Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 18:29:42 GMT -5
Ima li jos pojedinaca u drustvu?
Obala utopije
Britanski pisac Tom Stopard (sire poznat kao scenarista filma „Zaljubljeni Sekspir”) u drami „Obala utopije” postavlja pitanje smisla politicke borbe. Ova predstava je pozorisni dogadjaj sezone u Njujorku i Londonu, a od sledece godine u Moskvi. Kroz pricu o ruskim buntovnicima iz 19. veka koji su delovali pre Lenjina i velike socijalne revolucije 1918. godine, on porucuje: Napustimo anticki san o idealnom drustvu - ne postoji takvo mesto, zato se taj san i zove utopija
Ilustrovala Svetlana Knezevic
Mozemo se zapitati kako to da bilo koga, a pogotovo americku publiku, zanima ruska predrevolucionarna misao.
Kako se dogodilo da predstava s tom temom u danasnjem vremenu ravnodusnosti, cinizma i malogradjanskog spokoja, postane hit?
Da vidimo prvo o cemu se radi u predstavi.
Carska Rusija bila je zaostala feudalna (u „Utopiji” kazu robovlasnicka) drzava u kojoj su vlasnici zemlje posedovali po nekoliko hiljada obespravljenih „dusa”, to jest kmetova. U njoj je vladala carska tiranija, jaka policija i cenzura. Pobunu dekabrista, 14. decembra (otud dekabristi) 1825. godine u Sankt Peterburgu, koji su ustali protiv carskog samodrzavlja i feudalnog sistema, car Nikolaj I surovo je ugusio. Obesio je sve vodje, a ostale poslao na robiju i progonstvo. Ovaj dogadjaj i stanje u Rusiji izazvali su kod ruskih intelektualaca buntovnicki gnev. Oni pocinju pripreme za revoluciju kojom bi se ukinulo kmetstvo i u Rusiju uvela demokratija.
Duhovni otac tog revolucionarnog pokreta bio je Aleksandar Ivanovic Herzen (1812-1870), filozof (sledbenik Hegela i Fojerbaha) i knjizevnik. Imao je samo 22 godine kad je uhapsen i osudjen na sest godina zatvora. Godine 1847. napustio je Rusiju u koju se vise nije vratio. Ziveo je u Parizu i Londonu gde je osnovao rusku stampariju i izdavao casopis „Zvono” koji je ilegalno rasturan po Rusiji. Tekstovi u „Zvonu” imali su ogroman uticaj na razvoj ruske revolucionarne misli i pokreta. Herzenov dom u inostranstvu bio je srediste okupljanja buntovnika.
Buntovnici zbog snova
U komadu se pojavljuju i druge licnosti vazne za rusku revoluciju (koje u svom nezavrsenom romanu „Zli dusi” pominje i veliki Fjodor Dostojevski): Visarion Belinski, uticajni knjizevni kriticar, clan „Naprednog kruzoka” - zalagao se da knjizevnici budu nosioci drustvenih promena zbog cega je bio na meti carske tajne policije. Kad mu je 1847. godine dozvoljeno da, zbog bolesti, ode u inostranstvo, u Herzenovom stanu sreo se s prijateljima koji su ga nagovarali da ostane s njima, ali on je to odbio i vratio se u Rusiju iako je bio na spisku za hapsenje. Tu je i Nikolaj Cernisevski, knjizevnik. U romanu „Sta da se radi” on je otvoreno pozivao kmetove na revoluciju zbog cega je bio osudjen i prognan u Sibir. Zatim pesnik Nikolaj Ogarov, jedan od osnivaca revolucionarnog udruzenja „Zemlja i sloboda”, koji je utamnicen, a potom izgnan iz Rusije. Kao njihov oponent, pojavljuje se knjizevnik Ivan Turgenjev, tvorac izraza suvisni covek. On je pod ovim podrazumevao osecajnog plemica intelektualca, sposobnog za umovanje, ali ne i za praktican zivot, a kamoli za drustveni pokret.
I, naravno, Mihail Bakunjin, plemic, revolucionar i anarhista koji je dizao ustanke po Evropi i velicanstveno bezao iz zatvora. Kroz njegov lik u komadu se postavlja pitanje da li su revolucionari bili osvesceni pojedinci koji su znali vise i videli dalje od drugih ili je njihov revolucionarni zar odraz zelje za pustolovinom i potrebe da se bude „neko”.
Pisac „Utopije” ne veruje u politicku borbu. Kako se provlaci kroz predstavu - svaka velika revolucija do sada dovela je do diktature i totalitarizma.
