Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 16:20:03 GMT -5
Za citanje i uzivanje
Moje bistro dete
Branislav Nusic (1864-1938)
Ilustrovao Dobrosav Bob Zivkovic
Cudnovato je kod mene da mnoge dogadjaje i pojave mogu da predvidim. Tako sam vec petog meseca posle vencanja ja predvidjao da cu imati dece. Prvo je bio sin sa plavim ocima, koje su posle postale graoraste, pa onda smedje i najzad crne. To je bilo neko nevaljalo dete sa cudnovatim prohtevima. Ono je, na primer, s najvecim zadovoljstvom cupkalo meni sve dlacicu po dlacicu iz brkova i ja sam to, sa suzama od bola u ocima, strpljivo dozvoljavao, jer mi je tasta objasnila da se to mora trpeti, da je to upravo najvece zadovoljstvo za oca kad mu dete pocupa brkove. Stavise, moja tasta, da bi mi ucinila sto vece zadovoljstvo, hrabrila je malog tiranina vicuci mu jednako: cup, cup, cup!
Ali, to su bili prvi dani detinji koji pripadaju vise majci. A posle nekoliko godina, moj sin je vec toliko odrastao da je sva briga oko njegovog vaspitanja pripala meni kao ocu.
A kad kazem briga, to nije tek onako uz rec, nego cete odmah videti da je to bila prava briga. Dok je moj sin junacki preskakao plotove, ja sam se jos tesio gledajuci u njemu Hanibala koji ce preci Alpe; dok mi je preskakao preko glave, tesio sam se gledajuci u njemu Milosa Vojinovica koji ce preskociti tri hata i na njima tri plamena maca; dok je krao komsijska jaja, ja sam se i tada jos tesio naziruci u njemu buduceg osvajaca Napoleona. Ali, on poce i takve stvari da cini kojima se vec nisam vise mogao da tesim, jer nisam ni u politickoj ni u kulturnoj istoriji mogao da nadjem ugleda. On, na primer, razbije komsijske prozore i ’ajd’, to nije nista; po svoj prilici i mnogi drugi veliki ljudi razbijali su komsijske prozore, ali on uzme moj najlepsi letnji kaput, odsece mu pes ili rukav i napravi sebi barjak, pa onda skupi pod barjak veliku vojsku i opkoli moju kucu, pa na znak za napad i bez obzira na prozore, na bastu i sve ostalo, osvoji tvrdinju i onda, kao i svaka pobedonosna vojska, otpocne po tvrdinji pokolj, te pootkida svima pilicima u kokosarniku glave.
Ja se, razume se, zabrinem i to vise kao roditelj nego kao sopstvenik poklanih pilica. Saopstim mojoj zeni tu brigu i, razume se, zabrine se i ona. Jedno vece mi izmenjamo misljenja onako kako to zabrinutim roditeljima dolikuje. Zenino je misljenje bilo da je dete bistro, na mene. I moje je misljenje bilo da je dete bistro, ali da bez ikakve potrebe preteruje u manifestacijama svoje bistrine i da ce tako beskorisno istrositi snagu i upropastiti u sebi buduceg velikog coveka. Najposle, nije mi toliko bilo zao sto bi i on usao u red izlisnih i za Srbiju beskorisnih ljudi, ali sam se ja uopste bojao toga da mi dete bude bistro jer sam bio uveren da, ako bude bistar, prvo, nece postati ministar u Srbiji, a drugo, izvesno ce steci sklonosti ili da falsifikuje rekvizicione priznanice ili taksene marke. Ako ne to, a on ce kao racunopolagac sklapati vesto lazne racune, umece lepo da nadje razloga kako bi pojeo drzavnu porezu, umece da potpisuje svoje poznanike i prijatelje, i, uopste, cinice sve sto bistri ljudi u Srbiji cine. Prema ovakvim sposobnostima on ce biti upucen da bude ili sreski nacelnik, ili opstinski predsednik, ili poreski nadzornik, ili postar, ili, najzad, blagajnik kakvog novcanog zavoda. A meni se nijedno od ovih zvanja ne svidja, te sam stoga bio protivan tome da mi dete bude vrlo bistro.
