Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 17:05:08 GMT -5
Stvari koje ne primecujemo
Peglanje je opasan posao
Postoje mnogi saveti i tajne za dobro peglanje koji se vekovima prenose s kolena na koleno. To je dokaz da je peglanje zapravo drevna vestina. Doduse, nekada su peglali robovi, zatim sluge, godinama su to radile domacice, a danas peglaju i muskarci kojima pomoc u kuci nije osnovno zanimanje!
Ilustrovao Dobrosav Bob Zivkovic
Da li postoje osobe koje koristimo da bismo peglali? Naravno da postoje! I to ne u prenesenom smislu. Ne „peglamo” ih ostrim recima. Naprotiv, pomno ih slusamo! One nas svojim vedrim i zanimljivim pricanjem bodre dok obavljamo taj zamorni i odgovorni posao. Medjutim, te osobe osecaju se iskoriscenima, pa kasnije tuzno zakljuce: „Koristis me iskljucivo za peglanje!”
U stvari, ne shvataju koliko su dragoceni. Jer, peglanje nije laka vestina. U davna vremena bio je to jos tezi posao, ali, ljudi su se tada redje presvlacili i bilo je manje vesa za peglanje! Zato je danas uloga zabavljaca, osobe koja pravi drustvo onome koji pegla, izuzetno vazna: inace nam malo vremena ostaje za druzenje (kao i za peglanje).
Zabavljac moze biti prisutan u prostoriji gde se pegla, ili na telefonskoj vezi; ta veza ce se tokom peglanja svakako „usijati”. Mnogobrojni saveti za dobro peglanje prenose se vekovima s kolena na koleno, sto svedoci o tome koliko je ova vestina stara. Jedan savet razlikuje se od ostalih i glasi: peglanje u drustvu zanimljivije je i doprinosi utisku da posao traje krace! Zato, pre pocetka peglanja, obezbedite sebi prijatno drustvo.
Ono sto sada sledi jeste kratka istorija peglanja.
Kako su se peglali Grci i Rimljani?
Zar, pesak ili stirak - po izboru
Setajuci medju ostacima drevnih palata u Luksoru, ili u Knososu, u rimskom Koloseumu, atinskom Partenonu, da li smo razmisljali o tome kako su izgledala odela ljudi koji su nekada ziveli bas na tom mestu? Da li su im haljine bile dobro ispeglane? Onima koji to redovno cine, tako nesto svakako je proletelo kroz glavu. Ostali o tome nisu razmisljali, uvereni da ispeglane stvari na caroban nacin same dolaze u njihov orman. Jedno je izvesno: istoriju ne cine samo velike stvari, bitke i mocne gradjevine, vec i one male iz svakodnevnog zivota na koje je utrosena jednako velika snaga. Peglanje je jedan od tih poslova.
Jesu li nabori na tunikama, togama ili kineskim svilenim haljinama bili namerni ili slucajni? Cini se da je Ramzesova suknja nabrana i da u struku ima nekakav dragoceni pojas. Isto vazi i za suknjicu Princa s ljiljanima, jednog od likovnih simbola minojske kulture. Knjige iz istorije umetnosti pune su fresaka, skulptura i drugih umetnickih dela koja prikazuju ljude u savrseno ispeglanim haljinama. O maramicama, cipkanim okovratnicima i stolnjacima da i ne govorimo! Da li ste se upitali: kako su sve to peglali? Kakve su bile te drevne pegle?
Stari Egipcani umakali su odecu u posebne tecnosti, neku vrstu stirka, pa su je slagali i peglali pritiskajuci teskim predmetima glatkih stranica koji nisu bili zagrejani. Bila je to neka vrsta presovanja.
Medjutim, prva pegla koja se zagrevala istocnjackog je porekla. Rec je o bronzanoj pegli s drskom od drveta iz vremena dinastije Han (206. pre n. e-221). Osim sto je sluzila svrsi, kineska pegla bila je pravo umetnicko delo - ukras kuce. Deo u koji se stavljao zar bio je izradjen od izrezbarenog bakra, a ukrasi su bili razliciti simboli blagostanja. Na drvenom delu drske bio je izrezbaren znak koji donosi srecu, dok se na bronzanom delu drske nalazila slika zmaja, zastitnika porodice od svih zala. Ukoliko bi sluge peglale stvari od otpornih tkanina, punili su peglu zarom, a ako bi peglali svilenu odecu, napunili bi je zagrejanim peskom da ne bi izgoreli osetljivu tkaninu.
