Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 17:50:04 GMT -5
Teorija zavere
Covek na Mesecu?
Ali, da li je to bila istina? Jesu li se ljudi zaista spustili na Mesec? Vecina nas u to ne sumnja. Medjutim, neki ljudi tvrde da verovanje u „mali korak za coveka” zahteva ogroman, prevelik skok u verovanju...
Ovo su odlomci iz posebne emisije koju je pre nekoliko godina emitovala televizija „Foks”. Tada su gledaoci mogli da se upoznaju s teorijom da covek nikada nije krocio na Mesecevu povrsinu.
Rasprave zapocete ubrzo po okoncanju programa „Apolo” traju sve do danas.
Podsetimo se kako je to bilo davnog 16. jula 1969. godine, kada je Americi, pa i citavom svetu zastao dah. 10, 9, postupak paljenja zapocet... 6 ... 2, 1, 0... svi motori pokrenuti... Poletanje, imamo poletanje! „Apolo 11” odgrmeo je u vasionu zapocevsi svoj 386.000 kilometara dug put ka Mesecu... I onda, 20. jula: „Sve izgleda dobro tamo dole. Silazimo, ima malo prasine. Pravo napred, ispravljamo desni nivo... Kontakt desno... u redu... motori ugaseni. Hjustone, Trenkiliti baza ovde, Orao je sleteo...”
Stotine miliona ljudi gledali su na televizijskim ekranima direktan prenos spustanja „Mesecevog modula”. Mnogi se i danas jasno secaju tog trenutka, jer bio je uzvisen ne samo za Amerikance vec i za citavo covecanstvo. Tada su izrecene reci koje su usle u istoriju: „OVO JE MALI KORAK ZA JEDNOG COVEKA... ALI VELIKI ZA COVECANSTVO!”
Bil Kejsing smatra se rodonacelnikom teorije zavere posto je jos 1974. godine objavio knjigu o laziranom spustanju na Mesec. Nekada je radio u „Rokitdajnu”, preduzecu koje je pravilo motore za „Apolo” rakete i seca se mnogih teskoca koje su se javile tokom sezdesitih godina proslog veka. One su navele neke strucnjake da posumnjaju da ce ljudi ikada stici na Mesec. Ipak, pre skoro cetiri decenije ceo svet posmatrao je spustanja „Apolo” letelica na Mesec i Bil Kejsing takodje.
Ali, kako u emisiji kaze, ono sto je video na TV ekranu nije se uklapalo u njegova saznanja stecena u „Rokitdajnu.” Posumnjao je u prevaru: „Jos tada mi je cela ta stvar izgledala lazno...” Kad je malo pazljivije proucio materijal snimljen na Mesecu, bio je zapanjen nizom nelogicnosti. Ove cinjenice za njega su bile dokaz da covek nikad nije krocio na Mesec. Procenjuje se da ovakvo misljenje deli oko 20 odsto Amerikanaca.
Posada „Apola 11”: Majkl Kolins, Nil Armstrong i Edvin Oldrin
Nasa, naravno, odbacuje optuzbe. „Uvek ce biti ljudi koji veruju u neke neobicne teorije i misljenje da smo mi nekako lazirali Meseceve misije. To je veoma cudnovato - kaze Brajan Velc, Nasin covek za odnose s javnoscu. Ni za Stivena Nesa, strucnjaka sa Univerziteta u Viskonsinu ovaj podatak nista ne govori ”jer u Americi uvek moze da se nadje isto toliko ljudi koji misle da se Krivi toranj nalazi u Parizu, a ne u Pizi.”
Politika hladnog rata
Postavlja se pitanje kako bi iko mogao da pomisli da je jedan od najvecih trenutaka ljudske istorije bio prevara. Da li je zaista moguce da je Nasa obmanula citav svet? „Sto se tice ,Apolo’ misije, ja ne mogu s potpunom sigurnoscu da tvrdim da su ti ljudi hodali Mesecom - kaze Brajan O’ Liri, Nasin astronaut iz sezdesetih godina, koji je radio i kao naucni savetnik tokom „Apolo” programa. „Moguce je da je Nasa to prikrila da bi prosla precicom i bila prva koja je zvanicno otisla na Mesec.”
