Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 16:44:05 GMT -5
Dug put uz liticu
Trajanovo trajanje
Posle skoro dvadeset vekova, izgradnjom brane na Djerdapu, cuvenoj Trajanovoj tabli pretilo je da zavrsi u mulju zajazene reke. Jedini nacin bio je da se isece i podigne kameni blok tezak oko 300 tona. Slican poduhvat dotad nikad nigde nije bio izveden
Za vreme vladavine Marka Ulpija Trajana (98–117) Rimsko carstvo je po prostranstvu dostiglo svoj vrhunac.
Uzbudjenja oko pocetka izgradnje tada najvece hidrocentrale u ovom delu Evrope nisu se stisavala kad se pojavila zabrinutost postovalaca cuvanja tragova proslosti. Lepo je sto ce ukroceni Dunav nasem covecanstvu podariti izobilje svetlosti i elektricne struje, ali je manje lepo sto ce, duboko u mulju ogromnom branom zajazene reke, ostati mnostvo dragocenih spomenika kulture i to isto covecanstvo lisiti opipljivog traga trajanja zivota na prostorima oko Djerdapa.
Uz to, te iste 1966. godine na platou iznad Dunava otkriveno je i 8000 godina staro neolitsko naselje poznato kao Lepenski Vir, koje je umnogome izmenilo dotadasnja saznanja o zivotu i delu naseg prapretka. Da ne bi zavrsili na dnu buduceg akumulacionog jezera, ostaci naselja s mnostvom svetski poznatih malih kipova premesteni su na novi, 25 metara visi, prostor - plato.
Medjutim, ostala je samo naizgled manja teskoca. Sta uraditi s Trajanovom i drugim tablama i ostacima rimskog puta uklesanog u stenu koji ce se posle skoro dvadeset vekova naci duboko ispod povrsine reke? Neki su se odmah pozvali na iskustva egipatskih strucnjaka koji su, zbog podizanja brane na Nilu kod Asuana, morali da premeste hramove i kolosalne kipove Ramzesa II u Abu Simbelu. Oni su stene isekli u kamene blokove teske petnaestak tona, prebacili ih na za to odredjeno mesto i tu spojili vrativsi im, koliko-toliko, prvobitni izgled. Kod nas je, pak, nevolja bila u tome sto je Trajanova tabla u jednom bloku tezila 300 tona.
Tehnicki crtez podizanja Trajanove table
Kameni znakovi pored puta
Povest o trajanju Trajanove table traje duze od dva milenijuma. I ne samo nje. Naime, da bi olaksali vezu s istokom i omogucili pohod na Dakiju (danasnja Rumunija), rimski imperatori su u liticama djerdapskog stenja, odmah iznad cudljive reke, uklesali put. Prvi deo, od Golupca do Milanovca, izgradio je car Tiberije. Njegove radove nastavili su Klaudije i Domicijan, a ceo posao okoncao je car Trajan i svojim legijama omogucio upad u Dakiju. Put je zavrsen 103. godine i u cast toga imperator je naredio da se iznad njega, na kraju opasne klisure Mali kazan, postavi tabla na kojoj je uklesano:
„Imperator cezar, bozanskog Nerve sin, Nerva Trajan Avgust Germanik, vrhovni svestenik, zastupnik naroda po cetvrti put, savladavsi planinsko i dunavsko stenje, sagradi ovaj put.”
Slicne tragove u kamenu ostavili su, pre njega, i carevi Tiberije i Domicijan. I tako su table, jedna za drugom, vekovima svedocile o jednom nesvakidasnjem poduhvatu. Sve do pre pedesetak godina, do pocetka izgradnje hidrocentrale Djerdap, odnosno sistema Djerdap I, II i III. Tada je odluceno da se sacuva samo Trajanova tabla i, zajedno s delom rimskog puta, premesti na novoizgradjeni plato iznad povrsine buduceg akumulacionog jezera. Posle nekoliko predloga, odluceno je da je najbolje i najsigurnije da se ceo taj blok isece u jednom komadu i podigne. Ostalo je samo da se resi ko ce to i kako da izvede.
Zasticena Trajanova tabla u vreme kad je krenula uz liticu.
Liftom u istoriju?!
Zadatak je poveren beogradskom arhitekti, profesoru Miloradu Dimitrijevicu cija je uza specijalnost statika. Danas, posle toliko leta, ovaj uvazeni osamdesettrogodisnjak, jos zivahni savetnik gotovo svih nasih zavoda za zastitu spomenika kulture, sa setom ali i neskrivenim ponosom prica o tom, i za ovo vreme, pravom podvigu.
