Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 14:36:28 GMT -5
Pola veka evropske unije
Deca uglja i celika
Evropska unija, koja danas obuhvata 27 evropskih drzava, posebna je tvorevina kakvoj nema poredjenja u istoriji. U drugoj polovini 20. veka i pocetkom ovog, Unija je ostvarila ono sto nisu uspeli brojni evropski osvajaci i vojskovodje - ujedinila je veci deo evropskog kontinenta
Ilustrovao Milan Antanasijevic
Po oblastima koje obuhvata - od poljoprivredne politike, trgovine, prevoza do pitanja spoljne politike, odbrane, pravosudja i mnogih drugih, EU podseca na „superdrzavu” - na organizaciju koju neki porede s „postmodernim carstvom”. Ali, to moderno carstvo nije originalno samo po cinjenici da nema cara ili da su u njega udruzene demokratske, suverene drzave. Ono je neobicno i po tome sto se radi o prvoj zajednici drzava u ljudskoj istoriji koje su se objedinile sasvim dobrovoljno i miroljubivim putem. EU je „najoriginalniji politicki izum naseg doba”.
Razni oblici evropske saradnje i udruzivanja danas su uobicajeni. Ali, donedavno nije bilo tako. Sve regionalne organizacije za saradnju u Evropi (pored EU, ima ih nekoliko desetina, poput Saveta Evrope, OEBS-a i drugih) nastale su neposredno nakon Drugog svetskog rata ili nesto kasnije. Medjutim, nijedna od njih nije postala toliko politicki uticajna i ekonomski znacajna koliko je to danas Evropska unija.
Ovih dana Evropska unija (EU) proslavila je tacno pola veka od onog dana (25. 3. 1957) kad je u Rimu zakljucen „Rimski ugovor” kojim je stvoreno Zajednicko trziste, odnosno Evropska ekonomska zajednica (EEZ) - prethodnik sadasnje organizacije. Danasnja „evropska kuca” gradjena je postepeno, po spratovima, decenijama, vise od pola veka. Prve korene Unije mozemo traziti u godinama nakon Drugog svetskog rata kad je stvorena „pramajka” danasnje evropske integracije - organizacija koja se nazivala Evropska zajednica za ugalj i celik (EZUC).
Rober Suman
Od evropskih zajednica do Evropske unije
Davne 1950. godine, francuski ministar Rober Suman objavio je dokument koji ce ostati zapamcen kao „Sumanova deklaracija”. Bilo je to vreme neposredno posle Drugog svetskog rata kad je jos vladalo duboko nepoverenje izmedju dve velike evropske nacije - Francuske i Nemacke - koje su vise od jednog veka (tokom 19. i 20. veka) medjusobno ratovale oko pitanja „ko je jaci” i da li ce pogranicne, rajnske oblasti Alzas i Loren pripasti jednoj ili drugoj drzavi. Pod uticajem ideja o evropskoj integraciji kao najboljem nacinu da se otklone stalni ratovi u Evropi, francuski ministar spoljnih poslova Suman objavio je 9. maja 1950. godine u istorijskoj deklaraciji da „francuska vlada predlaze da se celina francuske i nemacke proizvodnje uglja i celika stavi pod zajednicku ‘Visoku vlast’, u okviru organizacije koja ce biti otvorena i za ostale evropske zemlje”. Predlog se ticao dva strateska proizvoda bitna za privredu i rat: uglja (glavni energent tog doba) i celika (glavna sirovina za izradu oruzja). Ali, predlog je imao i dalekosezniji cilj, koji je jasno naveden: „Ovaj predlog predstavljace prvu konkretnu osnovu jedne evropske federacije koja je neophodna za odrzavanje mira”. Predlagaci su, gotovo vizionarski, predvideli da „Evropa nece nastati odjednom, niti u okviru jedinstvene, sveobuhvatne strukture; ona ce biti stvarana putem konkretnih rezultata kojim se u prvom redu postize solidarnost na delu” .
Nemackoj i Francuskoj pridruzile su se u pocetku jos cetiri zemlje: Italija, Belgija, Holandija i Luksemburg. Evropska zajednica za ugalj i celik dobila je svoju administraciju (tzv. Visoka vlast, koja se danas naziva Evropska komisija), politicki nadzor (Savet ministara i parlamentarnu skupstinu), sudsku kontrolu (Sud pravde), kao i svoje administrativno sediste (Luksemburg). Imala je veliki uspeh koji je podstakao dalju saradnju u narednim decenijama.