Bil Kejsing: Spustanja na Mesec bila su lazna!
Ali, zasto je stici prvi na Mesec bilo toliko vazno, da je americka vlada mozda odlucila da sve lazira? Da bismo pronasli odgovor moramo da se vratitimo 50 godina unazad, u vreme kada su SAD i Sovjetski Savez vodili bitku za prevlast u svetu. Onda se smatralo da ce nacija koja osvoji svemirsku trku pobediti i u hladnom ratu. Posle pocetnih poraza i zaostajanja, Amerikanci su jedino mogli dostojno da uzvrate ukoliko prvi stignu na Mesec.
Bilo je to vreme koje bi moglo da se opise kao nacionalna histerija. Prema priznanju Amerikanaca, Sovjeti su prestravili Ameriku 4. oktobra 1957. godine kada su u orbitu poslali „Sputnjik”, prvi vestacki satelit na svetu. „Njujork tajms” morao je da objavi clanak koji je obavestio uspaniceno stanovnistvo da protivnicki satelit ne nosi nuklearnu bombu koju bi mogao da ispusti na neki grad. Strahovalo se da je Rusima glavni cilj da postave raketnu bazu na Mesecu. U medjuvremenu, americki svemirski program nailazio je na velike teskoce, cak i da se odvoji od Zemlje. Kejsing kaze: „Nada za odlazak na Mesec i bezbedno vracanje na Zemlju bila je samo oko 0.0017 odsto, drugim recima taj poduhvat smatrao se gotovo nemogucim.” Zatim nastavlja: „Prisetio sam se da se tokom tih godina govorilo - ako ne mozes da ga napravis, laziraj ga!”
Ipak, ako su „Apolo” misije zaista bile lazne, kako je ova velika prevara izvedena? I kako je celo covecanstvo moglo da nasedne na nju? Prema Kejsingu, lansiranje raketa „Saturn 5” bilo je pravo. Samo sto one nikada nisu odvele astronaute do Meseca. „Astronauti su bili lansirani Saturnom 5, a da bi se obezbedilo njihovo odsustvo, jednostavno su osam dana kruzili oko Zemlje. Na kraju su prikazane one lazne fotografije astronauta na Mesecu. Osmog dana komandna kapsula odvojila se od vozila i sletela na Zemlju, kako je i bilo prikazano...” Druga pretpostavka je da su astronauti odlazili do Meseca, ali da se nikada nisu spustili na njegovu povrsinu.
Teorija zavere: Ako je astronaut bio u senci lunarnog modula, odakle odsjaj na njegovoj cipeli? Kako to da nema ni zrnca prasine na stopi lunarnog modula?
Ova teorija bila je osnova za snimanje filma „Kozorog 1” (1978. godine), u kome vlada SAD pokusava da obmane svet lazirajuci misiju na Mars. Snimci sa „Apola” zapanjujuce lice na scene iz ovog filma. Njegov reziser Pol Lazeres izjavio je da bi kulise iz filma pre mogle da budu stvarnost nego izmisljotina. „Verujem da je Nasa, ako je to zelela, zaista mogla da izvede najvecu prevaru svih vremena - da nikada ne posalje covaka na Mesec, vec da to namontira u TV studiju. Ono sto smo mi postavili na veliki ekran bila je nasa verzija onoga sto smo mogli da uradimo sa budzetom od 4,5 miliona dolara.” Nasa je imala budzet veci od 30 milijardi dolara. Zato je i Kejsing smatrao da su imali dovoljno novca da izvedu prevaru, ako vec nisu mogli da odu na Mesec. ”Jer, osnovni razlog zbog koga verujem da su Nasa i vlada lazirali spustanje na Mesec jeste sto je ta misija bila tehnicki neizvodljiva.” - objasnio je u emisiji. S druge strane, protivnici teorije zavere objasnjavaju da je u americkom drustvu posle vijetnamskog rata i afere „votergejt” doslo do pada poverenja u vladine institucije, pa otuda pojava ovakvih teorija („Apolo” program pokrenuo je predsednik Kenedi, a spustanje se dogodilo za vreme predsednika Niksona).
