Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 18:07:40 GMT -5
Rimski carevi iz nasih krajeva
Panonska dinastija
Valentinijan se pokazao kao preduzimljiv vladar koga neki istoricari smatraju kao poslednjeg znacajnog pre propasti Zapadnog rimskog carstva. Bio je i poslednji vojskovodja medju rimskim carevima
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Krajem 4. veka grad Rim jos je mogao da zaseni svakog posetioca svojom velicanstvenoscu, brojem stanovnika, lepim gradjevinama, prostranim bazilikama, termama, ogromnim trkalistima, sjajnim amfiteatrima, trijumfalnim lukovima, blistavim statuama. Jedan posetilac je pocetkom petog veka rekao da su rimske „palate i hramovi ogromni poput planina”. Za mnoge je Rim i dalje bio „vecni grad” i „gospodar sveta”.
Ali, kraj carstva, bar onog na zapadu, priblizavao se. Mozda i zbog toga sto su se najvece rimske licnosti toga doba, pa i oni koji su bili rodjeni u Iliriku, vise bavili temama vecnosti i spasenja dusa, a ne odbranom carstva od neprijatelja. U svom neprevazidjenom delu „Opadanje i propast Rimskog carstva”, britanski istoricar Gibon za pad carstva optuzio je hriscanstvo, ali naveo je i nekoliko desetina drugih uzroka, medju kojima su posebno znacajne bile najezde varvara.
Posle smrti cara Jovijana, generali i vojska su 364. godine za cara ponovo izabrali jednog Ilira iz Panonije koji ce duze vladati i koji ce osnovati poslednju dinastiju pre podele Rimskog carstva na Zapadno i Istocno (tj. Vizantiju). Bio je to Flavije Valentinijan, komandant jedinica strelaca (scutarii), visok i snazan covek, plavokos i plavook, sampion u rvanju. Flavije je rodjen 321. godine u Panoniji, u mestu Cibalae (danas Vinkovci), tridesetak kilometara zapadno od carskog grada Sirmijuma (danas Sremska Mitrovica). Njegov otac Gracijan, takodje legionar, dospeo je do polozaja upravnika Afrike, a kasnije upravljao je Britanijom (comes Britaniae).
Cim je izabran za cara, Valentinijan je 364. godine odredio suvladara - svog rodjenog brata Valensa - vojnika koji je imao mnogo manje dara. Dva brata krenula su za Nais (Nis) gde su doneli odluku da podele vojsku i dvor na dva dela. Posle kratkog boravka u rodnom kraju - u Sirmijumu, braca su se zauvek rastala. Valentinijan je otisao na zapad - u dvor u Mediolanumu (Milanu), a Valens na istok - u Konstantinopolj (Carigrad).
Valentinijan se pokazao kao cvrst i preduzimljiv vladar koga neki istoricari isticu kao poslednjeg znacajnog vladara Rimskog carstva pre propasti njegovog zapadnog dela. Bio je jedan od poslednjih rimskih careva koji je pokazao osobine uspesnog vojnog zapovednika. Imao je dobro obrazovanje, cak je znao i da slika i da pravi skulpture. Kao vladar, oslanjao se na svoje zemljake iz Panonije, koji su imali vecinu najvisih polozaja na dvoru i u vojsci. Istoricari su ga cesto poredili s njegovim zemljakom, cuvenim carem Aurelijanom (vladarom koji je takodje bio iz nasih krajeva), jer je imao slicne sposobnosti - veliku energiju, vojni talenat i uzdrzljivost, ali i nedostatke, poput surovosti i naglosti koja ga je navodila na nepromisljene i svirepe postupke. Zanimljivo je da je Valentinijan pokazivao naklonost za sirotinju, sto nije bilo uobicajeno u anticko doba, pre pojave hriscanstva. Jos neobicnije za njegovo vreme bila je careva tolerantnost prema razlicitim verskim misljenjima.
