Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 17:10:09 GMT -5
Moc iz senke muskosti
Vlast evnuha u Vizantiji
Evnusi su igrali veliku ulogu u Vizantijskom carstvu i mogli su da dosegnu gotovo sve najvise polozaje u drzavi, ali zbog fizickog nedostatka nikako nisu mogli da zasednu na carski presto. Medjutim, bilo je vremena kad su pojedini evnusi imali toliku moc da su istinski vladali Carstvom
Car Justinijan na mozaiku u Raveni, a neki tvrde da je na ovom prikazu evnuh Narzes drugi levo od cara.
Jedna vizantijska zagonetka glasi:
„Zivo sam bice,
zivim sam za sebe,
covek i jesam i nisam,
mitsko cudoviste svakako nisam,
prirode sam neodredjene,
u stvari krivotvorene.”
Resenje ove tajanstvene pitalice je - evnuh! I onima kojima nije poslo za rukom da je odmah razrese, kad cuju odgonetku bice jasno da zagonetka nije teska. Rec evnuh potice iz grckog jezika i njeno osnovno znacenje je „cuvar postelje”, neko ko je lisen svojstva muskosti, uskopljenik, zatim, nadzornik zena u haremima, cuvar zena.
Evnuh, odnosno uskopljenik je muskarac kome su odstranjene polne zlezde, takozvane gonade. Hirurski zahvat kojim se to obavlja naziva se kastracija, to jest skopljenje, a takvom zahvatu mogu biti podvrgnute i zene. Kad je rec o muskarcima, treba naglasiti da kastriranje izvedeno posle puberteta izaziva manje promene nego ono do kog je doslo u detinjstvu. Usled nedostatka pomenutih polnih zlezda, muski organizam pokazuje narocite osobine kao sto su upadljivo visok rast, slabo razvijeni misici, relativno mala lobanja, smanjena maljavost, uzana ramena, visok decacki glas, a u kasnijim godinama i preterana, „zenska” gojaznost, posebno u predelu grudi, donjeg dela trbuha, na bokovima i zadnjici. Kastrirane zene nemaju menstruaciju, mlecne zlezde se ne razvijaju, a i skelet nema osobene zenske oblike.
Prema cinjenicama koje je medicinska nauka utvrdila jos u vreme Hipokrata (460-oko 377. pre n. e) evnuh ne oboleva od kostobolje i ne celavi. Kastracijski ucinak moze biti posledica teske povrede ili razornog patoloskog procesa, kao sto je maligni tumor, a moguce ga je postici i rendgenskim zracenjem.
Tri vrste evnuha
Kastracija je bila poznata jos od najstarijih vremena, narocito kod muskaraca gde su gonade pristupacnije. Pominje se u grckoj, egipatskoj i kineskoj mitologiji, kao i u Bibliji. Skopljenjem su se odvajkada sluzili uzgajivaci stoke da bi od silovitog muzjaka - bio on pastuv, bik ili vepar - stvorili dobrocudnu i mirnu zivotinju, prikladnu za poljske radove, tegljenje, tov i proizvodnju mesa.
U drevnoj Asiriji u 2. milenijumu pre nase ere kastracija je bila oblik kazne. Evnusi su na Dalekom i Srednjem istoku jos od najstarijih vremena bili osoblje u haremima. Bilo da su uskopljeni zbog nekog zlocina ili jos u detinjstvu, posto bi ih kupili od siromasnih roditelja, oni su potpuno zavisili od svojih vladara. Sluzili su kao telesna garda, a postajali su i vojskovodje, komandanti kopnenih trupa ili ratnog brodovlja. Pocev od razdoblja carstva Cou (oko 1122-221. pre n. e) u Kini su evnusi obavljali poslove savetnika, a takav obicaj nastavljen je i u vreme dinastija Han, Tang, Ming i Sung. Slicno je bilo i u persijskoj drzavi vladarskog doma Ahemenida (559-330. pre n. e), a zatim i u Rimskom carstvu gde su imperatori Klaudije (41-54), Neron (54-68), Vitelije (69) i Tit (79-81) koristili evnuhe kao politicare. Evnusi su imali buducnost i u Vizantijskom carstvu, kao i u muslimanskim drzavama posle 750. godine. Poznato je da se u Italiji ustalio obicaj kastriranja decaka kako bi u zrelom dobu bili soprani, dok papa Lav XIII 1878. godine nije to zabranio.
U istoriji hriscanstva poznati su pojedinci koji su dobrovoljno uskopljeni kako bi predupredili iskusenje ili seksualni greh - znameniti bogoslov Origen (oko 185-254) bio je jedan od najpoznatijih - i oni su se na osoben nacin pojavljivali u pojedinim razdobljima zasnivajuci svoje delovanje na novozavetnim tekstovima: „Jer ima uskopljenika koji su se tako rodili iz majcine utrobe; ima uskopljenika koje su ljudi uskopili; a ima uskopljenika koji su sami sebe uskopili carstva radi nebeskoga. Ko moze primiti neka primi.” (Jevandjelje po Mateju 19, 12). Tako je u 3. veku postojala jedna sekta evnuha koja je bila uverena da na najbolji nacin sluzi Bogu.
