Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 17:15:46 GMT -5
Veze srpskih i hrvatskih dinastija
Saga o 4 porodice
Srpske vladarske porodice tokom istorije uspostavljale su bracne i politicke saveze kako sa Subicima, tako i sa Frankopanima. Poslednji izdanci ovih porodica - poput grofova Nikole i Petra Zrinskog - u svojim venama nosili su i krv srpskih vladara Nemanjica i Brankovica
Ilustrovao Vladimir Aleksic
Hrvatska je nakon pripajanja Ugarskoj pocetkom 12. veka zadrzala neke oblike feudalne autonomije, kao i domace plemstvo. Medju hrvatskim plemstvom dve porodice vekovima su ulazile u red najuglednijih velikasa Ugarskog kraljevstva i igrale vaznu ulogu u istoriji. Prvi su bili Bribirski knezevi iz porodice Subica, koji su kasnije nosili naziv grofovi Zrinski. Drugi su bili Krcki knezevi, koji su se od 1430. godine nazivali Frankopani. Sudbina jedne i druge porodice vremenom se menjala - prolazile su kroz razdoblja najvece slave i razdoblja slabljenja. Po moci, ugledu i bogatstvu prevazilazili su jedni druge ili bi se njihovi interesi, veze i sudbine priblizavale i pred konacan kraj gotovo potpuno sjedinile da bi krajem 17. veka i zajedno tragicno nestale.
Subici i Nemanjici
Bribirski knezevi pominju se vec u poveljama iz 12. veka. Vrhunac moci i uticaja dostigli su krajem 13. i pocetkom 14. veka pod imenom knezevi Subici. U to doba, kad je moc ugarskih kraljeva i centralne vlasti opala, oni su postali gotovo nezavisni vladari u Hrvatskoj, noseci nazive podkralja ili bana i drzeci u svojoj vlasti mnoge dalmatinske gradove, kao i siroka podrucja Bosne i Huma (danasnje Hercegovine). Zanimljivo je da se prvi poznati rodonacelnik Bribirskih knezeva - zupan Bogdanec - pominje u jednoj povelji iz 1160. godine kao predstavnik znamenitog palatina i hrvatskog bana Belosa, inace srpskog zupana, brata ugarske kraljice Jelene Srpske (o kome je „Zabavnik” vec pisao). Subici su dostigli zenit moci pod knezom Pavlom I, koji je postao ban Hrvatske (1273), gospodar veceg dela Bosne, kao i dalmatinskih gradova (Split, Sibenik, Nin, Trogir) u kojima je za upravnike (providure) postavio svoju bracu. Njegov brat Mladen I, a zatim sin Mladen II nosili su zvanje ban Bosne. Pavle I Subic (umro 1312) znatno je pomogao da pripadnik anzujske dinastije Karlo I Robert nosi ugarsku krunu. Medjutim, kako je to zakljucio jos Makijaveli, „onaj ko pomogne drugom da dodje do moci, sam propada”. To su iskusili Bribirski knezevi. Cim su se Anzujci utvrdili na ugarskom prestolu, okrenuli su se protiv svojih dobrotvora. U borbi sa ugarskim kraljem 1322. godine, Pavlov sin Mladen II izgubio je vecinu svojih poseda i titula, ukljucujuci Bosnu. Umro je u zatocenistvu.
