Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 16:53:59 GMT -5
Behu jednom grofovi Celjski
Smrt na Kalemegdanu
Nijedna plemicka porodica s juznoslovenskih prostora nije se tako visoko popela na lestvici plemstva Nemackog carstva i Ugarskog kraljevstva, i nijedna nije tako brzo nestala - u samom zenitu slave i moci
Ilustrovao Vladimir Aleksic
Najpre je napravljen i posred Bozjeg hrama celjskog samostana postavljen dragoceni oltar... Onda je poredjano dvanaest siromaha, lepo odevenih u crninu, koji su stajali u krugu oko odra, unutar debelih sveca, i svaki od njih drzao je u ruci zapaljenu vostanicu...
I kad su zapevali darovnu pesmu, i kad je plemenita kneginja gospoza Katarina polozila svoj dar na oltar i za njomu mnogi vitezovi i sluge pripremili pet stegova... a peti je bio samo crni, zalobni steg.
Pokraj svakog stega nalazio se stit i pozlaceni slem. I nakon sto je obavljeno darivanje stegova, stitova, slemova i konja, oklopnik se bacio na tlo. Tada je neko u sav glas zavikao: Danas grofovi Celjski i nikad vise. Te je tako zavikao triput i slomio steg. Tada je u celjskom samostanu zavladala neopisiva zalost i plakali su i zene i muskarci, tako da to niko ne moze opisati...”
Ovako je „Celjska hronika” opisala sahranu poslednjeg celjskog grofa Ulriha II 1456. godine u zavrsnom cinu povesti porodice koja se u samo nekoliko generacija od malo poznatih stajerskih plemica izdigla do ogromnog bogatstva i pocasti.
Gospodari Savinjske doline u Stajerskoj i zamka Zovnek (nemacki: von Sanegg), po kome su dugo nosili ime, pojavljuju se u sturim zapisima polovinom 12. veka. Muski clanovi dinastije zvali su se Gebhard, Leopold, Ulrih, a zene su nosile imena poput Ana, Barbara, Elizabeta... Gospodari Zovneka bili su snazne gradje, okruglih, jakih glava, sirokih pleca, kratkih od stalnog jahanja krivih nogu. Ispod oklopa strujala je vrela krv i nezajazljiva strast i pohlepa. Zene su im bile vitke, svetle puti, moze se reci cak i lepe, ali ne manje drske, odlucne, pohlepne.
U pocetku se gospodari Zovneka uzdizu postepeno, a kasnije brze, nesto prevarom i otimacinom, a vise mudrim bracnim i naslednim ugovorima i politickim vezama. Sudbinom mazeni, nasledjuju, jedne za drugim, posede izumrlih porodica, poput grofova od Vovburga. Godine 1333. nasledili su celjski zamak, po kome ce biti upamceni. Godine 1341. car Ludovik Bavarski uzdize gospodara od Zovneka u grofovski stalez. Nedugo zatim postaju „drzavni grofovi” . Prvi clan porodice koji se prozvao „grof od Celja” (grof von Cilli), bio je Fridrih I (umro 1360).
Ilustrovao Vladimir Aleksic
Herman II - vrhunac moci
Istorija porodice Celjskih grofova tokom generacija bivala je povezana i sa juznoslovenskim krajevima. Kao da je ruka sudbine gurala te germanizovane potomke stajerskih plemica prema jugu. Nakon Stajerske, Kranjske i Koruske, svoje posede sire po Dalmaciji, Slavoniji i dalje ka Balkanu. Sklapaju brakove i saveze s juznoslovenskim vladarima - s bosanskim Kotromanicima, sa mocnim hrvatskim velikasima Frankopanima, sa srpskim despotima Brankovicima. Najvisi uzlet, kao i konacni kraj Celjskih, odigrace se u dve bitke na Balkanu: kod Nikopolja 1396. i u Beogradu 1456. godine. Prvo ce, u dotad najvecem porazu hriscanske vojske protiv Turaka kod Nikopolja, grof Celjski imati svoj srecan dan. Ali, pola veka kasnije, velika hriscanska pobeda kod Beograda bice scena stradanja poslednjeg od Celjskih grofova.
Kod Nikopolja, na Dunavu (Bugarska), krstaska vojska zapadnih vitezova, predvodjena ugarskim kraljem Zigmundom (Sigismund) od Luksemburga, spremala se da zaustavi tursku najezdu. Dana 25. septembra 1396. godine susrele su se dve ogromne vojske, svaka od po 80.000 ratnika. U turskoj rezervi cekali su srpski konjanici, predvodjeni sultanovim vazalom, despotom Stefanom Lazarevicem. Bese to dan velike borbe i pogibije. Johan Siltberger iz Minhena, tada sesnaestogodisnji stitonosa, opisao je kako je srpska konjica u odlucnom trenutku donela pobedu sultanu Bajazitu. „Kada je turski vladar video kraljev napad, spremio se da bezi, ali onda je despot jurnuo u pomoc Turcima s petnaest hiljada izabranih ratnika; i despot se bacio sa svojim ljudima prema kraljevim trupama i zastavi i oborio je; i kada je kralj video zastavu oborenu, shvatio je da ne moze da nastavi otpor, i krenuo je u beg.” U teskom trenutku Herman II, grof Celjski, spasava kralja sklonivsi ga na jedan brod kojim su otplovili ka Carigradu. Veci deo krstaske vojske nije uspeo da se spase.