Deveti maj, dan objavljivanja Sumanove deklaracije, danas se slavi kao praznik Evrope. Medjutim, trebalo je da prodje jos mnogo godina pre nego sto je „mala Evropa”, sastavljena od sest zemalja osnivaca, dobila svoj konacni oblik. „Ocevi Evrope”, odnosno zapadnoevropski politicari poput Francuza Zana Monea, Nemca Konrada Adenauera, Italijana De Gasparija, Belgijanca Spaka i drugih, nameravali su da, osim ekonomske saradnje, vec u pocetku otpocnu i s projektima vojne i politicke saradnje. Medjutim, pedesetih godina takvi predlozi pokazali su se kao preambiciozni i prerani. Umesto toga, sest clanica EZUC usmerile su se na ucvrscenje ekonomske saradnje stvaranjem jos dve evropske zajednice ekonomskog karaktera.
Kljucni pregovori otpoceli su u Mesini, u Italiji, 1955. godine, a zavrseni sklapanjem dva ugovora u Rimu, 25. marta 1957. godine. Jedna „zajednica” trebalo je da nadzire proizvodnju i trgovinu atomske energije. Ona je dobila naziv Evropska zajednica za atomsku energiju (ili Evroatom). Druga (odnosno treca po redu, ako racunamo i EZUC) „zajednica” predvidela je slobodnu trgovinu u svim ostalim oblastima izmedju zemalja clanica. Time je stvoreno Zajednicko trziste, odnosno Evropska ekonomska zajednica - EEZ. „Mala Evropa” sestorke drzava clanica time je bila rodjena.
Stoga zemlje potpisnice „pozivaju druge narode Evrope, koji dele njihove ideale, da im se pridruze”. Zajednicko trziste (EEZ) podrazumevalo je stvaranje carinske unije (ukidanje carina i prepreka u trgovini), zajednicku poljoprivrednu politiku, zajednicka pravila o konkurenciji, spoljnu trgovinu, saobracajnu politiku i druge mere koje su omogucile vrlo visok rast i jacanje privredne saradnje izmedju „sestorke”. EEZ je dobila slicne organe kao i njena prethodnica EZUC (Komisiju, Savet ministara, Parlament i Sud).
Sezdesetih godina proslog veka uspeh ovog poduhvata bio je toliki da su mu se pridruzile i zemlje koje su do tada bile sumnjicave prema ideji stvaranja neke vrste federalne ili nadnacionalne zajednice drzava. Najvecu sumnju u EEZ imala je Velika Britanija koja je ipak, 1973. godine, ukljucena u tri evropske zajednice, zajedno s Danskom i Irskom. Tako se udruzenje „sestorke” drzava pretvorilo u „devetorku”.
U narednoj deceniji Evropske zajednice su se prosirile na jos tri zemlje juga Evrope koje su se prethodno oslobodile desnicarskih diktatura. Grcka se prikljucuje 1981. godine, a Spanija i Portugal pet godina kasnije (1986).
Tako je „evropska kuca” dobila dvanaest „stanovnika”, a nakon temelja i prizemlja, postepeno je zidana nadgradnja - sprat po sprat. Zajednice naizmenicno prolaze razdoblja fizickog „prosirivanja” (na nove clanice) i „produbljivanja” na nove politike ili oblasti koje se zajednicki odredjuju. „Evropska kuca” raste kako u visinu tako i u sirinu.
Veoma znacajan trenutak u istoriji tri Zajednice bila je odluka da se prirede prvi direktni izbori za Evropski parlament, 1979. godine. Pre toga, clanove konsultativne parlamentarne skupstine birali su nacionalni parlamenti, a ne neposredno gradjani.
Od podeljene do ujedinjene Evrope
Sredinom osamdesetih godina tadasnji predsednik Evropske komisije (izvrsnog organa tri Zajednice, odnosno neke vrste zajednicke vlade) Francuz Zak Delor pokrenuo je dalju saradnju „dvanaestorice”. Delor je predlozio produbljenje ekonomske integracije stvaranjem jedinstvenog trzista (ili „unutrasnjeg trzista”) umesto ranijeg zajednickog trzista. Projekat je nazvan „Evropa 1992. godine” i pokazao se kao pun ekonomski, politicki i medijski uspeh. Ne samo da je doprineo porastu stope ekonomskog rasta u Evropi, nego je podstakao i mnoge druge evropske zemlje da se okrenu EEZ. Austrija, Svedska, Finska i druge zemlje staju u red za clanstvo u tri Zajednice (postale su clanice EU 1995. godine).
Prava revolucija u ustrojstvu i razvoju dotadasnjih Evropskih zajednica nastaje onda kad je doslo do istorijske promene u evropskom poretku: 1989. godine srusen je Berlinski zid, a sa njim i ideoloska i vojna podela Evrope na socijalisticki istok i kapitalisticki zapad. Nemacka se ujedinjuje 1990, SSSR i Cehoslovacka mirno se razdvajaju, a jugoslovenska federacija nestaje 1991-1992. godine u vatri i krvi. U isto vreme, sefovi drzava i vlada Evropskih zajednica donose dalekoseznu odluku da bitno promene Zajednice.