Rodoslovna veza izmedju srpskih despota Brankovica i poslednjih grofova Zrinskih (Zrinyi) i Frankopana
Subici su sa srpskom vladarskom kucom Nemanjica uspostavili rodbinsku vezu. Prema nekim izvorima, knez Pavle I Subic ozenio se pre 1300. godine jednom od kcerki kralja Dragutina Nemanjica (koja se mozda zvala Urosica ili Ursa), o kojoj nema drugih podataka. Vise se zna o princezi Jeleni, kcerki kralja Stefana Decanskog i sestri cara Dusana, koja se 1347. godine udala za Mladena III, tada staresinu Bribirskih knezeva (sinovca Mladena II), „kneza Klisa, Skradina i Omisa”. Jelena nije imala srece jer njen brak nije trajao ni godinu dana - u epidemiji kuge poznatoj kao „crna smrt” koja je zahvatila celu Evropu, u maju 1348. godine umro je i Jelenin muz. Mlada udovica morala je ogorceno da se bori s mocnom Mletackom republikom, s ugarskim kraljem i sa hrvatskim velikasima kako bi sacuvala nasledje za svog sina - Mladena IV. U sukob se umesao i Jelenin brat car Dusan, koji je 1355. godine poslao vojskovodje Palmana i Djurasa Ilijica da pomognu njegovoj sestri u odbrani gradova Klisa i Skradina. Medjutim, srpske trupe nisu uspele. Madjari su osvojili Klis, a Skradin je predat u zakup Mlecanima. U toku borbi car Dusan iznenada je preminuo (20. 12. 1355). Nedugo zatim prestaju i vesti o Jeleni, pa nije poznato kad je tacno umrla. Postoje pretpostavke da je sahranjena u zaduzbini svog oca - u manastiru Decani. Mladen IV imao je jednog sina (Senko) i dvoje unuka (Radica i Bielak), ali njegovi potomci nisu imali vecu ulogu u istoriji.
Sestra kneza Mladena III Subica po imenu Jelena bila je udata za bosanskog kneza Vladislava Kotromanica. Njihov sin Tvrtko I Kotromanic bio je najznacajniji bosanski vladar koji se, kao potomak kralja Dragutina Nemanjica, 1377. godine krunisao kao „kralj Srbljem i Bosne”. Na Tvrtkovom dvoru 1370. godine razmatrana je mogucnost za sklapanje braka izmedju Tvrtkove rodjake, unuke kneza Djure Subica, i sina srpskog kralja Vukasina Mrnjavcevica. Brak kraljevica Marka i hrvatske kneginje nije se ostvario jer ga je sprecio sam papa koji je zabranio vezu katolicke vlastelinke s jednim „sizmatikom”.
Frankopani i despoti Brankovici
U daljoj povesti knezeva Subica poseban znacaj dobila je jedna druga grana porodice - ona koja se od jadranskih obala preselila ka severu, prema reci Uni. Na zahtev ugarskog kralja, Juraj III Subic zamenio je 1346. godine svoje utvrdjenje Ostrovicu za grad Zrinj u donjem Pounju (izmedju Une i Korane). Po tome je u daljim generacijama porodica nazvana Zrinski. Vec posle nekoliko generacija - u 16. veku - grofovi Zrinski doziveli su uspon. Godine 1562. pomogli su da se na ugarsko-hrvatski presto izabere porodica Habzburg. Prosiruju posede na Slavoniju i Medjumurje (Cakovec). Medjutim, cena jacanja hrvatskih velikasa bilo je njihovo utapanje u madjarsko plemstvo.
Grof Nikola V Subic Zrinski (ili po madjarski: Miklos Zrinji) zestoko i uspesno je ratovao protiv Turaka, pa je bio prozvan „prvi strah turski”. Postao je ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1545-1566). U istoriji je upamcen po legendarnoj odbrani grada Sigeta 1566. godine. Tada je Zrinski s manje od 3000 vojnika vise od mesec dana zadrzavao ogromnu tursku vojsku s vise od sto hiljada ratnika koja je krenula ka Becu (predvodio ju je, uz sultana, znameniti veliki vezir srpskog porekla Mehmed-pasa Sokolovic). Bez pomoci sa strane, branioci Sigeta junacki su gotovo svi stradali. Nikola V Zrinski svojom pogibijom spasao je Habzbursko carstvo, posmrtno dobio naziv „Sigetski” i ostao upamcen kao nacionalni junak Madjara i Hrvata. Njegovo herojstvo bilo je i predmet mnogih umetnickih dela, poput poznate opere „Nikola Subic Zrinski”.