Ta me je briga strasno jela, kao sto moze briga da jede coveka uopste, a coveka koji ima vrlo bistro dete, napose. Moja je zena po svojoj supruznickoj duznosti delila tu brigu sa mnom, kao sto uopste dobre zene dele mnogo kojecega sa svojim muzevima; a nase dete odreklo se vec zelje da bude Hanibal, Vojinovic ili Napoleon, jer je pre neki dan udavilo macku, a ja sam uveren da ni Hanibal, ni Vojinovic, ni Napoleon nisu davili macke.
Eto, ta me je briga dovela do misli da intervjuisem jednoga od nasih odlicnih pedagoga, clana Prosvetnog saveta i svih komisija za preustrojstvo nastave, tvorca mnogih nastavnih programa i pocasnog clana Drustva za vaspitanje dece, a zatim pisca znamenitih dela: „Majka kao vaspitac”, „Kuca kao vaspitac dece” (I, II i III sveska, jos nesvrseno delo), „Kako se u dece neguju gradjanske vrline” (javno predavanje u Gradjanskoj kasini), „Pogreske roditeljske” (sa motom na koricama: „Pogreske decije to su pogreske njihovih roditelja”) i tako dalje.
Juce sam bas bio kod g. pedagoga i zazalio sam jako sto sam ga uznemirio, jer ga zatekoh zadubljenog u posao za koji mi on rece da se takodje odnosi na vaspitanje dece. On mi ponudi stolicu i tek sto sedoh, ja sa uzasom i zivotinjskom drekom skocih pipajuci se vrlo nepristojno pred licem g. pedagoga.
- Ah, ah, ah - uzviknu on, siromah, i poce i sam da me pipa kojegde - oprostite, hiljadu puta oprostite. To je onaj moj najstariji. Ah, tako je nestasan. Eto, vidite, metnuo je iglu na stolicu, on mi to vrlo cesto cini. Oprostite.
- I vi to onda imate vrlo cesto prilike da gledate kako vam gosti skacu sa ove stolice? - odgovorih malo pakosno, ali, kako ja nisam bio obican gost vec molilac, utisah se i sedoh.
Tek sto pristupih prvom pitanju, a iz druge sobe prolete jedna papuca kroz staklena vrata i staklo prste na hiljadu parcadi.
- Zivko! - uzviknu pedagog - sta radis to, zaboga!
Kroz razbijeni prozor promoli se jedna ljupka detinja glavica sa recima:
- Gadjam majku, ne da mi kljuc od ormana!
- Eh, eh, eh, kako si nevaljao, zar ne vidis da je ovde gospodin.
Dete me veselo pogleda, pa se onda iskezi na mene tako krvnicki kao da mu ja ne dam kljuceve od ormana.
Najposle g. pedagog se zamisli duboko i poce da mi daje opsirna uputstva kako cu moga sina da odnegujem. Uputio me je i sta treba da citam; preporucio mi je narocito svoja dela; ubedio me je u to da sam ja kriv svemu nevaljalstvu svoga sina i taman je najvisim tonom, turiv suve, kostunjave ruke u zamrsenu kosu, izgovorio moto sa korica jedne svoje knjige: „Pogreske decije to su pogreske njihovih roditelja!”, ali se kroz prozor na ulici zacu mali deciji dobos i prodjose preko pedesetoro dece uparadjene kao vojnici. Nad svima komanduje „najstariji” g. pedagoga, napred je velika zastava od crvene cicane zavese (upravo u tom trenutku g. pedagog opazi da mu na prozoru nema jedne zavese). Svi vojnici nose stapove na ramenu, a na glavama im trocoskaste kape od hartije.