Sklapanjem ugovora iz Mastrihta decembra 1991. godine nastaje Evropska unija (koja nadopunjuje ranije tri Evropske zajednice). EU nije samo oblik ekonomske saradnje, nego obuhvata politicku integraciju njenih clanica u pitanjima kao sto su spoljna politika, unutrasnji poslovi, pravosudje, pa cak i zajednicka odbrana. Predvidjeno je i produbljeno ekonomsko zajednistvo u obliku monetarne unije i zajednicke valute - evra. Istovremeno EU izrazava spremnost da postepeno u svoje okrilje prihvati nove drzave clanice sa istoka Evrope.
Tako „evropska kuca” dobija sasvim nov spoljni i unutrasnji izgled. „Gradjevina” se ne moze prepoznati u poredjenju sa onom jednospratnicom („malom Evropom”) iz sezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka. Ali, istovremeno s povecanjem broja stanovnika „kuce”, oni medjusobno postaju sve raznolikiji ne samo po jezicima koje govore nego po nivou standarda, razvijenosti, kao i po ocekivanjima od toga sta zajednicki boravak u evropskom domu treba da donese.
Devedesete godine dvadesetog veka godine su daljeg opreznog prepravljanja Evropske unije - postupak koji se nastavlja i u prvoj deceniji ovog stoleca (zakljuceni su ugovor iz Amsterdama 1997. godine i ugovor iz Nice 2001. godine o daljim reformama EU).
Buducnost Evropske unije - kako dalje?
Medjutim, bez obzira na sav napredak, neke dileme i sporovi prisutni su od samog nastanka Evropskih zajednica, pa sve do danas. Rat u bivsoj Jugoslaviji pokazao je ogranicenja EU da ozbiljnije reaguje i spreci tragicne situacije, poput ratnog sukoba na samom evropskom pragu. Da li i koliko „Evropa” treba da bude „federalna”, odnosno kakav treba da bude odnos izmedju nadleznosti drzava clanica i Evropske unije? Kako treba da se razvija demokratija na tako velikom prostoru, u okviru organizacije koju veliki broj gradjana zemalja clanica u sustini ne poznaje i ne razume? Koliko jos treba da se produbljuje ekonomsko i politicko zajednistvo? Kako treba da izgleda „evropska kuca” na kraju gradnje (ako kraja uopste ima) - pitanje je na koje konacan odgovor nije dat.
U toku prve decenije ovog veka Evropska unija belezi nove uspehe, ali i potrese. U maju 2004. godine dolazi do petog prosirenja Unije kojim se konacno brisu nekadasnje granice podeljene Evrope. U EU ulazi cak deset novih drzava - vecinom sa istoka - tako da ona broji ukupno dvadeset i pet clanica i gotovo pola milijarde stanovnika.
Ovim je veci deo Evrope zaista ujedinjen, cime su ostvareni oni davni, u pocetku sasvim utopijski ciljevi osnivaca Evropske zajednice za ugalj i celik i EEZ. Prosirenje EU veliki je uspeh kako za stare tako i za nove clanice. Nekadasnje zemlje istocne Evrope uspele su da modernizuju svoja drustva, da ucvrste demokratiju i postovanje ljudskih prava, kao i da poprave standard stanovnistva i konkurentnost privreda. Ovo je postignuto i znatnom finansijskom pomoci koju je EU pruzala tokom vise od decenije. Na primer, u toku desetak godina iz budzeta EU odobreno je oko 28 milijardi evra bespovratne pomoci (ne racunajuci ostale kredite i privatna ulaganja) za modernizaciju novih clanica EU.
Istovremeno, Evropska unija pripremala se za novu reformu. Nakon vise od dve godine javne debate i pregovora, u Rimu je oktobra 2004. godine dogovoren ugovor o „Evropskom ustavu”, kojim je „Evropa” trebalo da dobije novo pravno „ruho” za dvadeset prvi vek. „Evropska kuca” nije, dakle, trebalo da bude samo okrecena spolja, nego i da se bitnije preuredi iznutra, da dobije nove sobe, moderan namestaj i opremu. Ali, njeni stanovnici poceli su da negoduju. Nisu svi bili zadovoljni novim enterijerom... U dve zemlje clanice - Francuskoj i Holandiji - novi „Ustav za Evropu” nije prihvacen, cime se debata o izgledu Evropske unije u 21. veku vratila gotovo na pocetnu tacku. Plan o konacnom izgledu „evropske kuce” nije potvrdjen. Na procelju „kuce” pojavila se pukotina - koliko je duboka, pitanje je koje danas mnogi postavljaju.
Ima pitanja o kojima se i dalje vodi rasprava. Na koji nacin treba da se odlucuje u prosirenoj Evropskoj uniji koja ce uskoro brojati i vise od trideset clanica (vec danas, nakon ulaska Bugarske i Rumunije, od 1. 1. 2007. godine EU ima 27 clanica)? Koliko uticaja i predstavnika u EU treba da imaju takozvane velike zemlje, poput Nemacke ili Spanije, a koliko one manje, poput Malte ili Litvanije?