Uzgred, u 18. veku u Rusiji i Rumuniji pojavila se sekta uskopljenika
koja se tamo zadrzala skoro do naseg vremena.
Tokom duge istorije Vizantijskog carstva evnusi su imali veoma vaznu, a nekada cak i presudnu ulogu. Oni su se mogli sresti kako u crkvi, tako i u vojsci i cinovnistvu. Kako je zabelezio car i pisac Konstantin VII Porfirogenit (913-959) posluzivsi se grubom ali veoma zivopisnom stilskom figurom, u Velikoj palati bilo ih je koliko i muva u stali u prolece. Ova ocena o brojnosti uskopljenika u Carstvu prevashodno se tice ranovizantijskog (4-7. vek) i srednjovizantijskog razdoblja (7-11. vek), dok ih je u poznoj Vizantiji (11-15. stolece) bilo neuporedivo manje. Medju pet stotina robova koje je Danilida, bogata udovica s Peloponeza, poklonila caru Vasiliju I (867-886) bilo je sto vrlo lepih evnuha, za koje se znalo „da ce uvek imati svoje mesto na carskom dvoru”.
Vizantijsko zakonodavstvo razlikovalo je dve vrste evnuha: ektomiai, ektomoi, to jest castrati, dakle oni koji su uskopljeni hirurskim zahvatom, i spandones ili thladiai, koji su zbog telesne mane bili liseni mogucnosti da imaju potomstvo. Iz pomenute razlike proisticale su i nejednake pravne posledice u pogledu braka, nasledstva i usvojenja. Najpre rimsko, a potom i vizantijsko zakonodavstvo, ustajali su protiv kastracije. Posebno je zanimljiva 142. novela cara Justinijana I Velikog (527-565) kojom se uskopljavanje zabranjuje i strogo kaznjava, a iz koje se vidi da je smrtnost prilikom izvodjenja zahvata u njegovo vreme bila veoma velika. Medjutim, cini se da trgovina evnusima iz okolnih, varvarskih zemalja nije bila zabranjena.
Prodajom uskopljenika narocito su se bogatili vladari Abazgije i Lazike, a evnusi su uvozeni i iz arabljanskog kalifata i s Balkanskog poluostrva. Pokazalo se da zakoni nisu postovani, jer postoje podaci o evnusima iz plemickih porodica, kao i iz same carske porodice. Tako su, na primer, dvojica sinova cara Romana I Lakapina (920-944) bili evnusi: zakoniti sin Teofilakt i vanbracni Vasilije.
Veci broj evnuha na vladarskom dvoru znacio je i pojacane istocnjacke uticaje u Vizantiji. Oni su iz prakticnih razloga bili neophodni u zenskim odajama carskog dvora, a to je bilo mesto gde im se pruzala prilika da steknu veliki uticaj. Buduci da uskopljenici nisu mogli da se popnu na vladarski presto, vizantijski carevi rado su se okruzivali evnusima i poveravali im razlicite duznosti. U vreme Konstantina I Velikog (324-337) uskopljenici su jos bili prilicno retki, ali se njihov broj povecao za vladavine Konstantinovog sina Konstancija (337-361). Pokusaj cara Julijana Otpadnika (361-363) da smanji njihov uticaj, pretrpeo je neuspeh. Stavise, vremenom se u Carstvu stvorio citav stalez evnuha koji je bio hijerarhijski ustrojen.
Mihailo Psel, vizantijski filozof, drzavnik i istoricar koji je ziveo u 11. stolecu, navodi da je car Konstantin VIII (1025-1028), mladji brat i naslednik strasnog Vasilija II Bugaroubice (976-1025), bio okruzen evnusima koji su mu bili poverljive sluge. Oni nisu bili plemenitog roda, vec tudjinci i varvari, a Konstantin VIII vaspitao ih je po svojim shvatanjima i udostojio najvisih pocasti i uvazavanja. Psel dodaje da se sramna sudbina tih ljudi iskupljivala njihovom blagorodnom prirodom: bili su velikodusni, bez pohlepe prema novcu, darezljivi i obdareni i drugim prekrasnim osobinama.
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Veliki vojskovodja
U Vizantiji su postojala dostojanstva koja su bila narocito ustanovljena za evnuhe, kao i ona koja su, saglasno ustaljenim obicajima, bila rezervisana za njih. Treba podvuci i zanimljivu cinjenicu da su u slucaju da nose istu titulu evnusi imali prednost nad uglednicima koji su imali bradu. Kao i dostojanstvenici s bradom, evnusi su uvodjeni u dostojanstvo ili urucivanjem insignija ili ukazom, odnosno prostom carskom naredbom.