Nikola V „Sigetski” u prvom braku bio je ozenjen Katarinom Frankopan (umrla 1561. godine) koja je po majci bila potomak srpskih despota Brankovica. Ona je bila kci grofa Ferdinanda Frankopana i srpske kneginje Marije Brankovic (umrla 1540. godine). Marija je bila jedna od kceri srpskog titularnog despota Jovana Brankovica (umro 1502. godine) koji je, nakon pada despotovine, iz Ugarske nastavio borbu protiv Turskog carstva.
Grofovi Frankopani poticali su od Krckih knezeva (po ostrvu Krk u Jadranskom moru) koji su vekovima, uz Subice, bili medju najmocnijim hrvatskim feudalcima. Prvi poznati Krcki knez zvao se Dujam i bio je vazal Mletacke republike (1118. godine). U prvo vreme stanovnici Krka Mlecanima su placali danak u vidu trideset lisicijih koza, a kasnije je to iznosilo 350 zlatnika godisnje. Vremenom, porodica je svoje posede prosirila na kopno - ka Vinodolu. Na posedima Krckih knezeva dugo je opstalo posebno slovensko pismo, glagoljica, kao i posebna crkvena sluzba na staroslovenskom jeziku. Krcki knez Nikola IV (umro 1432), „plemeniti ban” Hrvatske i Dalmacije, posednik nepreglednih imanja, bio je prvi u svojoj porodici koji se prozvao Frankopan, prema imenu jedne rimske plemicke porodice (Frangipani) s kojom je, navodno, bio u srodstvu. Od tada Frankopani imaju i novi grb - dva lava koji lome hleb, sto je bilo znacenje njihovog imena na italijanskom („Lomi-kruh”). Ovaj mocni velikas nije imao samo mnogo poseda, vec je ostavio i mnogo naslednika. Njegovih osam sinova podelilo je posede i osnovalo isto toliko grana porodice, od kojih su najpoznatije bile Cetinska, Slunjska, Ozaljska i Trzacka loza. Kao i Zrinski, Frankopani i njihovi posedi u 15. veku pomerili su se ka severu - ka Slavoniji.
Dali su sedam hrvatskih banova, kao i mnoge vojskovodje. Medjutim, sve frankopanske loze, osim Trzackih, po muskoj liniji izumrle su vec tokom 16. veka.
Hrvatski velikas - srpski despot
Za sedamnaest godina braka Katarine Frankopan i bana Nikole V Zrinskog „Sigetskog”, rodjeno je cak dvanaestoro dece - vecinom kceri - dok je samo jedan sin (Juraj IV ili Djerdji) dostigao zrelo doba i ostavio potomstvo. Praunuci Nikole V „Sigetskog” bili su poslednji grofovi Zrinski - braca Nikola VII i Petar IV. Ostavili su neizbrisiv trag u ugarskoj i hrvatskoj istoriji. Na Petrovom grbu pisalo je Vincere aut mori! („Pobediti ili umreti!”) Razocarani u opreznu i pomirljivu politiku cara Leopolda Habzburga koji je s Turcima sklopio sraman mir („Vasvarski mir”), grofovi Zrinski su uz pomoc Franje Krste Frankopana (cija je sestra bila udata za Petra Zrinskog) pripremili veliku zaveru (cuvena „Zrinsko-frankopanska urota”). Cilj im je bio da zajedno s nekim ugarskim velikasima zbace vlast Habzburga i da na presto Ugarskog kraljevstva dovedu drugog vladara. Trazili su pomoc po celoj Evropi - od francuskog kralja do turskog sultana. Medjutim, zavera je otkrivena. Petar Zrinski (njegov brat ranije je poginuo u lovu) i Franjo Krsto Frankopan utamniceni su, osudjeni i pogubljeni 1671. godine. Mrznja i osveta Habzburga time nisu prestale. Do poslednjeg zatrto je preostalo musko potomstvo ove dve slavne ugarsko-hrvatske porodice. Sin bana Petra i poslednji Zrinski - Ivan Antun - proveo je dvadeset godina u tamnici, gde je i umro, a da uopste nije ucestvovao u zaveri.