Povest vladavine dva brata - Valentinijana i Valensa - povest je stalnih borbi u grcevitom nastojanju da se Rimsko carstvo odupre varvarskim najezdama. Tako je desetak godina nakon izbora za cara Valentinijan uglavnom proveo u borbama protiv Alemana, Burgunda, Saksonaca i drugih germanskih plemena na Rajni. Dobio je nekoliko velikih i mnogo manjih bitaka. Gradio je utvrdjenja duboko unutar germanske teritorije. Nakon toga, 375. godine, presao je u Sirmijum, odakle je nameravao da pruza otpor na Dunavu. Umro je iste godine na cudan nacin. Dok je u Panoniji vodio pregovore s poslanicima iz germanskog plemena Kvada, toliko se razbesneo da je dobio ili mozdani ili srcani udar. Posle Valentinijanove smrti, na zapadu su ostala dva mlada vladara - njegovi sinovi mladic Gracijan i decak Valerijan II.
Gracijan - poslednji car iz Sirmijuma
Gracijan je poslednji, sesti, rimski car koji je rodjen u samom gradu Sirmijumu, 359. godine. Otac ga je jos kao malog decaka proglasio prvo za konzula, a nesto kasnije, 367. godine, za suvladara i avgusta. Gracijan je bio ozenjen Konstancijom, kcerkom cara Konstancija II (sina Konstantina Velikog), cijim je posredstvom bio povezan s prethodnom carskom dinastijom. Medjutim, pored svih ocevih podsticaja, Gracijan nije pokazivao nikakvo interesovanje za vojne pohode, legije i bitke. Vise je voleo dane da provodi u dvoru, okruzen retorima i laskavcima. Mozda bi, kako kaze poslednji veliki rimski istoricar i carev savremenik Amijan Marcelin, u neko drugo, manje surovo doba, Gracijanovo obrazovanje i interesovanja vise dosli do izrazaja. Zabelezeno je, na primer, da je Gracijan bio miroljubiv. Ali, krajem 4. veka, rimska drzava ponovo se suocila s velikim izazovima. Vremena su trazila odvazne ljude i surove vladare, vojskovodje koji su se mogli nositi s varvarskim kraljevima.
Valentinijanov lik na novcicu
Dok je Gracijanov otac Valentinijan bio neutralan u crkvenim sporovima, njegov stric Valens bio je ubedjeni arijanac koji se zestoko zalagao da ovu jeres nametne celom hriscanstvu. Gracijan se, opet, vratio pravoslavlju. Tako je 379. godine sve jeresi proglasio nezakonitim. Nastavio je politiku prethodnih rimskih careva potpunog napustanja paganstva koja je (izuzimajuci cara Julijana Otpadnika) zapocela jos u vreme Konstantina Velikog, pocetkom 4. veka. Tako je Gracijan postao prvi rimski car koji se odrekao titule vrhovnog paganskog svestenika, pontifeS maSimus, koja je jos od doba prvog rimskog cara Oktavijana Avgusta pripadala vladaru. Ovaj naziv je, neocekivano, preuzeo rimski biskup - papa, koji i danas u svom latinskom nazivu nosi titulu pontifeS maSimus.
U toku nekoliko godina, Gracijan je u borbama s Germanima na Rajni postizao pobede. To je, medjutim, izazivalo ljubomoru njegovog strica Valensa, cara na Istoku, koji je zeleo da zaseni sinovca nekom znacajnom bitkom koja bi mu donela slavu i koja mu je nekako stalno izmicala. Nenadano, Valensu se pruzila prilika da se dokaze u bici s velikom vojskom Gota koja se probila na Balkan i okupila se oko grada Adrijanopolja...
Cudnim obrtom istorije, bitka kod Adrijanopolja (danas Jedrene u evropskom delu Turske), u leto 378. godine, na vise nacina podseca na poraz koji je vise od veka ranije, juna 251. godine, doziveo car Trajan Decije (jos jedan car iz nasih krajeva, o kome je „Zabavnik” vec pisao). Obe bitke odigrale su se na Balkanu. I u jednom i u drugom slucaju Goti su zestoko porazili rimsku vojsku. U obe bitke poginuli su rimski carevi panonskog porekla - Decije Trajan i Valens.