Bogatije porodice imale su pegle s drskama od slonovace.
I toge uglednih Rimljana bile su brizljivo ispeglane. Peglale su ih naravno sluge, odnosno - robovi, ili vlasnici perionica. Za to su koristili plocice od bronze s dugackim drskama. Plocice bi najpre dobro ugrejali, a zatim su njima prelazili preko tunika i toga. Freska u Pompeji slikovito svedoci o nacinu odrzavanja odece: naslikana je perionica gde su Rimljani odnosili odecu da se pere i pegla. Osim takvog nacina peglanja, Rimljani su ustirkanu, mokru odecu udarali svojevrsnim prakljacama kako bi se ispravila. To je trajalo sve dok se odeca ne bi osusila. Koristili su i prelum, neku vrstu cediljke, prese od drveta, slicnu onoj kroz koju se cedi grozdje. Umesto egipatske tecnosti koja bi odecu cinila prikladnom za savijanje, rimski stirak pravio se na poseban nacin: bila je to mesavina vode, sapuna i ljudske mokrace!
Gospodja Pots i njen izum: uspesna poslovna zena koja je umela da – pegla.
Grcke i vikinske pegle
U Grckoj pegla je takodje bila od metala i zagrevala se na vatri. Imala je drsku, ali je bila okrugla i mogla je da se lako kotrlja po odeci od lana.
Ako je neko pomislio da su Vikinzi ziveli i vojevali neispeglani, prevario se. I oni su imali pegle. Bile su izuzetne: od debelog stakla. Pegla u obliku pecurke stajala je pokraj vatre i tako se grejala. A da se ne bi opekli, koristili su kozne rukavice.
Pegle koje bismo lako prepoznali, pojavile su se u Evropi pocetkom 14. veka. Bila je to ravna, deblja metalna ploca s drskom. Pegla se takodje prethodno zagrevala, dok ne bi postigla zeljenu toplotu.
Izmedju tkanine koja se pegla i pegle stavljala se obavezno jedna mokra tkanina, obicno neka krpa, kako pegla ne bi izgorela odevni predmet. A peglanje je trajalo dok se pegla ne ohladi. Zato su ljudi imali najmanje dve pegle: dok bi jednom peglali, druga bi se grejala.
Postolja za peglu bila su od kovanog gvozdja i vrlo zanimljivih oblika. U 15. veku u Evropi se koristio i dodatak za peglu za koji su Kinezi i ranije znali: kutija za zar. Opasno je, medjutim, bilo baratati zarom od drveta ili uglja. Osim toga, pegle su bile i teske: oko sest kilograma! Nije cudo sto je odeca bila dobro ispeglana.
Ukoliko prethodno ne bi izgorela. Sluge su se znojile sto od napora, sto od straha da ne izgore skupocene tkanine.
U sesnaestom veku prvi put pominje se peglanje kao zanimanje. Pod budnim okom majstora krojaca, plod njegovog rada, tacnije ruku, doterace konacno osoba koja ce ispeglati ruho. Taj posao sve cesce je ustupan pripadnicama lepseg pola.
Nekoliko pegli iz minulih vremena: nije bilo lako peglati napravom teskom sest kilograma.
Izum gospodje Pots
Devetnaesti vek oznacio je napredak u peglanju - napravljene su pegle od livenog gvozdja. Medjutim, uvek se pojavljivala ista nevolja: pregrejana pegla cesto bi progorela tkaninu. Bila je velika steta pogotovo kada je rec o svecanoj odeci, vezenim ili svilenim stvarima.
Cesto bi se pregrejala i sama drska iako je bila od drveta, materijala koji, kao sto je poznato, ne provodi lako toplotu. To je dosadilo domisljatoj domacici, Amerikanki Meri Florens Pots, koja je 1870. godine nasla resenje. Nije imala pravo glasa, ali je umela da razmislja i - pegla. Napravila je peglu prema sopstvenom nacrtu: drugacijom od ostalih cinila je svojevrsna oplata od kartona i gipsa koja nije dozvoljavala da se pegla brzo ohladi. Gospodja Pots odvojila je drvenu drsku od metalnog dela, tako da se osoba koja je drzala peglu u ruci nije mogla opeci. Jer, pegle su se i dalje grejale tako sto su stavljane na pec ili u samu pec, ili, pak, na plotnu stednjaka na drva. Nekoliko pegli grejalo se istovremeno, a jedna ista drska kacila se na zagrejanu peglu.