Kako povecati poverenje gradjana u organe Unije? Kako ojacati glas i uticaj Unije u svetu koji se dramaticno i brzo menja? Da li i kojom brzinom ce se EU dalje prosirivati i gde su njene krajnje fizicke granice?
Nema kraja istorije. Svakoga jutra ljudi moraju iznova da odgovore na neka stara ili nova pitanja. Evropska unija je originalan odgovor koji su Evropljani u drugoj polovini dvadesetog veka dali na neka vazna pitanja: kako sacuvati mir kao najvecu vrednost? Kako prevazici egoizam nacija drzava? Kako razvijati prijateljstvo medju narodima? Kako ostvariti privredni razvoj i obezbediti dovoljnu solidarnost izmedju bogatih i siromasnijih?
„Evropska kuca” danas ceka neke nove, mlade i darovite graditelje.
Dusko Lopandic
link
Deca uglja i celika
Evropska unija, koja danas obuhvata 27 evropskih drzava, posebna je tvorevina kakvoj nema poredjenja u istoriji. U drugoj polovini 20. veka i pocetkom ovog, Unija je ostvarila ono sto nisu uspeli brojni evropski osvajaci i vojskovodje - ujedinila je veci deo evropskog kontinenta
Ilustrovao Milan Antanasijevic
Po oblastima koje obuhvata - od poljoprivredne politike, trgovine, prevoza do pitanja spoljne politike, odbrane, pravosudja i mnogih drugih, EU podseca na „superdrzavu” - na organizaciju koju neki porede s „postmodernim carstvom”. Ali, to moderno carstvo nije originalno samo po cinjenici da nema cara ili da su u njega udruzene demokratske, suverene drzave. Ono je neobicno i po tome sto se radi o prvoj zajednici drzava u ljudskoj istoriji koje su se objedinile sasvim dobrovoljno i miroljubivim putem. EU je „najoriginalniji politicki izum naseg doba”.
Razni oblici evropske saradnje i udruzivanja danas su uobicajeni. Ali, donedavno nije bilo tako. Sve regionalne organizacije za saradnju u Evropi (pored EU, ima ih nekoliko desetina, poput Saveta Evrope, OEBS-a i drugih) nastale su neposredno nakon Drugog svetskog rata ili nesto kasnije. Medjutim, nijedna od njih nije postala toliko politicki uticajna i ekonomski znacajna koliko je to danas Evropska unija.
Ovih dana Evropska unija (EU) proslavila je tacno pola veka od onog dana (25. 3. 1957) kad je u Rimu zakljucen „Rimski ugovor” kojim je stvoreno Zajednicko trziste, odnosno Evropska ekonomska zajednica (EEZ) - prethodnik sadasnje organizacije. Danasnja „evropska kuca” gradjena je postepeno, po spratovima, decenijama, vise od pola veka. Prve korene Unije mozemo traziti u godinama nakon Drugog svetskog rata kad je stvorena „pramajka” danasnje evropske integracije - organizacija koja se nazivala Evropska zajednica za ugalj i celik (EZUC).
Rober Suman
Od evropskih zajednica do Evropske unije
Davne 1950. godine, francuski ministar Rober Suman objavio je dokument koji ce ostati zapamcen kao „Sumanova deklaracija”. Bilo je to vreme neposredno posle Drugog svetskog rata kad je jos vladalo duboko nepoverenje izmedju dve velike evropske nacije - Francuske i Nemacke - koje su vise od jednog veka (tokom 19. i 20. veka) medjusobno ratovale oko pitanja „ko je jaci” i da li ce pogranicne, rajnske oblasti Alzas i Loren pripasti jednoj ili drugoj drzavi. Pod uticajem ideja o evropskoj integraciji kao najboljem nacinu da se otklone stalni ratovi u Evropi, francuski ministar spoljnih poslova Suman objavio je 9. maja 1950. godine u istorijskoj deklaraciji da „francuska vlada predlaze da se celina francuske i nemacke proizvodnje uglja i celika stavi pod zajednicku ‘Visoku vlast’, u okviru organizacije koja ce biti otvorena i za ostale evropske zemlje”. Predlog se ticao dva strateska proizvoda bitna za privredu i rat: uglja (glavni energent tog doba) i celika (glavna sirovina za izradu oruzja). Ali, predlog je imao i dalekosezniji cilj, koji je jasno naveden: „Ovaj predlog predstavljace prvu konkretnu osnovu jedne evropske federacije koja je neophodna za odrzavanje mira”. Predlagaci su, gotovo vizionarski, predvideli da „Evropa nece nastati odjednom, niti u okviru jedinstvene, sveobuhvatne strukture; ona ce biti stvarana putem konkretnih rezultata kojim se u prvom redu postize solidarnost na delu” .