Nakon Nikopolja zahvalni kralj Zigmund obasipa coveka koji mu je sacuvao zivot mnogim pocastima: daje mu hrvatsko Zagorje u nasledni feud, kao i mnoge posede u Slavoniji, proglasava ga naslednim banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1406). Kralj se veri s Hermanovom najmladjom kcerkom, osmogodisnjom Barbarom/Varvarom (Zigmund je tada imao vise od 30 godina), s kojom ce se i vencati nekoliko godina kasnije (1405. godine). Kad su Zigmund i njegova supruga Barbara osnovali znameniti viteski „Red Zmaja”, na vrhu spiska od 22 clana, odmah nakon despota Stefana Lazarevica, naci ce se grof Herman II Celjski i njegov naslednik Fridrih II. Zigmund podrzava Hermanove ambicije prema susednoj Bosni. Tako je Celjski grof sklopio 1427. godine ostavinski ugovor s bosanskim kraljem Tvrtkom II, prema kome ce, ukoliko kralj ne bude imao muskih naslednika, kruna pripasti Hermanu ili njegovim potomcima. Naime, majka Hermana II bila je Katarina, kci bana Stjepana II Kotromanica (preko nje, Celjski su bili i potomci Nemanjica). Ipak, ovaj ugovor nikada nije primenjen.
Carica Barbara Celjska - „Crna kraljica”
Cini se da nije bilo granica usponu grofova Celjskih. Orodili su se sa Zigmundom, koji je bio nemacki car, kralj Ugarske i Ceske, vladar delova Austrije, Brandenburga i mnogih drugih zemalja, a koji pored toga nije imao muskog naslednika niti blizih rodjaka, pa je time bio skloniji da se okrene zeninoj rodbini. Nakon Hermanove smrti, novi Celjski grof Fridrih II dobice najvise zvanje u Nemackom carstvu - zvanje „drzavnog kneza” (Reichfurst) - kao i pravo da kuje novac, da sudi, da ima rudnike, da nosi titulu „visokorodnog” (hochgeboren), drugim recima da ne bude vazal i da iznad sebe ima samo cara. Ovakav uspon ne ide bez posledica. Habzburzi su ljutiti. Celjski moraju macem da potvrde svoj polozaj. U tom srednjovekovnom drustvu na pragu renesanse, gde je glavni zakon ostrica maca, ni oni koji su na vrhu drustva nemaju druge vere osim vere u golu silu. Celjski ratuju s krskim gospodarom, pale se gradovi, pustose zemlje, sklapaju i isto tako brzo raskidaju vojni savezi. Najzad, 1440. godine Celjski postizu primirje i poravnanje s Habzburzima, u kome jedna od odredbi predvidja medjusobno nasledjivanje dve porodice ukoliko jedna od njih ostane bez muskih naslednika. To je bila igra na sve ili nista - rulet u kome su mocni Habzburzi vekovima izvlacili dobitnicki broj.
Ali, sto su se vise penjali lestvicama slave i sto su vise bili obasipani pocastima, Celjski su postali predmet ogovaranja, zavisti i mrznje. Njihove privatne tajne, nekada pomno skrivane iza debelih zidina brojnih zamkova, postaju javna tema, predmet skandala. Uz sjaj moci sire se price iz tame spavacih soba - cesto samo lazi i legende - o mracnim nasilnicima, o vradzbinama, o mutnim radnjama u koje je ukljucen i sam necastivi. Uz ime Celjskih njihovi savremenici, poput pape Pija II, dopisuju prideve „nasilnik, neveran, neizrecivo pohlepan”. Licnost i dela grofa Hermana i njegove dece pruzala su sasvim dovoljno materijala njihovim neprijateljima. Tako ce Fridrih II, Hermanov sin, ostati upamcen po teskom zlocinu. Oterao je svoju suprugu Elizabetu iz roda Frankopana i doveo Veroniku Desnicku, zenu niskog roda. Uvredjeni knezevi Frankopani spremaju se na rat, a Fridrihov otac, kome ove ljubavne ludorije remete politicke veze, grdi i preti. Pod pritiskom, Fridrih nakratko vraca suprugu da bi se tada sav bes i zestina krvi jednog Celjskog obrusili na nesrecnu zenu - Elizabetu nalaze u zamku, u krevetu, s nozem u srcu. Razbesneli grof Henrih baca sina u tamnicu u kojoj ce provesti nekoliko godina. Ljubavnica Veronika, mozda sasvim nevina u celoj prici, biva surovo kaznjena. Prvo je optuzena da je vestica, ali je crkveni sud oslobadja. Grof gubi strpljenje i naredjuje da je, vezanu u ribarsku mrezu, bace u jezero. Ova povest o romanticnoj i krvavoj ljubavi bice tema vise literarnih dela u 19. veku. Ali, ta mracna romansa bila je samo kap u moru prema skandalima iz braka kralja i cara Zigmunda i Barbare Celjske.