Adrijanopolj - povest najavljene propasti
Amijen Marcelin, najveci rimski istoricar iz 4. veka, svoju veliku istoriju zavrsava opisom bitke kod Adrijanopolja i pogibijom rimskog cara. A ovaj poraz, kaze Marcelin, najavljivan je mnogim zlokobnim znacima - od zalosnog huka nocnih ptica, zavijanja vukova i pasa, zastrasujuceg zvizdanja duhova, do zatamnjivanja suncevog jutarnjeg sjaja. U Konstantinopolju, u rusevinama, na kamenu nadjen je sledeci prorocanski stih:
„A kad se rosne devojke, kroz grad u igri,
budu okretale veselo ovencanim ulicama,
tad ce bezbrojna plemena siroko
rasutih ljudi
s oruzjem preci preko lepotokog
Istra (tj. Dunava)
i razoriti skitska polja i mezijsku zemlju.”
Gracijan, poslednji vladar rodjen u Sremu.
I zaista, povest o najvecem rimskom porazu jos od bitke kod Kane (protiv Hanibala) pocinje s prelazom stotina hiljada pripadnika gotskih plemena preko Dunava. Goti su izmolili dozvolu cara Valensa da se nasele na rimskoj zemlji na Balkanu, uz obecanje da ce biti poslusni podanici i vojnici imperatora. Oni su bezali od divljih Huna pridoslih iz dubina Azije. U rimskoj oblasti nadali su se miru i boljem zivotu. Ali, odmah nakon prelaska preko Dunava na rimsko podrucje, pocinju nesporazumi i sukobi izmedju Gota i Rimljana - izmedju gotskih vodja i kraljeva i carskih namesnika. Danas je tesko razaznati na kome lezi veca krivica za nerede i sukobe koji su se uskoro pretvorili u prave bitke: da li na prevrtljivim varvarima ili na beskrupuloznim i nesposobnim carskim upravnicima.
Vec tokom 378. godine, pljacke i razaranja Gota dobijaju takve razmere da je prilicno lenji car Valens bio primoran da okupi sve svoje raspolozive legije i da se sa istoka, iz Antiohije, uputi na Balkan. Istovremeno, pozvao je u pomoc i sinovca Gracijana s njegovom vojskom s Rajne. Medjutim, kad je Gracijan sa svojim trupama stigao do Sirmijuma, Valens je, ne cekajuci, izdao naredjenje da se vojska spremi i da iz Adrijanopolja krene na Gote.
Devetog avgusta 378. godine, dana „koji je zasluzio da se zabelezi medju najzlokobnije u rimskom kalendaru”, krenule su Valensove legije u napad. Goti su bili ulogoreni oko 12 milja od Adrijanopolja. Bio je pakleno vruc dan. Mozemo zamisliti zedj i vrucinu legionara koji su u oklopima, bez hrane, pica i odmora, po najvecoj vrucini, marsirali na varvare koji su ih nepomicno cekali. Mercelinov vrlo detaljni opis bitke ukazuje na improvizacije i neorganizovanost rimske strane. Levo i desno krilo stigli su na bojno polje u razlicito vreme, pojedine jedinice kretale su u napad u trenutku kad je car Valens poslao poslanike da pregovaraju s Gotima. Rimljani su dozvolili da ih iznenadi gotska konjica koja se vracala iz pljacke po okolini...
Panonska dinastija (Valentinijanova)
Marcelin je ostavio nezaboravne slike zestoke bitke koja je trajala celo popodne. „Vojske su se sukobile kao kljunovi ladja, potiskujuci se naizmenicno, bacale su se tamo-amo, kao na talasima... Od oblaka prasine nije se moglo videti nebo koje je odjekivalo od uzasnih krikova... Strele su letele sa svih strana donoseci smrt jer ih covek nije mogao ni videti ni odbraniti se od njih... Nasi borci jurisajuci su sekli, a i sami su bili poseceni macevima; i sa obeju strana udarci seciva probijali su kacige i oklope... A na zemlji su lezale gomile leseva obeju strana, tako da su polja bila puna poginulih, a vapaji umirucih, ranjenih teskim ranama, ulivali su ogroman strah onom ko ih cuje...”