Vec smo se zapitali zasto bi zbog teme ruske revolucije ljudi hrlili u pozoriste. Ali, ovaj komad nije samo o tome. Tu se vise postavlja pitanje veze pojedinca i drustva, odnosno pitanje gde su nestale licnosti i zasto misleci pojedinci vise nemaju nikakav uticaj u drustvu, dok su neki prosecni ljudi postali glavni krojaci sudbina i vrednosti. Cini se da Tom Stopard posebno zali za vremenom kad su ti uticajni pojedinci bili filozofi, knjizevnici i pesnici. U epizodi kad Belinski odlucuje da se vrati u Rusiju iako ga tamo ceka zatvor, on kaze: Idem tamo gde se moja rec cuje. Nekada davno, bilo je licnosti cija je rec imala uticaja, pojedinaca cije su misli pokretale ljude, bilo je ljudi koji su u nesto verovali. Mozda je popularnost ove predstave ceznja za junacima spremnim na zrtvu zbog snova i dokaz da prolazi vreme kad se verovalo da je teznja ka maloj, licnoj sreci najvise sto mozemo da ucinimo za sebe i druge.
Kako se pravi hit?
Da li je dovoljan ozbiljan sadrzaj (u slucaju „Utopije” - ideali, snovi, sudbina domovine, uloga pojedinca) da se o jednoj predstavi toliko prica i pise? Svakako ne. To je samo pocetak. Da bi se napravio hit potrebno je ubaciti istorijske licnosti cije ce se biografije mastovito umutiti uz dodavanje pikantnih detalja (obavezne su ljubavne izdaje i trouglovi, a pozeljne gej epizode). Treba uneti delove krimi price i zaciniti pokojom golisavom scenom. Sve to upakovati odlicnom produkcijom i dati uloge poznatim zvezdama (Bakunjina u njujorskoj predstavi igra Itan Houk, a pojavljuju se i glumci iz serije „Seks i grad”). Publika ne zeli da je smatrate plitkom i glupom, ali zeli i da se zabavi. To je provereni recept koji je Den Braun postavio u „Da Vincijevom kodu”: „Pametna” tema, istorijska gradja, intriga, erotika i delovi trilera. To je radio i Sekspir, pa... Kako vam drago.
Slobodanka Lazarevic
link
Obala utopije
Britanski pisac Tom Stopard (sire poznat kao scenarista filma „Zaljubljeni Sekspir”) u drami „Obala utopije” postavlja pitanje smisla politicke borbe. Ova predstava je pozorisni dogadjaj sezone u Njujorku i Londonu, a od sledece godine u Moskvi. Kroz pricu o ruskim buntovnicima iz 19. veka koji su delovali pre Lenjina i velike socijalne revolucije 1918. godine, on porucuje: Napustimo anticki san o idealnom drustvu - ne postoji takvo mesto, zato se taj san i zove utopija
Ilustrovala Svetlana Knezevic
Mozemo se zapitati kako to da bilo koga, a pogotovo americku publiku, zanima ruska predrevolucionarna misao.
Kako se dogodilo da predstava s tom temom u danasnjem vremenu ravnodusnosti, cinizma i malogradjanskog spokoja, postane hit?
Da vidimo prvo o cemu se radi u predstavi.
Carska Rusija bila je zaostala feudalna (u „Utopiji” kazu robovlasnicka) drzava u kojoj su vlasnici zemlje posedovali po nekoliko hiljada obespravljenih „dusa”, to jest kmetova. U njoj je vladala carska tiranija, jaka policija i cenzura. Pobunu dekabrista, 14. decembra (otud dekabristi) 1825. godine u Sankt Peterburgu, koji su ustali protiv carskog samodrzavlja i feudalnog sistema, car Nikolaj I surovo je ugusio. Obesio je sve vodje, a ostale poslao na robiju i progonstvo. Ovaj dogadjaj i stanje u Rusiji izazvali su kod ruskih intelektualaca buntovnicki gnev. Oni pocinju pripreme za revoluciju kojom bi se ukinulo kmetstvo i u Rusiju uvela demokratija.
Duhovni otac tog revolucionarnog pokreta bio je Aleksandar Ivanovic Herzen (1812-1870), filozof (sledbenik Hegela i Fojerbaha) i knjizevnik. Imao je samo 22 godine kad je uhapsen i osudjen na sest godina zatvora. Godine 1847. napustio je Rusiju u koju se vise nije vratio. Ziveo je u Parizu i Londonu gde je osnovao rusku stampariju i izdavao casopis „Zvono” koji je ilegalno rasturan po Rusiji. Tekstovi u „Zvonu” imali su ogroman uticaj na razvoj ruske revolucionarne misli i pokreta. Herzenov dom u inostranstvu bio je srediste okupljanja buntovnika.