Ne bese se bas usrecio taj dugovecni vladar (vladao je 50 godina) zenidbom s mnogo mladjom zenom, za koju su savremenici pisali da je „zlobna i gramziva intrigantkinja”, a koju ce narod upamtiti kao „Crnu kraljicu”. Vreme srednjeg veka nije bilo naklonjeno ambicioznim zenama, posebno plemkinjama sirokih interesa i leprsavog morala kakva je bila Barbara. Lepa i obrazovana, ona je govorila mnoge jezike. Nakon nekoliko prvih godina sklada, kad je carski par dobio kcerku i jedinu naslednicu (Elizabetu), brak Zigmunda i Barbare pretvorio se u niz naizmenicnih svadja i mirenja. Ni zvanicno krunisanje za cesku kraljicu i za nemacku caricu, nisu zadovoljili Barbarine preterane ambicije.
Kupanje u krvi
Car nikada nije uspeo da ukroti svoju suprugu koja je koristila svaku priliku da prosiri licne posede (prigrabila je ukupno 28 zamkova) i da smisli novu spletku. Razne (ne sasvim dokazane) ljubavne pustolovine donose joj pogrdni nadimak „nemacka Mesalina” (prema raspusnoj rimskoj carici). Cak i na samrtnoj postelji, 1437. godine, Zigmund je bio prisiljen da naredi da Barbaru pritvore kako bi je sprecio da otme nasledje njihovoj jedinoj kcerki Elizabeti i zetu Albrehtu Habzburskom. U povesti o carskom paru Zigmundu i Barbari pojavljuju se i lazne price, poput one o Barbarinom kupanju u krvi mladih zena i mladica (navodno, da se sacuva lepota).
Nakon Zigmunda i Barbare, u poslednjem cinu sage o Celjskim, na pozornicu stupa Barbarin necak, sin grofa Fridriha II i nesrecne Frankopanke - Ulrih II. Dostojan naslednik svojih predaka, Ulrih II igra kljucnu ulogu u borbama za vlast na sirokim prostorima od Nemackog carstva preko Ceskog i Ugarskog kraljevstva, sve do Balkana.
Drzi ogromne posede: 38 gradova u Stajerskoj, 31 posed u Kranjskoj, 3 poseda u Koruskoj i 15 dvoraca i gradova u Hrvatskoj; nasledni je ban Slavonije, Hrvatske i Dalmacije; ujak je i „staratelj” mladog ugarskog kralja Ladislava Posmrceta (Zigmundovog i Barbarinog jedinog muskog unuka) i, u stvari, regent kraljevstva. Ulrih II postaje aprila 1343. godine srpski zet. Zeni se Katarinom (Kantakuzinom), kcerkom despota Djurdja Brankovica, jednog od najbogatijih velikasa koga nevolje s Turcima stalno teraju da trazi nove saveze. Papa Pije II zabelezio je da je Katarina bila „lepa i kreposna”, ali da joj je muz bio nasilnik, nemoralan, lazov i zenskaros. U „Celjskoj hronici” zapisano je da je Katarina u braku zadrzala pravoslavnu veru i da je imala posebnog svestenika (slicno njenoj sestri Mari koja je zadrzala pravoslavnu veru u sultanovom haremu). Iz braka Ulriha i Katarine rodjeno je troje dece koja nisu pozivela: Georg (Djordje) umro je u kolevci 1445. godine, a Herman u dvanaestoj godini (1451). Kci Jelisaveta (rodjena 1442) sa devet godina, posredstvom despota, verena je za Matiju Hunjadija (buduceg kralja Ugarske), u pokusaju da se uspostavi primirje izmedju dve zavadjene porodice - Celjskih i Hunjadija. Nazalost, Jelisaveta je umrla pre vencanja, 1455. godine.
