Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 18:23:24 GMT -5
Holivudske scene u Beogradu
Kad je svet slavio Svetislava
Mnogi zaljubljenici u film danas ce, bez po muke, izdiktirati mnostvo podataka o jednom Rudolfu Valentinu ili Ramonu Navaru, glasovitim filmskim zavodnicima. Retko ko ce se setiti Svetislava Ivana Petrovica, lepog sina novosadskog krojaca i najomiljenijeg ljubavnika francuskog filma. Da li je nepravedno zaboravljen?!
Lice za kojim je u mraku bioskopskih dvorana uzdisalo na desetine hiljada obozavateljki.
Bio je lep kao greh. Bio je i omiljen kao malo ko s ovih prostora, a devojke su na stepenista kojima je trebalo da prodje znale da prostru svoje namirisane svilene maramice. Jedino ga policija nije mnogo volela jer je tada kao nikad imala pune ruke posla i pendreka.
Uostalom, tako je i prilicilo jednom od najglasovitijih filmskih zavodnika na svetu. Nije se znalo da li su u mraku bioskopske dvorane glasniji uzdasi i vlaznije maramice kad se pojavi on, ili je ta slava pripadala jednom Rudolfu Valentinu ili Ramonu Navaru. Jednostavno, dame su ludovale za njim, toliko da je u centru Beograda zabelezena i scena kad se jedna devojka bacila pred njegov automobil verujuci da je to „jedina prava prilika da ga vidim uzivo, a posle mogu i da umrem”.
Njegovo ime bilo je Svetislav Petrovic mada je s filmskog platna znan jedino kao Ivan Petrovich, posto je to - po misljenju bioskopskih mogula - bilo mnogo lakse za izgovor. Ipak, svoje fotografije uvek je potpisivao cirilicom. Kad mu je dojadilo da ga u Zapadnoj Evropi smatraju Madjarom, pisao je ocu Mladenu, uglednom novosadskom trgovcu, da to opovrgne sto je ovaj i ucinio u tekstu koji je 4. februara 1928. godine objavila „Politika”, list izuzetno vazan za neposredno upoznavanje ovdasnjeg gradjanstva s likom i delom glumca Petrovica.
Kad bih bio bog
U kratkoj enciklopedijskoj belesci moze se procitati da je rodjen u Novom Sadu 1. januara 1894. godine i da je bio prvi Srbin koji je izmedju dva svetska rata stekao slavu na filmskom platnu. Skolovao se u Novom Sadu a u Budimpesti studirao politehniku, ali je ubrzo napustio studije i posvetio se glumi. Debitovao je u filmu Mihalja Kertisa „Natcovek”, a kad se pojavio zvucni film stekao je svetsku slavu. Svi su ga, bez izuzetka, opisivali kao visokog, zgodnog, lepog i zavodljivog muskarca. Snimio je oko stotinu uloga u filmovima razlicitog zanra u studijima u Budimpesti, Becu, Berlinu i Parizu. Bio je ozenjen nemackom glumicom Fridl Suster.
Skrti biografski podaci jos kazu da je posle rata boravio u Jugoslaviji krace vreme, na snimanju domaceg filma „Dalmatinska svadba” gde je tumacio jednu od glavnih uloga. A onda je - kako navodi uporni tragac za zaboravljenim sudbinama Branislav A. Zorz u svojoj knjizi „Ingrata patria” („Nezahvalna otadzbina”) - Savezna komisija za pregled filmova, krajem septembra 1954. godine, donela odluku da se „na teritoriji FNRJ zabrani prikazivanje umetnickog kolor filma ‘Dalmatinska svadba’, koji je snimilo preduzece ‘Triglavfilm’ u koprodukciji s nemackim producentom ‘Hanzefilm’ iz Hamburga... jer su u filmu netacno prikazane prilike u nasoj zemlji, nasi ljudi i njihova shvatanja, kao i kulturne vrednosti nase zemlje. Sve ove negativne strane filma izazvale bi opravdano negodovanje nase javnosti...”
Bice, ipak, da je zabrana prikazivanja ovog filma a i pominjanje glavnog glumca pre posledica podatka da je Svetislav Ivan Petrovic za vreme rata igrao u nemackim filmovima. Istina, bile su to ljubavne price, ali tada se svetom pucalo i ginulo, milioni ljudi umirali su u gasnim komorama. Bilo je to vreme drugacijih suza, bez svilenih rupcica i od zaljubljenih jecaja zajapurenih obrascica.