Zanimljivo je da su svi poslednji clanovi porodica Zrinskih i Frankopana imali i literarne sklonosti. Nikola VII Zrinski napisao je na madjarskom ep o svom pradedi pod nazivom „Opsada Sigeta”, koji je njegov brat Petar preveo na hrvatski. Franjo Krsto Frankopan i njegova sestra Katarina pisali su pesme. U 19. veku, u doba romantizma, prica o tragicnoj sudbini poslednjih Zrinskih i Frankopana podsticala je budjenje hrvatske nacionalne svesti i otpor beckom centralizmu. Iako su izumrli u muskoj liniji, Zrinski i Frankopani ostavili su potomstvo po zenskoj. Tako se potomstvo Katarine (Ferdinanda) Frankopan, pa time i njenih predaka - srpskih despota Brankovica - moze pratiti u brojnim ugarskim porodicama sve do danas. Mozemo pomenuti ugarske plemicke porodice: Rakoci, Turco, Forgac, Erdedi, Tekeli, Batijanji, Serenji, Jakusic, Banfi, Perenji, Fon Rotal i druge.
Brak Marije Brankovic i Ferdinanda Frankopana nije bio jedina bracna veza izmedju srpskih i hrvatskih velikasa u doba propasti srpske despotovine i zajednicke ugarsko-srpsko-hrvatske odbrane od Turaka. Tako je znameniti srpski titularni despot Vuk Brankovic (upamcen u narodnim pesmama kao „Zmaj Ognjeni Vuk”) bio ozenjen Varvarom (Barbarom) Frankopan (1475-1504), kcerkom Zigmunda Frankopana Trzackog. Barbara se pominje u narodnim pesmama bugarsticama kao Vukova „mladjahna ljuba”.
Nakon smrti despota Jovana Brankovica, njegova udovica Jelena (iz porodice Jaksica) udala se 1502. godine za hrvatskog velikasa Ivanisa Berislavica, koji je po tom osnovu nasledio i titulu srpskog titularnog despota i imanja Brankovica. Clanovi porodice Berislavica od Grabarja vazili su za potomke bosanskih banova i u to doba bili su jedna od najuglednijih hrvatskih porodica koja je dala kraljevske kancelare i hrvatske banove. Zabelezeno je da je Ivanis Berislavic, sledeci tradiciju despota, pomagao srpske crkve. Nasledio ga je njegov i Jelenin sin Stefan Berislavic (despot 1515-1535) u cije vreme su Turci od Ugara preoteli Beograd. Stefan je ubijen u sukobu s Turcima, posle cega je ugarski kralj za despota (poslednjeg despota u srpskoj istoriji) imenovao srpskog vojskovodju Pavla Bakica (1537). I porodica Bakic uspostavila je bracne veze s grofovima Frankopanima. Treca Frakopanka udata u srpsko plemstvo bila je Klara, kci Nikole Frankopana, udata za Mihaila Bakica (umro 1603).
Dusko Lopandic
link
Saga o 4 porodice
Srpske vladarske porodice tokom istorije uspostavljale su bracne i politicke saveze kako sa Subicima, tako i sa Frankopanima. Poslednji izdanci ovih porodica - poput grofova Nikole i Petra Zrinskog - u svojim venama nosili su i krv srpskih vladara Nemanjica i Brankovica
Ilustrovao Vladimir Aleksic
Hrvatska je nakon pripajanja Ugarskoj pocetkom 12. veka zadrzala neke oblike feudalne autonomije, kao i domace plemstvo. Medju hrvatskim plemstvom dve porodice vekovima su ulazile u red najuglednijih velikasa Ugarskog kraljevstva i igrale vaznu ulogu u istoriji. Prvi su bili Bribirski knezevi iz porodice Subica, koji su kasnije nosili naziv grofovi Zrinski. Drugi su bili Krcki knezevi, koji su se od 1430. godine nazivali Frankopani. Sudbina jedne i druge porodice vremenom se menjala - prolazile su kroz razdoblja najvece slave i razdoblja slabljenja. Po moci, ugledu i bogatstvu prevazilazili su jedni druge ili bi se njihovi interesi, veze i sudbine priblizavale i pred konacan kraj gotovo potpuno sjedinile da bi krajem 17. veka i zajedno tragicno nestale.
