Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 14:42:30 GMT -5
Nasa Dolina kraljeva
Kad zamirisu jorgovani
Dolinu Nila pored Luksora svet odavno naziva Dolinom kraljeva. I Francuzi, uz Loaru, imaju nesto slicno. Po znacaju za srpsku srednjovekovnu drzavu, za njima mnogo ne zaostaje ni dolina Ibra, odnosno Raske, od Kraljeva do Novog Pazara, koju jos zovu i Dolinom vekova ali i Dolinom jorgovana...
Ilustrovala Silva Vujovic
Kad bi neko nekako uspeo da, makar uz pomoc stiha poznate narodne pesme „Stani, stani, Ibar vodo...”, umilostivi ovu prilicno musicavu reku da malo uspori i da mu, bar u naznakama, poveri sta su sve njene vode cule i videle, bilo bi tu prica za duze od 1001 nocobdenja. Bez preterivanja. Jer, ovde, na obroncima Stolova, Zeljina, Kopaonika i Golije, rasla je, i uzrasla, srpska srednjovekovna drzava. I ostavila upecatljive kamene tragove svog postojanja i trajanja.
Mada je red da se ide po redu, ovde cemo - zbog bajkovitosti price - poceti malo posle pocetka, nekako s proleca. U vreme kad je dolina Ibra sanjala Provansu, predeo iz tamo neke Francuske. Tek, kralj Uros I (1243-1276), treci sin Stefana Prvovencanog, pozeleo je da svoju buducu nevestu doceka onako kako dama iz znamenite francuske loze Anzuj i zasluzuje. I, zapovedio je da se u celoj dolini Ibra, od Raske do Kraljeva, zasade jorgovani. I da zamirisu u vreme kad je tuda trebalo da prodje svecana povorka iz Primorja, s kocijama u kojima je sedela buduca srpska kraljica, ali i svetica Jelena Anzujska. Tako je i bilo, a legenda je toliko pretrajala da se i danas, pocetkom maja, na Djurdjevdan (od Kraljeva, ispod tvrdjave Maglic do manastira Gradac) po obicaju odrzava narodno veselje poznato pod imenom Dani jorgovana u Dolini jorgovana, kad zamirisu milioni strukova ovog vesnika proleca.
A kraljica Jelena Anzujska, majka dvojice srpskih kraljeva, Dragutina i Milutina, upravo je poiznad Doline jorgovana izgradila svoju zaduzbinu, jedan od bisera srpske srednjovekovne bastine. Rec je o manastiru Gradac, cija je gradnja zavrsena 1276, a u kome ce - trideset osam godina kasnije - i sama biti sahranjena. Ostace upamcena i kao ktitor crkava i manastira u Primorju, nesebicno darujuci i pravoslavne i rimokatolicke bogomolje. Uz to, bila je i prva srpska kraljica koja je brinula o obrazovanju zena, mudro ih savetovala o izboru muza, ali i darivala pristojnim mirazom iz svoje riznice.
U ovo svojevrsno putovanje Dolinom kraljeva kroz dobar deo srednjovekovne povesti srpske drzave brodicemo uzvodno. Priroda kaze da je tako teze, ali istorija ima svoj tok koji cemo ovde, kako je i red, postovati. Jer, upravo sasvim blizu mesta gde Ibar svoje vode predaje Zapadnoj Moravi sazdana je Zica, „Majka svih crkava”. Gradjena izmedju 1206. i 1217. godine, omalterisana osobenom crvenom bojom, njena Crkva svetog spasa (Vaznesenja Hristovog) postaje hram u kome se za prvog srpskog kralja (1217) krunise njen ktitor Stefan Prvovencani.
Dve godine kasnije dobija ulogu prvog sedista Srpske arhiepiskopije. U Zici ce se, kaze legenda ugradjena i u grb obliznjeg Kraljeva, krunisati jos sest kraljeva i za svakoga ce biti otvorena a zatim zazidana po jedna vrata, te otud i ono poeticno „sedmovrata Zica”. Kasnije su vreme i ljudi srediste srpske srednjovekovne drzave pomerali prema jugu, opet uz reku.