Nesrecna udovica
Katarina Brankovic, udata Celjska, delila je tragediju cele porodice srpskih despota. Posle smrti sinova, poginuo je njen muz - poslednji grof Celjski. Desilo se to u Beogradu 1456. godine, nakon velike pobede branilaca grada nad turskom vojskom. Ladislav Hunjadi, smrtni neprijatelj Celjskog, namamio je grofa i njegovog necaka (kralja) u Beogradsku tvrdjavu. Kad su kralj i grof usli u tvrdjavu, Hunjadi je naredio da se podigne pontonski most, pa je brojna grofova pratnja ostala odsecena, ispred zidina. Sutradan, posle mise, Hunjadi je pozvao grofa Celjskog na razgovor. Grof je navukao pancir (sumnjao je da je posredi klopka) i dosao kod Hunjadija. Razgovor je postajao sve zucniji i pretvorio se u medjusobno vredjanje, nakon cega je potegnuto oruzje. U jednoj ugarskoj hronici opisana je poslednja borba Ulriha II: „...I na dvorska vrata bila je namaknuta reza i niko nije mogao ni uci ni izici. Nemac (tj. Celjski) je postojano i iz sve snage gonio tog Ugrina od ugla do ugla palate. A bio je usred palate jedan kip izradjen od drveta, koji vec optrcase njih dvojica, svaki u svoju odbranu, i bio je taj kip izranjavljen bodezom... Kad su to culi, ugarski vojnici odmah pritrce vratima. Medjutim, nisu mogli uci, nego brzo donesu gredu te je uz teski napor uguraju u vrata. I ocas uhvatise Nemca za siju, odrubise mu glavu odostrag. I njegova krv tekla je po poplocanom podu palate.” Odmah nakon muckog ubistva Ulriha Celjskog koji nije ostavio muskog naslednika, zapocela je zestoka borba i otimacina oko njegovih ogromnih poseda izmedju najmanje 24 moguca naslednika. Nesrecna udovica Katarina, koja je ostala strankinja medju strancima, nije se mogla suprotstaviti rasparcavanju imovine, posebno sto je glavni „naslednik” bio sam nemacki car - Fridrih III od Habzburga. Jedno po jedno, prodaje ili prepusta svoja brojna imanja, koja vecinom preuzima sam car. Tako ce Habzburzi u sledecim vekovima preuzeti onu ulogu u istoriji juznoslovenskih zemalja koju su pokusali da odigraju grofovi Celjski. A tuzna sudbina Katarine Brankovic se nastavila. Izgleda da ju je ceo zivot pratila udvostrucena zla kob njene dve porodice: Brankovica i Celjskih.
Nekoliko meseci posle ubistva muza, umire njen otac, despot Djuradj, nakon pola godine i majka (Jerina), zatim kcerka Elizabeta, pa brat despot Lazar, da bi 1459. godine palo Smederevo i konacno propala njena srpska domovina. Katarina ce jos neko vreme ziveti na svojim veoma umanjenim imanjima, da bi na kraju, osiromasivsi i ostavsi gotovo bez icega, na poziv sestre sultanije Mare (oko 1469. godine), presla kod nje u Jezevo, u Tursku. Ali, uznemiravana od Turaka, ni tamo nije sasvim mirno zivela. Umrla je oko 1492. godine. Sahranjena je na nekadasnjoj zemlji Nemanjica, u Crkvi svetog Stefana u Konci, izmedju Stipa i Strumice.
Dusko Lopandic
link
Smrt na Kalemegdanu
Nijedna plemicka porodica s juznoslovenskih prostora nije se tako visoko popela na lestvici plemstva Nemackog carstva i Ugarskog kraljevstva, i nijedna nije tako brzo nestala - u samom zenitu slave i moci
Ilustrovao Vladimir Aleksic
Najpre je napravljen i posred Bozjeg hrama celjskog samostana postavljen dragoceni oltar... Onda je poredjano dvanaest siromaha, lepo odevenih u crninu, koji su stajali u krugu oko odra, unutar debelih sveca, i svaki od njih drzao je u ruci zapaljenu vostanicu...
I kad su zapevali darovnu pesmu, i kad je plemenita kneginja gospoza Katarina polozila svoj dar na oltar i za njomu mnogi vitezovi i sluge pripremili pet stegova... a peti je bio samo crni, zalobni steg.
Pokraj svakog stega nalazio se stit i pozlaceni slem. I nakon sto je obavljeno darivanje stegova, stitova, slemova i konja, oklopnik se bacio na tlo. Tada je neko u sav glas zavikao: Danas grofovi Celjski i nikad vise. Te je tako zavikao triput i slomio steg. Tada je u celjskom samostanu zavladala neopisiva zalost i plakali su i zene i muskarci, tako da to niko ne moze opisati...”
Ovako je „Celjska hronika” opisala sahranu poslednjeg celjskog grofa Ulriha II 1456. godine u zavrsnom cinu povesti porodice koja se u samo nekoliko generacija od malo poznatih stajerskih plemica izdigla do ogromnog bogatstva i pocasti.
Gospodari Savinjske doline u Stajerskoj i zamka Zovnek (nemacki: von Sanegg), po kome su dugo nosili ime, pojavljuju se u sturim zapisima polovinom 12. veka. Muski clanovi dinastije zvali su se Gebhard, Leopold, Ulrih, a zene su nosile imena poput Ana, Barbara, Elizabeta... Gospodari Zovneka bili su snazne gradje, okruglih, jakih glava, sirokih pleca, kratkih od stalnog jahanja krivih nogu. Ispod oklopa strujala je vrela krv i nezajazljiva strast i pohlepa. Zene su im bile vitke, svetle puti, moze se reci cak i lepe, ali ne manje drske, odlucne, pohlepne.