Umro je u Parizu od raka u stomaku, a sahranjen 24. oktobra 1962. godine na minhenskom groblju Nordfridhof. Otac Mladen umro je 1933. godine u Novom Sadu, i to od srcane kapi vracajuci se iz bioskopa. Na Uspenskom groblju sahranjena mu je i majka kao i dvojica brace i dve sestre.
Lekar za zenske bolesti
Godine 2002. u Jugoslovenskoj kinoteci, povodom cetrdesetogodisnjice smrti jednog od nasih najvecih glumaca, prikazana su tri filma iz bogatog opusa Svetislava Ivana Petrovica, svi snimljeni za vreme Drugog svetskog rata, i to: „Kad bih bio bog”, „Evropa ne odgovara” i „Osudjen na zivot”.
Bio je (filmski) bog, Evropa mu je odusevljeno klicala i bio je osudjen na slavu. Kako i ne bi kad su se pred bioskopskim dvoranama diljem Evrope i Amerike razvlacili redovi za karte za svaki film u kome je igrao Ivan Petrovich. A uz njega, kao partnerke, tada cuvena Alisa Teri, Lujza Lagranz, Nita Naldi, Arlet Marsal... I naslovi filmova nisu bili nista manje privlacni, poput: „Gola zena”, „Tri strasti”, „Sirena Morgana”, „Viktorija i njen husar”, „Havajski cvet”, „Lekar za zenske bolesti”, „Seherezada”, „Libanska kastelanka”... Tako je, bar, bilo dvadesetih i tridesetih godina stoleca za nama.
Ipak, pricu o slavi naseg coveka a svetskog glumca mozda je ponajbolje osetiti kroz tekstove koje su reporteri „Politike”, septembra 1928. godine, napisali povodom njegovog boravka u Kraljevini Jugoslaviji. Nas najugledniji dnevnik zabelezio je bezmalo svaki trenutak Petrovicevog boravka u otadzbini. Ukratko prepricano, to je (otprilike) ovako izgledalo.
Sa Lili Dagover u filmu „Miljenik iz Senbruna”
Junak nase danasnje price krenuo je krajem avgusta 1928. godine iz Nice, gde je ziveo sa sestrom Natalijom i sestricem Dragutinom. Svojim automobilom, zutim „delazom”, put dugacak oko 2400 kilometara - preko jugoistocnog dela Francuske, Svajcarske, Austrije i Madjarske - savladao je za pet dana i u Novi Sad, gde mu je zivela porodica, prispeo 3. septembra. I to gotovo krijuci, posto ga je nestrpljiva masa sveta cekala na raznim stranama grada, vodjena svakojakim glasinama koje su se uzvitlale ulicama i sokacima varosi. Roditeljska kuca bila je blokirana, pa je odseo u hotelu „Kraljica Marija”.
Radoznalci su to brzo saznali, pa su sad drugi gosti hotela bili na mukama jer nisu mogli cestito ni da udju ni da izadju. Zandarmi su imali pune ruke posla.
Glavni dogadjaj ipak je trebalo da se odigra u Beogradu, gde je u vodecem prestonickom bioskopu „Kasina” bila zakazana premijera njegovog, po mnogima, najboljeg filma „Alahov vrt”.
Havajski cvet
Nikada Knez-Mihailova ulica u svojoj dugoj istoriji nije bila prazna kao u predvecerje tog 7. septembra 1928. godine. Sta se desilo s tolikim svetom koji je svako vece obavezno zaposedao svoj korzo?
Brojne kafane zvrjale su prazne, sladoledzije se dosadjivale pored kolica, cak su i kolporteri zamukli. Dosljak bi pomislio da je neka velika nevolja poterala Beogradjane s glavne ulice.
Medjutim, na drugom kraju grada, na zeleznickoj stanici, nije bilo mesta ni igla da padne. Nekoliko hiljada Beogradjana zaposelo je perone i koloseke ne obaziruci se mnogo na viku, pistaljke pa i kundake zandarma koji su pokusavali da (drugim) vozovima omoguce dolazak i odlazak. Mnogi putnici ostali su zaglavljeni u cekaonici stanicne zgrade bezuspesno pokusavajuci da se probiju do svog vagona.
Ludilo, nalik stampedu, nastalo je kad je odjeknuo glas da brzi voz iz Novog Sada ulazi na prvi kolosek drugog perona. Masa krece na tu stranu, a onda neki, po svoj prilici, saljivdzija uzvikuje da ce voz ipak prispeti na prvi peron. Svetina se povija, sudara, urlice. Sve dok ih kao samar ne umiri saopstenje da doticni brzi voz kasni 60 minuta. Huk razocaranja cuje se s onu stranu Save.