Subici i Nemanjici
Bribirski knezevi pominju se vec u poveljama iz 12. veka. Vrhunac moci i uticaja dostigli su krajem 13. i pocetkom 14. veka pod imenom knezevi Subici. U to doba, kad je moc ugarskih kraljeva i centralne vlasti opala, oni su postali gotovo nezavisni vladari u Hrvatskoj, noseci nazive podkralja ili bana i drzeci u svojoj vlasti mnoge dalmatinske gradove, kao i siroka podrucja Bosne i Huma (danasnje Hercegovine). Zanimljivo je da se prvi poznati rodonacelnik Bribirskih knezeva - zupan Bogdanec - pominje u jednoj povelji iz 1160. godine kao predstavnik znamenitog palatina i hrvatskog bana Belosa, inace srpskog zupana, brata ugarske kraljice Jelene Srpske (o kome je „Zabavnik” vec pisao). Subici su dostigli zenit moci pod knezom Pavlom I, koji je postao ban Hrvatske (1273), gospodar veceg dela Bosne, kao i dalmatinskih gradova (Split, Sibenik, Nin, Trogir) u kojima je za upravnike (providure) postavio svoju bracu. Njegov brat Mladen I, a zatim sin Mladen II nosili su zvanje ban Bosne. Pavle I Subic (umro 1312) znatno je pomogao da pripadnik anzujske dinastije Karlo I Robert nosi ugarsku krunu. Medjutim, kako je to zakljucio jos Makijaveli, „onaj ko pomogne drugom da dodje do moci, sam propada”. To su iskusili Bribirski knezevi. Cim su se Anzujci utvrdili na ugarskom prestolu, okrenuli su se protiv svojih dobrotvora. U borbi sa ugarskim kraljem 1322. godine, Pavlov sin Mladen II izgubio je vecinu svojih poseda i titula, ukljucujuci Bosnu. Umro je u zatocenistvu.
Rodoslovna veza izmedju srpskih despota Brankovica i poslednjih grofova Zrinskih (Zrinyi) i Frankopana
Subici su sa srpskom vladarskom kucom Nemanjica uspostavili rodbinsku vezu. Prema nekim izvorima, knez Pavle I Subic ozenio se pre 1300. godine jednom od kcerki kralja Dragutina Nemanjica (koja se mozda zvala Urosica ili Ursa), o kojoj nema drugih podataka. Vise se zna o princezi Jeleni, kcerki kralja Stefana Decanskog i sestri cara Dusana, koja se 1347. godine udala za Mladena III, tada staresinu Bribirskih knezeva (sinovca Mladena II), „kneza Klisa, Skradina i Omisa”. Jelena nije imala srece jer njen brak nije trajao ni godinu dana - u epidemiji kuge poznatoj kao „crna smrt” koja je zahvatila celu Evropu, u maju 1348. godine umro je i Jelenin muz. Mlada udovica morala je ogorceno da se bori s mocnom Mletackom republikom, s ugarskim kraljem i sa hrvatskim velikasima kako bi sacuvala nasledje za svog sina - Mladena IV. U sukob se umesao i Jelenin brat car Dusan, koji je 1355. godine poslao vojskovodje Palmana i Djurasa Ilijica da pomognu njegovoj sestri u odbrani gradova Klisa i Skradina. Medjutim, srpske trupe nisu uspele. Madjari su osvojili Klis, a Skradin je predat u zakup Mlecanima. U toku borbi car Dusan iznenada je preminuo (20. 12. 1355). Nedugo zatim prestaju i vesti o Jeleni, pa nije poznato kad je tacno umrla. Postoje pretpostavke da je sahranjena u zaduzbini svog oca - u manastiru Decani. Mladen IV imao je jednog sina (Senko) i dvoje unuka (Radica i Bielak), ali njegovi potomci nisu imali vecu ulogu u istoriji.
