Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 20:28:16 GMT -5
Ko prekrsi zakletvu, bice porazen
Verolomnici, cuvajte se!
U srednjem veku zakletva je bila veoma vazan cin koji je dve strane obavezivao na postovanje onog sto je dogovoreno. Veoma cesto se obavljala nad Jevandjeljem kao svetim svedokom novouspostavljenih odnosa i preuzetih obaveza. Ali, to ne znaci da se zakletva nije krsila!
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Kao potvrda istine, osnazenje ugovora ili zalog buduceg ponasanja, zakletva je tokom srednjeg veka siroko upotrebljavana u privatnom i javnom zivotu. U vecini vera ona je poznata kao svecano zagarantovana vrednost reci, bilo da je posredi obecanje kojim zeli da se osigura ispunjenje neke preuzete obaveze ili neka tvrdnja kojom se zeli potpisati, odnosno jemciti istinitost. U Vizantijskom carstvu, kao vaznom delu srednjovekovnog sveta, veoma mnogo se raspravljalo o jednoj novozavetnoj zabrani zaklinjanja. Naime, u Jevandjelju po Mateju 5, 33-37, moze se procitati: „Opet ste culi da je receno starima: ne kuni se krivo, a ispuni Gospodu zakletve svoje. A ja vam kazem: ne kunite se nikako; ni nebom, jer je presto Boziji; ni zemljom, jer je podnozje nogama njegovim; niti Jerusalimom, jer je grad velikoga cara; ne zaklinji se ni glavom svojom, jer ne mozes nijednu vlas uciniti belom ili crnom. Nego neka vasa rec bude: da-da, ne-ne; a sto je vise od ovoga, od zla je.”
Bogoslovska rasprava o ovoj novozavetnoj zabrani zaklinjanja, koja je vodjena medju najpozvanijim strucnjacima u Vizantijskom carstvu i koja je sadrzala veliki broj oprecnih tumacenja, imala je za posledicu jedino izbegavanje „izlisnih” zakletvi i oslobadjanje viseg svestenstva od obaveze polaganja zakletvi. Medjutim, u oblasti drzavnog prava ova pravna ustanova imala je veoma siroku primenu i postala je deo svakodnevice. Naravno, u poredjenju s modernim vremenima, zakletva je u srednjem veku imala nesravnjivo veci znacaj. Na primer, cuvena je zakletva koju su vodje Prvog krstaskog rata 1096. godine polozile vizantijskom caru Aleksiju I Komninu (1081-1118). U srednjem veku jevandjelje je vrlo cesto bilo sveti svedok polozene zakletve.
Stari Latini imali su krilaticu koja glasi: „Ko povredi svetinju zakletve, njega samo Bog moze kazniti.” Ova izreka, odnosno verovanje, nastalo u paganskom svetu antickog razdoblja, ostalo je na snazi u epohi hriscanstva. Tako se i u Vizantijskom carstvu smatralo da se zakletve moraju postovati i verovalo da njihovo krsenje izaziva boziji gnev.
Nekoliko sacuvanih izvornih podataka svedoci o jednom zanimljivom obicaju ne samo u Vizantiji nego i u ostalim delovima srednjovekovnog sveta. Rec je o tome da se uoci bitke na ratne zastave izvese tekstovi zakletvenih sporazuma koje je protivnicka strana stupanjem u otvoreni sukob prekrsila, kao opomena i upozorenje da ce uslediti kazna za pocinjeno verolomstvo.
Klokotnica, 1230. godine
Posle propasti Vizantije, koju su osvajanjem Carigrada u aprilu 1204. godine srusili ucesnici Cetvrtog krstaskog rata, nastalo je nekoliko latinskih i grckih drzava. U evropskim oblastima bivseg Vizantijskog carstva obrazovana je Epirska drzava koja je vrhunac dostigla za vladavine Teodora I Andjela (1215-1230). Dvadesetih godina 13. stoleca sticao se utisak da ce upravo on biti u stanju da od Latina preotme Carigrad i obnovi Vizantijsko carstvo. Medjutim, izgleda da je bio nestrpljiv i da je precenio svoje snage.
Teodor I Andjeo morao je da vodi racuna i o snaznoj bugarskoj drzavi na cijem se celu nalazio Ivan II Asen (1218-1241), najveci vladar Drugog bugarskog carstva. Zato je on najpre s Bugarima sklopio mirovni sporazum i usao u saveznicke veze. Buduci da su oba vladara stremila istom cilju, osvajanju Carigrada, ovaj savez nije mogao da bude dugotrajan. Mirovni sporazum prekrsio je Teodor I Andjeo koji je u prolece 1230. godine iznenada posao na Bugare. Verovao je da ce se oni uplasiti i da nece izdrzati njegov prvi udar. Medjutim, kako belezi vizantijski istoricar Georgije Akropolit, Bugari nisu podlegli strahu.