U pocetku se gospodari Zovneka uzdizu postepeno, a kasnije brze, nesto prevarom i otimacinom, a vise mudrim bracnim i naslednim ugovorima i politickim vezama. Sudbinom mazeni, nasledjuju, jedne za drugim, posede izumrlih porodica, poput grofova od Vovburga. Godine 1333. nasledili su celjski zamak, po kome ce biti upamceni. Godine 1341. car Ludovik Bavarski uzdize gospodara od Zovneka u grofovski stalez. Nedugo zatim postaju „drzavni grofovi” . Prvi clan porodice koji se prozvao „grof od Celja” (grof von Cilli), bio je Fridrih I (umro 1360).
Ilustrovao Vladimir Aleksic
Herman II - vrhunac moci
Istorija porodice Celjskih grofova tokom generacija bivala je povezana i sa juznoslovenskim krajevima. Kao da je ruka sudbine gurala te germanizovane potomke stajerskih plemica prema jugu. Nakon Stajerske, Kranjske i Koruske, svoje posede sire po Dalmaciji, Slavoniji i dalje ka Balkanu. Sklapaju brakove i saveze s juznoslovenskim vladarima - s bosanskim Kotromanicima, sa mocnim hrvatskim velikasima Frankopanima, sa srpskim despotima Brankovicima. Najvisi uzlet, kao i konacni kraj Celjskih, odigrace se u dve bitke na Balkanu: kod Nikopolja 1396. i u Beogradu 1456. godine. Prvo ce, u dotad najvecem porazu hriscanske vojske protiv Turaka kod Nikopolja, grof Celjski imati svoj srecan dan. Ali, pola veka kasnije, velika hriscanska pobeda kod Beograda bice scena stradanja poslednjeg od Celjskih grofova.
Kod Nikopolja, na Dunavu (Bugarska), krstaska vojska zapadnih vitezova, predvodjena ugarskim kraljem Zigmundom (Sigismund) od Luksemburga, spremala se da zaustavi tursku najezdu. Dana 25. septembra 1396. godine susrele su se dve ogromne vojske, svaka od po 80.000 ratnika. U turskoj rezervi cekali su srpski konjanici, predvodjeni sultanovim vazalom, despotom Stefanom Lazarevicem. Bese to dan velike borbe i pogibije. Johan Siltberger iz Minhena, tada sesnaestogodisnji stitonosa, opisao je kako je srpska konjica u odlucnom trenutku donela pobedu sultanu Bajazitu. „Kada je turski vladar video kraljev napad, spremio se da bezi, ali onda je despot jurnuo u pomoc Turcima s petnaest hiljada izabranih ratnika; i despot se bacio sa svojim ljudima prema kraljevim trupama i zastavi i oborio je; i kada je kralj video zastavu oborenu, shvatio je da ne moze da nastavi otpor, i krenuo je u beg.” U teskom trenutku Herman II, grof Celjski, spasava kralja sklonivsi ga na jedan brod kojim su otplovili ka Carigradu. Veci deo krstaske vojske nije uspeo da se spase.
Nakon Nikopolja zahvalni kralj Zigmund obasipa coveka koji mu je sacuvao zivot mnogim pocastima: daje mu hrvatsko Zagorje u nasledni feud, kao i mnoge posede u Slavoniji, proglasava ga naslednim banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1406). Kralj se veri s Hermanovom najmladjom kcerkom, osmogodisnjom Barbarom/Varvarom (Zigmund je tada imao vise od 30 godina), s kojom ce se i vencati nekoliko godina kasnije (1405. godine). Kad su Zigmund i njegova supruga Barbara osnovali znameniti viteski „Red Zmaja”, na vrhu spiska od 22 clana, odmah nakon despota Stefana Lazarevica, naci ce se grof Herman II Celjski i njegov naslednik Fridrih II. Zigmund podrzava Hermanove ambicije prema susednoj Bosni. Tako je Celjski grof sklopio 1427. godine ostavinski ugovor s bosanskim kraljem Tvrtkom II, prema kome ce, ukoliko kralj ne bude imao muskih naslednika, kruna pripasti Hermanu ili njegovim potomcima. Naime, majka Hermana II bila je Katarina, kci bana Stjepana II Kotromanica (preko nje, Celjski su bili i potomci Nemanjica). Ipak, ovaj ugovor nikada nije primenjen.