Prema Filotejevom kliterologionu, spisku vizantijskih funkcionera iz septembra 899. godine, evnusi su mogli da dosegnu gotovo sva od sezdeset navedenih dostojanstava. Funkcije pretora grada, kvestora i domestika bile su za njih iskljucene, sto u slucaju domestika nije dosledno postovano. Sluzbe parakimomena, protovestijara, kao i nekih drugih, bile su rezervisane za uskopljenike. Prema utemeljenoj carskoj ideologiji, evnusi koji su imali dvorske i ceremonijalne sluzbe trebalo je da sluze vladara Vizantije na isti nacin na koji su andjeli sluzili Bogu. Posebnu ulogu imali su prilikom prijema stranih poslanstava. Od velikog znacaja bila je sluzba parakimomena, doslovno „onoga koji spava pored”, odnosno nacelnika carske loznice. Pojedini sposobni evnusi - Josif Vringa, Vasilije Lakapin, Jovan Orfanotrof - s tog su polozaja vodili drzavnu upravu.
Najcuveniji evnuh u vizantijskoj istoriji bio je Narzes, genijalni diplomata i vojskovodja, jedan od glavnih saradnika Justinijana I. On se istakao prilikom pobune „Nika”, 532. godine, kad je veliki car u ocajanju vec bio spreman da pobegne iz Carigrada. Narzes je usao u pregovore sa ustanicima i spretnom diplomatijom razorio njihovo jedinstvo. Kasnije je vodio niz uspesnih ratova u Italiji i presudno doprineo da Apeninsko poluostrvo ponovo dodje pod skiptar imperatora.
Veoma mocan bio je i evnuh Stavrakije koji je, uz evnuha Aetija, bio glavni savetodavac carice Irine (797-802). Kako belezi jedan istrazivac, „na dvoru je vladala zagusljiva atmosfera intriga i svakojakih spletki” u kojoj su glavnu rec vodili evnusi i zene.
Vaznu ulogu za vlade cara Romana II (959-963) imao je evnuh Josif Vringa, sposoban, bezobziran, ali i neomiljen. Medjutim, on je pao posle dolaska na presto Nicifora II Foke (963-969), pogresno procenivsi snagu proslavljenog generala koji se na celu maloazijskih trupa pojavio pred Carigradom.
Njegov pad istovremeno je oznacio i pocetak velike karijere drugog evnuha - Vasilija Lakapina, vanbracnog sina cara Romana I. Svi istrazivaci se slazu da se radilo o prepredenom Vizantincu, gramzivom i potkupljivom, ali izvanrednom drzavniku i politicaru. Evnuh Vasilije Lakapin je vise od dve decenije, sve do 985. godine, igrao veoma znacajnu ulogu u Carstvu. Tada ga je uklonio imenjak i rodjak - car Vasilije II Bugaroubica.
U 11. stolecu vrlo mocan evnuh na vizantijskom dvoru bio je Jovan Orfanotrof. On je izdejstvovao da se njegov mladji brat Mihailo ozeni caricom Zojom i za njegove vladavine (1034-1041) bio je svemocan u Carigradu. Spretno je upravljao Carstvom, stvorio je uslove da se clanovi njegove porodice za kratko vreme obogate, ali je prekomerno povecanje poreza kom je pribegao izazivalo nezadovoljstvo. Medjutim, uklonio ga je njegov nezahvalni sinovac Mihailo V (1041-1042).
Evnusi su bili prilicno brojni i u redovima vizantijske crkve, kako medju prostim svestenstvom tako i medju monasima. Zanimljiv je podatak da je od vremena Lava VI Mudrog (886-912) manastir Svetog Lazara u Carigradu bio rezervisan za uskopljene. Nekolicina patrijarha bili su evnusi: German I (715-730), Metodije I (843-847), Ignjatije (847-858, 867-877), Teofilakt Lakapin (933-956), Polieukt (956-970), a poslednji je bio Evstratije Garidas (1081-1084). Verovatno je bilo evnuha i medju visim crkvenim dostojanstvenicima. Liutprand iz Kremone u 10. stolecu i papa Lav IX sredinom 11. veka, prebacivali su Vizantincima sto evnuhe postavljaju za episkope jer je to protivno kanonima crkve.
Tako u 1. kanonu Prvog vaseljenskog sabora koji je odrzan u Nikeji 325. godine stoji zapisano: „Ako je neko usled bolesti rukom lekara ili od varvara uskopljen, neka takav ostane u kliru. A ako je neko zdrav sam sebe uskopio, neka se takav u kliru preispita i da prestane da prebiva u njemu (= kliru). Ne treba one koji tako cine postavljati u klir. Kao sto je kazano, ovo je receno za one koji su to delo s predumisljajem ucinili, usudjujuci se da se sami uskope (obezude). One koje su varvari ili njihovi gospodari obezudili (uskopili), a u svemu se nadju dostojni, neka takvi, po pravilu (= kanonu) stupaju u klir.”
Verovatno je ovaj kanon nastao povodom Leontija, svestenika u Antiohiji, koji je stanovao s nekom mladjom devojkom po imenu Evstolija. Da bi izbegao optuzbe, a ostao da zivi s njom, sam je sebe kastrirao. Antiohijski patrijarh Evstatije (324-330), predsedavajuci na ovom Nikejskom saboru, zbog takvog postupka rascinio je svestenika Leontija.