Valensovi vojnici bili su zbijeni na uzan prostor gde je bilo nemoguce da razviju svoje redove, tako da se pod nezadrzivim jurisom varvara rimska konjica razbezala, a pesadija je bila opkoljena i iskasapljena. Usred meteza i pokolja, Valens je pokusao da pobegne, ali je pogodjen strelom ili kopljem. Njegovo telo nikada nije nadjeno. Postoji prica da se sklonio u neku obliznju kucu koju su Goti opkolili i zatim spalili zajedno s onima koji su bili unutra.
Teodosije I Veliki
Kod Adrijanopolja je izginulo dve trecine Valensovih legionara. Jedina uteha u ovoj ogromnoj nesreci bila je da varvari nisu uspeli da zauzmu i sam grad Adrijanopolj, gde je vladar pred bitku ostavio svoje carske oznake i riznicu. Posle Valensove smrti preostala su jos dva rimska vladara, njegovi sinovci Gracijan i Valentinijan II. Nakon skoro vek i po neprestanih napora i borbe ilirsko-panonskih vladara, dosao je trenutak da neko drugi pokusa da odrzi i spase carstvo. Tako je, nakon katastrofe kod Adrijanopolja 379. godine, u Sirmijumu, pred legijama, car Gracijan za suvladara proglasio svog zeta poreklom iz Spanije - duSa Ilirije po imenu Teodosije.
Dva Valentinijanova sina zavrsila su na slican nacin - ubijeni su mladi, u toku pobune svojih vojskovodja i saradnika. Gracijan je ubijen 383. godine, pet godina nakon poraza kod Adrijanopolja. Imao je tek 24 godine. Prema nekim rimskim izvorima, stradao je u Singidunumu (danasnjem Beogradu) prilikom bekstva od potere, nakon sto je izgubio vlast u pobuni koju je pokrenuo uzurpator Magnus Maksimus. Njegovog mladjeg polubrata Valentinijana II ubio je 392. godine, kad je imao 21 godinu, njegov vojni upravnik.
Tako je kao legitimni vladar ostao samo Teodosije I koji je nekoliko meseci u razdoblju izmedju 394. i 395. godine bio, poslednji put u istoriji, jedini car celokupnog Rimskog carstva ili bar onoga sto je od carstva ostalo u to doba. Kraj cetvrtog veka je vreme kad rimski vladari po poboznosti vise podsecaju na vizantijske careve ili srednjovekovne vladare, nego na nekadasnje rimske imperatore i konzule. Crkva je caru Teodosiju I dala nadimak Veliki samo zato sto je u potpunosti ukinuo paganske kultove, zabranio jeresi i priznao kredo sa sabora u Nikeji i pravoslavnu hriscansku veru kao jedinu veru carstva. Od 391. godine svi mnogobozacki hramovi bili su zatvoreni i samo je jedna, hriscanska, crkva bila priznata i dozvoljena. Moze se smatrati da je to doba konacnog kraja antike. Drugim ediktom car je zabranio jeresi i svaku otvorenu raspravu o verskim pitanjima.
Nakon Teodosijeve smrti njegov stariji sin Arkadije vlada na Istoku, u Konstantinopolju (395-408), a mladji Honorije na Zapadu, u Raveni, na Jadranu. Sudbina dva dela nekada mocnog i jedinstvenog Rimskog carstva sve vise ce se razdvajati da se vise nikada ne spoje. Anticki Rim polako se raspadao. Nije vise bilo ilirskih legija, niti junaka poput Klaudija Gotskog, Aurelijana, Proba, Dioklecijana, Galerija da, kao nekada, sopstvenom voljom i krvlju preokrenu tocak istorije...
