IV legiji Flavija, koja je imala sediste u Singidunumu. Varonijan je napredovao u sluzbi dostigavsi mesto komandanta domestika (comes domesticorum), jedinice carskih telohranitelja. Jovijan je nastavio ocevim stopama i sluzio je kao pripadnik garde (protector domesticus) pod carevima Konstancijem II i Julijanom koji ga je postavio za zapovednika domestika. Flavije Jovijan bio je ozenjen kcerkom visokog vojnog oficira Lucilijana, koji je ziveo u Sirmijumu (danasnja Sremska Mitrovica).
Amijen Marcelin, hronicar i carev savremenik, opisuje da je Jovijan bio „toliko visok i krupan da se dugo nije mogla naci vladarska odeca koja bi mu odgovarala. Izraz lica bio mu je veseo, oci sive. Jovijan je bio skromnog obrazovanja i dobrocudan, ali nezajazljiv u jelu i uzivao je u vinu i zenama”. Radilo se o coveku skromnih sposobnosti, „senci svog prethodnika”, koji nije bogzna sta pokazao u toku svog kratkotrajnog vladanja.
Postavsi car i vrhovni komandant vojske, Jovijanov cilj bilo je konacno izvlacenje iz Persije. Cuvsi za smrt prethodnog cara, Persijanci su udvostrucili napade. Zeleci da se sto pre vrati u srediste carstva, Jovijan je pozurio da sklopi mir po svaku cenu. Uslovi mira bili su teski za Rim: Persijancima je vraceno pet oblasti s druge strane Tigra koje je osvojio jos raniji car Galerije. Bez borbe predat je neosvojivi grad Nisib, koji je godinama odbijao persijske napade. Amijen Marcelin opisao je ocaj stanovnika Nisiba koji su bili primorani da se povuku s rimskom vojskom i zauvek prepuste svoj grad Persijancima. Ako je sramni mir s Persijom bacio senku na pocetak Jovijanove vladavine, zbog jedne druge odluke postao je omiljen kod velikog dela podanika. Naime, novi car je, nakon kratkog razdoblja vladavine Julijana Otpadnika, koji je pokusao da obnovi paganske kultove, proglasio zvanicni povratak rimske drzave hriscanstvu, ukljucujuci i finansijsku pomoc crkvi.
Hriscanski istoricari sacuvali su prepisku izmedju cara Jovijana i cuvenog borca protiv arijanske jeresi Anastasija, biskupa Aleksandrije, kome je Jovijan dozvolio da se, posle dugotrajnog progonstva, vrati u svoju biskupiju. Iako je podrzavao pravoslavne biskupe, Jovijan je u pocetku vladavine nastojao da odrzi neutralnost u sporovima unutar crkve pozivajuci na jedinstvo drzave i crkve. Takodje je vodio trpeljivu politiku prema paganima, tako da se na njegovom novcu pored hriscanskih pojavljuju i neki paganski simboli.
Statua nasih sugradjana iz 3. veka nadjena na podrucju Beograda.
Nakon povratka iz Persije, Jovijan je neko vreme proveo u Antiohiji - gradu iz koga je njegov prethodnik Julijan krenuo na pohod na istok. Tamo je svog sina Varonijana, koji je imao samo dve godine, proglasio za konzula. U stara vremena republikanskog Rima cast konzula mogao je poneti samo zreo covek, stariji od 40 godina. Sujeverni Rimljani primili su kao lose znamenje cinjenicu da je u toku svecanosti proglasenja za konzula dete neprestano plakalo. I zaista, znamenja su se u stvarnosti pokazala tacnim.
Nestrpljiv da sto pre stigne na cilj i da ucvrsti vlast, Jovijan je 364. godine usred zime krenuo na zapad, ka sredistu carstva. Medjutim, kad je stigao u Dadastan, mesto u Maloj Aziji, nadjen je mrtav u sobi, a da niko nije mogao da objasni uzrok smrti. Jedno od objasnjenja bilo je da se ugusio od isparenja u sobi ili da se otrovao hranom. Imao je tek trideset dve godine.
Iza Jovijana nije ostalo mnogo carskih dela, sto i nije cudno imajuci u vidu njegovu kratkotrajnu vladavinu. Ostala su, na primer, dva edikta, sacuvana u takozvanom Teodosijevom kodeksu, koja se ticu nekih pitanja u vezi s verom.
Na novcu i natpisima Jovijan je koristio uobicajene epitete rimskih careva, poput „victoria Romanorum”, „pobednik i trijumfator, vecni avgust”, „gloria Romanorum” i druge.
Tako je zavrsio car poreklom iz Singidunuma. Vladao je i ziveo kratko. Zaboravljen je brzo. Pominjan je jedino zbog obnove zvanicnog polozaja hriscanske crkve, cime se bar na neki nacin moze povezati, iako ne i porediti, sa svojim velikim zemljakom i prethodnikom - carem Konstantinom.