Pedagog pogleda kroz prozor, najpre mirno, zatim preblede, kao manit otvori fioku svoga stola i kad vide da je prazna, on se uzasnut pljesnu rukama po glavi.
- Ah, gospodine, ah, ah, ah!
- Sta je zaboga?! - upitah ga.
- Upropascen sam, prosto sam upropascen - udari on u dreku. - Ima vec sest meseci kako radim i danju i nocu cetvrtu svesku moga dela „Kuca kao vaspitac dece” i svrsio sam je tek pre desetak dana. Zamislite, tek pre deset dana...
- To je vrlo lepo, ali ne razumem zasto ste...
- Zar ne vidite one kape na decijim glavama; to je moj najstariji uzeo rukopis iz fioke i napravio kape svojoj vojsci!
Ima ljudi pakosnih, kao sto sam ja, pa im je u ovakvim prilikama do smeha. Tim pre sto me je ovaj intervju jako zadovoljio u pogledu brige za moga sina koji nije sin nikakvog pedagoga. Ako se nisam glasno smejao, ipak nisam mogao da uzdrzim ovo nekoliko reci:
- Izgleda mi, gospodine profesore, kao da je vas najstariji vrlo talentovan. Taj ce biti kanda dobar i strog kriticar, a, sto je glavno, protivnik teorija od kojih on, kao sto vidite, gradi sebi kape.
- Sta cete, gospodine - veli mi g. pedagog - vi znate da cizmar obicno ne moze imati dobre cizme.
Kad stigoh kuci, javise mi radosnu vest da mi je spasen sin. Jer, znate, pao je u bunar, sto nije moralo biti. On je uhvatio jednog druga i hteo da ga gurne u bunar, ali se sam okliznuo i pao umesto druga. Hvala Bogu kad je spasen! Drugi put ce, kad nekog bude hteo da baci u bunar, izvesno paziti da se ne oklizne.
Petar Milatovic
link
Moje bistro dete
Branislav Nusic (1864-1938)
Ilustrovao Dobrosav Bob Zivkovic
Cudnovato je kod mene da mnoge dogadjaje i pojave mogu da predvidim. Tako sam vec petog meseca posle vencanja ja predvidjao da cu imati dece. Prvo je bio sin sa plavim ocima, koje su posle postale graoraste, pa onda smedje i najzad crne. To je bilo neko nevaljalo dete sa cudnovatim prohtevima. Ono je, na primer, s najvecim zadovoljstvom cupkalo meni sve dlacicu po dlacicu iz brkova i ja sam to, sa suzama od bola u ocima, strpljivo dozvoljavao, jer mi je tasta objasnila da se to mora trpeti, da je to upravo najvece zadovoljstvo za oca kad mu dete pocupa brkove. Stavise, moja tasta, da bi mi ucinila sto vece zadovoljstvo, hrabrila je malog tiranina vicuci mu jednako: cup, cup, cup!
Ali, to su bili prvi dani detinji koji pripadaju vise majci. A posle nekoliko godina, moj sin je vec toliko odrastao da je sva briga oko njegovog vaspitanja pripala meni kao ocu.
A kad kazem briga, to nije tek onako uz rec, nego cete odmah videti da je to bila prava briga. Dok je moj sin junacki preskakao plotove, ja sam se jos tesio gledajuci u njemu Hanibala koji ce preci Alpe; dok mi je preskakao preko glave, tesio sam se gledajuci u njemu Milosa Vojinovica koji ce preskociti tri hata i na njima tri plamena maca; dok je krao komsijska jaja, ja sam se i tada jos tesio naziruci u njemu buduceg osvajaca Napoleona. Ali, on poce i takve stvari da cini kojima se vec nisam vise mogao da tesim, jer nisam ni u politickoj ni u kulturnoj istoriji mogao da nadjem ugleda. On, na primer, razbije komsijske prozore i ’ajd’, to nije nista; po svoj prilici i mnogi drugi veliki ljudi razbijali su komsijske prozore, ali on uzme moj najlepsi letnji kaput, odsece mu pes ili rukav i napravi sebi barjak, pa onda skupi pod barjak veliku vojsku i opkoli moju kucu, pa na znak za napad i bez obzira na prozore, na bastu i sve ostalo, osvoji tvrdinju i onda, kao i svaka pobedonosna vojska, otpocne po tvrdinji pokolj, te pootkida svima pilicima u kokosarniku glave.