Dusko Lopandic
link
Panonska dinastija
Valentinijan se pokazao kao preduzimljiv vladar koga neki istoricari smatraju kao poslednjeg znacajnog pre propasti Zapadnog rimskog carstva. Bio je i poslednji vojskovodja medju rimskim carevima
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Krajem 4. veka grad Rim jos je mogao da zaseni svakog posetioca svojom velicanstvenoscu, brojem stanovnika, lepim gradjevinama, prostranim bazilikama, termama, ogromnim trkalistima, sjajnim amfiteatrima, trijumfalnim lukovima, blistavim statuama. Jedan posetilac je pocetkom petog veka rekao da su rimske „palate i hramovi ogromni poput planina”. Za mnoge je Rim i dalje bio „vecni grad” i „gospodar sveta”.
Ali, kraj carstva, bar onog na zapadu, priblizavao se. Mozda i zbog toga sto su se najvece rimske licnosti toga doba, pa i oni koji su bili rodjeni u Iliriku, vise bavili temama vecnosti i spasenja dusa, a ne odbranom carstva od neprijatelja. U svom neprevazidjenom delu „Opadanje i propast Rimskog carstva”, britanski istoricar Gibon za pad carstva optuzio je hriscanstvo, ali naveo je i nekoliko desetina drugih uzroka, medju kojima su posebno znacajne bile najezde varvara.
Posle smrti cara Jovijana, generali i vojska su 364. godine za cara ponovo izabrali jednog Ilira iz Panonije koji ce duze vladati i koji ce osnovati poslednju dinastiju pre podele Rimskog carstva na Zapadno i Istocno (tj. Vizantiju). Bio je to Flavije Valentinijan, komandant jedinica strelaca (scutarii), visok i snazan covek, plavokos i plavook, sampion u rvanju. Flavije je rodjen 321. godine u Panoniji, u mestu Cibalae (danas Vinkovci), tridesetak kilometara zapadno od carskog grada Sirmijuma (danas Sremska Mitrovica). Njegov otac Gracijan, takodje legionar, dospeo je do polozaja upravnika Afrike, a kasnije upravljao je Britanijom (comes Britaniae).
Cim je izabran za cara, Valentinijan je 364. godine odredio suvladara - svog rodjenog brata Valensa - vojnika koji je imao mnogo manje dara. Dva brata krenula su za Nais (Nis) gde su doneli odluku da podele vojsku i dvor na dva dela. Posle kratkog boravka u rodnom kraju - u Sirmijumu, braca su se zauvek rastala. Valentinijan je otisao na zapad - u dvor u Mediolanumu (Milanu), a Valens na istok - u Konstantinopolj (Carigrad).
Valentinijan se pokazao kao cvrst i preduzimljiv vladar koga neki istoricari isticu kao poslednjeg znacajnog vladara Rimskog carstva pre propasti njegovog zapadnog dela. Bio je jedan od poslednjih rimskih careva koji je pokazao osobine uspesnog vojnog zapovednika. Imao je dobro obrazovanje, cak je znao i da slika i da pravi skulpture. Kao vladar, oslanjao se na svoje zemljake iz Panonije, koji su imali vecinu najvisih polozaja na dvoru i u vojsci. Istoricari su ga cesto poredili s njegovim zemljakom, cuvenim carem Aurelijanom (vladarom koji je takodje bio iz nasih krajeva), jer je imao slicne sposobnosti - veliku energiju, vojni talenat i uzdrzljivost, ali i nedostatke, poput surovosti i naglosti koja ga je navodila na nepromisljene i svirepe postupke. Zanimljivo je da je Valentinijan pokazivao naklonost za sirotinju, sto nije bilo uobicajeno u anticko doba, pre pojave hriscanstva. Jos neobicnije za njegovo vreme bila je careva tolerantnost prema razlicitim verskim misljenjima.