„Bilo je vise ideja i predloga kako da se obavi taj slozen posao. Neki su, na primer, zagovarali zamisao da se oko table uradi brana od armiranog betona, pa da se do nje dolazi liftom, ono kad se nivo vode akumulacionog jezera, odnosno Dunava podigne. To je bilo nerealno, s obzirom na sastav stene u kojoj je Trajanova tabla isklesana, i ne samo zbog toga...”
Danas se Trajanovoj tabli jedino moze prici s Dunava, camcem ili barkom.
Na kraju je, posle dugog i temeljnog proucavanja svih mogucnosti, odluceno da se ceo blok Trajanove table i odgovarajuci deo rimskog puta isece u jednom komadu i podigne za dvadesetak metara, taman koliko joj ni najveci vodostaj Dunava ne bi naskodio. Bez obzira na to sto nase sluzbe za zastitu spomenika kulture nisu imale iskustva s ovakvim radovima. Poznata je bila samo tehnika premestanja kamenih blokova isecenih iz stene egipatskih hramova cija se tezina kretala oko 15 tona, dakle 20 puta manje od oko 300 tona teskog bloka s Trajanovom tablom.
Isecanje bloka s tablom, smestenom na litici preko 20 metara iznad nivoa Dunava, povereno je preduzecu „Vencac” iz Arandjelovca, a podizanje „Mostogradnji” iz Beograda. Da bi se prvo doslo do bloka s natpisom, odstranjene su velike kolicine kamena iznad i oko table, vise od 600 kubnih metara. Stena je isecana mehanicki, a uz pomoc eksploziva skinuti su samo slojevi koji su bili podalje od table. Kako nista nije smelo da se prepusti slucaju, pre pocetka radova uzeti su otisci Trajanove table. Posto je postojala opravdana bojazan da neka od stena koje se ruse osteti tablu, ceo blok bio je zasticen „platnom” od drvenih oblica gotovo vertikalno postavljenih i medjusobno povezanih i sajlama zakacenih za stenu.
Centimetar po centimetar
Profesor Dimitrijevic dalje kaze da su radnici „Vencaca” koristili nekoliko nacina isecanja i da su sam blok s tablom isekli posebnim „heliko” uzetom. Za vertikalni rez kojim se zaledje odvajalo od bloka, prvo su morale da se levo i desno od table iseku nise kako bi se radnicima i mehanizmu za isecanje omogucio pristup.
Po isecanju vertikalnog reza i odvajanju ogromnog bloka od zaledja, valjalo je odmah detaljno pregledati povrsinu koja je zbog secenja postala glatka, gotovo polirana, i na kojoj je zapazeno vise jedva vidljivih naprslina. Da bi se iskljucila mogucnost odvajanja konzolnog dela - „timpanona” sa austrijskim natpisom „Tabula Traiana”, duz neke od pukotina postavljena su cetiri armiranobetonska rebra da podupiru konzolni deo bloka. Onda je, da bi blok ostao u komadu i bio otporan na moguce nezgode prilikom dizanja, ceo utegnut celicnim sipkama i zaliven cementom.
Blok tezak 300 tona poduhvacen je postavljanjem hidraulicne prese u pripremljene zaseke ispod table. Zatim je presama podignut pola metra i ispod njega su podvucene debele celicne sipke. Za odlucujucu akciju podizanja napravljene su dve narocite celicne dizalice koje su kasnije koriscene na radovima oko brane. I, centimetar po centimetar, pocelo je mukotrpno i dugo podizanje bloka istorije uz dvadesetak metara visoku liticu. Potom je, uz pomoc sanki i valjaka, kamena grdosija bocno pomerena i postavljena u novo leziste.
Tako je zavrsen poduhvat koji i danas vazi za pravo arhitektonsko cudo... Nazalost, projekat nije do kraja postovan jer jos nije uradjeno stepeniste s ogradom koje bi vodilo do same Trajanove table. Ovako, znatizeljnici mogu da je vide jedino - s vode.
Petar Milatovic
link
Trajanovo trajanje
Posle skoro dvadeset vekova, izgradnjom brane na Djerdapu, cuvenoj Trajanovoj tabli pretilo je da zavrsi u mulju zajazene reke. Jedini nacin bio je da se isece i podigne kameni blok tezak oko 300 tona. Slican poduhvat dotad nikad nigde nije bio izveden
Za vreme vladavine Marka Ulpija Trajana (98–117) Rimsko carstvo je po prostranstvu dostiglo svoj vrhunac.