Ja se, razume se, zabrinem i to vise kao roditelj nego kao sopstvenik poklanih pilica. Saopstim mojoj zeni tu brigu i, razume se, zabrine se i ona. Jedno vece mi izmenjamo misljenja onako kako to zabrinutim roditeljima dolikuje. Zenino je misljenje bilo da je dete bistro, na mene. I moje je misljenje bilo da je dete bistro, ali da bez ikakve potrebe preteruje u manifestacijama svoje bistrine i da ce tako beskorisno istrositi snagu i upropastiti u sebi buduceg velikog coveka. Najposle, nije mi toliko bilo zao sto bi i on usao u red izlisnih i za Srbiju beskorisnih ljudi, ali sam se ja uopste bojao toga da mi dete bude bistro jer sam bio uveren da, ako bude bistar, prvo, nece postati ministar u Srbiji, a drugo, izvesno ce steci sklonosti ili da falsifikuje rekvizicione priznanice ili taksene marke. Ako ne to, a on ce kao racunopolagac sklapati vesto lazne racune, umece lepo da nadje razloga kako bi pojeo drzavnu porezu, umece da potpisuje svoje poznanike i prijatelje, i, uopste, cinice sve sto bistri ljudi u Srbiji cine. Prema ovakvim sposobnostima on ce biti upucen da bude ili sreski nacelnik, ili opstinski predsednik, ili poreski nadzornik, ili postar, ili, najzad, blagajnik kakvog novcanog zavoda. A meni se nijedno od ovih zvanja ne svidja, te sam stoga bio protivan tome da mi dete bude vrlo bistro.
Ta me je briga strasno jela, kao sto moze briga da jede coveka uopste, a coveka koji ima vrlo bistro dete, napose. Moja je zena po svojoj supruznickoj duznosti delila tu brigu sa mnom, kao sto uopste dobre zene dele mnogo kojecega sa svojim muzevima; a nase dete odreklo se vec zelje da bude Hanibal, Vojinovic ili Napoleon, jer je pre neki dan udavilo macku, a ja sam uveren da ni Hanibal, ni Vojinovic, ni Napoleon nisu davili macke.
Eto, ta me je briga dovela do misli da intervjuisem jednoga od nasih odlicnih pedagoga, clana Prosvetnog saveta i svih komisija za preustrojstvo nastave, tvorca mnogih nastavnih programa i pocasnog clana Drustva za vaspitanje dece, a zatim pisca znamenitih dela: „Majka kao vaspitac”, „Kuca kao vaspitac dece” (I, II i III sveska, jos nesvrseno delo), „Kako se u dece neguju gradjanske vrline” (javno predavanje u Gradjanskoj kasini), „Pogreske roditeljske” (sa motom na koricama: „Pogreske decije to su pogreske njihovih roditelja”) i tako dalje.
Juce sam bas bio kod g. pedagoga i zazalio sam jako sto sam ga uznemirio, jer ga zatekoh zadubljenog u posao za koji mi on rece da se takodje odnosi na vaspitanje dece. On mi ponudi stolicu i tek sto sedoh, ja sa uzasom i zivotinjskom drekom skocih pipajuci se vrlo nepristojno pred licem g. pedagoga.