Povest vladavine dva brata - Valentinijana i Valensa - povest je stalnih borbi u grcevitom nastojanju da se Rimsko carstvo odupre varvarskim najezdama. Tako je desetak godina nakon izbora za cara Valentinijan uglavnom proveo u borbama protiv Alemana, Burgunda, Saksonaca i drugih germanskih plemena na Rajni. Dobio je nekoliko velikih i mnogo manjih bitaka. Gradio je utvrdjenja duboko unutar germanske teritorije. Nakon toga, 375. godine, presao je u Sirmijum, odakle je nameravao da pruza otpor na Dunavu. Umro je iste godine na cudan nacin. Dok je u Panoniji vodio pregovore s poslanicima iz germanskog plemena Kvada, toliko se razbesneo da je dobio ili mozdani ili srcani udar. Posle Valentinijanove smrti, na zapadu su ostala dva mlada vladara - njegovi sinovi mladic Gracijan i decak Valerijan II.
Gracijan - poslednji car iz Sirmijuma
Gracijan je poslednji, sesti, rimski car koji je rodjen u samom gradu Sirmijumu, 359. godine. Otac ga je jos kao malog decaka proglasio prvo za konzula, a nesto kasnije, 367. godine, za suvladara i avgusta. Gracijan je bio ozenjen Konstancijom, kcerkom cara Konstancija II (sina Konstantina Velikog), cijim je posredstvom bio povezan s prethodnom carskom dinastijom. Medjutim, pored svih ocevih podsticaja, Gracijan nije pokazivao nikakvo interesovanje za vojne pohode, legije i bitke. Vise je voleo dane da provodi u dvoru, okruzen retorima i laskavcima. Mozda bi, kako kaze poslednji veliki rimski istoricar i carev savremenik Amijan Marcelin, u neko drugo, manje surovo doba, Gracijanovo obrazovanje i interesovanja vise dosli do izrazaja. Zabelezeno je, na primer, da je Gracijan bio miroljubiv. Ali, krajem 4. veka, rimska drzava ponovo se suocila s velikim izazovima. Vremena su trazila odvazne ljude i surove vladare, vojskovodje koji su se mogli nositi s varvarskim kraljevima.
Valentinijanov lik na novcicu
Dok je Gracijanov otac Valentinijan bio neutralan u crkvenim sporovima, njegov stric Valens bio je ubedjeni arijanac koji se zestoko zalagao da ovu jeres nametne celom hriscanstvu. Gracijan se, opet, vratio pravoslavlju. Tako je 379. godine sve jeresi proglasio nezakonitim. Nastavio je politiku prethodnih rimskih careva potpunog napustanja paganstva koja je (izuzimajuci cara Julijana Otpadnika) zapocela jos u vreme Konstantina Velikog, pocetkom 4. veka. Tako je Gracijan postao prvi rimski car koji se odrekao titule vrhovnog paganskog svestenika, pontifeS maSimus, koja je jos od doba prvog rimskog cara Oktavijana Avgusta pripadala vladaru. Ovaj naziv je, neocekivano, preuzeo rimski biskup - papa, koji i danas u svom latinskom nazivu nosi titulu pontifeS maSimus.
U toku nekoliko godina, Gracijan je u borbama s Germanima na Rajni postizao pobede. To je, medjutim, izazivalo ljubomoru njegovog strica Valensa, cara na Istoku, koji je zeleo da zaseni sinovca nekom znacajnom bitkom koja bi mu donela slavu i koja mu je nekako stalno izmicala. Nenadano, Valensu se pruzila prilika da se dokaze u bici s velikom vojskom Gota koja se probila na Balkan i okupila se oko grada Adrijanopolja...
Cudnim obrtom istorije, bitka kod Adrijanopolja (danas Jedrene u evropskom delu Turske), u leto 378. godine, na vise nacina podseca na poraz koji je vise od veka ranije, juna 251. godine, doziveo car Trajan Decije (jos jedan car iz nasih krajeva, o kome je „Zabavnik” vec pisao). Obe bitke odigrale su se na Balkanu. I u jednom i u drugom slucaju Goti su zestoko porazili rimsku vojsku. U obe bitke poginuli su rimski carevi panonskog porekla - Decije Trajan i Valens.