Uzbudjenja oko pocetka izgradnje tada najvece hidrocentrale u ovom delu Evrope nisu se stisavala kad se pojavila zabrinutost postovalaca cuvanja tragova proslosti. Lepo je sto ce ukroceni Dunav nasem covecanstvu podariti izobilje svetlosti i elektricne struje, ali je manje lepo sto ce, duboko u mulju ogromnom branom zajazene reke, ostati mnostvo dragocenih spomenika kulture i to isto covecanstvo lisiti opipljivog traga trajanja zivota na prostorima oko Djerdapa.
Uz to, te iste 1966. godine na platou iznad Dunava otkriveno je i 8000 godina staro neolitsko naselje poznato kao Lepenski Vir, koje je umnogome izmenilo dotadasnja saznanja o zivotu i delu naseg prapretka. Da ne bi zavrsili na dnu buduceg akumulacionog jezera, ostaci naselja s mnostvom svetski poznatih malih kipova premesteni su na novi, 25 metara visi, prostor - plato.
Medjutim, ostala je samo naizgled manja teskoca. Sta uraditi s Trajanovom i drugim tablama i ostacima rimskog puta uklesanog u stenu koji ce se posle skoro dvadeset vekova naci duboko ispod povrsine reke? Neki su se odmah pozvali na iskustva egipatskih strucnjaka koji su, zbog podizanja brane na Nilu kod Asuana, morali da premeste hramove i kolosalne kipove Ramzesa II u Abu Simbelu. Oni su stene isekli u kamene blokove teske petnaestak tona, prebacili ih na za to odredjeno mesto i tu spojili vrativsi im, koliko-toliko, prvobitni izgled. Kod nas je, pak, nevolja bila u tome sto je Trajanova tabla u jednom bloku tezila 300 tona.
Tehnicki crtez podizanja Trajanove table
Kameni znakovi pored puta
Povest o trajanju Trajanove table traje duze od dva milenijuma. I ne samo nje. Naime, da bi olaksali vezu s istokom i omogucili pohod na Dakiju (danasnja Rumunija), rimski imperatori su u liticama djerdapskog stenja, odmah iznad cudljive reke, uklesali put. Prvi deo, od Golupca do Milanovca, izgradio je car Tiberije. Njegove radove nastavili su Klaudije i Domicijan, a ceo posao okoncao je car Trajan i svojim legijama omogucio upad u Dakiju. Put je zavrsen 103. godine i u cast toga imperator je naredio da se iznad njega, na kraju opasne klisure Mali kazan, postavi tabla na kojoj je uklesano:
„Imperator cezar, bozanskog Nerve sin, Nerva Trajan Avgust Germanik, vrhovni svestenik, zastupnik naroda po cetvrti put, savladavsi planinsko i dunavsko stenje, sagradi ovaj put.”
Slicne tragove u kamenu ostavili su, pre njega, i carevi Tiberije i Domicijan. I tako su table, jedna za drugom, vekovima svedocile o jednom nesvakidasnjem poduhvatu. Sve do pre pedesetak godina, do pocetka izgradnje hidrocentrale Djerdap, odnosno sistema Djerdap I, II i III. Tada je odluceno da se sacuva samo Trajanova tabla i, zajedno s delom rimskog puta, premesti na novoizgradjeni plato iznad povrsine buduceg akumulacionog jezera. Posle nekoliko predloga, odluceno je da je najbolje i najsigurnije da se ceo taj blok isece u jednom komadu i podigne. Ostalo je samo da se resi ko ce to i kako da izvede.
Zasticena Trajanova tabla u vreme kad je krenula uz liticu.
Liftom u istoriju?!
Zadatak je poveren beogradskom arhitekti, profesoru Miloradu Dimitrijevicu cija je uza specijalnost statika. Danas, posle toliko leta, ovaj uvazeni osamdesettrogodisnjak, jos zivahni savetnik gotovo svih nasih zavoda za zastitu spomenika kulture, sa setom ali i neskrivenim ponosom prica o tom, i za ovo vreme, pravom podvigu.
„Bilo je vise ideja i predloga kako da se obavi taj slozen posao. Neki su, na primer, zagovarali zamisao da se oko table uradi brana od armiranog betona, pa da se do nje dolazi liftom, ono kad se nivo vode akumulacionog jezera, odnosno Dunava podigne. To je bilo nerealno, s obzirom na sastav stene u kojoj je Trajanova tabla isklesana, i ne samo zbog toga...”
Danas se Trajanovoj tabli jedino moze prici s Dunava, camcem ili barkom.