Sta je rekao srpski kralj?
U Vizantijskom carstvu evnusima su poveravane i najvise vojne duznosti. Osim pomenutih Narzesa i Stavrakija, uskopljenik je bio i poznati vojskovodja iz 10. stoleca Petar Foka. Medjutim, bilo je i careva, poput Vasilija II Bugaroubice, koji nisu voleli da na vise komandne polozaje postavljaju evnuhe.
Evnusi su u ratovima mogli da ucestvuju i kao obicni vojnici. Zanimljivu belesku o jednom gorostasnom, ali i ne mnogo spretnom borcu donosi istoricar Nicifor Vrijenije, koji je opisao dogadjaje iz druge polovine 11. stoleca. Ali, u svom istorijskom spisu on ne navodi evnuhovo ime. Rec je o sukobu koji su sa Seldzucima 1074. godine imali braca Isak i Aleksije Komnini, od kojih je ovaj drugi kasnije postao vizantijski car. Medju carskim evnusima bio je jedan koji je sve zaprepascivao ogromnim rastom i velikom snagom. Oni koji bi ga pogledali govorili bi: „Ko ce od neprijatelja moci da se odupre ovakvom coveku? Svi neprijatelji ce pobeci od njegovog izgleda i urlanja.” Bio je to, cini se, pravi orijas medju vizantijskim vojnicima.
U jednom okrsaju s Turcima dogodilo se da se taj evnuh zatekao medju vojnicima koji su bili izlozeni najtezem udaru neprijatelja. Usledilo je povlacenje, ali je evnuh ostao na bojistu. Ucinio je to ne zbog hrabrosti nego zato sto mu je konj bio premoren. Obodreni bekstvom Vizantinaca, Turci su odlucno nastupili.
Tada je evnuh dzin, cini se pomalo upaniceno, pozvao Aleksija Komnina da mu pomogne. Kako belezi Nicifor Vrijenije, krv je prokljucala u mladom vojskovodji i on je krenuo da spase svog vojnika kome je zapretila smrtna opasnost. Aleksiju Komninu poslo je za rukom da rastera muslimanske ratnike koji su opkolili evnuha i da ga izbavi iz opasnosti.
Nicifor Vrijenije, inace kasnije zet Aleksija I Komnina, muz njegove kcerke, ucene princeze Ane, podseca evnuha i one koji su se divili njegovoj fizickoj snazi da obelezja najboljih vojnika nisu ni velicina tela, ni telesna snaga, ni prodorno urlanje, vec herojstvo duha i strpljenje u savladavanju teskoca.
Posle 12. veka u Vizantiji je bilo sve manje evnuha i oni su sve redje dospevali na visoke polozaje u vojsci i civilnoj upravi. Jedan od veoma poznatih evnuha na razmedju 12. i 13. stoleca bio je Jovan Jonopolit koga s titulom parakimomena u svom delu u dva navrata pominje istoricar Nikita Honijat. Rec je o dva pohoda koja je kao vojskovodja predvodio, prvi u okolinu Ankare 1195, a drugi protiv otpadnutog oblasnog gospodara Manojla Kamice 1201. godine. Stariji Nikitin brat, Mihailo Honijat, mitropolit Atine i poznati intelektualac, Jovana Jonopolita uporedio je sa znamenitim evnuhom Narzesom, pomenutim vojskovodjom i diplomatom cara Justinijana I.
Jedan podatak o evnusima u poznoj Vizantiji vezan je i za Srbiju. Rec je o neuspelom pokusaju orodjavanja dva vladarska doma, Paleologa i Nemanjica, izmedju 1267. i 1269. godine. O ovom dogadjaju pisao je vizantijski istoricar i monah Georgije Pahimer. On navodi kako je srpski kralj Stefan Uros I (1243-1276) prilicno neblagonaklono primio vizantijsku delegaciju i „gledajuci njihovu pratnju i poslugu, a narocito evnuhe, pitao sta bi oni trebalo da budu. A kada je od njih (Vizantinaca) cuo da je takav carski red i da princezi sledi takva pratnja, on je negodujuci rekao: ‘e, e, sta je to? nama nije uobicajeno takvo ponasanje.’” Neki nasi istrazivaci misle da se srpski kralj samo pravio nevest i da je svakako znao za evnuhe.
Smanjen broj evnuha u poznoj Vizantiji, kao i slabljenje njihovog nekadasnjeg ugleda i moci, mogu se objasniti promenama u opstem sistemu vrednosti do kojih je doslo pod uticajem latinskog sveta zapadne Evrope. Krstaski ratovi i riterska shvatanja doprineli su tome da u prvi plan izbije velicanje „muskih” kvaliteta, gde uskopljeni nisu imali sta da traze. Premda je njihov broj opao, evnusi u Vizantiji nikada nisu sasvim nestali.