Adrijanopolj - povest najavljene propasti
Amijen Marcelin, najveci rimski istoricar iz 4. veka, svoju veliku istoriju zavrsava opisom bitke kod Adrijanopolja i pogibijom rimskog cara. A ovaj poraz, kaze Marcelin, najavljivan je mnogim zlokobnim znacima - od zalosnog huka nocnih ptica, zavijanja vukova i pasa, zastrasujuceg zvizdanja duhova, do zatamnjivanja suncevog jutarnjeg sjaja. U Konstantinopolju, u rusevinama, na kamenu nadjen je sledeci prorocanski stih:
„A kad se rosne devojke, kroz grad u igri,
budu okretale veselo ovencanim ulicama,
tad ce bezbrojna plemena siroko
rasutih ljudi
s oruzjem preci preko lepotokog
Istra (tj. Dunava)
i razoriti skitska polja i mezijsku zemlju.”
Gracijan, poslednji vladar rodjen u Sremu.
I zaista, povest o najvecem rimskom porazu jos od bitke kod Kane (protiv Hanibala) pocinje s prelazom stotina hiljada pripadnika gotskih plemena preko Dunava. Goti su izmolili dozvolu cara Valensa da se nasele na rimskoj zemlji na Balkanu, uz obecanje da ce biti poslusni podanici i vojnici imperatora. Oni su bezali od divljih Huna pridoslih iz dubina Azije. U rimskoj oblasti nadali su se miru i boljem zivotu. Ali, odmah nakon prelaska preko Dunava na rimsko podrucje, pocinju nesporazumi i sukobi izmedju Gota i Rimljana - izmedju gotskih vodja i kraljeva i carskih namesnika. Danas je tesko razaznati na kome lezi veca krivica za nerede i sukobe koji su se uskoro pretvorili u prave bitke: da li na prevrtljivim varvarima ili na beskrupuloznim i nesposobnim carskim upravnicima.
Vec tokom 378. godine, pljacke i razaranja Gota dobijaju takve razmere da je prilicno lenji car Valens bio primoran da okupi sve svoje raspolozive legije i da se sa istoka, iz Antiohije, uputi na Balkan. Istovremeno, pozvao je u pomoc i sinovca Gracijana s njegovom vojskom s Rajne. Medjutim, kad je Gracijan sa svojim trupama stigao do Sirmijuma, Valens je, ne cekajuci, izdao naredjenje da se vojska spremi i da iz Adrijanopolja krene na Gote.
Devetog avgusta 378. godine, dana „koji je zasluzio da se zabelezi medju najzlokobnije u rimskom kalendaru”, krenule su Valensove legije u napad. Goti su bili ulogoreni oko 12 milja od Adrijanopolja. Bio je pakleno vruc dan. Mozemo zamisliti zedj i vrucinu legionara koji su u oklopima, bez hrane, pica i odmora, po najvecoj vrucini, marsirali na varvare koji su ih nepomicno cekali. Mercelinov vrlo detaljni opis bitke ukazuje na improvizacije i neorganizovanost rimske strane. Levo i desno krilo stigli su na bojno polje u razlicito vreme, pojedine jedinice kretale su u napad u trenutku kad je car Valens poslao poslanike da pregovaraju s Gotima. Rimljani su dozvolili da ih iznenadi gotska konjica koja se vracala iz pljacke po okolini...
Panonska dinastija (Valentinijanova)
Marcelin je ostavio nezaboravne slike zestoke bitke koja je trajala celo popodne. „Vojske su se sukobile kao kljunovi ladja, potiskujuci se naizmenicno, bacale su se tamo-amo, kao na talasima... Od oblaka prasine nije se moglo videti nebo koje je odjekivalo od uzasnih krikova... Strele su letele sa svih strana donoseci smrt jer ih covek nije mogao ni videti ni odbraniti se od njih... Nasi borci jurisajuci su sekli, a i sami su bili poseceni macevima; i sa obeju strana udarci seciva probijali su kacige i oklope... A na zemlji su lezale gomile leseva obeju strana, tako da su polja bila puna poginulih, a vapaji umirucih, ranjenih teskim ranama, ulivali su ogroman strah onom ko ih cuje...”