Carica Barbara Celjska - „Crna kraljica”
Cini se da nije bilo granica usponu grofova Celjskih. Orodili su se sa Zigmundom, koji je bio nemacki car, kralj Ugarske i Ceske, vladar delova Austrije, Brandenburga i mnogih drugih zemalja, a koji pored toga nije imao muskog naslednika niti blizih rodjaka, pa je time bio skloniji da se okrene zeninoj rodbini. Nakon Hermanove smrti, novi Celjski grof Fridrih II dobice najvise zvanje u Nemackom carstvu - zvanje „drzavnog kneza” (Reichfurst) - kao i pravo da kuje novac, da sudi, da ima rudnike, da nosi titulu „visokorodnog” (hochgeboren), drugim recima da ne bude vazal i da iznad sebe ima samo cara. Ovakav uspon ne ide bez posledica. Habzburzi su ljutiti. Celjski moraju macem da potvrde svoj polozaj. U tom srednjovekovnom drustvu na pragu renesanse, gde je glavni zakon ostrica maca, ni oni koji su na vrhu drustva nemaju druge vere osim vere u golu silu. Celjski ratuju s krskim gospodarom, pale se gradovi, pustose zemlje, sklapaju i isto tako brzo raskidaju vojni savezi. Najzad, 1440. godine Celjski postizu primirje i poravnanje s Habzburzima, u kome jedna od odredbi predvidja medjusobno nasledjivanje dve porodice ukoliko jedna od njih ostane bez muskih naslednika. To je bila igra na sve ili nista - rulet u kome su mocni Habzburzi vekovima izvlacili dobitnicki broj.
Put jedne mitohondrije: genetska veza carice Barbare Celjske i cara Nikolaja II Romanova
Poslednjih decenija u nauci o genetici posebno je omiljeno proucavanje porekla individua pracenjem takozvane mitohondrijske DNK (mtDNK). Mitohondrijska DNK se kod sisara, pa tako i kod ljudi, prenosi iskljucivo preko majke, sto znaci da nema vece promene DNK u sledecim generacijama (za razliku od normalne hromozomske podele u celijama, gde se „obicni” hromozomi stvaraju kombinacijom gena od oca i od majke). MtDNK je stoga vrlo pogodna za proucavanje dugorocnih genetskih ciklusa. Drugim recima, imajuci u vidu da se takozvane hablogrupe mtDNK nasledjuju iskljucivo od majke, njihovim izucavanjem moguce je tacno pratiti matrilinearno (po zenskoj liniji) genetsko poreklo pojedinih individua ili ljudskih grupa (slicno je moguce i za muske veze, proucavanjem takozvanog hromozoma Щ, koji prenose iskljucivo ocevi). Studijama o mtDNK se, na primer, proucava genetsko poreklo covecanstva, potragom za „prvom Evom”, odnosno zenskim pretkom od kog su potekle sve danasnje varijante - „hablogrupe” mtDNK u ljudima. Postoji teorija da je mitohondrijska Eva (koja je, dakle, bila zajednicki predak svih danasnjih ljudi) zivela pre oko 140.000 godina u Africi.
U poznatom naucno-popularnom delu „Sedam Evinih kceri” istrazivac Brajan Sajks izneo je hipotezu o sedam matrilinearnih linija modernih Evropljana koji su svi potekli od sedam zenskih predaka, nazvanih po sedam varijanti - hablogrupe mtDNK. To su varijante „hablogrupe”: „U, c, H, V, T, K, J”.
Na bazi „hablogrupe mtDNK/varijanta T” identifikovani su, na primer, posmrtni ostaci poslednjeg ruskog cara Nikolaja II Romanova. Imajuci u vidu da je car ove gene nasledio od majke i da je poznato matrilinearno poreklo cara Nikolaja u 18 generacija, nema sumnje da je car Nikolaj nasledio svoju hablogrupu mtDNK/varijanta T od svog dalekog zenskog matrilinearnog pretka - carice Barbare Celjske. Istoj hablogrupi „mtDNK-T” pripadali su, na primer, britanski kraljevi Carls I Stjuart, Dzordz I od Hanovera i Dzordz V od Vindzora, svedski kralj Karlo c, grcki kralj Djordje I i drugi.
Ali, sto su se vise penjali lestvicama slave i sto su vise bili obasipani pocastima, Celjski su postali predmet ogovaranja, zavisti i mrznje. Njihove privatne tajne, nekada pomno skrivane iza debelih zidina brojnih zamkova, postaju javna tema, predmet skandala. Uz sjaj moci sire se price iz tame spavacih soba - cesto samo lazi i legende - o mracnim nasilnicima, o vradzbinama, o mutnim radnjama u koje je ukljucen i sam necastivi. Uz ime Celjskih njihovi savremenici, poput pape Pija II, dopisuju prideve „nasilnik, neveran, neizrecivo pohlepan”. Licnost i dela grofa Hermana i njegove dece pruzala su sasvim dovoljno materijala njihovim neprijateljima. Tako ce Fridrih II, Hermanov sin, ostati upamcen po teskom zlocinu. Oterao je svoju suprugu Elizabetu iz roda Frankopana i doveo Veroniku Desnicku, zenu niskog roda. Uvredjeni knezevi Frankopani spremaju se na rat, a Fridrihov otac, kome ove ljubavne ludorije remete politicke veze, grdi i preti. Pod pritiskom, Fridrih nakratko vraca suprugu da bi se tada sav bes i zestina krvi jednog Celjskog obrusili na nesrecnu zenu - Elizabetu nalaze u zamku, u krevetu, s nozem u srcu. Razbesneli grof Henrih baca sina u tamnicu u kojoj ce provesti nekoliko godina. Ljubavnica Veronika, mozda sasvim nevina u celoj prici, biva surovo kaznjena. Prvo je optuzena da je vestica, ali je crkveni sud oslobadja. Grof gubi strpljenje i naredjuje da je, vezanu u ribarsku mrezu, bace u jezero. Ova povest o romanticnoj i krvavoj ljubavi bice tema vise literarnih dela u 19. veku. Ali, ta mracna romansa bila je samo kap u moru prema skandalima iz braka kralja i cara Zigmunda i Barbare Celjske.