Nemackoj i Francuskoj pridruzile su se u pocetku jos cetiri zemlje: Italija, Belgija, Holandija i Luksemburg. Evropska zajednica za ugalj i celik dobila je svoju administraciju (tzv. Visoka vlast, koja se danas naziva Evropska komisija), politicki nadzor (Savet ministara i parlamentarnu skupstinu), sudsku kontrolu (Sud pravde), kao i svoje administrativno sediste (Luksemburg). Imala je veliki uspeh koji je podstakao dalju saradnju u narednim decenijama.
Deveti maj, dan objavljivanja Sumanove deklaracije, danas se slavi kao praznik Evrope. Medjutim, trebalo je da prodje jos mnogo godina pre nego sto je „mala Evropa”, sastavljena od sest zemalja osnivaca, dobila svoj konacni oblik. „Ocevi Evrope”, odnosno zapadnoevropski politicari poput Francuza Zana Monea, Nemca Konrada Adenauera, Italijana De Gasparija, Belgijanca Spaka i drugih, nameravali su da, osim ekonomske saradnje, vec u pocetku otpocnu i s projektima vojne i politicke saradnje. Medjutim, pedesetih godina takvi predlozi pokazali su se kao preambiciozni i prerani. Umesto toga, sest clanica EZUC usmerile su se na ucvrscenje ekonomske saradnje stvaranjem jos dve evropske zajednice ekonomskog karaktera.
Kljucni pregovori otpoceli su u Mesini, u Italiji, 1955. godine, a zavrseni sklapanjem dva ugovora u Rimu, 25. marta 1957. godine. Jedna „zajednica” trebalo je da nadzire proizvodnju i trgovinu atomske energije. Ona je dobila naziv Evropska zajednica za atomsku energiju (ili Evroatom). Druga (odnosno treca po redu, ako racunamo i EZUC) „zajednica” predvidela je slobodnu trgovinu u svim ostalim oblastima izmedju zemalja clanica. Time je stvoreno Zajednicko trziste, odnosno Evropska ekonomska zajednica - EEZ. „Mala Evropa” sestorke drzava clanica time je bila rodjena.
Hronologija razvoja EU
1948.
7-11. maj - Kongres u Hagu okupio je oko 800 predstavnika evropskih drzava i drustva, nevladinih organizacija, politicara - zagovornika stvaranja evropske federacije - usvojena deklaracija s predlogom o evropskoj federaciji.
25. oktobar - Stvoren je Evropski pokret - vodeca nevladina organizacija koja promovise evropsko ujedinjenje.
1950.
9. maj - „Sumanova deklaracija” - dan Evrope.
1951.
18. april - U Parizu potpisan ugovor o osnivanju Evropske zajednice za ugalj i celik izmedju sest zemalja clanica (Francuska, SRN, Belgija, Holandija, Italija, Luksemburg).
1957.
25. mart - u Rimu potpisani ugovori o osnivanju Evropske ekonomske zajednice i Evropske zajednice za ugalj i celik (iste clanice kao i EZUC).
1963.
22. januar - „Jelisejski sporazum” izmedju Francuske i Nemacke o njihovoj bliskoj medjusobnoj saradnji.
1965.
8. april - Zakljucen ugovor kojim su objedinjeni organi tri Evropske zajednice: Savet ministara, Komisija, Parlament i Sud pravde.
1968.
1. jul - Upotpunjena carinska unija sest clanica EEZ.
1973.
1. januar - Prvo prosirenje - Velika Britanija, Danska i Irska postaju clanice Evropskih zajednica.
1979.
13. mart - Poceo da funkcionise „evropski monetarni sistem”.
7. juni - Prvi direktni izbori za Evropski parlament (mandat clanova Parlamenta je 5 godina).
1981.
1. januar - Drugo prosirenje - Grcka je postala 10. clanica Evropskih zajednica.
1985.
14. juni - Zakljucenje sporazuma iz Sengena kojim su uklonjene kontrole na unutrasnjim granicama izmedju potpisnica sporazuma.
1986.
1. januar - Trece prosirenje. Spanija i Portugal usle u Evropske zajednice.
17. februar - Zakljucen „Jedinstven evropski akt” o reformi Evropskih zajednica (na snazi od 1. jula 1986).
1989.
9. novembar - Rusenje Berlinskog zida.
1990.
3. oktobar - Ujedinjenje Zapadne i Istocne Nemacke.
1991.
25. februar - Ukinut Varsavski pakt.
16. decembar - Deklaracija zemalja EEZ o uslovima za priznavanje republika SSSR i SFRJ.
1992.
7. februar - Potpisan ugovor iz Mastrihta o stvaranju Evropske unije (stupio na snagu 1. novembra 1993).
1993.
1. januar - Zaokruzeno „unutrasnje trziste” zemalja EU.
1994.
1. januar - Stvoren „Evropski ekonomski prostor” izmedju EU i zemalja „Evropskog udruzenja za slobodnu trgovinu”.
1995.
1. januar - Cetvrto prosirenje - ulazak u EU Austrije, Svedske i Finske.