Nasin originalni snimak. Da li je trebalo da izgleda kao na slici dole?
Kejsing pretpostavlja da su sva spustanja na Mesec u stvari snimljena u Visokim pustinjama Nevade, u tajnoj vojnoj bazi poznatoj kao zona 51. „Zona 51 jedno je od najcuvanijih mesta u Americi. Snimci sa ruskih spijunskih satelita otkrivaju ne samo niz hangara koji podsecaju na studije za snimanje filmova, vec i ogoljena podrucja slicna Mesecu. Ona su slucajno takodje prekrivena kraterima. Uporedite fotografiju kratera s Meseca, snimljenu iz Meseceve orbite iz ’Apola 10’, sa satelitskim snimkom kratera u zoni 51. Cak su i astronauti pominjali slicnost terena Meseca s tlom u Visokoj pustinji.”
Neverovatna prica tece dalje. Samo nekoliko meseci pre ovog istorijskog spustanja, prototip LM (Mesecev, lunarni modul) ispitan je u vojnoj bazi Elington. Dok Nasine kamere snimaju probni let, na visini od oko 100 metara Nil Armstrong bori se da obuzda pomahnitalu letelicu. Ne uspeva i u poslednjem sekundu katapultira se iz nje. Postavlja se pitanje: ako je letelica bila toliko nestabilna i teska za upravljanje u poznatim uslovima na Zemlji, kako je onda LM sleteo sest puta bez greske, u stranim uslovima kakvi su na Mesecu? Lunarni modul imao je jedan motor postavljen u sredini i nekoliko malih pomocnih mlaznica na vrhu. „Otkricu vam tajnu: kad biste pomerili rep te kabine samo desetak centimetara, promenili biste teziste i ta stvar pocela bi da se krivi i da se vrti” , kaze Ralf Rene, jos jedan zagovornik teorije zavere.
U emisiji se navodi ceo niz drugih „dokaza”. Otisci cizama astronauta ostali su utisnuti u povrsinu Meseca. „Povrsina je veoma fino granulirana. Kada joj se priblizite, izgleda kao prah. Mogu da ostavim trag stopala”, javio je jedan od astronauta. Kako su onda mogli da se vide otisci i oko sonde, kada je njen snazni raketni motor gruvao u povrsinu Meseca i valjda oduvao svu prasinu dalje od sebe? A mnoge fotografije pokazuju da je povrsina oko sonde prekrivena otiscima cizama. I kako to da su noge sonde utonule u tlo manje od stopala astronauta, kada je sonda bila teska oko 17 tona?
Nema traga tocka. Kako je lunarno vozilo dospelo ovde?
Nema udarnog kratera
„Cinjenica da nema udarnog kratera ispod lunarnog modula jedan je od najuverljivijih dokaza koji podrzava teoriju zavare. U stvari, udarni krateri ne vide se ni na jednom od sest spustanja na Mesec”, kaze Kejsing. Medjutim, Pol Fild, Nasin strucnjak za LM, objasnio je zasto sonda nije stvorila krater prilikom spustanja na Mesec. „Potisak na izlazu iz motora nije veci od 5000 kilograma i samo se rastera prasina. Nema tu spaljivanja, ili neceg slicnog.” Ali, zasto onda Nasine naucne ilustracije jasno prikazuju udarni krater?
„Ima tu jos jedna cudna stvar. Da su se stvarno spustili na Mesec, ta prasina bi se nakupila na sondi, na njenim nogama, a mi ne vidimo ni zrnce prasine na njima. Kad sam to otkrio, samo sam rekao: nema sanse da gledam Mesecevu sondu koja se spustila na Mesec” - kaze Kejsing. On dalje u emisiji ukazuje da je poletanje modula s povrsine Meseca jos sumnjivije, jer se na snimku ne vidi da izduvni mlaz izlazi iz raketnog motora. „Kakva voznja, kakva voznja!”, uzvikuju astronauti. „Ali, sta vidimo? Vidimo kako glavni modul odjednom odskace bez ikakvog izduvnog mlaza, kao da je povucen sajlom.”