- Ah, ah, ah - uzviknu on, siromah, i poce i sam da me pipa kojegde - oprostite, hiljadu puta oprostite. To je onaj moj najstariji. Ah, tako je nestasan. Eto, vidite, metnuo je iglu na stolicu, on mi to vrlo cesto cini. Oprostite.
- I vi to onda imate vrlo cesto prilike da gledate kako vam gosti skacu sa ove stolice? - odgovorih malo pakosno, ali, kako ja nisam bio obican gost vec molilac, utisah se i sedoh.
Tek sto pristupih prvom pitanju, a iz druge sobe prolete jedna papuca kroz staklena vrata i staklo prste na hiljadu parcadi.
- Zivko! - uzviknu pedagog - sta radis to, zaboga!
Kroz razbijeni prozor promoli se jedna ljupka detinja glavica sa recima:
- Gadjam majku, ne da mi kljuc od ormana!
- Eh, eh, eh, kako si nevaljao, zar ne vidis da je ovde gospodin.
Dete me veselo pogleda, pa se onda iskezi na mene tako krvnicki kao da mu ja ne dam kljuceve od ormana.
Najposle g. pedagog se zamisli duboko i poce da mi daje opsirna uputstva kako cu moga sina da odnegujem. Uputio me je i sta treba da citam; preporucio mi je narocito svoja dela; ubedio me je u to da sam ja kriv svemu nevaljalstvu svoga sina i taman je najvisim tonom, turiv suve, kostunjave ruke u zamrsenu kosu, izgovorio moto sa korica jedne svoje knjige: „Pogreske decije to su pogreske njihovih roditelja!”, ali se kroz prozor na ulici zacu mali deciji dobos i prodjose preko pedesetoro dece uparadjene kao vojnici. Nad svima komanduje „najstariji” g. pedagoga, napred je velika zastava od crvene cicane zavese (upravo u tom trenutku g. pedagog opazi da mu na prozoru nema jedne zavese). Svi vojnici nose stapove na ramenu, a na glavama im trocoskaste kape od hartije.
Pedagog pogleda kroz prozor, najpre mirno, zatim preblede, kao manit otvori fioku svoga stola i kad vide da je prazna, on se uzasnut pljesnu rukama po glavi.
- Ah, gospodine, ah, ah, ah!
- Sta je zaboga?! - upitah ga.
- Upropascen sam, prosto sam upropascen - udari on u dreku. - Ima vec sest meseci kako radim i danju i nocu cetvrtu svesku moga dela „Kuca kao vaspitac dece” i svrsio sam je tek pre desetak dana. Zamislite, tek pre deset dana...
- To je vrlo lepo, ali ne razumem zasto ste...
- Zar ne vidite one kape na decijim glavama; to je moj najstariji uzeo rukopis iz fioke i napravio kape svojoj vojsci!
Ima ljudi pakosnih, kao sto sam ja, pa im je u ovakvim prilikama do smeha. Tim pre sto me je ovaj intervju jako zadovoljio u pogledu brige za moga sina koji nije sin nikakvog pedagoga. Ako se nisam glasno smejao, ipak nisam mogao da uzdrzim ovo nekoliko reci:
- Izgleda mi, gospodine profesore, kao da je vas najstariji vrlo talentovan. Taj ce biti kanda dobar i strog kriticar, a, sto je glavno, protivnik teorija od kojih on, kao sto vidite, gradi sebi kape.
- Sta cete, gospodine - veli mi g. pedagog - vi znate da cizmar obicno ne moze imati dobre cizme.
Kad stigoh kuci, javise mi radosnu vest da mi je spasen sin. Jer, znate, pao je u bunar, sto nije moralo biti. On je uhvatio jednog druga i hteo da ga gurne u bunar, ali se sam okliznuo i pao umesto druga. Hvala Bogu kad je spasen! Drugi put ce, kad nekog bude hteo da baci u bunar, izvesno paziti da se ne oklizne.
Petar Milatovic
link