Radivoj Radic
link
Vlast evnuha u Vizantiji
Evnusi su igrali veliku ulogu u Vizantijskom carstvu i mogli su da dosegnu gotovo sve najvise polozaje u drzavi, ali zbog fizickog nedostatka nikako nisu mogli da zasednu na carski presto. Medjutim, bilo je vremena kad su pojedini evnusi imali toliku moc da su istinski vladali Carstvom
Car Justinijan na mozaiku u Raveni, a neki tvrde da je na ovom prikazu evnuh Narzes drugi levo od cara.
Jedna vizantijska zagonetka glasi:
„Zivo sam bice,
zivim sam za sebe,
covek i jesam i nisam,
mitsko cudoviste svakako nisam,
prirode sam neodredjene,
u stvari krivotvorene.”
Resenje ove tajanstvene pitalice je - evnuh! I onima kojima nije poslo za rukom da je odmah razrese, kad cuju odgonetku bice jasno da zagonetka nije teska. Rec evnuh potice iz grckog jezika i njeno osnovno znacenje je „cuvar postelje”, neko ko je lisen svojstva muskosti, uskopljenik, zatim, nadzornik zena u haremima, cuvar zena.
Evnuh, odnosno uskopljenik je muskarac kome su odstranjene polne zlezde, takozvane gonade. Hirurski zahvat kojim se to obavlja naziva se kastracija, to jest skopljenje, a takvom zahvatu mogu biti podvrgnute i zene. Kad je rec o muskarcima, treba naglasiti da kastriranje izvedeno posle puberteta izaziva manje promene nego ono do kog je doslo u detinjstvu. Usled nedostatka pomenutih polnih zlezda, muski organizam pokazuje narocite osobine kao sto su upadljivo visok rast, slabo razvijeni misici, relativno mala lobanja, smanjena maljavost, uzana ramena, visok decacki glas, a u kasnijim godinama i preterana, „zenska” gojaznost, posebno u predelu grudi, donjeg dela trbuha, na bokovima i zadnjici. Kastrirane zene nemaju menstruaciju, mlecne zlezde se ne razvijaju, a i skelet nema osobene zenske oblike.
Prema cinjenicama koje je medicinska nauka utvrdila jos u vreme Hipokrata (460-oko 377. pre n. e) evnuh ne oboleva od kostobolje i ne celavi. Kastracijski ucinak moze biti posledica teske povrede ili razornog patoloskog procesa, kao sto je maligni tumor, a moguce ga je postici i rendgenskim zracenjem.
Tri vrste evnuha
Kastracija je bila poznata jos od najstarijih vremena, narocito kod muskaraca gde su gonade pristupacnije. Pominje se u grckoj, egipatskoj i kineskoj mitologiji, kao i u Bibliji. Skopljenjem su se odvajkada sluzili uzgajivaci stoke da bi od silovitog muzjaka - bio on pastuv, bik ili vepar - stvorili dobrocudnu i mirnu zivotinju, prikladnu za poljske radove, tegljenje, tov i proizvodnju mesa.
U drevnoj Asiriji u 2. milenijumu pre nase ere kastracija je bila oblik kazne. Evnusi su na Dalekom i Srednjem istoku jos od najstarijih vremena bili osoblje u haremima. Bilo da su uskopljeni zbog nekog zlocina ili jos u detinjstvu, posto bi ih kupili od siromasnih roditelja, oni su potpuno zavisili od svojih vladara. Sluzili su kao telesna garda, a postajali su i vojskovodje, komandanti kopnenih trupa ili ratnog brodovlja. Pocev od razdoblja carstva Cou (oko 1122-221. pre n. e) u Kini su evnusi obavljali poslove savetnika, a takav obicaj nastavljen je i u vreme dinastija Han, Tang, Ming i Sung. Slicno je bilo i u persijskoj drzavi vladarskog doma Ahemenida (559-330. pre n. e), a zatim i u Rimskom carstvu gde su imperatori Klaudije (41-54), Neron (54-68), Vitelije (69) i Tit (79-81) koristili evnuhe kao politicare. Evnusi su imali buducnost i u Vizantijskom carstvu, kao i u muslimanskim drzavama posle 750. godine. Poznato je da se u Italiji ustalio obicaj kastriranja decaka kako bi u zrelom dobu bili soprani, dok papa Lav XIII 1878. godine nije to zabranio.
U istoriji hriscanstva poznati su pojedinci koji su dobrovoljno uskopljeni kako bi predupredili iskusenje ili seksualni greh - znameniti bogoslov Origen (oko 185-254) bio je jedan od najpoznatijih - i oni su se na osoben nacin pojavljivali u pojedinim razdobljima zasnivajuci svoje delovanje na novozavetnim tekstovima: „Jer ima uskopljenika koji su se tako rodili iz majcine utrobe; ima uskopljenika koje su ljudi uskopili; a ima uskopljenika koji su sami sebe uskopili carstva radi nebeskoga. Ko moze primiti neka primi.” (Jevandjelje po Mateju 19, 12). Tako je u 3. veku postojala jedna sekta evnuha koja je bila uverena da na najbolji nacin sluzi Bogu.