Da li je peglanje tada postalo manje opasan posao? Ne sasvim. Ipak, „patent gospodje Pots” (The Potts Patent) bio je pravi prodor na trzistu pegli. Gospodja se obogatila, a kovaci izgubili posao.
Kad je u Evropi i Americi poceo da se koristi gas, napravljena je i prva pegla na gas. Imala je sopstvenu „pecnicu” koja je bila povezana s crevom za dovod gasa. Bila je to svojevrsna eksplozivna naprava... Krajem 19. veka, tacnije 1891. godine, Henri Sili izumeo je elektricnu peglu (Electric Flat Iron) s plocom koja se zagrevala elektricnom strujom. Doduse, nije bila bas laka: sest kilograma.
I pegla na paru navrsila je vec osamdeset godina! Izumeli su je u americkoj fabrici „Eldek” 1926. godine. Pegla na paru omogucavala je takozvano fajtanje na licu mesta. Ranije su stvari za peglanje morale malo da se nakvase (nafajtaju) kako bi tkanine omeksale. Zanimljivo je da su domacice u pocetku bile nepoverljive prema ovim peglama. Valjda su se plasile struje. Pegle na paru pocele su da se prodaju tek cetrdesetih godina proslog veka. Pegle s nerdjajucom podlogom izumeo je Edvard Srejer 1938. godine. Deset godina kasnije pojavile su se masine za peglanje napravljene od dva velika valjka koji se zagrevaju.
Taj izum bio je dobar za peglanje posteljine i slicnih stvari. Ali, kako da se u masini za peglanje ispegla kosulja? Prva pegla sa automatskim ukljucivanjem i iskljucivanjem pojavila se 1984. godine.
Vecina danasnjih pegli je na paru. One nisu teske, i deo kojim se glaca ne lepi se na tkaninu. U SAD svake godine proda se bar petnaestak miliona ovih uredjaja. Sada su najmodernije pegle bez gajtana...
Dakle, jasno je da odavno ne peglaju samo robovi i sluskinje. Uostalom, jedan poznati evropski mislilac napisao je da je glavni znak raspoznavanja modernih robova zapravo mobilni telefon (a ne pegla!). Peglaju mnogi, ko stigne, odnosno ko pristane. „Zena je najopasnija kad pegla”, napomenuo je jedan crnogorski mislilac, i ta misao mogla bi da se prikljuci ostalima koje govore o opasnostima ovog zanata.
Uostalom, to je tacno: prisustvo velike toplote, vode i elektricne struje, dovoljno govori o neprijatnostima koje vrebaju. Mnogi majstori peglanja doziveli su sok posle kratkog spoja kad im je pegla takoreci eksplodirala u ruci. O opekotinama da i ne govorimo. Deca svakako treba da se cuvaju vrelih pegli!
Ne treba zaboraviti one koji su nezadovoljni kovrdzavom kosom, pa odlaze kod frizera da je isprave, odnosno ispeglaju. Sto se tice peglanja vesa, tehnike su razne, ali je ipak najbolje peglanje u drustvu. Ima i ljudi toliko izvezbanih da, dok peglaju, mogu da gledaju filmove! Levim dlanom namestaju tkaninu i proveravaju kako je ispeglana, a desnom peglaju sve vreme gledajuci u ekran. Dok prodje prosecan igrani film, nosorog od nepeglanog vesa vec je pobegao.
Mirjana Ognjanovic
link
Peglanje je opasan posao
Postoje mnogi saveti i tajne za dobro peglanje koji se vekovima prenose s kolena na koleno. To je dokaz da je peglanje zapravo drevna vestina. Doduse, nekada su peglali robovi, zatim sluge, godinama su to radile domacice, a danas peglaju i muskarci kojima pomoc u kuci nije osnovno zanimanje!