Sestra kneza Mladena III Subica po imenu Jelena bila je udata za bosanskog kneza Vladislava Kotromanica. Njihov sin Tvrtko I Kotromanic bio je najznacajniji bosanski vladar koji se, kao potomak kralja Dragutina Nemanjica, 1377. godine krunisao kao „kralj Srbljem i Bosne”. Na Tvrtkovom dvoru 1370. godine razmatrana je mogucnost za sklapanje braka izmedju Tvrtkove rodjake, unuke kneza Djure Subica, i sina srpskog kralja Vukasina Mrnjavcevica. Brak kraljevica Marka i hrvatske kneginje nije se ostvario jer ga je sprecio sam papa koji je zabranio vezu katolicke vlastelinke s jednim „sizmatikom”.
Frankopani i despoti Brankovici
U daljoj povesti knezeva Subica poseban znacaj dobila je jedna druga grana porodice - ona koja se od jadranskih obala preselila ka severu, prema reci Uni. Na zahtev ugarskog kralja, Juraj III Subic zamenio je 1346. godine svoje utvrdjenje Ostrovicu za grad Zrinj u donjem Pounju (izmedju Une i Korane). Po tome je u daljim generacijama porodica nazvana Zrinski. Vec posle nekoliko generacija - u 16. veku - grofovi Zrinski doziveli su uspon. Godine 1562. pomogli su da se na ugarsko-hrvatski presto izabere porodica Habzburg. Prosiruju posede na Slavoniju i Medjumurje (Cakovec). Medjutim, cena jacanja hrvatskih velikasa bilo je njihovo utapanje u madjarsko plemstvo.
Grof Nikola V Subic Zrinski (ili po madjarski: Miklos Zrinji) zestoko i uspesno je ratovao protiv Turaka, pa je bio prozvan „prvi strah turski”. Postao je ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1545-1566). U istoriji je upamcen po legendarnoj odbrani grada Sigeta 1566. godine. Tada je Zrinski s manje od 3000 vojnika vise od mesec dana zadrzavao ogromnu tursku vojsku s vise od sto hiljada ratnika koja je krenula ka Becu (predvodio ju je, uz sultana, znameniti veliki vezir srpskog porekla Mehmed-pasa Sokolovic). Bez pomoci sa strane, branioci Sigeta junacki su gotovo svi stradali. Nikola V Zrinski svojom pogibijom spasao je Habzbursko carstvo, posmrtno dobio naziv „Sigetski” i ostao upamcen kao nacionalni junak Madjara i Hrvata. Njegovo herojstvo bilo je i predmet mnogih umetnickih dela, poput poznate opere „Nikola Subic Zrinski”.
Nikola V „Sigetski” u prvom braku bio je ozenjen Katarinom Frankopan (umrla 1561. godine) koja je po majci bila potomak srpskih despota Brankovica. Ona je bila kci grofa Ferdinanda Frankopana i srpske kneginje Marije Brankovic (umrla 1540. godine). Marija je bila jedna od kceri srpskog titularnog despota Jovana Brankovica (umro 1502. godine) koji je, nakon pada despotovine, iz Ugarske nastavio borbu protiv Turskog carstva.