Sa Lilijan Elis u filmu „Oficir Njenog visocanstva”
Tacno u 18.40, izvestava saradnik „Politike”, u dnu koloseka pojavljuje se voz. Brzo se primicu dva velika fenjera na celu crne lokomotive. Masa se povija, ljulja, a onda grabi u susret vozu koji, sisteci i pisteci, ulazi u stanicu. Mnogi su zakrcili kolosek i ne zna se ko je na vecoj muci: zandarmi koji pokusavaju da rasciste kolosek ili masinovodja koji mora, da ne bi nekog zgazio, pre vremena da uspori. I brzi voz iz Novog Sada na kraju uspeva da stane. Svetina juri od vagona do vagona ne bi li u nekom od njih prepoznala toliko cekani lik. Uzalud. Sve neka obicna svakodnevna lica koja, dobro se to vidi, ne mogu da se nacude scenama koje su ih sacekale na beogradskoj zeleznickoj stanici.
A draga, toliko cekana licnost po svoj prilici zna sta ga ceka jer, uz pomoc zandarma i u pratnji sestara i dopisnika „Politike” iz Novog Sada, lukavo izlazi na drugu stranu voza i preko praznog perona hita ka izlazu. Jos malo i uspeo je. Ali, ni oni koji cekaju nisu posve naivni: ubrzo shvataju manevar svog idola i - pronalaze ga. Zandarmi vicu, psuju, udaraju, ali svetina to niti cuje niti oseca. Vazno je da je on tu, da ga vide. Mnogi se ne zadovoljavaju samo gledanjem: diraju ga, vuku, cupaju. Zandarmi, ipak, uspevaju da naprave kordon i pacenik glumac - tek zavrsio snimanje filma „Tri pacenika” - uspeva da se docepa stanicnog komesarijata gde jedna od njegovih sestara sa zaljenjem zakljucuje da je neko u onoj guzvi olaksao za paket sa njenim novim i skupim cipelama.
Seherezada
Ispred stanicne zgrade stigao je lepi zuti „delaz” koji je masa zacas opkolila. Znaju da je to Petrovicev automobil, s njim je stigao cak iz Nice. Ali i on, Petrovic, zna u kom grmu lezi zec te, krisom, seda u drugi automobil. Balkanskom ulicom stize u hotel „Srpski kralj” gde je red da se osvezi i presvuce posto ga u zgradi „Politike” u Poenkareovoj (danas Makedonskoj) ulici u 19.00 sati ceka direktor Vladislav Ribnikar, koji mu je i priredio dolazak u Beograd.
A ispred „Politike” haos veci nego na zeleznickoj stanici. Svetina se trza na svaki zvuk automobilskog motora. Te on je, te nije, te sad ce, te nece. Svetska zvezda svetski stize sa zakasnjenjem, u 20.00. U dnu ulice pojavljuje se zuta limuzina i lagano klizi kroz masu ruku i uzgibanih tela. Neka decurlija uspela su da se popnu i na krov automobila. Zacudo, on ne staje ispred ulaza u „Politiku” nego nastavlja dalje, u obliznju Hilandarsku ulicu. Rep mase juri za njim, sve dalje i dalje. Do uzvika nekog da je glumac, sad vec prevarant, pred „Politikom”, da je izisao iz malog plavog automobila. Mnogi psuju sami sebe jer su vec drugi put naseli na isti trik, ali uredno jure natrag.
„Politikin” reporter u stopu prati gosta i belezi da se on „lep, nasmejan i pomalo zbunjen penje uz stepenice”. Mnoge devojke koje su krisom uspele da udju u zgradu „Politike” stavljaju svoje namirisane svilene maramice po stepenicama i on gazi preko njih. Jedna od njih, vestija i odvaznija, iznenada mu priskace i, dok dlanom o dlan, iz dzepa njegovog sakoa izvlaci svilenu maramicu i nestaje. Kakav plen, ljubomorno sikcu druge.
Pred zgradom „Politike” masa klice i zahteva da se pojavi, da ga vide. Na bezbednoj udaljenosti od gomile obozavalaca, Ivan Petrovich im, ne skidajuci osmeh, odmahuje i ubrzo nestaje. Zuri na svecanu veceru u hotelu „Palas”, gde prestonicki krem moze lagodno da ga vidi i cuje, a uporniji i da mu stisnu ruku.
Tri strasti
Sutradan umalo da dodje do tragedije. Zuti „delaz” lagano je isao Skopljanskom ulicom i najednom se ispred njega bacila jedna sasvim mlada devojka. Da sofer nije bio priseban i u poslednjem trenutku svom snagom zgazio kocnicu, ko zna sta bi bilo. A kad se „delaz” zaustavio, devojka je ustala kao da nista nije bilo i pritrcala automobilu:
„Politikin” fotoreporter pratio je svaki korak Svetislava Ivana Petrovica
- Htela sam samo da te vidim! Sad mogu da umrem! - uzviknula je kao u transu i otrcala niz ulicu.