A tamo, iznad cudljivih bukova i dubokih virova, gde ispod Stolova stoluju magle, na vrh brda, mada se vrbama nije micalo s obala Ibra, ugnezdio se jedan od najocuvanijih srednjovekovnih gradova u Srbiji - Maglic. Magla kao da je svojim pramenovima tame prekrila i pricu o njegovom nastanku. Pretpostavlja se da je ova tvrdjava sa sedam kula, opasana debelim zidinama i sa tri strane zasticena neprohodnom klisurom, nastala 1240. godine, s namerom da, nakon mongolske provale koja je i Zici dosla crkve, stiti prilaz Ibarskoj dolini i brani Studenicu i Zicu.
Prvi sacuvani pisani podaci Maglic pominju 1337. godine kad je arhiepiskop Danilo II ovde podigao dvorce i celije. Posle su vetrovi rata razvejali njegov znacaj, a danas se u unutrasnjosti utvrde raspoznaju dva dvorista, ostaci palata, crkva svetog Djordja, delovi pekare i srednjovekovnih cisterni za vodu. Do njega se, i dalje izdaleka mocnog izgleda, s puta moze stici samo visecim mostom, ali tek kad osetis da u tebi uzavri krv jednog Indijane Dzonsa.
Ilustrovala Silva Vujovic
U srcu srpske zemlje Raske, jedanaest kilometara severozapadno od Ibra, u dolini recice Studenice nalazi se istoimeni manastir, sagradjen u poslednjoj cetvrtini 12. veka. Manastirska zdanja Studenice gradili su i dogradjivali veliki zupan Stefan Nemanja, sin mu sveti Sava, unuk kralj Radoslav i praunuk kralj Milutin. U to vreme pocelo je zidanje crkve Notr Dam u Parizu.
U Nemanjinom zitiju pise: „Bilo je ovo mesto pusto loviste zverova. Kad je dosao u lov gospodin nas i samodrzac Stefan Nemanja, koji je vladao svom srpskom zemljom, i kad je on lovio ovde, izvoli mu se da na ovom mestu sagradi ovaj manastir.” Ovde je Nemanja boravio pre nego sto je, zamonasen kao Simeon, otisao na Svetu goru gde je pomogao svom sinu svetom Savi da podigne Hilandar. Posle njegove smrti, sin je mosti preneo u Srbiju i nad njima pomirio svoju bracu Vukana i Stefana Prvovencanog, zavadjene oko prestola. U Studenici, carskoj lavri, sahranjeni su Nemanja, njegova zena Ana, sinovi Vukan i Stefan i unuk Radoslav. Ovde se prvi put pojavljuju srpski natpisi na freskama.
Na visokoj litici, desetak kilometara od manastira Studenica, uklesana i nadgradjena na vec postojece pecine, ugnezdila se isposnica svetog Save. U njoj se scucurila mala jednobrodna crkva svetog Djordja, a unutrasnjost pecine podeljena je na spratove, gde su uredjene odaje za boravak isposnika. Povest nam poverava da je upravo ovde, okruzen najvecim asketima medju monasima, sveti Sava pisao „Studenicki tipik” i „Zitije svetog Simeona”, svog oca. I danas, u svojevrsnom tihovanju i postu, monasi vole da se ovde osame.
Kad putem niz Ibar krenete od Studenice prema Djurdjevim stupovima i Sopocanima, deset kilometara pre Raske, na samom uscu Brvenice u Ibar, eto ga, kao na dlanu, na viskom kupastom brdu, na padinama Kopaonika, srednjovekovni utvrdjeni grad - Brvenik, bolje reci njegovi ostaci. Zajedno s Maglicem, znacio je prilicno dobru branu upadu neprijatelja, i onima koji bi krenuli s juga i onima koji su hteli tom istom jugu. Zahvaljujuci rudarstvu i trgovackim poslovima, pre svega Dubrovcana i Kotorana, ovaj kraj, poznat i kao Brvenicka zupa, bio je vrlo gusto naseljen.
Njegova istorija vezana je, uglavnom, za bracu Musice, njihovog oca Musu i majku Draganu, sestru kneza Lazara. A, kako kazu zapisi, Musa je, celnik cara Dusana, po odobrenju cara Urosa, godine 1363. trampio
Zvecan i Zvecansku zupu za Brvenik i Brvenicku zupu.