Iz zapisa o pogubljenju grofova Petra Zrinskog
i Krste Frankopana (1671)
„...Kad je Zrinski stupio na stratiste, skinuo je kaput i predao ga svom pazu Tarodiju. Raskopcao je i haljetak, koji je jos noc prije izrezao oko vrata. Njegov mu je paz zavezao oci zlatom izvezenim rupcem, te isto tako skupio i kosu. Bez govora ili oprostaja kleknuo je pred narodom. Dok je molio poslednju molitvu ‘U tvoje ruke predajem svoj duh’, tacno kad je tuklo devet sati, primio je krvnikov udarac, koji je bio nespretan i stoga je morao podneti jos jedan, te je glava posvema odrubljena... Kad je sve to proslo, oba su tijela i glave neko vreme pokazivane narodu i onda su polozena u dva za njih pripremljena kovcega. Svakoga su nosila osmorica zato narucenih na trg pred Katedralom, uz pocasnu pratnju kapetana s cijelom jedinicom radi sigurnosti pred vise hiljada naroda koji se skupio kako bi posmatrao...”
Grofovi Frankopani poticali su od Krckih knezeva (po ostrvu Krk u Jadranskom moru) koji su vekovima, uz Subice, bili medju najmocnijim hrvatskim feudalcima. Prvi poznati Krcki knez zvao se Dujam i bio je vazal Mletacke republike (1118. godine). U prvo vreme stanovnici Krka Mlecanima su placali danak u vidu trideset lisicijih koza, a kasnije je to iznosilo 350 zlatnika godisnje. Vremenom, porodica je svoje posede prosirila na kopno - ka Vinodolu. Na posedima Krckih knezeva dugo je opstalo posebno slovensko pismo, glagoljica, kao i posebna crkvena sluzba na staroslovenskom jeziku. Krcki knez Nikola IV (umro 1432), „plemeniti ban” Hrvatske i Dalmacije, posednik nepreglednih imanja, bio je prvi u svojoj porodici koji se prozvao Frankopan, prema imenu jedne rimske plemicke porodice (Frangipani) s kojom je, navodno, bio u srodstvu. Od tada Frankopani imaju i novi grb - dva lava koji lome hleb, sto je bilo znacenje njihovog imena na italijanskom („Lomi-kruh”). Ovaj mocni velikas nije imao samo mnogo poseda, vec je ostavio i mnogo naslednika. Njegovih osam sinova podelilo je posede i osnovalo isto toliko grana porodice, od kojih su najpoznatije bile Cetinska, Slunjska, Ozaljska i Trzacka loza. Kao i Zrinski, Frankopani i njihovi posedi u 15. veku pomerili su se ka severu - ka Slavoniji.
Dali su sedam hrvatskih banova, kao i mnoge vojskovodje. Medjutim, sve frankopanske loze, osim Trzackih, po muskoj liniji izumrle su vec tokom 16. veka.
Hrvatski velikas - srpski despot
Za sedamnaest godina braka Katarine Frankopan i bana Nikole V Zrinskog „Sigetskog”, rodjeno je cak dvanaestoro dece - vecinom kceri - dok je samo jedan sin (Juraj IV ili Djerdji) dostigao zrelo doba i ostavio potomstvo. Praunuci Nikole V „Sigetskog” bili su poslednji grofovi Zrinski - braca Nikola VII i Petar IV. Ostavili su neizbrisiv trag u ugarskoj i hrvatskoj istoriji. Na Petrovom grbu pisalo je Vincere aut mori! („Pobediti ili umreti!”) Razocarani u opreznu i pomirljivu politiku cara Leopolda Habzburga koji je s Turcima sklopio sraman mir („Vasvarski mir”), grofovi Zrinski su uz pomoc Franje Krste Frankopana (cija je sestra bila udata za Petra Zrinskog) pripremili veliku zaveru (cuvena „Zrinsko-frankopanska urota”). Cilj im je bio da zajedno s nekim ugarskim velikasima zbace vlast Habzburga i da na presto Ugarskog kraljevstva dovedu drugog vladara. Trazili su pomoc po celoj Evropi - od francuskog kralja do turskog sultana. Medjutim, zavera je otkrivena. Petar Zrinski (njegov brat ranije je poginuo u lovu) i Franjo Krsto Frankopan utamniceni su, osudjeni i pogubljeni 1671. godine. Mrznja i osveta Habzburga time nisu prestale. Do poslednjeg zatrto je preostalo musko potomstvo ove dve slavne ugarsko-hrvatske porodice. Sin bana Petra i poslednji Zrinski - Ivan Antun - proveo je dvadeset godina u tamnici, gde je i umro, a da uopste nije ucestvovao u zaveri.