26. mart - Stupili na snagu sporazumi iz Sengena.
1997.
2. oktobar - Zakljucen ugovor iz Amsterdama o reformi EU (na snazi 1. maja 1999).
1999.
1. januar - Pocetak trece faze ekonomske i monetarne unije u EU.
2000.
23. mart - Evropski savet usvaja „Lisabonsku strategiju” o jacanju konkurentnosti privreda zemalja EU i o informatickom drustvu.
2001.
7. februar - Potpisan ugovor iz Nice o daljoj reformi Evropske unije (na snazi 1. 2. 2003).
2002.
1. januar - Uvodjenje evra kao jedine valute u 12 zemalja clanica EU (evro jos ne vazi u Velikoj Britaniji, Svedskoj, Danskoj i novim clanicama EU).
2004.
1. maj - Peto prosirenje - u Evropsku uniju ukljuceno 10 novih clanica: Ceska, Slovacka, Madjarska, Slovenija, Poljska, Litvanija, Letonija, Estonija, Kipar i Malta.
29. oktobar - U Rimu potpisan ugovor o „Ustavu za Evropu” (nije stupio na snagu).
2005.
29. maj-1. jun - U Francuskoj i Holandiji negativni rezultati referenduma o „Ustavu za Evropu”.
2007.
1. januar - Rumunija i Bugarska ulaze u EU.
1. januar - Slovenija postala 13. clanica koja je uvela evro.
U preambuli (uvodu) ugovora o EEZ, strane potpisnice istakle su zelju da „postave temelje za sve bliskije zajednistvo naroda Evrope”. Naglasen je zajednicki cilj da se „ucvrste mir i sloboda”.
Stoga zemlje potpisnice „pozivaju druge narode Evrope, koji dele njihove ideale, da im se pridruze”. Zajednicko trziste (EEZ) podrazumevalo je stvaranje carinske unije (ukidanje carina i prepreka u trgovini), zajednicku poljoprivrednu politiku, zajednicka pravila o konkurenciji, spoljnu trgovinu, saobracajnu politiku i druge mere koje su omogucile vrlo visok rast i jacanje privredne saradnje izmedju „sestorke”. EEZ je dobila slicne organe kao i njena prethodnica EZUC (Komisiju, Savet ministara, Parlament i Sud).
Sezdesetih godina proslog veka uspeh ovog poduhvata bio je toliki da su mu se pridruzile i zemlje koje su do tada bile sumnjicave prema ideji stvaranja neke vrste federalne ili nadnacionalne zajednice drzava. Najvecu sumnju u EEZ imala je Velika Britanija koja je ipak, 1973. godine, ukljucena u tri evropske zajednice, zajedno s Danskom i Irskom. Tako se udruzenje „sestorke” drzava pretvorilo u „devetorku”.
U narednoj deceniji Evropske zajednice su se prosirile na jos tri zemlje juga Evrope koje su se prethodno oslobodile desnicarskih diktatura. Grcka se prikljucuje 1981. godine, a Spanija i Portugal pet godina kasnije (1986).
Tako je „evropska kuca” dobila dvanaest „stanovnika”, a nakon temelja i prizemlja, postepeno je zidana nadgradnja - sprat po sprat. Zajednice naizmenicno prolaze razdoblja fizickog „prosirivanja” (na nove clanice) i „produbljivanja” na nove politike ili oblasti koje se zajednicki odredjuju. „Evropska kuca” raste kako u visinu tako i u sirinu.
Veoma znacajan trenutak u istoriji tri Zajednice bila je odluka da se prirede prvi direktni izbori za Evropski parlament, 1979. godine. Pre toga, clanove konsultativne parlamentarne skupstine birali su nacionalni parlamenti, a ne neposredno gradjani.
Od podeljene do ujedinjene Evrope
Sredinom osamdesetih godina tadasnji predsednik Evropske komisije (izvrsnog organa tri Zajednice, odnosno neke vrste zajednicke vlade) Francuz Zak Delor pokrenuo je dalju saradnju „dvanaestorice”. Delor je predlozio produbljenje ekonomske integracije stvaranjem jedinstvenog trzista (ili „unutrasnjeg trzista”) umesto ranijeg zajednickog trzista. Projekat je nazvan „Evropa 1992. godine” i pokazao se kao pun ekonomski, politicki i medijski uspeh. Ne samo da je doprineo porastu stope ekonomskog rasta u Evropi, nego je podstakao i mnoge druge evropske zemlje da se okrenu EEZ. Austrija, Svedska, Finska i druge zemlje staju u red za clanstvo u tri Zajednice (postale su clanice EU 1995. godine).