Povest vezana za Musice pominje i dve crkve u ovom kraju - Staru i Novu Pavlicu, obe sasvim blizu Brvenika. Staru Pavlicu, crkvu iz prednemanjickog doba, pominje jos Mavro Orbin u svom delu „Kraljevstvo Slovena”, gde govori o zarobljavanju Nikole Altomanovica, u Uzicu, 1373. godine. Pretpostavlja se da je vazni suzanj bio sakriven u tada muskom manastiru Stara Pavlica. Smesten na vrhu stene, danas je ocuvan i konzerviran samo deo prvobitne veoma slozene konstrukcije.
Nova Pavlica sagradjena je izmedju 1383. i 1386. godine, i to kao zaduzbina brace Musica. Po osnovnoj prostornoj zamisli crkva pripada moravskoj skoli, ali se od slicnih gradjevina razlikuje po tome sto joj je fasada jednostavnija. Delimicno ocuvan zivopis ukazuje na osobenost u poredjenju sa ostalim sacuvanim srpskim srednjovekovnim umetnickim nasledjem.
Na levoj obali Ibra, tri kilometra jugoistocno od Raske, nalazi se manastir Konculic. Nastao je u doba velikog zupana Stefana Nemanje i imao je veoma visok ugled medju srpskim manastirima, sto ukazuje na mogucnost da ga je osnovao neko od srpskih vladara, mozda i sam Nemanja. Ovde je „zamonasen arhiepiskop Danilo II, a za vreme kralja Milutina bio je sediste Konculske episkopije”. Od nekadasnjih manastirskih zdanja, ciji arhitektonsko-gradjevinski sklop nije potpuno poznat, preostala je samo crkva svetog Nikole, obnovljena 1861. godine.
Prica o nastanku manastira Djurdjevi stupovi duboko je utemeljena u legendi o tamnicenju Stefana Nemanje. Po toj prici za koju znamo iz biografije koju je o svom ocu napisao Stefan Prvovencani, Nemanja se tako usrdno molio svetom Hristovom ratniku Djordju da mu je ovaj pomogao da se izbavi iz tamnice. Tada se i zarekao da ce mu u znak zahvalnosti posvetiti crkvu. Tako je i bilo, i to odmah nakon njegove pobede kod Pantina (1170) kad je uspeo da pobedi zajednicku vojsku Vizantinaca i svoje brace.
Naime, na sacuvanom fragmentu iznad ulaznog portala pise da je crkvu podigao veliki zupan Stefan Nemanja 1171. godine. Uz nju su uzrasle i dve visoke kule zvonici (stlpovi - stupovi - srednjovekovni pojam za kule) i manastiru zauvek nadenuli ime. U isto vreme sa slicnim kulama u procelju podignute su i katedrala svetog Tripuna u Kotoru i crkva svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju.
Za razliku od najveceg broja srpskih srednjovekovnih manastira zidanih, po pravilu, na skrovitim mestima, Stupovi su izgradjeni na kupastom sumovitom brezuljku, izdaleka vidljivi iz ma kog pravca namernik da im pristupi. Godine 1282. kralj Dragutin je ulaznu kulu pretvorio u kapelu i namenio je sebi za grobnicu u kojoj i pociva od 1316. godine. Drustvo mu prave zivopisani istorijski prizori poput cetiri drzavna sabora, kao i portreti svih Nemanjica.
Predstava „Uspenje presvete Bogorodice” iz Sopocana proglasena je 1961. godine u Parizu za najlepsu fresku srednjeg veka.
Vecina fresaka je ostecena, a one najbolje ocuvane prenete su u Narodni muzej u Beogradu. Ni sam manastir nije odoleo vremenu i ljudima, postradavsi u svakom ratu. Radovi na obnovi, zapoceti jos 1960. godine, odnedavno su uznapredovali poduhvatom velikog broja znanih i neznanih i Stupovi se vracaju sebi.