Uzgred, u 18. veku u Rusiji i Rumuniji pojavila se sekta uskopljenika
koja se tamo zadrzala skoro do naseg vremena.
Tokom duge istorije Vizantijskog carstva evnusi su imali veoma vaznu, a nekada cak i presudnu ulogu. Oni su se mogli sresti kako u crkvi, tako i u vojsci i cinovnistvu. Kako je zabelezio car i pisac Konstantin VII Porfirogenit (913-959) posluzivsi se grubom ali veoma zivopisnom stilskom figurom, u Velikoj palati bilo ih je koliko i muva u stali u prolece. Ova ocena o brojnosti uskopljenika u Carstvu prevashodno se tice ranovizantijskog (4-7. vek) i srednjovizantijskog razdoblja (7-11. vek), dok ih je u poznoj Vizantiji (11-15. stolece) bilo neuporedivo manje. Medju pet stotina robova koje je Danilida, bogata udovica s Peloponeza, poklonila caru Vasiliju I (867-886) bilo je sto vrlo lepih evnuha, za koje se znalo „da ce uvek imati svoje mesto na carskom dvoru”.
Vizantijsko zakonodavstvo razlikovalo je dve vrste evnuha: ektomiai, ektomoi, to jest castrati, dakle oni koji su uskopljeni hirurskim zahvatom, i spandones ili thladiai, koji su zbog telesne mane bili liseni mogucnosti da imaju potomstvo. Iz pomenute razlike proisticale su i nejednake pravne posledice u pogledu braka, nasledstva i usvojenja. Najpre rimsko, a potom i vizantijsko zakonodavstvo, ustajali su protiv kastracije. Posebno je zanimljiva 142. novela cara Justinijana I Velikog (527-565) kojom se uskopljavanje zabranjuje i strogo kaznjava, a iz koje se vidi da je smrtnost prilikom izvodjenja zahvata u njegovo vreme bila veoma velika. Medjutim, cini se da trgovina evnusima iz okolnih, varvarskih zemalja nije bila zabranjena.
Prodajom uskopljenika narocito su se bogatili vladari Abazgije i Lazike, a evnusi su uvozeni i iz arabljanskog kalifata i s Balkanskog poluostrva. Pokazalo se da zakoni nisu postovani, jer postoje podaci o evnusima iz plemickih porodica, kao i iz same carske porodice. Tako su, na primer, dvojica sinova cara Romana I Lakapina (920-944) bili evnusi: zakoniti sin Teofilakt i vanbracni Vasilije.
Veci broj evnuha na vladarskom dvoru znacio je i pojacane istocnjacke uticaje u Vizantiji. Oni su iz prakticnih razloga bili neophodni u zenskim odajama carskog dvora, a to je bilo mesto gde im se pruzala prilika da steknu veliki uticaj. Buduci da uskopljenici nisu mogli da se popnu na vladarski presto, vizantijski carevi rado su se okruzivali evnusima i poveravali im razlicite duznosti. U vreme Konstantina I Velikog (324-337) uskopljenici su jos bili prilicno retki, ali se njihov broj povecao za vladavine Konstantinovog sina Konstancija (337-361). Pokusaj cara Julijana Otpadnika (361-363) da smanji njihov uticaj, pretrpeo je neuspeh. Stavise, vremenom se u Carstvu stvorio citav stalez evnuha koji je bio hijerarhijski ustrojen.
Mihailo Psel, vizantijski filozof, drzavnik i istoricar koji je ziveo u 11. stolecu, navodi da je car Konstantin VIII (1025-1028), mladji brat i naslednik strasnog Vasilija II Bugaroubice (976-1025), bio okruzen evnusima koji su mu bili poverljive sluge. Oni nisu bili plemenitog roda, vec tudjinci i varvari, a Konstantin VIII vaspitao ih je po svojim shvatanjima i udostojio najvisih pocasti i uvazavanja. Psel dodaje da se sramna sudbina tih ljudi iskupljivala njihovom blagorodnom prirodom: bili su velikodusni, bez pohlepe prema novcu, darezljivi i obdareni i drugim prekrasnim osobinama.
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Veliki vojskovodja
U Vizantiji su postojala dostojanstva koja su bila narocito ustanovljena za evnuhe, kao i ona koja su, saglasno ustaljenim obicajima, bila rezervisana za njih. Treba podvuci i zanimljivu cinjenicu da su u slucaju da nose istu titulu evnusi imali prednost nad uglednicima koji su imali bradu. Kao i dostojanstvenici s bradom, evnusi su uvodjeni u dostojanstvo ili urucivanjem insignija ili ukazom, odnosno prostom carskom naredbom.