Utvrdjenje Singa - Singidunum
Na mestu gde se vode Save mesaju s Dunavom dize se, poslednji prema severu, ogranak planinskog lanca Rudnika, bogatog rudama, visok oko trideset metara. Ovaj prirodni grudobran oduvek je bio utvrdjeno naselje za ciji se posed prolilo mnogo krvi. Najstariji pomen rodnog grada cara Jovijana - Singidunum - javlja se u 2. veku kod geografa Ptolomeja. On ga pominje kao grad na Dunavu u kom je smestena legija IV Flavia Felix. Naziv Singidunum je slozenica od reci Singi i dunum.
Rec dunum keltskog je porekla i znaci grad, utvrdjenje. Singi je ime trackog plemena koje je zivelo u okolini. Singidunum se nalazio na rimskom limesu preko puta podrucja varvara Jaziga, tacno na granici izmedju rimskih provincija Mezije, Panonije (na zapadu) i Dalmacije (na jugu). Most preko Save povezivao ga je s Taurinumom (Zemunom), koji se nalazio u Panoniji.
Naselje Singidunum sastojalo se od tri odvojene celine: od vojnog logora, naselja vojnih veterana (canabae) i od civilnog naselja (municipium, colonia). Cetvrta legija Flavija stigla je u Singidunum oko 86. godine iz svog ranijeg boravista u Dalmaciji. Logor legije bio je na danasnjem Kalemegdanu - deo rimskih zidina i kule iz 2. veka i danas mogu da se vide u okviru severoistocnog kalemegdanskog bedema (kod „Dizdareve kule”). Zid glavnog utvrdjenja - bedema - bio je od lomljenog kamena, oblozen velikim kamenjem od krecnjaka - kvaderima - iskopanim na Tasmajdanu. Ukupna povrsina kastruma verovatno je iznosila oko 16 hektara, sto je bilo dovoljno za smestaj legije (6000 ljudi). U spisu Notitia dignitarum, s kraja 4. veka, poslednji put pominje se IV legija kao i njen zapovednik, praefectus legionis.
Vinorodne padine Grocke u 2. i 3. veku omogucile su stanovnicima okoline Beograda da razviju poljoprivredu.
Vojno naselje (canabae legionis) nalazilo se u Donjem gradu i verovatno se razvilo kao zasebna celina u vreme reformi cara Septimija Severa (193-211), kad su vojnici dobili pravo da stupe u zakoniti brak i da zive s porodicom iako logorski rezim nije bio ukinut. Tu je bila i luka za dunavsku i savsku flotu. U Donjem gradu, izmedju ostalog, otkriveno je svetiliste boga Mitre (mitreum), hram boginje Nemezis (boginje osvete i rata), kovacnica i grncarska radionica.
Oko vojnog naselja, na prostoru izmedju danasnjeg Studentskog trga i Trga Republike, nalazilo se civilno naselje s mnogobrojnim stanovnicima, medju kojima je bilo vojnih veterana, dosljaka iz celog carstva, kao i naroda poreklom iz raznih etnickih grupa (Kelti, Tracani, Iliri...). Naselje se verovatno granicilo sa samim logorom, dok je na drugim stranama dopiralo do Gospodar-Jevremove ulice (na severozapadu), odnosno do Brankove ulice (na jugozapadu) i do Trga Republike. Rimske ulice uvek su bile prave i sekle su se pod pravim uglom, sto se i danas donekle odrzalo kod nekih ulica u centru grada, poput Knez-Mihailove, Uzun-Mirkove, Dusanove i Kralja Petra (7. jula).
Singidunum je u pocetku imao status municipijuma da bi verovatno u 3. veku bio proglasen za koloniju (colonia splendissima).
Kao i vecina nasih gradova iz tog doba, Singidunum je gradjen po rimskom uzoru: s forumom (oko Patrijarsije ili na Studentskom trgu), vodovodom (akvadukt), kanalizacijom, kupalistima (terme)... Na Studentskom trgu otkriveno je kupaliste. U gradu su bili brojni hramovi posveceni rimskim bozanstvima: Jupiteru, Junoni, Hekati... Na nadgrobnim spomenicima i nadjenim statuama pominju se i Merkur, Venera, Dijana, Apolon, tracki konjanik, Bah, Eros, Orcija (domace bozanstvo) i tracki Heron.
Vinorodna Grocka
Najveci uspon grad je dostigao u 2. i 3. veku. Uz samo naselje bila je razvijena poljoprivreda, sto potvrdjuju agrarni kultovi posveceni Majci Zemlji, Silvanu Silvestru, Liberu i Liberi, koji se pominju na spomenicima nadjenim u okolini Singidunuma. Od zanata, bili su poznati kamenorezacki, grncarski i zidarski. Na keramici i opekama iz tog vremena nadjeni su pecati s oznakom SING.