Dugo, nepristojno dugo, nije se znalo gde se tacno nalazio Stari Ras, prestonica prve srednjovekovne srpske drzave, po kome je i Srbija u vreme Nemanjica nazivana Raskom. Ime grada prvi put se pominje u 9. veku, kad ga je zabelezio vizantijski car Konstantin Porfirogenit. Tri stoleca kasnije o njemu pise i hronicar Jovan Kinema, dok se u srpskim izvorima pojavljuje tek kasnije. Danas su strucnjaci saglasni da je utvrdjenje Ras bilo na lokalitetu Gradina, iznad starog Pazarista (Trgovista), osam kilometara zapadno od Novog Pazara.
Tokom arheoloskih iskopavanja, zapocetih 1972. godine, iz tame vekova izronili su ostaci tvrdjave (gde je, po svemu sudeci, bio dvor Stefana Nemanje) i pecinski manastir s crkvom posvecenom Svetim arhandjelima u kojoj je, najverovatnije, pisano „Vukanovo jevandjelje”, koje se smatra jednim od najstarijih sacuvanih tragova pismenosti u Srba. Zna se, pouzdano, da je upravo u Rasu, 1230. godine, kralj Radoslav otvorio i prvu srpsku kovnicu novca.
Inace, pod Starim Rasom danas se podrazumevaju Petrova crkva, Djurdjevi stupovi, Crna Reka, Konculic i, pre svega, Sopocani. Godine 1979. stavljen je na listu UNESCO-a, kao podrucje od znacaja za svetsku kulturnu i prirodnu bastinu.
Na samom ulasku u Novi Pazar, na brdu pored puta, kao svojevrstan kameni beleg vec vekovima tihuje Petrova crkva, najstarija bogomolja u Srbiji. Mada je posvecena apostolima Petru i Pavlu, mahom je skraceno zovu Petrova crkva. Njeni najstariji sacuvani delovi poticu iz 6. veka, dok je ostatak crkve plod obnova preduzetih u 9. i 10. stolecu, ali i kasnije. Prvi pisani pomen crkve potice iz 1020. godine.
Istoricari su uvereni da je upravo ovde Stefan Nemanja, rodonacelnik dinastije Nemanjica, presao iz rimokatolicke u pravoslavnu veru. Cak i da je, 1196. godine, ovde - u sedistu Raske episkopije - predao vlast sinu Stefanu, potonjem prvom srpskom kralju Stefanu Prvovencanom, i da je na ovdasnjem Saboru donesena odluka da se bogumili proteraju iz Srbije.
Posebnost Petrove crkve je i broj ocuvanih fresaka nastalih u sasvim razlicitim razdobljima, nepotkupljivog svedocanstva trajanja bogatog istorijskog ali i umetnickog zivota na ovim prostorima. Ne cudi, ne samo zbog ovoga, sto se i Petrova crkva nasla pod utocistem UNESCO-a.
Na samom izvoru Raske, petnaest kilometara zapadno od Novog Pazara, nalazi se manastir Sopocani, cija je predstava „Uspenje presvete Bogorodice” u crkvi Svete trojice na izlozbi u Parizu, 1961. godine, proglasena za najlepsu fresku srednjeg veka. Manastir, zaduzbina kralja Urosa I Nemanjica (1243-1276), izgradjen je do 1260. godine, a dozidao ga je u 14. veku njegov praunuk car Dusan. Najlepse freske oslikane su u drugoj polovini 13. stoleca i ubrajaju se u najvise domete vizantijske umetnosti.
Uvazena istoricarka umetnosti Meri Sofi Delpes ovako je, 1994. godine, dozivela zivopis Sopocana: „Nijedan avion, kosmicki brod ili interkontinentalna raketa ne mogu da vas odvedu u takve visine u kakve vas vode freske na zidovima srpskog manastira Sopocani. Ali, za to nije dovoljno da kupite kartu, morate da ocistite svoju dusu i umeksate svoje srce.”
Malo je, gotovo nimalo, tragova o zivotu srednjovekovnog utvrdjenog grada Jelec, trinaest kilometara juzno od Novog Pazara. U nekim usputnim zapisima pominje se kao „jedna od ratnih prestonica Nemanjica”. Njegovi ostaci i dalje gospodare jednim od najvisih vrhova ovog kraja i staniste su nebeskih grabljivica.
Putem dugackim stotinak kilometara, ova nasa (cutljiva) Dolina kraljeva ponekad ume da nagovori vekove da progovore. A njih, bar povremeno, valja cuti. Ne zbog njih, zbog nas.