Brajan Velc iz Nase odgovorio je na optuzbe: „Ako zele da predstave da je sve bilo lazno i obmana, onda moraju da dokazu i da je svaki, i najmanji dokaz boravka na Mesecu, svaki fizicki i naucni ogled bio lazan.”
Kejsing: Poletanja „Saturna 5” bila su istinita, ali sve ostalo bilo je obmana.
Cudni snimci
Prema Dejvidu Persiju, filmadziji, fotografu i oskarovcu, dokazi za prevaru postoje i u samim Nasinim fotografijama i video-snimcima. Dovoljno je da se samo malo prouce. On kaze: „S nase tacke gledista, slike sa ’Apola’ su lazne. Mnogi snimci imaju nedoslednosti i napravilnosti”. Cuveni prizor kada covek pravi svoj prvi korak na povrsini Meseca jedan je od najprepoznatljivijih u istoriji. Ali, zasto je tako vazan snimak toliko los i nejasan? Nasa tvrdi da je to zbog tehnologije sezdesetih. „Ako se vratite i pogledate, misija ’Apolo 11’ imala je veoma lose snimke. Po danasnjim merilima to su bili snimci sa senkama i uopste nisu delovali istinito.
Uticaj su imali i predajnici iz tog vremena i kamere koje smo imali na raspolaganju”, kaze Velc.
Medjutim, novinar istrazivac Bart Sajbrel veruje da je Nasa namerno napravila nejasne snimke. „Nasa je dirigovala prevaru na sasvim jednosatvan nacin - putem televizije. Imali su sliku koju su potpuno kontrolisali: crno-belu, losu, koja je uverila svet da smo na Mesecu... Nismo imali razloga za sumnju. Imali su celu pricu, sliku, zvuk. Tuzno je reci, ali bilo je to lakse nego sto bi iko mogao i da poveruje... Drugom prilikom je rekao: „U mojim pretragama, duboko u arhivama Nase, pronasao sam i jednu traku sa misije ’Apolo 11’.
cont.
Covek na Mesecu?
Ali, da li je to bila istina? Jesu li se ljudi zaista spustili na Mesec? Vecina nas u to ne sumnja. Medjutim, neki ljudi tvrde da verovanje u „mali korak za coveka” zahteva ogroman, prevelik skok u verovanju...
Ovo su odlomci iz posebne emisije koju je pre nekoliko godina emitovala televizija „Foks”. Tada su gledaoci mogli da se upoznaju s teorijom da covek nikada nije krocio na Mesecevu povrsinu.
Rasprave zapocete ubrzo po okoncanju programa „Apolo” traju sve do danas.
Podsetimo se kako je to bilo davnog 16. jula 1969. godine, kada je Americi, pa i citavom svetu zastao dah. 10, 9, postupak paljenja zapocet... 6 ... 2, 1, 0... svi motori pokrenuti... Poletanje, imamo poletanje! „Apolo 11” odgrmeo je u vasionu zapocevsi svoj 386.000 kilometara dug put ka Mesecu... I onda, 20. jula: „Sve izgleda dobro tamo dole. Silazimo, ima malo prasine. Pravo napred, ispravljamo desni nivo... Kontakt desno... u redu... motori ugaseni. Hjustone, Trenkiliti baza ovde, Orao je sleteo...”
Stotine miliona ljudi gledali su na televizijskim ekranima direktan prenos spustanja „Mesecevog modula”. Mnogi se i danas jasno secaju tog trenutka, jer bio je uzvisen ne samo za Amerikance vec i za citavo covecanstvo. Tada su izrecene reci koje su usle u istoriju: „OVO JE MALI KORAK ZA JEDNOG COVEKA... ALI VELIKI ZA COVECANSTVO!”
Bil Kejsing smatra se rodonacelnikom teorije zavere posto je jos 1974. godine objavio knjigu o laziranom spustanju na Mesec. Nekada je radio u „Rokitdajnu”, preduzecu koje je pravilo motore za „Apolo” rakete i seca se mnogih teskoca koje su se javile tokom sezdesitih godina proslog veka. One su navele neke strucnjake da posumnjaju da ce ljudi ikada stici na Mesec. Ipak, pre skoro cetiri decenije ceo svet posmatrao je spustanja „Apolo” letelica na Mesec i Bil Kejsing takodje.