Mada se pratnja iz sve snage trudila da od radoznalih sakrije kuda ce glumac proci, sve je bilo uzalud. Kad god i gde god bi ga neko video, vest bi za tili cas obletela sve okolne ulice i sokake i on bi se nasao okruzen masom obozavalaca. Verovatno niko dotad u Jugoslaviji nije dao toliko autograma, ali se o jednom danima prepricavalo. Naime, neki promucurni trgovac je u toj opstoj guzvi uspeo da na potpis poturi pripremljen reklamni slogan: „Od svoga detinjstva hranio sam se virolom i zato sam tako mlad i lep!” Istoga dana u Beogradu vise nije bilo moguce naci ovu, ‘ajde da kazemo, lekovitu namirnicu.
Naravno, dobru priliku videli su i mnogi krojaci i trgovci tako da je nas junak bio zatrpan svakojakim ponudama da nosi to i to odelo, te i te cipele, taj i taj sesir. A kad se proculo da ce na Carevoj cupriji prisustvovati konjickim trkama, tamo su stigli i oni koji, da oproste, nisu razlikovali konja od magarca. Nas a svetski slavan glumac zauzeo je jednu lozu sa svojim sestrama i, naravno, novinarima, a izvestac „Politike” zabelezio je da je tu ostao sve vreme dok su pored njega, ne obaziruci se na zbivanja na trkackoj stazi, defilovali svi, od najmladjih do sedobradih uvazenika. Fotografisali su ga neprestance i profesionalci i amateri. Za nepun sat potpisao je nekoliko stotina karata.
Jednom umalo da lose prodje. Nenajavljen je stigao u tada elitni restoran „Ruska lira” i, normalno, svi prisutni su ga odmah opkolili. Ne bas svi, za praznim stolovima ostali su uvredjeni kavaljeri cije su dame, bez mnogo obzira, odjurile prema svom idolu. Da nije bilo nekih razumnijih, ko zna kako bi se sve zavrsilo. Ne zna se, medjutim, kako su doticne dame prosle kod kuce.
Alahov vrt
Tih dana se po celom Beogradu samo o njemu pricalo: i po kafanama, i na ulici, i po skolama. Za 12. septembar uvece u bioskopu „Kasina” zakazana je premijera njegovog filma „Alahov vrt”. Masa sveta je pred bioskopom satima cekala dolazak junaka „pokretnih slika”. Jasno, karata odavno nije bilo ni za lek, cak ni kod tapkarosa, jer takva prilika jednostavno nema cenu. U sali okicenoj cvecem vrilo je kao u kotlu.
Svetlo se vec ugasilo, a od junaka filma i heroja gledalaca ni traga ni glasa. Tek kad je huk razocaranja poceo da natkriljuje i samo filmsko platno, zasjao je reflektor i iz loze se razlio mlecnobeli osmeh Svetislava Ivana Petrovica. Publika je u delirijumu koji se na trenutak prekida pocetkom filma, a onda nastavlja jer njihov junak, koji je tu medju njima, nadmocno savladjuje jednu po jednu prepreku.
Svim srcem i svom dusom publika ucestvuje u radnji filma. Ona pati sa svojim ljubimcem, ona ljubi kad je on zaljubljen, ona ucestvuje, ne stedeci dlanove, u svakom njegovom poljupcu, makar i ovlasnom.
Medjutim, glumac nije sacekao (srecni) kraj filma, verovatno se uplasio neobuzdanih izliva svojih poklonika. Jedna ozbiljna dama, zabelezeno je, bogato je nagradila konobara da joj da casu iz koje je glumac pio vodu za vreme prikazivanja svojih (celuloidnih) pustolovina...
Novine su tih dana zabelezile i da je posetio Paracin, Jagodinu i Zagreb. I svuda ispisale gotovo istovetnu pricu o nezapamcenom doceku filmskog junaka. Doceku kakav zadugo nije zabelezen i o kome su mogli samo da sanjaju drugi glumci ovih prostora koji su i u Evropi bili znacajna imena, poput: Stefice Vidacic, Ide Kravanje (danas najprepoznatljivije iz ukrstenica kao Ita Rina), Bube Jeremic, Keti Nadj, jednog Ljube Stanojevica, Ljubomira Bajina ili Mike Simonovica... Jednostavno, Svetislav Ivan Petrovic bio je tada neprikosnoveni superstar.