Petar Milatovic
link
Kad zamirisu jorgovani
Dolinu Nila pored Luksora svet odavno naziva Dolinom kraljeva. I Francuzi, uz Loaru, imaju nesto slicno. Po znacaju za srpsku srednjovekovnu drzavu, za njima mnogo ne zaostaje ni dolina Ibra, odnosno Raske, od Kraljeva do Novog Pazara, koju jos zovu i Dolinom vekova ali i Dolinom jorgovana...
Ilustrovala Silva Vujovic
Kad bi neko nekako uspeo da, makar uz pomoc stiha poznate narodne pesme „Stani, stani, Ibar vodo...”, umilostivi ovu prilicno musicavu reku da malo uspori i da mu, bar u naznakama, poveri sta su sve njene vode cule i videle, bilo bi tu prica za duze od 1001 nocobdenja. Bez preterivanja. Jer, ovde, na obroncima Stolova, Zeljina, Kopaonika i Golije, rasla je, i uzrasla, srpska srednjovekovna drzava. I ostavila upecatljive kamene tragove svog postojanja i trajanja.
Mada je red da se ide po redu, ovde cemo - zbog bajkovitosti price - poceti malo posle pocetka, nekako s proleca. U vreme kad je dolina Ibra sanjala Provansu, predeo iz tamo neke Francuske. Tek, kralj Uros I (1243-1276), treci sin Stefana Prvovencanog, pozeleo je da svoju buducu nevestu doceka onako kako dama iz znamenite francuske loze Anzuj i zasluzuje. I, zapovedio je da se u celoj dolini Ibra, od Raske do Kraljeva, zasade jorgovani. I da zamirisu u vreme kad je tuda trebalo da prodje svecana povorka iz Primorja, s kocijama u kojima je sedela buduca srpska kraljica, ali i svetica Jelena Anzujska. Tako je i bilo, a legenda je toliko pretrajala da se i danas, pocetkom maja, na Djurdjevdan (od Kraljeva, ispod tvrdjave Maglic do manastira Gradac) po obicaju odrzava narodno veselje poznato pod imenom Dani jorgovana u Dolini jorgovana, kad zamirisu milioni strukova ovog vesnika proleca.
A kraljica Jelena Anzujska, majka dvojice srpskih kraljeva, Dragutina i Milutina, upravo je poiznad Doline jorgovana izgradila svoju zaduzbinu, jedan od bisera srpske srednjovekovne bastine. Rec je o manastiru Gradac, cija je gradnja zavrsena 1276, a u kome ce - trideset osam godina kasnije - i sama biti sahranjena. Ostace upamcena i kao ktitor crkava i manastira u Primorju, nesebicno darujuci i pravoslavne i rimokatolicke bogomolje. Uz to, bila je i prva srpska kraljica koja je brinula o obrazovanju zena, mudro ih savetovala o izboru muza, ali i darivala pristojnim mirazom iz svoje riznice.
U ovo svojevrsno putovanje Dolinom kraljeva kroz dobar deo srednjovekovne povesti srpske drzave brodicemo uzvodno. Priroda kaze da je tako teze, ali istorija ima svoj tok koji cemo ovde, kako je i red, postovati. Jer, upravo sasvim blizu mesta gde Ibar svoje vode predaje Zapadnoj Moravi sazdana je Zica, „Majka svih crkava”. Gradjena izmedju 1206. i 1217. godine, omalterisana osobenom crvenom bojom, njena Crkva svetog spasa (Vaznesenja Hristovog) postaje hram u kome se za prvog srpskog kralja (1217) krunise njen ktitor Stefan Prvovencani.
Dve godine kasnije dobija ulogu prvog sedista Srpske arhiepiskopije. U Zici ce se, kaze legenda ugradjena i u grb obliznjeg Kraljeva, krunisati jos sest kraljeva i za svakoga ce biti otvorena a zatim zazidana po jedna vrata, te otud i ono poeticno „sedmovrata Zica”. Kasnije su vreme i ljudi srediste srpske srednjovekovne drzave pomerali prema jugu, opet uz reku.