Ne bese se bas usrecio taj dugovecni vladar (vladao je 50 godina) zenidbom s mnogo mladjom zenom, za koju su savremenici pisali da je „zlobna i gramziva intrigantkinja”, a koju ce narod upamtiti kao „Crnu kraljicu”. Vreme srednjeg veka nije bilo naklonjeno ambicioznim zenama, posebno plemkinjama sirokih interesa i leprsavog morala kakva je bila Barbara. Lepa i obrazovana, ona je govorila mnoge jezike. Nakon nekoliko prvih godina sklada, kad je carski par dobio kcerku i jedinu naslednicu (Elizabetu), brak Zigmunda i Barbare pretvorio se u niz naizmenicnih svadja i mirenja. Ni zvanicno krunisanje za cesku kraljicu i za nemacku caricu, nisu zadovoljili Barbarine preterane ambicije.
Kupanje u krvi
Car nikada nije uspeo da ukroti svoju suprugu koja je koristila svaku priliku da prosiri licne posede (prigrabila je ukupno 28 zamkova) i da smisli novu spletku. Razne (ne sasvim dokazane) ljubavne pustolovine donose joj pogrdni nadimak „nemacka Mesalina” (prema raspusnoj rimskoj carici). Cak i na samrtnoj postelji, 1437. godine, Zigmund je bio prisiljen da naredi da Barbaru pritvore kako bi je sprecio da otme nasledje njihovoj jedinoj kcerki Elizabeti i zetu Albrehtu Habzburskom. U povesti o carskom paru Zigmundu i Barbari pojavljuju se i lazne price, poput one o Barbarinom kupanju u krvi mladih zena i mladica (navodno, da se sacuva lepota).
Pet vekova jedne mitohondrije (hablogrupa mtDNK/T): 18 generacija (iskljucivo zenskih predaka) - od cara Nikolaja II
Romanova do carice Barbare Celjske
Generacija br (matrilinearni carevi preci):
18. Nikolaj II Aleksandrovic Romanov, car i samodrzac Rusije (ubijen 1918. g)
17. (careva majka) - ruska carica Marija Fjodorovna (danska princeza Dagmar od Danske, 1847-1928)
16. (careva baba, tj. majcina majka) - princeza Luiza fon Hesen-Kasel (1817-1898)
15. (careva prababa, tj. majka majcine majke) - princeza Sarlota od Danske (1789-1864)
14. (careva cukunbaba) - vojvotkinja Sofija od Maklenburg-Sverina (1758-1794)
13. vojvotkinja Saksonije, Sarlota od Saks-Safeld-Sverina (1731-1810)
12. princeza Ana Sofija od Svarcburg-Ridolstata (1700-1780)
11. vojvotkinja Saksonije Ana Sofija od Saks-Gote-Altenburga (1670-1728)
10. vojvotkinja Magdalena Sibila od Saks-Vajzenfelsa (1648-1681)
9. vojvotkinja Ana Marija od Maklenburg Sverina (1627-1669)
8. grofica Ana Marija od Ojstrislanda (1601-1634)
7. princeza Ana od Holstajn-Gotorpa (1575-1610)
6. landgrofica Kristina od Hesena (1543-1604)
5. vojvotkinja Kristina Saksonska (1505-1549)
4. Barbara od Poljske (1478-1534)
3. Elizabeta od Austrije (1437-1505)
2. Elizabeta od Luksemburga (1409-1442)
1. Barbara Celjska (1395-1451)
Nakon Zigmunda i Barbare, u poslednjem cinu sage o Celjskim, na pozornicu stupa Barbarin necak, sin grofa Fridriha II i nesrecne Frankopanke - Ulrih II. Dostojan naslednik svojih predaka, Ulrih II igra kljucnu ulogu u borbama za vlast na sirokim prostorima od Nemackog carstva preko Ceskog i Ugarskog kraljevstva, sve do Balkana.