Ali, kako u emisiji kaze, ono sto je video na TV ekranu nije se uklapalo u njegova saznanja stecena u „Rokitdajnu.” Posumnjao je u prevaru: „Jos tada mi je cela ta stvar izgledala lazno...” Kad je malo pazljivije proucio materijal snimljen na Mesecu, bio je zapanjen nizom nelogicnosti. Ove cinjenice za njega su bile dokaz da covek nikad nije krocio na Mesec. Procenjuje se da ovakvo misljenje deli oko 20 odsto Amerikanaca.
Posada „Apola 11”: Majkl Kolins, Nil Armstrong i Edvin Oldrin
Nasa, naravno, odbacuje optuzbe. „Uvek ce biti ljudi koji veruju u neke neobicne teorije i misljenje da smo mi nekako lazirali Meseceve misije. To je veoma cudnovato - kaze Brajan Velc, Nasin covek za odnose s javnoscu. Ni za Stivena Nesa, strucnjaka sa Univerziteta u Viskonsinu ovaj podatak nista ne govori ”jer u Americi uvek moze da se nadje isto toliko ljudi koji misle da se Krivi toranj nalazi u Parizu, a ne u Pizi.”
Politika hladnog rata
Postavlja se pitanje kako bi iko mogao da pomisli da je jedan od najvecih trenutaka ljudske istorije bio prevara. Da li je zaista moguce da je Nasa obmanula citav svet? „Sto se tice ,Apolo’ misije, ja ne mogu s potpunom sigurnoscu da tvrdim da su ti ljudi hodali Mesecom - kaze Brajan O’ Liri, Nasin astronaut iz sezdesetih godina, koji je radio i kao naucni savetnik tokom „Apolo” programa. „Moguce je da je Nasa to prikrila da bi prosla precicom i bila prva koja je zvanicno otisla na Mesec.”
Bil Kejsing: Spustanja na Mesec bila su lazna!
Ali, zasto je stici prvi na Mesec bilo toliko vazno, da je americka vlada mozda odlucila da sve lazira? Da bismo pronasli odgovor moramo da se vratitimo 50 godina unazad, u vreme kada su SAD i Sovjetski Savez vodili bitku za prevlast u svetu. Onda se smatralo da ce nacija koja osvoji svemirsku trku pobediti i u hladnom ratu. Posle pocetnih poraza i zaostajanja, Amerikanci su jedino mogli dostojno da uzvrate ukoliko prvi stignu na Mesec.
Bilo je to vreme koje bi moglo da se opise kao nacionalna histerija. Prema priznanju Amerikanaca, Sovjeti su prestravili Ameriku 4. oktobra 1957. godine kada su u orbitu poslali „Sputnjik”, prvi vestacki satelit na svetu. „Njujork tajms” morao je da objavi clanak koji je obavestio uspaniceno stanovnistvo da protivnicki satelit ne nosi nuklearnu bombu koju bi mogao da ispusti na neki grad. Strahovalo se da je Rusima glavni cilj da postave raketnu bazu na Mesecu. U medjuvremenu, americki svemirski program nailazio je na velike teskoce, cak i da se odvoji od Zemlje. Kejsing kaze: „Nada za odlazak na Mesec i bezbedno vracanje na Zemlju bila je samo oko 0.0017 odsto, drugim recima taj poduhvat smatrao se gotovo nemogucim.” Zatim nastavlja: „Prisetio sam se da se tokom tih godina govorilo - ako ne mozes da ga napravis, laziraj ga!”