Prava revolucija u ustrojstvu i razvoju dotadasnjih Evropskih zajednica nastaje onda kad je doslo do istorijske promene u evropskom poretku: 1989. godine srusen je Berlinski zid, a sa njim i ideoloska i vojna podela Evrope na socijalisticki istok i kapitalisticki zapad. Nemacka se ujedinjuje 1990, SSSR i Cehoslovacka mirno se razdvajaju, a jugoslovenska federacija nestaje 1991-1992. godine u vatri i krvi. U isto vreme, sefovi drzava i vlada Evropskih zajednica donose dalekoseznu odluku da bitno promene Zajednice.
Sklapanjem ugovora iz Mastrihta decembra 1991. godine nastaje Evropska unija (koja nadopunjuje ranije tri Evropske zajednice). EU nije samo oblik ekonomske saradnje, nego obuhvata politicku integraciju njenih clanica u pitanjima kao sto su spoljna politika, unutrasnji poslovi, pravosudje, pa cak i zajednicka odbrana. Predvidjeno je i produbljeno ekonomsko zajednistvo u obliku monetarne unije i zajednicke valute - evra. Istovremeno EU izrazava spremnost da postepeno u svoje okrilje prihvati nove drzave clanice sa istoka Evrope.
Tako „evropska kuca” dobija sasvim nov spoljni i unutrasnji izgled. „Gradjevina” se ne moze prepoznati u poredjenju sa onom jednospratnicom („malom Evropom”) iz sezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka. Ali, istovremeno s povecanjem broja stanovnika „kuce”, oni medjusobno postaju sve raznolikiji ne samo po jezicima koje govore nego po nivou standarda, razvijenosti, kao i po ocekivanjima od toga sta zajednicki boravak u evropskom domu treba da donese.
Devedesete godine dvadesetog veka godine su daljeg opreznog prepravljanja Evropske unije - postupak koji se nastavlja i u prvoj deceniji ovog stoleca (zakljuceni su ugovor iz Amsterdama 1997. godine i ugovor iz Nice 2001. godine o daljim reformama EU).
Buducnost Evropske unije - kako dalje?
Medjutim, bez obzira na sav napredak, neke dileme i sporovi prisutni su od samog nastanka Evropskih zajednica, pa sve do danas. Rat u bivsoj Jugoslaviji pokazao je ogranicenja EU da ozbiljnije reaguje i spreci tragicne situacije, poput ratnog sukoba na samom evropskom pragu. Da li i koliko „Evropa” treba da bude „federalna”, odnosno kakav treba da bude odnos izmedju nadleznosti drzava clanica i Evropske unije? Kako treba da se razvija demokratija na tako velikom prostoru, u okviru organizacije koju veliki broj gradjana zemalja clanica u sustini ne poznaje i ne razume? Koliko jos treba da se produbljuje ekonomsko i politicko zajednistvo? Kako treba da izgleda „evropska kuca” na kraju gradnje (ako kraja uopste ima) - pitanje je na koje konacan odgovor nije dat.
U toku prve decenije ovog veka Evropska unija belezi nove uspehe, ali i potrese. U maju 2004. godine dolazi do petog prosirenja Unije kojim se konacno brisu nekadasnje granice podeljene Evrope. U EU ulazi cak deset novih drzava - vecinom sa istoka - tako da ona broji ukupno dvadeset i pet clanica i gotovo pola milijarde stanovnika.
Ovim je veci deo Evrope zaista ujedinjen, cime su ostvareni oni davni, u pocetku sasvim utopijski ciljevi osnivaca Evropske zajednice za ugalj i celik i EEZ. Prosirenje EU veliki je uspeh kako za stare tako i za nove clanice. Nekadasnje zemlje istocne Evrope uspele su da modernizuju svoja drustva, da ucvrste demokratiju i postovanje ljudskih prava, kao i da poprave standard stanovnistva i konkurentnost privreda. Ovo je postignuto i znatnom finansijskom pomoci koju je EU pruzala tokom vise od decenije. Na primer, u toku desetak godina iz budzeta EU odobreno je oko 28 milijardi evra bespovratne pomoci (ne racunajuci ostale kredite i privatna ulaganja) za modernizaciju novih clanica EU.
Istovremeno, Evropska unija pripremala se za novu reformu. Nakon vise od dve godine javne debate i pregovora, u Rimu je oktobra 2004. godine dogovoren ugovor o „Evropskom ustavu”, kojim je „Evropa” trebalo da dobije novo pravno „ruho” za dvadeset prvi vek. „Evropska kuca” nije, dakle, trebalo da bude samo okrecena spolja, nego i da se bitnije preuredi iznutra, da dobije nove sobe, moderan namestaj i opremu. Ali, njeni stanovnici poceli su da negoduju. Nisu svi bili zadovoljni novim enterijerom... U dve zemlje clanice - Francuskoj i Holandiji - novi „Ustav za Evropu” nije prihvacen, cime se debata o izgledu Evropske unije u 21. veku vratila gotovo na pocetnu tacku. Plan o konacnom izgledu „evropske kuce” nije potvrdjen. Na procelju „kuce” pojavila se pukotina - koliko je duboka, pitanje je koje danas mnogi postavljaju.