A tamo, iznad cudljivih bukova i dubokih virova, gde ispod Stolova stoluju magle, na vrh brda, mada se vrbama nije micalo s obala Ibra, ugnezdio se jedan od najocuvanijih srednjovekovnih gradova u Srbiji - Maglic. Magla kao da je svojim pramenovima tame prekrila i pricu o njegovom nastanku. Pretpostavlja se da je ova tvrdjava sa sedam kula, opasana debelim zidinama i sa tri strane zasticena neprohodnom klisurom, nastala 1240. godine, s namerom da, nakon mongolske provale koja je i Zici dosla crkve, stiti prilaz Ibarskoj dolini i brani Studenicu i Zicu.
Prvi sacuvani pisani podaci Maglic pominju 1337. godine kad je arhiepiskop Danilo II ovde podigao dvorce i celije. Posle su vetrovi rata razvejali njegov znacaj, a danas se u unutrasnjosti utvrde raspoznaju dva dvorista, ostaci palata, crkva svetog Djordja, delovi pekare i srednjovekovnih cisterni za vodu. Do njega se, i dalje izdaleka mocnog izgleda, s puta moze stici samo visecim mostom, ali tek kad osetis da u tebi uzavri krv jednog Indijane Dzonsa.
Ilustrovala Silva Vujovic
U srcu srpske zemlje Raske, jedanaest kilometara severozapadno od Ibra, u dolini recice Studenice nalazi se istoimeni manastir, sagradjen u poslednjoj cetvrtini 12. veka. Manastirska zdanja Studenice gradili su i dogradjivali veliki zupan Stefan Nemanja, sin mu sveti Sava, unuk kralj Radoslav i praunuk kralj Milutin. U to vreme pocelo je zidanje crkve Notr Dam u Parizu.
U Nemanjinom zitiju pise: „Bilo je ovo mesto pusto loviste zverova. Kad je dosao u lov gospodin nas i samodrzac Stefan Nemanja, koji je vladao svom srpskom zemljom, i kad je on lovio ovde, izvoli mu se da na ovom mestu sagradi ovaj manastir.” Ovde je Nemanja boravio pre nego sto je, zamonasen kao Simeon, otisao na Svetu goru gde je pomogao svom sinu svetom Savi da podigne Hilandar. Posle njegove smrti, sin je mosti preneo u Srbiju i nad njima pomirio svoju bracu Vukana i Stefana Prvovencanog, zavadjene oko prestola. U Studenici, carskoj lavri, sahranjeni su Nemanja, njegova zena Ana, sinovi Vukan i Stefan i unuk Radoslav. Ovde se prvi put pojavljuju srpski natpisi na freskama.
Na visokoj litici, desetak kilometara od manastira Studenica, uklesana i nadgradjena na vec postojece pecine, ugnezdila se isposnica svetog Save. U njoj se scucurila mala jednobrodna crkva svetog Djordja, a unutrasnjost pecine podeljena je na spratove, gde su uredjene odaje za boravak isposnika. Povest nam poverava da je upravo ovde, okruzen najvecim asketima medju monasima, sveti Sava pisao „Studenicki tipik” i „Zitije svetog Simeona”, svog oca. I danas, u svojevrsnom tihovanju i postu, monasi vole da se ovde osame.
Kad putem niz Ibar krenete od Studenice prema Djurdjevim stupovima i Sopocanima, deset kilometara pre Raske, na samom uscu Brvenice u Ibar, eto ga, kao na dlanu, na viskom kupastom brdu, na padinama Kopaonika, srednjovekovni utvrdjeni grad - Brvenik, bolje reci njegovi ostaci. Zajedno s Maglicem, znacio je prilicno dobru branu upadu neprijatelja, i onima koji bi krenuli s juga i onima koji su hteli tom istom jugu. Zahvaljujuci rudarstvu i trgovackim poslovima, pre svega Dubrovcana i Kotorana, ovaj kraj, poznat i kao Brvenicka zupa, bio je vrlo gusto naseljen.
Njegova istorija vezana je, uglavnom, za bracu Musice, njihovog oca Musu i majku Draganu, sestru kneza Lazara. A, kako kazu zapisi, Musa je, celnik cara Dusana, po odobrenju cara Urosa, godine 1363. trampio
Zvecan i Zvecansku zupu za Brvenik i Brvenicku zupu.