Valensovi vojnici bili su zbijeni na uzan prostor gde je bilo nemoguce da razviju svoje redove, tako da se pod nezadrzivim jurisom varvara rimska konjica razbezala, a pesadija je bila opkoljena i iskasapljena. Usred meteza i pokolja, Valens je pokusao da pobegne, ali je pogodjen strelom ili kopljem. Njegovo telo nikada nije nadjeno. Postoji prica da se sklonio u neku obliznju kucu koju su Goti opkolili i zatim spalili zajedno s onima koji su bili unutra.
Teodosije I Veliki
Kod Adrijanopolja je izginulo dve trecine Valensovih legionara. Jedina uteha u ovoj ogromnoj nesreci bila je da varvari nisu uspeli da zauzmu i sam grad Adrijanopolj, gde je vladar pred bitku ostavio svoje carske oznake i riznicu. Posle Valensove smrti preostala su jos dva rimska vladara, njegovi sinovci Gracijan i Valentinijan II. Nakon skoro vek i po neprestanih napora i borbe ilirsko-panonskih vladara, dosao je trenutak da neko drugi pokusa da odrzi i spase carstvo. Tako je, nakon katastrofe kod Adrijanopolja 379. godine, u Sirmijumu, pred legijama, car Gracijan za suvladara proglasio svog zeta poreklom iz Spanije - duSa Ilirije po imenu Teodosije.
Dva Valentinijanova sina zavrsila su na slican nacin - ubijeni su mladi, u toku pobune svojih vojskovodja i saradnika. Gracijan je ubijen 383. godine, pet godina nakon poraza kod Adrijanopolja. Imao je tek 24 godine. Prema nekim rimskim izvorima, stradao je u Singidunumu (danasnjem Beogradu) prilikom bekstva od potere, nakon sto je izgubio vlast u pobuni koju je pokrenuo uzurpator Magnus Maksimus. Njegovog mladjeg polubrata Valentinijana II ubio je 392. godine, kad je imao 21 godinu, njegov vojni upravnik.
Tako je kao legitimni vladar ostao samo Teodosije I koji je nekoliko meseci u razdoblju izmedju 394. i 395. godine bio, poslednji put u istoriji, jedini car celokupnog Rimskog carstva ili bar onoga sto je od carstva ostalo u to doba. Kraj cetvrtog veka je vreme kad rimski vladari po poboznosti vise podsecaju na vizantijske careve ili srednjovekovne vladare, nego na nekadasnje rimske imperatore i konzule. Crkva je caru Teodosiju I dala nadimak Veliki samo zato sto je u potpunosti ukinuo paganske kultove, zabranio jeresi i priznao kredo sa sabora u Nikeji i pravoslavnu hriscansku veru kao jedinu veru carstva. Od 391. godine svi mnogobozacki hramovi bili su zatvoreni i samo je jedna, hriscanska, crkva bila priznata i dozvoljena. Moze se smatrati da je to doba konacnog kraja antike. Drugim ediktom car je zabranio jeresi i svaku otvorenu raspravu o verskim pitanjima.
Nakon Teodosijeve smrti njegov stariji sin Arkadije vlada na Istoku, u Konstantinopolju (395-408), a mladji Honorije na Zapadu, u Raveni, na Jadranu. Sudbina dva dela nekada mocnog i jedinstvenog Rimskog carstva sve vise ce se razdvajati da se vise nikada ne spoje. Anticki Rim polako se raspadao. Nije vise bilo ilirskih legija, niti junaka poput Klaudija Gotskog, Aurelijana, Proba, Dioklecijana, Galerija da, kao nekada, sopstvenom voljom i krvlju preokrenu tocak istorije...
Dusko Lopandic
link