Drzi ogromne posede: 38 gradova u Stajerskoj, 31 posed u Kranjskoj, 3 poseda u Koruskoj i 15 dvoraca i gradova u Hrvatskoj; nasledni je ban Slavonije, Hrvatske i Dalmacije; ujak je i „staratelj” mladog ugarskog kralja Ladislava Posmrceta (Zigmundovog i Barbarinog jedinog muskog unuka) i, u stvari, regent kraljevstva. Ulrih II postaje aprila 1343. godine srpski zet. Zeni se Katarinom (Kantakuzinom), kcerkom despota Djurdja Brankovica, jednog od najbogatijih velikasa koga nevolje s Turcima stalno teraju da trazi nove saveze. Papa Pije II zabelezio je da je Katarina bila „lepa i kreposna”, ali da joj je muz bio nasilnik, nemoralan, lazov i zenskaros. U „Celjskoj hronici” zapisano je da je Katarina u braku zadrzala pravoslavnu veru i da je imala posebnog svestenika (slicno njenoj sestri Mari koja je zadrzala pravoslavnu veru u sultanovom haremu). Iz braka Ulriha i Katarine rodjeno je troje dece koja nisu pozivela: Georg (Djordje) umro je u kolevci 1445. godine, a Herman u dvanaestoj godini (1451). Kci Jelisaveta (rodjena 1442) sa devet godina, posredstvom despota, verena je za Matiju Hunjadija (buduceg kralja Ugarske), u pokusaju da se uspostavi primirje izmedju dve zavadjene porodice - Celjskih i Hunjadija. Nazalost, Jelisaveta je umrla pre vencanja, 1455. godine.
Nesrecna udovica
Katarina Brankovic, udata Celjska, delila je tragediju cele porodice srpskih despota. Posle smrti sinova, poginuo je njen muz - poslednji grof Celjski. Desilo se to u Beogradu 1456. godine, nakon velike pobede branilaca grada nad turskom vojskom. Ladislav Hunjadi, smrtni neprijatelj Celjskog, namamio je grofa i njegovog necaka (kralja) u Beogradsku tvrdjavu. Kad su kralj i grof usli u tvrdjavu, Hunjadi je naredio da se podigne pontonski most, pa je brojna grofova pratnja ostala odsecena, ispred zidina. Sutradan, posle mise, Hunjadi je pozvao grofa Celjskog na razgovor. Grof je navukao pancir (sumnjao je da je posredi klopka) i dosao kod Hunjadija. Razgovor je postajao sve zucniji i pretvorio se u medjusobno vredjanje, nakon cega je potegnuto oruzje. U jednoj ugarskoj hronici opisana je poslednja borba Ulriha II: „...I na dvorska vrata bila je namaknuta reza i niko nije mogao ni uci ni izici. Nemac (tj. Celjski) je postojano i iz sve snage gonio tog Ugrina od ugla do ugla palate. A bio je usred palate jedan kip izradjen od drveta, koji vec optrcase njih dvojica, svaki u svoju odbranu, i bio je taj kip izranjavljen bodezom... Kad su to culi, ugarski vojnici odmah pritrce vratima. Medjutim, nisu mogli uci, nego brzo donesu gredu te je uz teski napor uguraju u vrata. I ocas uhvatise Nemca za siju, odrubise mu glavu odostrag. I njegova krv tekla je po poplocanom podu palate.” Odmah nakon muckog ubistva Ulriha Celjskog koji nije ostavio muskog naslednika, zapocela je zestoka borba i otimacina oko njegovih ogromnih poseda izmedju najmanje 24 moguca naslednika. Nesrecna udovica Katarina, koja je ostala strankinja medju strancima, nije se mogla suprotstaviti rasparcavanju imovine, posebno sto je glavni „naslednik” bio sam nemacki car - Fridrih III od Habzburga. Jedno po jedno, prodaje ili prepusta svoja brojna imanja, koja vecinom preuzima sam car. Tako ce Habzburzi u sledecim vekovima preuzeti onu ulogu u istoriji juznoslovenskih zemalja koju su pokusali da odigraju grofovi Celjski. A tuzna sudbina Katarine Brankovic se nastavila. Izgleda da ju je ceo zivot pratila udvostrucena zla kob njene dve porodice: Brankovica i Celjskih.
Nekoliko meseci posle ubistva muza, umire njen otac, despot Djuradj, nakon pola godine i majka (Jerina), zatim kcerka Elizabeta, pa brat despot Lazar, da bi 1459. godine palo Smederevo i konacno propala njena srpska domovina. Katarina ce jos neko vreme ziveti na svojim veoma umanjenim imanjima, da bi na kraju, osiromasivsi i ostavsi gotovo bez icega, na poziv sestre sultanije Mare (oko 1469. godine), presla kod nje u Jezevo, u Tursku. Ali, uznemiravana od Turaka, ni tamo nije sasvim mirno zivela. Umrla je oko 1492. godine. Sahranjena je na nekadasnjoj zemlji Nemanjica, u Crkvi svetog Stefana u Konci, izmedju Stipa i Strumice.
Dusko Lopandic
link