Petar Milatovic
Fotografije Arhiva Jugoslovenske kinoteke
link
Kad je svet slavio Svetislava
Mnogi zaljubljenici u film danas ce, bez po muke, izdiktirati mnostvo podataka o jednom Rudolfu Valentinu ili Ramonu Navaru, glasovitim filmskim zavodnicima. Retko ko ce se setiti Svetislava Ivana Petrovica, lepog sina novosadskog krojaca i najomiljenijeg ljubavnika francuskog filma. Da li je nepravedno zaboravljen?!
Lice za kojim je u mraku bioskopskih dvorana uzdisalo na desetine hiljada obozavateljki.
Bio je lep kao greh. Bio je i omiljen kao malo ko s ovih prostora, a devojke su na stepenista kojima je trebalo da prodje znale da prostru svoje namirisane svilene maramice. Jedino ga policija nije mnogo volela jer je tada kao nikad imala pune ruke posla i pendreka.
Uostalom, tako je i prilicilo jednom od najglasovitijih filmskih zavodnika na svetu. Nije se znalo da li su u mraku bioskopske dvorane glasniji uzdasi i vlaznije maramice kad se pojavi on, ili je ta slava pripadala jednom Rudolfu Valentinu ili Ramonu Navaru. Jednostavno, dame su ludovale za njim, toliko da je u centru Beograda zabelezena i scena kad se jedna devojka bacila pred njegov automobil verujuci da je to „jedina prava prilika da ga vidim uzivo, a posle mogu i da umrem”.
Njegovo ime bilo je Svetislav Petrovic mada je s filmskog platna znan jedino kao Ivan Petrovich, posto je to - po misljenju bioskopskih mogula - bilo mnogo lakse za izgovor. Ipak, svoje fotografije uvek je potpisivao cirilicom. Kad mu je dojadilo da ga u Zapadnoj Evropi smatraju Madjarom, pisao je ocu Mladenu, uglednom novosadskom trgovcu, da to opovrgne sto je ovaj i ucinio u tekstu koji je 4. februara 1928. godine objavila „Politika”, list izuzetno vazan za neposredno upoznavanje ovdasnjeg gradjanstva s likom i delom glumca Petrovica.
Kad bih bio bog
U kratkoj enciklopedijskoj belesci moze se procitati da je rodjen u Novom Sadu 1. januara 1894. godine i da je bio prvi Srbin koji je izmedju dva svetska rata stekao slavu na filmskom platnu. Skolovao se u Novom Sadu a u Budimpesti studirao politehniku, ali je ubrzo napustio studije i posvetio se glumi. Debitovao je u filmu Mihalja Kertisa „Natcovek”, a kad se pojavio zvucni film stekao je svetsku slavu. Svi su ga, bez izuzetka, opisivali kao visokog, zgodnog, lepog i zavodljivog muskarca. Snimio je oko stotinu uloga u filmovima razlicitog zanra u studijima u Budimpesti, Becu, Berlinu i Parizu. Bio je ozenjen nemackom glumicom Fridl Suster.
Skrti biografski podaci jos kazu da je posle rata boravio u Jugoslaviji krace vreme, na snimanju domaceg filma „Dalmatinska svadba” gde je tumacio jednu od glavnih uloga. A onda je - kako navodi uporni tragac za zaboravljenim sudbinama Branislav A. Zorz u svojoj knjizi „Ingrata patria” („Nezahvalna otadzbina”) - Savezna komisija za pregled filmova, krajem septembra 1954. godine, donela odluku da se „na teritoriji FNRJ zabrani prikazivanje umetnickog kolor filma ‘Dalmatinska svadba’, koji je snimilo preduzece ‘Triglavfilm’ u koprodukciji s nemackim producentom ‘Hanzefilm’ iz Hamburga... jer su u filmu netacno prikazane prilike u nasoj zemlji, nasi ljudi i njihova shvatanja, kao i kulturne vrednosti nase zemlje. Sve ove negativne strane filma izazvale bi opravdano negodovanje nase javnosti...”
Bice, ipak, da je zabrana prikazivanja ovog filma a i pominjanje glavnog glumca pre posledica podatka da je Svetislav Ivan Petrovic za vreme rata igrao u nemackim filmovima. Istina, bile su to ljubavne price, ali tada se svetom pucalo i ginulo, milioni ljudi umirali su u gasnim komorama. Bilo je to vreme drugacijih suza, bez svilenih rupcica i od zaljubljenih jecaja zajapurenih obrascica.
Umro je u Parizu od raka u stomaku, a sahranjen 24. oktobra 1962. godine na minhenskom groblju Nordfridhof. Otac Mladen umro je 1933. godine u Novom Sadu, i to od srcane kapi vracajuci se iz bioskopa. Na Uspenskom groblju sahranjena mu je i majka kao i dvojica brace i dve sestre.