Ilustrovao Dobrosav Bob Zivkovic
Da li postoje osobe koje koristimo da bismo peglali? Naravno da postoje! I to ne u prenesenom smislu. Ne „peglamo” ih ostrim recima. Naprotiv, pomno ih slusamo! One nas svojim vedrim i zanimljivim pricanjem bodre dok obavljamo taj zamorni i odgovorni posao. Medjutim, te osobe osecaju se iskoriscenima, pa kasnije tuzno zakljuce: „Koristis me iskljucivo za peglanje!”
U stvari, ne shvataju koliko su dragoceni. Jer, peglanje nije laka vestina. U davna vremena bio je to jos tezi posao, ali, ljudi su se tada redje presvlacili i bilo je manje vesa za peglanje! Zato je danas uloga zabavljaca, osobe koja pravi drustvo onome koji pegla, izuzetno vazna: inace nam malo vremena ostaje za druzenje (kao i za peglanje).
Zabavljac moze biti prisutan u prostoriji gde se pegla, ili na telefonskoj vezi; ta veza ce se tokom peglanja svakako „usijati”. Mnogobrojni saveti za dobro peglanje prenose se vekovima s kolena na koleno, sto svedoci o tome koliko je ova vestina stara. Jedan savet razlikuje se od ostalih i glasi: peglanje u drustvu zanimljivije je i doprinosi utisku da posao traje krace! Zato, pre pocetka peglanja, obezbedite sebi prijatno drustvo.
Ono sto sada sledi jeste kratka istorija peglanja.
Kako su se peglali Grci i Rimljani?
Zar, pesak ili stirak - po izboru
Setajuci medju ostacima drevnih palata u Luksoru, ili u Knososu, u rimskom Koloseumu, atinskom Partenonu, da li smo razmisljali o tome kako su izgledala odela ljudi koji su nekada ziveli bas na tom mestu? Da li su im haljine bile dobro ispeglane? Onima koji to redovno cine, tako nesto svakako je proletelo kroz glavu. Ostali o tome nisu razmisljali, uvereni da ispeglane stvari na caroban nacin same dolaze u njihov orman. Jedno je izvesno: istoriju ne cine samo velike stvari, bitke i mocne gradjevine, vec i one male iz svakodnevnog zivota na koje je utrosena jednako velika snaga. Peglanje je jedan od tih poslova.
Jesu li nabori na tunikama, togama ili kineskim svilenim haljinama bili namerni ili slucajni? Cini se da je Ramzesova suknja nabrana i da u struku ima nekakav dragoceni pojas. Isto vazi i za suknjicu Princa s ljiljanima, jednog od likovnih simbola minojske kulture. Knjige iz istorije umetnosti pune su fresaka, skulptura i drugih umetnickih dela koja prikazuju ljude u savrseno ispeglanim haljinama. O maramicama, cipkanim okovratnicima i stolnjacima da i ne govorimo! Da li ste se upitali: kako su sve to peglali? Kakve su bile te drevne pegle?
Stari Egipcani umakali su odecu u posebne tecnosti, neku vrstu stirka, pa su je slagali i peglali pritiskajuci teskim predmetima glatkih stranica koji nisu bili zagrejani. Bila je to neka vrsta presovanja.
Medjutim, prva pegla koja se zagrevala istocnjackog je porekla. Rec je o bronzanoj pegli s drskom od drveta iz vremena dinastije Han (206. pre n. e-221). Osim sto je sluzila svrsi, kineska pegla bila je pravo umetnicko delo - ukras kuce. Deo u koji se stavljao zar bio je izradjen od izrezbarenog bakra, a ukrasi su bili razliciti simboli blagostanja. Na drvenom delu drske bio je izrezbaren znak koji donosi srecu, dok se na bronzanom delu drske nalazila slika zmaja, zastitnika porodice od svih zala. Ukoliko bi sluge peglale stvari od otpornih tkanina, punili su peglu zarom, a ako bi peglali svilenu odecu, napunili bi je zagrejanim peskom da ne bi izgoreli osetljivu tkaninu.
Bogatije porodice imale su pegle s drskama od slonovace.