Ipak, ako su „Apolo” misije zaista bile lazne, kako je ova velika prevara izvedena? I kako je celo covecanstvo moglo da nasedne na nju? Prema Kejsingu, lansiranje raketa „Saturn 5” bilo je pravo. Samo sto one nikada nisu odvele astronaute do Meseca. „Astronauti su bili lansirani Saturnom 5, a da bi se obezbedilo njihovo odsustvo, jednostavno su osam dana kruzili oko Zemlje. Na kraju su prikazane one lazne fotografije astronauta na Mesecu. Osmog dana komandna kapsula odvojila se od vozila i sletela na Zemlju, kako je i bilo prikazano...” Druga pretpostavka je da su astronauti odlazili do Meseca, ali da se nikada nisu spustili na njegovu povrsinu.
Teorija zavere: Ako je astronaut bio u senci lunarnog modula, odakle odsjaj na njegovoj cipeli? Kako to da nema ni zrnca prasine na stopi lunarnog modula?
Ova teorija bila je osnova za snimanje filma „Kozorog 1” (1978. godine), u kome vlada SAD pokusava da obmane svet lazirajuci misiju na Mars. Snimci sa „Apola” zapanjujuce lice na scene iz ovog filma. Njegov reziser Pol Lazeres izjavio je da bi kulise iz filma pre mogle da budu stvarnost nego izmisljotina. „Verujem da je Nasa, ako je to zelela, zaista mogla da izvede najvecu prevaru svih vremena - da nikada ne posalje covaka na Mesec, vec da to namontira u TV studiju. Ono sto smo mi postavili na veliki ekran bila je nasa verzija onoga sto smo mogli da uradimo sa budzetom od 4,5 miliona dolara.” Nasa je imala budzet veci od 30 milijardi dolara. Zato je i Kejsing smatrao da su imali dovoljno novca da izvedu prevaru, ako vec nisu mogli da odu na Mesec. ”Jer, osnovni razlog zbog koga verujem da su Nasa i vlada lazirali spustanje na Mesec jeste sto je ta misija bila tehnicki neizvodljiva.” - objasnio je u emisiji. S druge strane, protivnici teorije zavere objasnjavaju da je u americkom drustvu posle vijetnamskog rata i afere „votergejt” doslo do pada poverenja u vladine institucije, pa otuda pojava ovakvih teorija („Apolo” program pokrenuo je predsednik Kenedi, a spustanje se dogodilo za vreme predsednika Niksona).
Nasin originalni snimak. Da li je trebalo da izgleda kao na slici dole?
Kejsing pretpostavlja da su sva spustanja na Mesec u stvari snimljena u Visokim pustinjama Nevade, u tajnoj vojnoj bazi poznatoj kao zona 51. „Zona 51 jedno je od najcuvanijih mesta u Americi. Snimci sa ruskih spijunskih satelita otkrivaju ne samo niz hangara koji podsecaju na studije za snimanje filmova, vec i ogoljena podrucja slicna Mesecu. Ona su slucajno takodje prekrivena kraterima. Uporedite fotografiju kratera s Meseca, snimljenu iz Meseceve orbite iz ’Apola 10’, sa satelitskim snimkom kratera u zoni 51. Cak su i astronauti pominjali slicnost terena Meseca s tlom u Visokoj pustinji.”
Neverovatna prica tece dalje. Samo nekoliko meseci pre ovog istorijskog spustanja, prototip LM (Mesecev, lunarni modul) ispitan je u vojnoj bazi Elington. Dok Nasine kamere snimaju probni let, na visini od oko 100 metara Nil Armstrong bori se da obuzda pomahnitalu letelicu. Ne uspeva i u poslednjem sekundu katapultira se iz nje. Postavlja se pitanje: ako je letelica bila toliko nestabilna i teska za upravljanje u poznatim uslovima na Zemlji, kako je onda LM sleteo sest puta bez greske, u stranim uslovima kakvi su na Mesecu? Lunarni modul imao je jedan motor postavljen u sredini i nekoliko malih pomocnih mlaznica na vrhu. „Otkricu vam tajnu: kad biste pomerili rep te kabine samo desetak centimetara, promenili biste teziste i ta stvar pocela bi da se krivi i da se vrti” , kaze Ralf Rene, jos jedan zagovornik teorije zavere.