Lekar za zenske bolesti
Godine 2002. u Jugoslovenskoj kinoteci, povodom cetrdesetogodisnjice smrti jednog od nasih najvecih glumaca, prikazana su tri filma iz bogatog opusa Svetislava Ivana Petrovica, svi snimljeni za vreme Drugog svetskog rata, i to: „Kad bih bio bog”, „Evropa ne odgovara” i „Osudjen na zivot”.
Bio je (filmski) bog, Evropa mu je odusevljeno klicala i bio je osudjen na slavu. Kako i ne bi kad su se pred bioskopskim dvoranama diljem Evrope i Amerike razvlacili redovi za karte za svaki film u kome je igrao Ivan Petrovich. A uz njega, kao partnerke, tada cuvena Alisa Teri, Lujza Lagranz, Nita Naldi, Arlet Marsal... I naslovi filmova nisu bili nista manje privlacni, poput: „Gola zena”, „Tri strasti”, „Sirena Morgana”, „Viktorija i njen husar”, „Havajski cvet”, „Lekar za zenske bolesti”, „Seherezada”, „Libanska kastelanka”... Tako je, bar, bilo dvadesetih i tridesetih godina stoleca za nama.
Ipak, pricu o slavi naseg coveka a svetskog glumca mozda je ponajbolje osetiti kroz tekstove koje su reporteri „Politike”, septembra 1928. godine, napisali povodom njegovog boravka u Kraljevini Jugoslaviji. Nas najugledniji dnevnik zabelezio je bezmalo svaki trenutak Petrovicevog boravka u otadzbini. Ukratko prepricano, to je (otprilike) ovako izgledalo.
Sa Lili Dagover u filmu „Miljenik iz Senbruna”
Junak nase danasnje price krenuo je krajem avgusta 1928. godine iz Nice, gde je ziveo sa sestrom Natalijom i sestricem Dragutinom. Svojim automobilom, zutim „delazom”, put dugacak oko 2400 kilometara - preko jugoistocnog dela Francuske, Svajcarske, Austrije i Madjarske - savladao je za pet dana i u Novi Sad, gde mu je zivela porodica, prispeo 3. septembra. I to gotovo krijuci, posto ga je nestrpljiva masa sveta cekala na raznim stranama grada, vodjena svakojakim glasinama koje su se uzvitlale ulicama i sokacima varosi. Roditeljska kuca bila je blokirana, pa je odseo u hotelu „Kraljica Marija”.
Radoznalci su to brzo saznali, pa su sad drugi gosti hotela bili na mukama jer nisu mogli cestito ni da udju ni da izadju. Zandarmi su imali pune ruke posla.
Glavni dogadjaj ipak je trebalo da se odigra u Beogradu, gde je u vodecem prestonickom bioskopu „Kasina” bila zakazana premijera njegovog, po mnogima, najboljeg filma „Alahov vrt”.
Havajski cvet
Nikada Knez-Mihailova ulica u svojoj dugoj istoriji nije bila prazna kao u predvecerje tog 7. septembra 1928. godine. Sta se desilo s tolikim svetom koji je svako vece obavezno zaposedao svoj korzo?
Brojne kafane zvrjale su prazne, sladoledzije se dosadjivale pored kolica, cak su i kolporteri zamukli. Dosljak bi pomislio da je neka velika nevolja poterala Beogradjane s glavne ulice.
Medjutim, na drugom kraju grada, na zeleznickoj stanici, nije bilo mesta ni igla da padne. Nekoliko hiljada Beogradjana zaposelo je perone i koloseke ne obaziruci se mnogo na viku, pistaljke pa i kundake zandarma koji su pokusavali da (drugim) vozovima omoguce dolazak i odlazak. Mnogi putnici ostali su zaglavljeni u cekaonici stanicne zgrade bezuspesno pokusavajuci da se probiju do svog vagona.
Ludilo, nalik stampedu, nastalo je kad je odjeknuo glas da brzi voz iz Novog Sada ulazi na prvi kolosek drugog perona. Masa krece na tu stranu, a onda neki, po svoj prilici, saljivdzija uzvikuje da ce voz ipak prispeti na prvi peron. Svetina se povija, sudara, urlice. Sve dok ih kao samar ne umiri saopstenje da doticni brzi voz kasni 60 minuta. Huk razocaranja cuje se s onu stranu Save.