Na kraju je, posle dugog i temeljnog proucavanja svih mogucnosti, odluceno da se ceo blok Trajanove table i odgovarajuci deo rimskog puta isece u jednom komadu i podigne za dvadesetak metara, taman koliko joj ni najveci vodostaj Dunava ne bi naskodio. Bez obzira na to sto nase sluzbe za zastitu spomenika kulture nisu imale iskustva s ovakvim radovima. Poznata je bila samo tehnika premestanja kamenih blokova isecenih iz stene egipatskih hramova cija se tezina kretala oko 15 tona, dakle 20 puta manje od oko 300 tona teskog bloka s Trajanovom tablom.
Isecanje bloka s tablom, smestenom na litici preko 20 metara iznad nivoa Dunava, povereno je preduzecu „Vencac” iz Arandjelovca, a podizanje „Mostogradnji” iz Beograda. Da bi se prvo doslo do bloka s natpisom, odstranjene su velike kolicine kamena iznad i oko table, vise od 600 kubnih metara. Stena je isecana mehanicki, a uz pomoc eksploziva skinuti su samo slojevi koji su bili podalje od table. Kako nista nije smelo da se prepusti slucaju, pre pocetka radova uzeti su otisci Trajanove table. Posto je postojala opravdana bojazan da neka od stena koje se ruse osteti tablu, ceo blok bio je zasticen „platnom” od drvenih oblica gotovo vertikalno postavljenih i medjusobno povezanih i sajlama zakacenih za stenu.
Kad se mistrija pozlati
Arhitekta konzervator i dugogodisnji profesor Arhitektonskog fakulteta u Beogradu Milorad Dimitrijevic, inace rodjeni Crnotravac i ucenik Aleksandra Deroka i Djurdja Boskovica, na najbolji nacin spojio je nasledje predaka, nadaleko cuvenih dundjera, i ogromno znanje koje je stekao. Malo je slozenih konzervatorskih zahvata na arhitektonskim spomenicima cijoj zastiti nije dao svoj pun doprinos.
Ucestvovao je, pored ostalog, u potpunoj obnovi bedema Golupca, projektu restauracije i zastite Dunavske kapije Velikog utvrdjenja Fetislam, sanaciji Starog Bara posle zemljotresa i kule Nebojse ispod Kalemegdana, kao i obliznjeg Amama, ali i pirgova u Hilandaru. Uspeo je i da zaustavi naginjanje Jerinine kule u Smederevskom gradu, isto to ucinio je i sa spomenikom Pobedniku na Kalemegdanu, a pored Trajanove table premestao je i Terazijsku cesmu...
A „Zlatna mistrija”, ugledna nagrada za uspesno ostvaren arhitektonski poduhvat u oblasti zastite spomenika kulture, dodeljuje se iz „Fonda Milorada Dimitrijevica”.
Centimetar po centimetar
Profesor Dimitrijevic dalje kaze da su radnici „Vencaca” koristili nekoliko nacina isecanja i da su sam blok s tablom isekli posebnim „heliko” uzetom. Za vertikalni rez kojim se zaledje odvajalo od bloka, prvo su morale da se levo i desno od table iseku nise kako bi se radnicima i mehanizmu za isecanje omogucio pristup.
Po isecanju vertikalnog reza i odvajanju ogromnog bloka od zaledja, valjalo je odmah detaljno pregledati povrsinu koja je zbog secenja postala glatka, gotovo polirana, i na kojoj je zapazeno vise jedva vidljivih naprslina. Da bi se iskljucila mogucnost odvajanja konzolnog dela - „timpanona” sa austrijskim natpisom „Tabula Traiana”, duz neke od pukotina postavljena su cetiri armiranobetonska rebra da podupiru konzolni deo bloka. Onda je, da bi blok ostao u komadu i bio otporan na moguce nezgode prilikom dizanja, ceo utegnut celicnim sipkama i zaliven cementom.
Blok tezak 300 tona poduhvacen je postavljanjem hidraulicne prese u pripremljene zaseke ispod table. Zatim je presama podignut pola metra i ispod njega su podvucene debele celicne sipke. Za odlucujucu akciju podizanja napravljene su dve narocite celicne dizalice koje su kasnije koriscene na radovima oko brane. I, centimetar po centimetar, pocelo je mukotrpno i dugo podizanje bloka istorije uz dvadesetak metara visoku liticu. Potom je, uz pomoc sanki i valjaka, kamena grdosija bocno pomerena i postavljena u novo leziste.
Tako je zavrsen poduhvat koji i danas vazi za pravo arhitektonsko cudo... Nazalost, projekat nije do kraja postovan jer jos nije uradjeno stepeniste s ogradom koje bi vodilo do same Trajanove table. Ovako, znatizeljnici mogu da je vide jedino - s vode.
Petar Milatovic
link