Povest vezana za Musice pominje i dve crkve u ovom kraju - Staru i Novu Pavlicu, obe sasvim blizu Brvenika. Staru Pavlicu, crkvu iz prednemanjickog doba, pominje jos Mavro Orbin u svom delu „Kraljevstvo Slovena”, gde govori o zarobljavanju Nikole Altomanovica, u Uzicu, 1373. godine. Pretpostavlja se da je vazni suzanj bio sakriven u tada muskom manastiru Stara Pavlica. Smesten na vrhu stene, danas je ocuvan i konzerviran samo deo prvobitne veoma slozene konstrukcije.
Nova Pavlica sagradjena je izmedju 1383. i 1386. godine, i to kao zaduzbina brace Musica. Po osnovnoj prostornoj zamisli crkva pripada moravskoj skoli, ali se od slicnih gradjevina razlikuje po tome sto joj je fasada jednostavnija. Delimicno ocuvan zivopis ukazuje na osobenost u poredjenju sa ostalim sacuvanim srpskim srednjovekovnim umetnickim nasledjem.
Na levoj obali Ibra, tri kilometra jugoistocno od Raske, nalazi se manastir Konculic. Nastao je u doba velikog zupana Stefana Nemanje i imao je veoma visok ugled medju srpskim manastirima, sto ukazuje na mogucnost da ga je osnovao neko od srpskih vladara, mozda i sam Nemanja. Ovde je „zamonasen arhiepiskop Danilo II, a za vreme kralja Milutina bio je sediste Konculske episkopije”. Od nekadasnjih manastirskih zdanja, ciji arhitektonsko-gradjevinski sklop nije potpuno poznat, preostala je samo crkva svetog Nikole, obnovljena 1861. godine.
Prica o nastanku manastira Djurdjevi stupovi duboko je utemeljena u legendi o tamnicenju Stefana Nemanje. Po toj prici za koju znamo iz biografije koju je o svom ocu napisao Stefan Prvovencani, Nemanja se tako usrdno molio svetom Hristovom ratniku Djordju da mu je ovaj pomogao da se izbavi iz tamnice. Tada se i zarekao da ce mu u znak zahvalnosti posvetiti crkvu. Tako je i bilo, i to odmah nakon njegove pobede kod Pantina (1170) kad je uspeo da pobedi zajednicku vojsku Vizantinaca i svoje brace.
Naime, na sacuvanom fragmentu iznad ulaznog portala pise da je crkvu podigao veliki zupan Stefan Nemanja 1171. godine. Uz nju su uzrasle i dve visoke kule zvonici (stlpovi - stupovi - srednjovekovni pojam za kule) i manastiru zauvek nadenuli ime. U isto vreme sa slicnim kulama u procelju podignute su i katedrala svetog Tripuna u Kotoru i crkva svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju.
Za razliku od najveceg broja srpskih srednjovekovnih manastira zidanih, po pravilu, na skrovitim mestima, Stupovi su izgradjeni na kupastom sumovitom brezuljku, izdaleka vidljivi iz ma kog pravca namernik da im pristupi. Godine 1282. kralj Dragutin je ulaznu kulu pretvorio u kapelu i namenio je sebi za grobnicu u kojoj i pociva od 1316. godine. Drustvo mu prave zivopisani istorijski prizori poput cetiri drzavna sabora, kao i portreti svih Nemanjica.
Predstava „Uspenje presvete Bogorodice” iz Sopocana proglasena je 1961. godine u Parizu za najlepsu fresku srednjeg veka.
Vecina fresaka je ostecena, a one najbolje ocuvane prenete su u Narodni muzej u Beogradu. Ni sam manastir nije odoleo vremenu i ljudima, postradavsi u svakom ratu. Radovi na obnovi, zapoceti jos 1960. godine, odnedavno su uznapredovali poduhvatom velikog broja znanih i neznanih i Stupovi se vracaju sebi.
Dugo, nepristojno dugo, nije se znalo gde se tacno nalazio Stari Ras, prestonica prve srednjovekovne srpske drzave, po kome je i Srbija u vreme Nemanjica nazivana Raskom. Ime grada prvi put se pominje u 9. veku, kad ga je zabelezio vizantijski car Konstantin Porfirogenit. Tri stoleca kasnije o njemu pise i hronicar Jovan Kinema, dok se u srpskim izvorima pojavljuje tek kasnije. Danas su strucnjaci saglasni da je utvrdjenje Ras bilo na lokalitetu Gradina, iznad starog Pazarista (Trgovista), osam kilometara zapadno od Novog Pazara.