Prema Filotejevom kliterologionu, spisku vizantijskih funkcionera iz septembra 899. godine, evnusi su mogli da dosegnu gotovo sva od sezdeset navedenih dostojanstava. Funkcije pretora grada, kvestora i domestika bile su za njih iskljucene, sto u slucaju domestika nije dosledno postovano. Sluzbe parakimomena, protovestijara, kao i nekih drugih, bile su rezervisane za uskopljenike. Prema utemeljenoj carskoj ideologiji, evnusi koji su imali dvorske i ceremonijalne sluzbe trebalo je da sluze vladara Vizantije na isti nacin na koji su andjeli sluzili Bogu. Posebnu ulogu imali su prilikom prijema stranih poslanstava. Od velikog znacaja bila je sluzba parakimomena, doslovno „onoga koji spava pored”, odnosno nacelnika carske loznice. Pojedini sposobni evnusi - Josif Vringa, Vasilije Lakapin, Jovan Orfanotrof - s tog su polozaja vodili drzavnu upravu.
Najcuveniji evnuh u vizantijskoj istoriji bio je Narzes, genijalni diplomata i vojskovodja, jedan od glavnih saradnika Justinijana I. On se istakao prilikom pobune „Nika”, 532. godine, kad je veliki car u ocajanju vec bio spreman da pobegne iz Carigrada. Narzes je usao u pregovore sa ustanicima i spretnom diplomatijom razorio njihovo jedinstvo. Kasnije je vodio niz uspesnih ratova u Italiji i presudno doprineo da Apeninsko poluostrvo ponovo dodje pod skiptar imperatora.
Veoma mocan bio je i evnuh Stavrakije koji je, uz evnuha Aetija, bio glavni savetodavac carice Irine (797-802). Kako belezi jedan istrazivac, „na dvoru je vladala zagusljiva atmosfera intriga i svakojakih spletki” u kojoj su glavnu rec vodili evnusi i zene.
Vaznu ulogu za vlade cara Romana II (959-963) imao je evnuh Josif Vringa, sposoban, bezobziran, ali i neomiljen. Medjutim, on je pao posle dolaska na presto Nicifora II Foke (963-969), pogresno procenivsi snagu proslavljenog generala koji se na celu maloazijskih trupa pojavio pred Carigradom.
Njegov pad istovremeno je oznacio i pocetak velike karijere drugog evnuha - Vasilija Lakapina, vanbracnog sina cara Romana I. Svi istrazivaci se slazu da se radilo o prepredenom Vizantincu, gramzivom i potkupljivom, ali izvanrednom drzavniku i politicaru. Evnuh Vasilije Lakapin je vise od dve decenije, sve do 985. godine, igrao veoma znacajnu ulogu u Carstvu. Tada ga je uklonio imenjak i rodjak - car Vasilije II Bugaroubica.
U 11. stolecu vrlo mocan evnuh na vizantijskom dvoru bio je Jovan Orfanotrof. On je izdejstvovao da se njegov mladji brat Mihailo ozeni caricom Zojom i za njegove vladavine (1034-1041) bio je svemocan u Carigradu. Spretno je upravljao Carstvom, stvorio je uslove da se clanovi njegove porodice za kratko vreme obogate, ali je prekomerno povecanje poreza kom je pribegao izazivalo nezadovoljstvo. Medjutim, uklonio ga je njegov nezahvalni sinovac Mihailo V (1041-1042).
Evnusi su bili prilicno brojni i u redovima vizantijske crkve, kako medju prostim svestenstvom tako i medju monasima. Zanimljiv je podatak da je od vremena Lava VI Mudrog (886-912) manastir Svetog Lazara u Carigradu bio rezervisan za uskopljene. Nekolicina patrijarha bili su evnusi: German I (715-730), Metodije I (843-847), Ignjatije (847-858, 867-877), Teofilakt Lakapin (933-956), Polieukt (956-970), a poslednji je bio Evstratije Garidas (1081-1084). Verovatno je bilo evnuha i medju visim crkvenim dostojanstvenicima. Liutprand iz Kremone u 10. stolecu i papa Lav IX sredinom 11. veka, prebacivali su Vizantincima sto evnuhe postavljaju za episkope jer je to protivno kanonima crkve.
Tako u 1. kanonu Prvog vaseljenskog sabora koji je odrzan u Nikeji 325. godine stoji zapisano: „Ako je neko usled bolesti rukom lekara ili od varvara uskopljen, neka takav ostane u kliru. A ako je neko zdrav sam sebe uskopio, neka se takav u kliru preispita i da prestane da prebiva u njemu (= kliru). Ne treba one koji tako cine postavljati u klir. Kao sto je kazano, ovo je receno za one koji su to delo s predumisljajem ucinili, usudjujuci se da se sami uskope (obezude). One koje su varvari ili njihovi gospodari obezudili (uskopili), a u svemu se nadju dostojni, neka takvi, po pravilu (= kanonu) stupaju u klir.”
Verovatno je ovaj kanon nastao povodom Leontija, svestenika u Antiohiji, koji je stanovao s nekom mladjom devojkom po imenu Evstolija. Da bi izbegao optuzbe, a ostao da zivi s njom, sam je sebe kastrirao. Antiohijski patrijarh Evstatije (324-330), predsedavajuci na ovom Nikejskom saboru, zbog takvog postupka rascinio je svestenika Leontija.