Ima pitanja o kojima se i dalje vodi rasprava. Na koji nacin treba da se odlucuje u prosirenoj Evropskoj uniji koja ce uskoro brojati i vise od trideset clanica (vec danas, nakon ulaska Bugarske i Rumunije, od 1. 1. 2007. godine EU ima 27 clanica)? Koliko uticaja i predstavnika u EU treba da imaju takozvane velike zemlje, poput Nemacke ili Spanije, a koliko one manje, poput Malte ili Litvanije?
Kako povecati poverenje gradjana u organe Unije? Kako ojacati glas i uticaj Unije u svetu koji se dramaticno i brzo menja? Da li i kojom brzinom ce se EU dalje prosirivati i gde su njene krajnje fizicke granice?
Nema kraja istorije. Svakoga jutra ljudi moraju iznova da odgovore na neka stara ili nova pitanja. Evropska unija je originalan odgovor koji su Evropljani u drugoj polovini dvadesetog veka dali na neka vazna pitanja: kako sacuvati mir kao najvecu vrednost? Kako prevazici egoizam nacija drzava? Kako razvijati prijateljstvo medju narodima? Kako ostvariti privredni razvoj i obezbediti dovoljnu solidarnost izmedju bogatih i siromasnijih?
„Evropska kuca” danas ceka neke nove, mlade i darovite graditelje.
Dusko Lopandic
Glavna tela Evropske unije
Evropski Savet
Organ koji okuplja sefove drzava ili vlada zemalja EU kojih je sada ukupno 27. Predstavlja neku vrstu kolektivnog sefa drzave EU i donosi odluke i smernice o najbitnijim pitanjima poput, na primer, odluke o daljem prosirenju EU i slicno. Sastaje se dva puta godisnje ili cesce.
Savet ministara EU
Organ u kome se donose propisi koji vaze kao „zakoni” u zemljama EU. Sacinjavaju ga po jedan predstavnik (ministar) iz drzava clanica EU. Odluke u Savetu ministara donose se vecinom glasova, a u nekim slucajevima jednoglasno. Savetom rukovodi zemlja koja je „predsedavajuci” EU za razdoblje od sest meseci. Trenutni predsedavajuci je Nemacka, koju ce zameniti Portugal, a zatim Slovenija, pa Francuska.
Evropski parlament
Predstavlja „glas gradjana” zemalja EU, dok je Savet ministara „glas drzava clanica”. Clanovi EP (ima ih 786) biraju se na direktnim izborima koji se odrzavaju istovremeno u svim zemljama clanicama. EP u saradnji sa Savetom ministara usvaja propise EU, razmatra politicka pitanja i moze da smeni Evropsku komisiju.
Evropska komisija
Izvrsni organ EU, Komisija, broji 27 clanova koji treba da deluju nezavisno i u interesu Unije kao celine. Evropska komisija podnosi predloge propisa Savetu i Parlamentu, kontrolise primenu prava EU u zemljama clanicama, predstavlja Uniju u medjunarodnim odnosima i drugo.
Evropski sud pravde
Sud je glavni pravosudni organ Unije koji daje tumacenje ugovora i propisa EU, resava sporove izmedju drzava clanica ili organa EU. Ima sediste u Luksemburgu.
Sva prosirenja Evropske unije
Zemlje „osnivaci” Evropskih zajednica („sestorka”) - 1951/1957. godine:
Francuska, Nemacka, Italija, Belgija, Holandija, Luksemburg.
Prvo prosirenje (1973. godine - devet clanica):
Ujedinjeno Kraljevstvo, Danska, Irska.
Drugo prosirenje (1981. godine - deset clanica):
Grcka.
Trece prosirenje (1986. godine - 12 clanica):
Spanija, Portugal.
„Nevidljivo” prosirenje (1990. godine):
Ujedinjenje Zapadne i Istocne Nemacke (ovo prosirenje EEZ obicno se ne racuna jer nije uticalo na organizaciju i broj drzava zajednice).
Cetvrto prosirenje (1995. godine - 15 clanica):
Austrija, Svedska, Finska.
Peto prosirenje (2004. godine - 25 clanica):
Poljska, Litvanija, Letonija, Estonija, Ceska, Slovacka, Madjarska, Kipar, Malta, Slovenija.
Dopunsko peto prosirenje (2007. godine - 27 clanica):
Bugarska, Rumunija.
Zvanicni kandidati za clanstvo u EU (2007. godine):
Turska, Hrvatska, Makedonija.
„Potencijalni kandidati” za clanstvo u EU (2007. godine):
Srbija, Crna Gora, Albanija, BiH
(pojam „potencijalni kandidat” znaci da su najvisi organi EU, poput Evropskog saveta, u nacelu podrzali mogucnost da navedene zemlje u buducnosti postanu clanice EU - kad se za to ispune uslovi).
link