Sa Lilijan Elis u filmu „Oficir Njenog visocanstva”
Tacno u 18.40, izvestava saradnik „Politike”, u dnu koloseka pojavljuje se voz. Brzo se primicu dva velika fenjera na celu crne lokomotive. Masa se povija, ljulja, a onda grabi u susret vozu koji, sisteci i pisteci, ulazi u stanicu. Mnogi su zakrcili kolosek i ne zna se ko je na vecoj muci: zandarmi koji pokusavaju da rasciste kolosek ili masinovodja koji mora, da ne bi nekog zgazio, pre vremena da uspori. I brzi voz iz Novog Sada na kraju uspeva da stane. Svetina juri od vagona do vagona ne bi li u nekom od njih prepoznala toliko cekani lik. Uzalud. Sve neka obicna svakodnevna lica koja, dobro se to vidi, ne mogu da se nacude scenama koje su ih sacekale na beogradskoj zeleznickoj stanici.
A draga, toliko cekana licnost po svoj prilici zna sta ga ceka jer, uz pomoc zandarma i u pratnji sestara i dopisnika „Politike” iz Novog Sada, lukavo izlazi na drugu stranu voza i preko praznog perona hita ka izlazu. Jos malo i uspeo je. Ali, ni oni koji cekaju nisu posve naivni: ubrzo shvataju manevar svog idola i - pronalaze ga. Zandarmi vicu, psuju, udaraju, ali svetina to niti cuje niti oseca. Vazno je da je on tu, da ga vide. Mnogi se ne zadovoljavaju samo gledanjem: diraju ga, vuku, cupaju. Zandarmi, ipak, uspevaju da naprave kordon i pacenik glumac - tek zavrsio snimanje filma „Tri pacenika” - uspeva da se docepa stanicnog komesarijata gde jedna od njegovih sestara sa zaljenjem zakljucuje da je neko u onoj guzvi olaksao za paket sa njenim novim i skupim cipelama.
Seherezada
Ispred stanicne zgrade stigao je lepi zuti „delaz” koji je masa zacas opkolila. Znaju da je to Petrovicev automobil, s njim je stigao cak iz Nice. Ali i on, Petrovic, zna u kom grmu lezi zec te, krisom, seda u drugi automobil. Balkanskom ulicom stize u hotel „Srpski kralj” gde je red da se osvezi i presvuce posto ga u zgradi „Politike” u Poenkareovoj (danas Makedonskoj) ulici u 19.00 sati ceka direktor Vladislav Ribnikar, koji mu je i priredio dolazak u Beograd.
A ispred „Politike” haos veci nego na zeleznickoj stanici. Svetina se trza na svaki zvuk automobilskog motora. Te on je, te nije, te sad ce, te nece. Svetska zvezda svetski stize sa zakasnjenjem, u 20.00. U dnu ulice pojavljuje se zuta limuzina i lagano klizi kroz masu ruku i uzgibanih tela. Neka decurlija uspela su da se popnu i na krov automobila. Zacudo, on ne staje ispred ulaza u „Politiku” nego nastavlja dalje, u obliznju Hilandarsku ulicu. Rep mase juri za njim, sve dalje i dalje. Do uzvika nekog da je glumac, sad vec prevarant, pred „Politikom”, da je izisao iz malog plavog automobila. Mnogi psuju sami sebe jer su vec drugi put naseli na isti trik, ali uredno jure natrag.
„Politikin” reporter u stopu prati gosta i belezi da se on „lep, nasmejan i pomalo zbunjen penje uz stepenice”. Mnoge devojke koje su krisom uspele da udju u zgradu „Politike” stavljaju svoje namirisane svilene maramice po stepenicama i on gazi preko njih. Jedna od njih, vestija i odvaznija, iznenada mu priskace i, dok dlanom o dlan, iz dzepa njegovog sakoa izvlaci svilenu maramicu i nestaje. Kakav plen, ljubomorno sikcu druge.
Pred zgradom „Politike” masa klice i zahteva da se pojavi, da ga vide. Na bezbednoj udaljenosti od gomile obozavalaca, Ivan Petrovich im, ne skidajuci osmeh, odmahuje i ubrzo nestaje. Zuri na svecanu veceru u hotelu „Palas”, gde prestonicki krem moze lagodno da ga vidi i cuje, a uporniji i da mu stisnu ruku.
Tri strasti
Sutradan umalo da dodje do tragedije. Zuti „delaz” lagano je isao Skopljanskom ulicom i najednom se ispred njega bacila jedna sasvim mlada devojka. Da sofer nije bio priseban i u poslednjem trenutku svom snagom zgazio kocnicu, ko zna sta bi bilo. A kad se „delaz” zaustavio, devojka je ustala kao da nista nije bilo i pritrcala automobilu:
„Politikin” fotoreporter pratio je svaki korak Svetislava Ivana Petrovica
- Htela sam samo da te vidim! Sad mogu da umrem! - uzviknula je kao u transu i otrcala niz ulicu.