Pregled rimskih careva u 4. veku
(Navedene su godine vlasti, mesto rodjenja i puno ime)
Konstantinova dinastija
• Konstantin I Veliki (306-337) - Naisus/Nis
(Flavius Velerius Constantinus)
• Konstancije II (337-361) - Sirmijum/S. Mitrovica
(Flavius Julius Constantius)
• Konstantin II (337-340) - Sirmijum/S. Mitrovica
(Flavius Constantius Constantinus)
• Konstans (337-350)
(Flavius Julius Constans)
• Julijan (361-363)
(Flavius Claudius Julianus)
• Jovijan (363-364) - Singidunum/Beograd
(Flavius Jovianus)
Valentinijanova dinastija
• Valentinijan I (364-375) - Cibalae/Vinkovci
(Flavius Valentinianus)
• Valens (364-378) - Cibalae
(Flavius Valens)
• Gracijan (367-383) - Sirmijum/Sr. Mitrovica
(Flavius Gratianus)
• Valentinijan II (375-392)
(Flavius Valentinianus)
Teodosijeva dinastija
• Teodosije I Veliki (379-395)
(Flavius Theodosius)
• Arkadije (395-408)
(Flavius Arcadius)
• Teodosije II (408-459)
(Flavius Theodosius)
• Honorije (395-423)
(Flavius Honorius)
Na velikoj povrsini oko nekadasnjeg naselja Singidunum nadjene su i nekropole (grobovi i nadgrobni spomenici). Rimljani su imali obicaj da svoje mrtve sahranjuju uz put, izvan samih granicnih linija ili zidina oko mesta. I danas ako se malo dublje kopa u centru Beograda, mogu da se nadju ostaci nasih antickih prethodnika. Tako su nadjeni grobovi u ulici Majke Jevrosime, Kosovskoj, Takovskoj, Siminoj, na Tasmajdanu i drugde. Najvise nadgrobnih spomenika ima iz 2. i 4. veka, iz vremena najveceg uspona grada. Tako se na spomeniku Aureliju Atiku navodi da je, nakon napustanja vojne sluzbe, ucestvovao u upravi grada gde je bio „kvinkenalis”. Medju nadgrobnim spomenicima gradskih magistrata - upravnika, nalaze se i keltska i tracka imena, sto svedoci o asimilaciji ranijih stanovnika s rimskim gradjanstvom: Marko Aurelije Cutia, Mar. Aur. Soso, Aur. Micianus... Zabelezena su i mnoga zenska imena - supruga vojnika, poput Ulpije Pije (koja je bila poreklom iz Vindobone, danasnjeg Beca), supruge Aurelija Maksima, ili Elije Flore, Lasinije Ingenue, Elije Juste, Aurelije Viktorije i drugih.
Inace, grad na raskrscu puteva - Singidunum - pohodili su mnogi carevi, medju kojima Septimije Sever (202), Dioklecijan (295), Konstancije II (349), Valerijan. U sirem prostoru oko Singidunuma bilo je dosta vila ciji su ostaci nadjeni po celom danasnjem Beogradu (Cubura, Vracar, Banovo brdo, Topcider, Cukarica). Jedan podzemni vodovod isao je iz suma ispod Avale do tvrdjave. Pored grada postojalo je i gradsko podrucje (ager Singidunensis) koje se protezalo uz Dunav, prema istoku i na jug, pretezno uz vojni put, ka Viminacijumu. Naselja na ovom podrucju bila su Mutatio ad sextum (Mali Mokri Lug), stanica na sest rimskih milja od Singidunuma, zatim Castra Tricornia (Ritopek), naselje sa znacajnim utvrdjenjem, kao i Ad sextum miliarem (kod Grocke), na 19 rimskih milja, i Aureus Mons, brezuljci na kojima je sadjena vinova loza. Granica izmedju teritorija Sirmijuma i Viminacijuma nalazila se negde kod Smedereva. Na jugu, postojala je naseljena rudarska oblast bogata olovom i bakrom: na Avali, Kosmaju, kod Ripnja, Guberevca...
Nakon podele Rimskog carstva na istok i zapad, posle smrti cara Teodosija I (395), status pogranicnog mesta Singidunuma jos je izrazeniji. Pet decenija kasnije, u napadima Huna, grad je osvojen i spaljen (441. godine). U sledeca dva veka grad pada iz ruke u ruku: Vizantije, Sarmata, Ostrogota, Gepida. Car Justinijan obnovio je 535. godine utvrdjenje koje su, medjutim, 584. godine osvojili Avari da bi ga ponovo spalili 592. godine. U narednom veku, oko 630. godine, oko napustenog i porusenog antickog grada naseljavaju se Sloveni koji ce mu promeniti i ime u Beograd.
D. L.
link