Sta je rekao srpski kralj?
U Vizantijskom carstvu evnusima su poveravane i najvise vojne duznosti. Osim pomenutih Narzesa i Stavrakija, uskopljenik je bio i poznati vojskovodja iz 10. stoleca Petar Foka. Medjutim, bilo je i careva, poput Vasilija II Bugaroubice, koji nisu voleli da na vise komandne polozaje postavljaju evnuhe.
Evnusi su u ratovima mogli da ucestvuju i kao obicni vojnici. Zanimljivu belesku o jednom gorostasnom, ali i ne mnogo spretnom borcu donosi istoricar Nicifor Vrijenije, koji je opisao dogadjaje iz druge polovine 11. stoleca. Ali, u svom istorijskom spisu on ne navodi evnuhovo ime. Rec je o sukobu koji su sa Seldzucima 1074. godine imali braca Isak i Aleksije Komnini, od kojih je ovaj drugi kasnije postao vizantijski car. Medju carskim evnusima bio je jedan koji je sve zaprepascivao ogromnim rastom i velikom snagom. Oni koji bi ga pogledali govorili bi: „Ko ce od neprijatelja moci da se odupre ovakvom coveku? Svi neprijatelji ce pobeci od njegovog izgleda i urlanja.” Bio je to, cini se, pravi orijas medju vizantijskim vojnicima.
U jednom okrsaju s Turcima dogodilo se da se taj evnuh zatekao medju vojnicima koji su bili izlozeni najtezem udaru neprijatelja. Usledilo je povlacenje, ali je evnuh ostao na bojistu. Ucinio je to ne zbog hrabrosti nego zato sto mu je konj bio premoren. Obodreni bekstvom Vizantinaca, Turci su odlucno nastupili.
Tada je evnuh dzin, cini se pomalo upaniceno, pozvao Aleksija Komnina da mu pomogne. Kako belezi Nicifor Vrijenije, krv je prokljucala u mladom vojskovodji i on je krenuo da spase svog vojnika kome je zapretila smrtna opasnost. Aleksiju Komninu poslo je za rukom da rastera muslimanske ratnike koji su opkolili evnuha i da ga izbavi iz opasnosti.
Nicifor Vrijenije, inace kasnije zet Aleksija I Komnina, muz njegove kcerke, ucene princeze Ane, podseca evnuha i one koji su se divili njegovoj fizickoj snazi da obelezja najboljih vojnika nisu ni velicina tela, ni telesna snaga, ni prodorno urlanje, vec herojstvo duha i strpljenje u savladavanju teskoca.
Posle 12. veka u Vizantiji je bilo sve manje evnuha i oni su sve redje dospevali na visoke polozaje u vojsci i civilnoj upravi. Jedan od veoma poznatih evnuha na razmedju 12. i 13. stoleca bio je Jovan Jonopolit koga s titulom parakimomena u svom delu u dva navrata pominje istoricar Nikita Honijat. Rec je o dva pohoda koja je kao vojskovodja predvodio, prvi u okolinu Ankare 1195, a drugi protiv otpadnutog oblasnog gospodara Manojla Kamice 1201. godine. Stariji Nikitin brat, Mihailo Honijat, mitropolit Atine i poznati intelektualac, Jovana Jonopolita uporedio je sa znamenitim evnuhom Narzesom, pomenutim vojskovodjom i diplomatom cara Justinijana I.
Jedan podatak o evnusima u poznoj Vizantiji vezan je i za Srbiju. Rec je o neuspelom pokusaju orodjavanja dva vladarska doma, Paleologa i Nemanjica, izmedju 1267. i 1269. godine. O ovom dogadjaju pisao je vizantijski istoricar i monah Georgije Pahimer. On navodi kako je srpski kralj Stefan Uros I (1243-1276) prilicno neblagonaklono primio vizantijsku delegaciju i „gledajuci njihovu pratnju i poslugu, a narocito evnuhe, pitao sta bi oni trebalo da budu. A kada je od njih (Vizantinaca) cuo da je takav carski red i da princezi sledi takva pratnja, on je negodujuci rekao: ‘e, e, sta je to? nama nije uobicajeno takvo ponasanje.’” Neki nasi istrazivaci misle da se srpski kralj samo pravio nevest i da je svakako znao za evnuhe.
Smanjen broj evnuha u poznoj Vizantiji, kao i slabljenje njihovog nekadasnjeg ugleda i moci, mogu se objasniti promenama u opstem sistemu vrednosti do kojih je doslo pod uticajem latinskog sveta zapadne Evrope. Krstaski ratovi i riterska shvatanja doprineli su tome da u prvi plan izbije velicanje „muskih” kvaliteta, gde uskopljeni nisu imali sta da traze. Premda je njihov broj opao, evnusi u Vizantiji nikada nisu sasvim nestali.
Radivoj Radic
link