Iz oprostajnog pisma pred pogubljenje
Frana Krste Frankopana svojoj supruzi (1671)
„Predraga i preljubljena Julijo. Moja draga. Posto mi je voljom neba i Bozjom odredbom prijeci iz ovog svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljstinu za pocinjene uvrede proti carskom Velicanstvu premilostivog gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reci ti posljednji s Bogom, moleci te, moja ljubezna Julijo, da mi za Bozje milosrdje oprostis krscanskom blagohotnosti, budes li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostis svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli”.
Zanimljivo je da su svi poslednji clanovi porodica Zrinskih i Frankopana imali i literarne sklonosti. Nikola VII Zrinski napisao je na madjarskom ep o svom pradedi pod nazivom „Opsada Sigeta”, koji je njegov brat Petar preveo na hrvatski. Franjo Krsto Frankopan i njegova sestra Katarina pisali su pesme. U 19. veku, u doba romantizma, prica o tragicnoj sudbini poslednjih Zrinskih i Frankopana podsticala je budjenje hrvatske nacionalne svesti i otpor beckom centralizmu. Iako su izumrli u muskoj liniji, Zrinski i Frankopani ostavili su potomstvo po zenskoj. Tako se potomstvo Katarine (Ferdinanda) Frankopan, pa time i njenih predaka - srpskih despota Brankovica - moze pratiti u brojnim ugarskim porodicama sve do danas. Mozemo pomenuti ugarske plemicke porodice: Rakoci, Turco, Forgac, Erdedi, Tekeli, Batijanji, Serenji, Jakusic, Banfi, Perenji, Fon Rotal i druge.
Brak Marije Brankovic i Ferdinanda Frankopana nije bio jedina bracna veza izmedju srpskih i hrvatskih velikasa u doba propasti srpske despotovine i zajednicke ugarsko-srpsko-hrvatske odbrane od Turaka. Tako je znameniti srpski titularni despot Vuk Brankovic (upamcen u narodnim pesmama kao „Zmaj Ognjeni Vuk”) bio ozenjen Varvarom (Barbarom) Frankopan (1475-1504), kcerkom Zigmunda Frankopana Trzackog. Barbara se pominje u narodnim pesmama bugarsticama kao Vukova „mladjahna ljuba”.
Nakon smrti despota Jovana Brankovica, njegova udovica Jelena (iz porodice Jaksica) udala se 1502. godine za hrvatskog velikasa Ivanisa Berislavica, koji je po tom osnovu nasledio i titulu srpskog titularnog despota i imanja Brankovica. Clanovi porodice Berislavica od Grabarja vazili su za potomke bosanskih banova i u to doba bili su jedna od najuglednijih hrvatskih porodica koja je dala kraljevske kancelare i hrvatske banove. Zabelezeno je da je Ivanis Berislavic, sledeci tradiciju despota, pomagao srpske crkve. Nasledio ga je njegov i Jelenin sin Stefan Berislavic (despot 1515-1535) u cije vreme su Turci od Ugara preoteli Beograd. Stefan je ubijen u sukobu s Turcima, posle cega je ugarski kralj za despota (poslednjeg despota u srpskoj istoriji) imenovao srpskog vojskovodju Pavla Bakica (1537). I porodica Bakic uspostavila je bracne veze s grofovima Frankopanima. Treca Frakopanka udata u srpsko plemstvo bila je Klara, kci Nikole Frankopana, udata za Mihaila Bakica (umro 1603).
Dusko Lopandic
link