Mada se pratnja iz sve snage trudila da od radoznalih sakrije kuda ce glumac proci, sve je bilo uzalud. Kad god i gde god bi ga neko video, vest bi za tili cas obletela sve okolne ulice i sokake i on bi se nasao okruzen masom obozavalaca. Verovatno niko dotad u Jugoslaviji nije dao toliko autograma, ali se o jednom danima prepricavalo. Naime, neki promucurni trgovac je u toj opstoj guzvi uspeo da na potpis poturi pripremljen reklamni slogan: „Od svoga detinjstva hranio sam se virolom i zato sam tako mlad i lep!” Istoga dana u Beogradu vise nije bilo moguce naci ovu, ‘ajde da kazemo, lekovitu namirnicu.
Naravno, dobru priliku videli su i mnogi krojaci i trgovci tako da je nas junak bio zatrpan svakojakim ponudama da nosi to i to odelo, te i te cipele, taj i taj sesir. A kad se proculo da ce na Carevoj cupriji prisustvovati konjickim trkama, tamo su stigli i oni koji, da oproste, nisu razlikovali konja od magarca. Nas a svetski slavan glumac zauzeo je jednu lozu sa svojim sestrama i, naravno, novinarima, a izvestac „Politike” zabelezio je da je tu ostao sve vreme dok su pored njega, ne obaziruci se na zbivanja na trkackoj stazi, defilovali svi, od najmladjih do sedobradih uvazenika. Fotografisali su ga neprestance i profesionalci i amateri. Za nepun sat potpisao je nekoliko stotina karata.
Jednom umalo da lose prodje. Nenajavljen je stigao u tada elitni restoran „Ruska lira” i, normalno, svi prisutni su ga odmah opkolili. Ne bas svi, za praznim stolovima ostali su uvredjeni kavaljeri cije su dame, bez mnogo obzira, odjurile prema svom idolu. Da nije bilo nekih razumnijih, ko zna kako bi se sve zavrsilo. Ne zna se, medjutim, kako su doticne dame prosle kod kuce.
Alahov vrt
Tih dana se po celom Beogradu samo o njemu pricalo: i po kafanama, i na ulici, i po skolama. Za 12. septembar uvece u bioskopu „Kasina” zakazana je premijera njegovog filma „Alahov vrt”. Masa sveta je pred bioskopom satima cekala dolazak junaka „pokretnih slika”. Jasno, karata odavno nije bilo ni za lek, cak ni kod tapkarosa, jer takva prilika jednostavno nema cenu. U sali okicenoj cvecem vrilo je kao u kotlu.
Svetlo se vec ugasilo, a od junaka filma i heroja gledalaca ni traga ni glasa. Tek kad je huk razocaranja poceo da natkriljuje i samo filmsko platno, zasjao je reflektor i iz loze se razlio mlecnobeli osmeh Svetislava Ivana Petrovica. Publika je u delirijumu koji se na trenutak prekida pocetkom filma, a onda nastavlja jer njihov junak, koji je tu medju njima, nadmocno savladjuje jednu po jednu prepreku.
Svim srcem i svom dusom publika ucestvuje u radnji filma. Ona pati sa svojim ljubimcem, ona ljubi kad je on zaljubljen, ona ucestvuje, ne stedeci dlanove, u svakom njegovom poljupcu, makar i ovlasnom.
Medjutim, glumac nije sacekao (srecni) kraj filma, verovatno se uplasio neobuzdanih izliva svojih poklonika. Jedna ozbiljna dama, zabelezeno je, bogato je nagradila konobara da joj da casu iz koje je glumac pio vodu za vreme prikazivanja svojih (celuloidnih) pustolovina...
Novine su tih dana zabelezile i da je posetio Paracin, Jagodinu i Zagreb. I svuda ispisale gotovo istovetnu pricu o nezapamcenom doceku filmskog junaka. Doceku kakav zadugo nije zabelezen i o kome su mogli samo da sanjaju drugi glumci ovih prostora koji su i u Evropi bili znacajna imena, poput: Stefice Vidacic, Ide Kravanje (danas najprepoznatljivije iz ukrstenica kao Ita Rina), Bube Jeremic, Keti Nadj, jednog Ljube Stanojevica, Ljubomira Bajina ili Mike Simonovica... Jednostavno, Svetislav Ivan Petrovic bio je tada neprikosnoveni superstar.
Petar Milatovic
Fotografije Arhiva Jugoslovenske kinoteke
link