Buntovnici zbog snova
U komadu se pojavljuju i druge licnosti vazne za rusku revoluciju (koje u svom nezavrsenom romanu „Zli dusi” pominje i veliki Fjodor Dostojevski): Visarion Belinski, uticajni knjizevni kriticar, clan „Naprednog kruzoka” - zalagao se da knjizevnici budu nosioci drustvenih promena zbog cega je bio na meti carske tajne policije. Kad mu je 1847. godine dozvoljeno da, zbog bolesti, ode u inostranstvo, u Herzenovom stanu sreo se s prijateljima koji su ga nagovarali da ostane s njima, ali on je to odbio i vratio se u Rusiju iako je bio na spisku za hapsenje. Tu je i Nikolaj Cernisevski, knjizevnik. U romanu „Sta da se radi” on je otvoreno pozivao kmetove na revoluciju zbog cega je bio osudjen i prognan u Sibir. Zatim pesnik Nikolaj Ogarov, jedan od osnivaca revolucionarnog udruzenja „Zemlja i sloboda”, koji je utamnicen, a potom izgnan iz Rusije. Kao njihov oponent, pojavljuje se knjizevnik Ivan Turgenjev, tvorac izraza suvisni covek. On je pod ovim podrazumevao osecajnog plemica intelektualca, sposobnog za umovanje, ali ne i za praktican zivot, a kamoli za drustveni pokret.
I, naravno, Mihail Bakunjin, plemic, revolucionar i anarhista koji je dizao ustanke po Evropi i velicanstveno bezao iz zatvora. Kroz njegov lik u komadu se postavlja pitanje da li su revolucionari bili osvesceni pojedinci koji su znali vise i videli dalje od drugih ili je njihov revolucionarni zar odraz zelje za pustolovinom i potrebe da se bude „neko”.
Pisac „Utopije” ne veruje u politicku borbu. Kako se provlaci kroz predstavu - svaka velika revolucija do sada dovela je do diktature i totalitarizma.
Vec smo se zapitali zasto bi zbog teme ruske revolucije ljudi hrlili u pozoriste. Ali, ovaj komad nije samo o tome. Tu se vise postavlja pitanje veze pojedinca i drustva, odnosno pitanje gde su nestale licnosti i zasto misleci pojedinci vise nemaju nikakav uticaj u drustvu, dok su neki prosecni ljudi postali glavni krojaci sudbina i vrednosti. Cini se da Tom Stopard posebno zali za vremenom kad su ti uticajni pojedinci bili filozofi, knjizevnici i pesnici. U epizodi kad Belinski odlucuje da se vrati u Rusiju iako ga tamo ceka zatvor, on kaze: Idem tamo gde se moja rec cuje. Nekada davno, bilo je licnosti cija je rec imala uticaja, pojedinaca cije su misli pokretale ljude, bilo je ljudi koji su u nesto verovali. Mozda je popularnost ove predstave ceznja za junacima spremnim na zrtvu zbog snova i dokaz da prolazi vreme kad se verovalo da je teznja ka maloj, licnoj sreci najvise sto mozemo da ucinimo za sebe i druge.
Kako se pravi hit?
Da li je dovoljan ozbiljan sadrzaj (u slucaju „Utopije” - ideali, snovi, sudbina domovine, uloga pojedinca) da se o jednoj predstavi toliko prica i pise? Svakako ne. To je samo pocetak. Da bi se napravio hit potrebno je ubaciti istorijske licnosti cije ce se biografije mastovito umutiti uz dodavanje pikantnih detalja (obavezne su ljubavne izdaje i trouglovi, a pozeljne gej epizode). Treba uneti delove krimi price i zaciniti pokojom golisavom scenom. Sve to upakovati odlicnom produkcijom i dati uloge poznatim zvezdama (Bakunjina u njujorskoj predstavi igra Itan Houk, a pojavljuju se i glumci iz serije „Seks i grad”). Publika ne zeli da je smatrate plitkom i glupom, ali zeli i da se zabavi. To je provereni recept koji je Den Braun postavio u „Da Vincijevom kodu”: „Pametna” tema, istorijska gradja, intriga, erotika i delovi trilera. To je radio i Sekspir, pa... Kako vam drago.
Slobodanka Lazarevic
link