Tokom arheoloskih iskopavanja, zapocetih 1972. godine, iz tame vekova izronili su ostaci tvrdjave (gde je, po svemu sudeci, bio dvor Stefana Nemanje) i pecinski manastir s crkvom posvecenom Svetim arhandjelima u kojoj je, najverovatnije, pisano „Vukanovo jevandjelje”, koje se smatra jednim od najstarijih sacuvanih tragova pismenosti u Srba. Zna se, pouzdano, da je upravo u Rasu, 1230. godine, kralj Radoslav otvorio i prvu srpsku kovnicu novca.
Inace, pod Starim Rasom danas se podrazumevaju Petrova crkva, Djurdjevi stupovi, Crna Reka, Konculic i, pre svega, Sopocani. Godine 1979. stavljen je na listu UNESCO-a, kao podrucje od znacaja za svetsku kulturnu i prirodnu bastinu.
Na samom ulasku u Novi Pazar, na brdu pored puta, kao svojevrstan kameni beleg vec vekovima tihuje Petrova crkva, najstarija bogomolja u Srbiji. Mada je posvecena apostolima Petru i Pavlu, mahom je skraceno zovu Petrova crkva. Njeni najstariji sacuvani delovi poticu iz 6. veka, dok je ostatak crkve plod obnova preduzetih u 9. i 10. stolecu, ali i kasnije. Prvi pisani pomen crkve potice iz 1020. godine.
Istoricari su uvereni da je upravo ovde Stefan Nemanja, rodonacelnik dinastije Nemanjica, presao iz rimokatolicke u pravoslavnu veru. Cak i da je, 1196. godine, ovde - u sedistu Raske episkopije - predao vlast sinu Stefanu, potonjem prvom srpskom kralju Stefanu Prvovencanom, i da je na ovdasnjem Saboru donesena odluka da se bogumili proteraju iz Srbije.
Posebnost Petrove crkve je i broj ocuvanih fresaka nastalih u sasvim razlicitim razdobljima, nepotkupljivog svedocanstva trajanja bogatog istorijskog ali i umetnickog zivota na ovim prostorima. Ne cudi, ne samo zbog ovoga, sto se i Petrova crkva nasla pod utocistem UNESCO-a.
Na samom izvoru Raske, petnaest kilometara zapadno od Novog Pazara, nalazi se manastir Sopocani, cija je predstava „Uspenje presvete Bogorodice” u crkvi Svete trojice na izlozbi u Parizu, 1961. godine, proglasena za najlepsu fresku srednjeg veka. Manastir, zaduzbina kralja Urosa I Nemanjica (1243-1276), izgradjen je do 1260. godine, a dozidao ga je u 14. veku njegov praunuk car Dusan. Najlepse freske oslikane su u drugoj polovini 13. stoleca i ubrajaju se u najvise domete vizantijske umetnosti.
Uvazena istoricarka umetnosti Meri Sofi Delpes ovako je, 1994. godine, dozivela zivopis Sopocana: „Nijedan avion, kosmicki brod ili interkontinentalna raketa ne mogu da vas odvedu u takve visine u kakve vas vode freske na zidovima srpskog manastira Sopocani. Ali, za to nije dovoljno da kupite kartu, morate da ocistite svoju dusu i umeksate svoje srce.”
Malo je, gotovo nimalo, tragova o zivotu srednjovekovnog utvrdjenog grada Jelec, trinaest kilometara juzno od Novog Pazara. U nekim usputnim zapisima pominje se kao „jedna od ratnih prestonica Nemanjica”. Njegovi ostaci i dalje gospodare jednim od najvisih vrhova ovog kraja i staniste su nebeskih grabljivica.
Putem dugackim stotinak kilometara, ova nasa (cutljiva) Dolina kraljeva ponekad ume da nagovori vekove da progovore. A njih, bar povremeno, valja cuti. Ne zbog njih, zbog nas.
Petar Milatovic
link