I toge uglednih Rimljana bile su brizljivo ispeglane. Peglale su ih naravno sluge, odnosno - robovi, ili vlasnici perionica. Za to su koristili plocice od bronze s dugackim drskama. Plocice bi najpre dobro ugrejali, a zatim su njima prelazili preko tunika i toga. Freska u Pompeji slikovito svedoci o nacinu odrzavanja odece: naslikana je perionica gde su Rimljani odnosili odecu da se pere i pegla. Osim takvog nacina peglanja, Rimljani su ustirkanu, mokru odecu udarali svojevrsnim prakljacama kako bi se ispravila. To je trajalo sve dok se odeca ne bi osusila. Koristili su i prelum, neku vrstu cediljke, prese od drveta, slicnu onoj kroz koju se cedi grozdje. Umesto egipatske tecnosti koja bi odecu cinila prikladnom za savijanje, rimski stirak pravio se na poseban nacin: bila je to mesavina vode, sapuna i ljudske mokrace!
Gospodja Pots i njen izum: uspesna poslovna zena koja je umela da – pegla.
Grcke i vikinske pegle
U Grckoj pegla je takodje bila od metala i zagrevala se na vatri. Imala je drsku, ali je bila okrugla i mogla je da se lako kotrlja po odeci od lana.
Ako je neko pomislio da su Vikinzi ziveli i vojevali neispeglani, prevario se. I oni su imali pegle. Bile su izuzetne: od debelog stakla. Pegla u obliku pecurke stajala je pokraj vatre i tako se grejala. A da se ne bi opekli, koristili su kozne rukavice.
Pegle koje bismo lako prepoznali, pojavile su se u Evropi pocetkom 14. veka. Bila je to ravna, deblja metalna ploca s drskom. Pegla se takodje prethodno zagrevala, dok ne bi postigla zeljenu toplotu.
Izmedju tkanine koja se pegla i pegle stavljala se obavezno jedna mokra tkanina, obicno neka krpa, kako pegla ne bi izgorela odevni predmet. A peglanje je trajalo dok se pegla ne ohladi. Zato su ljudi imali najmanje dve pegle: dok bi jednom peglali, druga bi se grejala.
Postolja za peglu bila su od kovanog gvozdja i vrlo zanimljivih oblika. U 15. veku u Evropi se koristio i dodatak za peglu za koji su Kinezi i ranije znali: kutija za zar. Opasno je, medjutim, bilo baratati zarom od drveta ili uglja. Osim toga, pegle su bile i teske: oko sest kilograma! Nije cudo sto je odeca bila dobro ispeglana.
Ukoliko prethodno ne bi izgorela. Sluge su se znojile sto od napora, sto od straha da ne izgore skupocene tkanine.
U sesnaestom veku prvi put pominje se peglanje kao zanimanje. Pod budnim okom majstora krojaca, plod njegovog rada, tacnije ruku, doterace konacno osoba koja ce ispeglati ruho. Taj posao sve cesce je ustupan pripadnicama lepseg pola.
Nekoliko pegli iz minulih vremena: nije bilo lako peglati napravom teskom sest kilograma.
Izum gospodje Pots
Devetnaesti vek oznacio je napredak u peglanju - napravljene su pegle od livenog gvozdja. Medjutim, uvek se pojavljivala ista nevolja: pregrejana pegla cesto bi progorela tkaninu. Bila je velika steta pogotovo kada je rec o svecanoj odeci, vezenim ili svilenim stvarima.
Cesto bi se pregrejala i sama drska iako je bila od drveta, materijala koji, kao sto je poznato, ne provodi lako toplotu. To je dosadilo domisljatoj domacici, Amerikanki Meri Florens Pots, koja je 1870. godine nasla resenje. Nije imala pravo glasa, ali je umela da razmislja i - pegla. Napravila je peglu prema sopstvenom nacrtu: drugacijom od ostalih cinila je svojevrsna oplata od kartona i gipsa koja nije dozvoljavala da se pegla brzo ohladi. Gospodja Pots odvojila je drvenu drsku od metalnog dela, tako da se osoba koja je drzala peglu u ruci nije mogla opeci. Jer, pegle su se i dalje grejale tako sto su stavljane na pec ili u samu pec, ili, pak, na plotnu stednjaka na drva. Nekoliko pegli grejalo se istovremeno, a jedna ista drska kacila se na zagrejanu peglu.
Da li je peglanje tada postalo manje opasan posao? Ne sasvim. Ipak, „patent gospodje Pots” (The Potts Patent) bio je pravi prodor na trzistu pegli. Gospodja se obogatila, a kovaci izgubili posao.