U emisiji se navodi ceo niz drugih „dokaza”. Otisci cizama astronauta ostali su utisnuti u povrsinu Meseca. „Povrsina je veoma fino granulirana. Kada joj se priblizite, izgleda kao prah. Mogu da ostavim trag stopala”, javio je jedan od astronauta. Kako su onda mogli da se vide otisci i oko sonde, kada je njen snazni raketni motor gruvao u povrsinu Meseca i valjda oduvao svu prasinu dalje od sebe? A mnoge fotografije pokazuju da je povrsina oko sonde prekrivena otiscima cizama. I kako to da su noge sonde utonule u tlo manje od stopala astronauta, kada je sonda bila teska oko 17 tona?
Nema traga tocka. Kako je lunarno vozilo dospelo ovde?
Nema udarnog kratera
„Cinjenica da nema udarnog kratera ispod lunarnog modula jedan je od najuverljivijih dokaza koji podrzava teoriju zavare. U stvari, udarni krateri ne vide se ni na jednom od sest spustanja na Mesec”, kaze Kejsing. Medjutim, Pol Fild, Nasin strucnjak za LM, objasnio je zasto sonda nije stvorila krater prilikom spustanja na Mesec. „Potisak na izlazu iz motora nije veci od 5000 kilograma i samo se rastera prasina. Nema tu spaljivanja, ili neceg slicnog.” Ali, zasto onda Nasine naucne ilustracije jasno prikazuju udarni krater?
„Ima tu jos jedna cudna stvar. Da su se stvarno spustili na Mesec, ta prasina bi se nakupila na sondi, na njenim nogama, a mi ne vidimo ni zrnce prasine na njima. Kad sam to otkrio, samo sam rekao: nema sanse da gledam Mesecevu sondu koja se spustila na Mesec” - kaze Kejsing. On dalje u emisiji ukazuje da je poletanje modula s povrsine Meseca jos sumnjivije, jer se na snimku ne vidi da izduvni mlaz izlazi iz raketnog motora. „Kakva voznja, kakva voznja!”, uzvikuju astronauti. „Ali, sta vidimo? Vidimo kako glavni modul odjednom odskace bez ikakvog izduvnog mlaza, kao da je povucen sajlom.”
Brajan Velc iz Nase odgovorio je na optuzbe: „Ako zele da predstave da je sve bilo lazno i obmana, onda moraju da dokazu i da je svaki, i najmanji dokaz boravka na Mesecu, svaki fizicki i naucni ogled bio lazan.”
Kejsing: Poletanja „Saturna 5” bila su istinita, ali sve ostalo bilo je obmana.
Cudni snimci
Prema Dejvidu Persiju, filmadziji, fotografu i oskarovcu, dokazi za prevaru postoje i u samim Nasinim fotografijama i video-snimcima. Dovoljno je da se samo malo prouce. On kaze: „S nase tacke gledista, slike sa ’Apola’ su lazne. Mnogi snimci imaju nedoslednosti i napravilnosti”. Cuveni prizor kada covek pravi svoj prvi korak na povrsini Meseca jedan je od najprepoznatljivijih u istoriji. Ali, zasto je tako vazan snimak toliko los i nejasan? Nasa tvrdi da je to zbog tehnologije sezdesetih. „Ako se vratite i pogledate, misija ’Apolo 11’ imala je veoma lose snimke. Po danasnjim merilima to su bili snimci sa senkama i uopste nisu delovali istinito.
Uticaj su imali i predajnici iz tog vremena i kamere koje smo imali na raspolaganju”, kaze Velc.
Medjutim, novinar istrazivac Bart Sajbrel veruje da je Nasa namerno napravila nejasne snimke. „Nasa je dirigovala prevaru na sasvim jednosatvan nacin - putem televizije. Imali su sliku koju su potpuno kontrolisali: crno-belu, losu, koja je uverila svet da smo na Mesecu... Nismo imali razloga za sumnju. Imali su celu pricu, sliku, zvuk. Tuzno je reci, ali bilo je to lakse nego sto bi iko mogao i da poveruje... Drugom prilikom je rekao: „U mojim pretragama, duboko u arhivama Nase, pronasao sam i jednu traku sa misije ’Apolo 11’.
cont.