Kad je u Evropi i Americi poceo da se koristi gas, napravljena je i prva pegla na gas. Imala je sopstvenu „pecnicu” koja je bila povezana s crevom za dovod gasa. Bila je to svojevrsna eksplozivna naprava... Krajem 19. veka, tacnije 1891. godine, Henri Sili izumeo je elektricnu peglu (Electric Flat Iron) s plocom koja se zagrevala elektricnom strujom. Doduse, nije bila bas laka: sest kilograma.
Peglanju nikad kraja
Peglanju se najvise opire lan. Da bi lan bio ispeglan kako valja, pegla bi trebalo da bude zagrejana na 230 stepeni Celzijusa. Vezeni stolnjaci od lana nocna su mora za osobe koje ih peglaju. Pamuk se savrseno pegla na 200 stepeni Celzijusa, a vunene tkanine na 148 stepeni. Za sinteticke tkanine potrebna je najniza temperatura: 135 stepeni Celzijusa.
Pored uobicajenih, postoje i razni oblici krojackih pegli, koje mogu da dopru i u najnedostupnije delove odece. Do 18. veka u upotrebi su bile i posebne pegle za glancanje. To su bile talasaste i kockaste plocice kojima su se glancale kragne. Jer, imati ustirkanu kragnu koja se ne sija bilo je jednostavno nedopustivo. Postojale su i pegle za peglanje sesira, za glacanje bilijarskih stolova, pegle u obliku tegova i mnoge, mnoge druge...
I pegla na paru navrsila je vec osamdeset godina! Izumeli su je u americkoj fabrici „Eldek” 1926. godine. Pegla na paru omogucavala je takozvano fajtanje na licu mesta. Ranije su stvari za peglanje morale malo da se nakvase (nafajtaju) kako bi tkanine omeksale. Zanimljivo je da su domacice u pocetku bile nepoverljive prema ovim peglama. Valjda su se plasile struje. Pegle na paru pocele su da se prodaju tek cetrdesetih godina proslog veka. Pegle s nerdjajucom podlogom izumeo je Edvard Srejer 1938. godine. Deset godina kasnije pojavile su se masine za peglanje napravljene od dva velika valjka koji se zagrevaju.
Taj izum bio je dobar za peglanje posteljine i slicnih stvari. Ali, kako da se u masini za peglanje ispegla kosulja? Prva pegla sa automatskim ukljucivanjem i iskljucivanjem pojavila se 1984. godine.
Vecina danasnjih pegli je na paru. One nisu teske, i deo kojim se glaca ne lepi se na tkaninu. U SAD svake godine proda se bar petnaestak miliona ovih uredjaja. Sada su najmodernije pegle bez gajtana...
Dakle, jasno je da odavno ne peglaju samo robovi i sluskinje. Uostalom, jedan poznati evropski mislilac napisao je da je glavni znak raspoznavanja modernih robova zapravo mobilni telefon (a ne pegla!). Peglaju mnogi, ko stigne, odnosno ko pristane. „Zena je najopasnija kad pegla”, napomenuo je jedan crnogorski mislilac, i ta misao mogla bi da se prikljuci ostalima koje govore o opasnostima ovog zanata.
Uostalom, to je tacno: prisustvo velike toplote, vode i elektricne struje, dovoljno govori o neprijatnostima koje vrebaju. Mnogi majstori peglanja doziveli su sok posle kratkog spoja kad im je pegla takoreci eksplodirala u ruci. O opekotinama da i ne govorimo. Deca svakako treba da se cuvaju vrelih pegli!
Ne treba zaboraviti one koji su nezadovoljni kovrdzavom kosom, pa odlaze kod frizera da je isprave, odnosno ispeglaju. Sto se tice peglanja vesa, tehnike su razne, ali je ipak najbolje peglanje u drustvu. Ima i ljudi toliko izvezbanih da, dok peglaju, mogu da gledaju filmove! Levim dlanom namestaju tkaninu i proveravaju kako je ispeglana, a desnom peglaju sve vreme gledajuci u ekran. Dok prodje prosecan igrani film, nosorog od nepeglanog vesa vec je pobegao.
Mirjana Ognjanovic
link