Naprotiv, Ivan II Asen kao da je jedva docekao verolomstvo epirskog vladara, pa je spremno svoju vojsku, pojacanu odredima turskog plemena Kumana, poveo u odlucujucu bitku. Pri tom je bugarski car naredio da se pismena zakletva njegovog takmaca Teodora I Andjela izvesi na ratnu zastavu.
Do odlucujuceg obracuna doslo je kod sela Klokotnice, nadomak reke Marice, 9. marta 1230. godine. Bugari su potpuno porazili epirsku vojsku, a Teodor I Andjeo postao je zarobljenik Ivana II Asena.
Mesto gde se odigrala bitka kod Klokotnice 1230. godine
Gradjanski rat u Vizantiji 1327. godine
Slicnu pripovest o isticanju zakletvenih obaveza na bojni steg, kako bi se kao na dlanu suprotnoj strani ukazalo na njeno verolomstvo i nagovestila pravedna odmazda zbog prekrsenog dogovora, donosi i vizantijski pisac Jovan Kantakuzin na stranicama svog istorijskog dela. U opisu trece, odnosno zavrsne i odlucujuce faze gradjanskog rata izmedju dede i unuka, Andronika II (1282-1328) i Andronika III Paleologa (1328-1341), Kantakuzin belezi da je mladji car u decembru 1327. godine boravio u Gracijanopolju kad mu je stigla vest da se vojska sa zapada, lojalna starom caru, utaborila kod makedonskih gradova Filipa i Drame. Stanje je bilo takvo da nije trpelo oklevanja, pa je Andronik III uzvratio na vrlo delotvoran nacin.
U svojim memoarima Jovan Kantakuzin zabelezio je sledece: „Pomolivsi se Bogu i njegovoj precistoj majci i prinevsi im zrtve zahvalnosti, (Andronik III) naredi da se zakletva starog cara na ugovore, koje je bio uveren da sam postuje, izvesi na ratnu zastavu i krenu pravo na neprijatelje.”
Zanimljivo je napomenuti da je i druga strana u gradjanskom ratu prebacivala protivnickoj krsenje zakletvi. Naime, kako belezi Nicifor Grigora, drugi velikan vizantijske istoriografije 14. stoleca, car Andronik II Paleolog rekao je sledece: „Jer necuveno je, rece, da covek koji tako bestidno gazi ugovore i koji priprema stvari koje bi mogle da upropaste drzavu, istodobno pokusava da prikrije svoje namere.”
U ovom slucaju komandanti starog cara shvatili su da nemaju dovoljno snage da se suprotstave odredima mladog cara, pa su se s vojskom povukli u utvrdjeni grad Ser. U nastavku gradjanskog rata Andronik III Paleolog pobedio je Andronika II Paleologa i prinudio ga da se odrekne prestola.
Varna, 1444. godine
U jos jednom velikom boju zabelezen je istovetan primer. Bila je to bitka kod Varne gde je osmanlijski sultan Murat II (1421-1451) 10. novembra 1444. godine - na dan Svetog Martina, kako beleze neki izvori - potpuno razbio krstasku vojsku koju su predvodili mladi ugarski kralj Vladislav I Jegelonac (1440-1444), ugarski velikas Janos Hunjadi i fanaticni papski kardinal Julijan Cezarini.
Neophodno je naglasiti da su tom prilikom hriscani prekrsili upravo sklopljen mir u Segedinu. Doduse, imali su blagoslov pape Evgenija IV (1431-1447) koji ih je oslobodio polozenih zakletvi. Nije na odmet podsetiti da se osmanlijski emir Murat II zakleo nad Kuranom, a kralj Vladislav I nad jevandjeljem. Iznenadjeni sultan, koji se ipak dobro snasao u teskoj prilici, naredio je da se tekst Segedinsko-jedrenskog mira istakne na koplje tako da ga svi mogu videti. Na taj je nacin, makar i simbolicno, upozorio hriscane da su prekrsili datu zakletvu i nagovestio pravednu kaznu koja ih nece mimoici. Ishod bitke kod Varne dobro je poznat - turski odredi potpuno su satrli krstasku vojsku.
Poginuli su i kralj Vladislav I Jegelonac i kardinal Julijan Cezarini, glavni priredjivac ovog neuspesnog hriscanskog pohoda, dok se Janos Hunjadi spasao bekstvom. Srpski vladar, despot Djuradj Brankovic (1427-1456), postujuci ugovor koji je sklopio sa Osmanlijama, nije ucestvovao u bici kod Varne. Stavise, dobro poznajuci prilike u zapadnom svetu, a narocito snagu Turaka, bio je protiv ovakvog pohoda hriscanske vojske.
Radivoj Radic
link
Verolomnici, cuvajte se!
U srednjem veku zakletva je bila veoma vazan cin koji je dve strane obavezivao na postovanje onog sto je dogovoreno. Veoma cesto se obavljala nad Jevandjeljem kao svetim svedokom novouspostavljenih odnosa i preuzetih obaveza. Ali, to ne znaci da se zakletva nije krsila!
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Kao potvrda istine, osnazenje ugovora ili zalog buduceg ponasanja, zakletva je tokom srednjeg veka siroko upotrebljavana u privatnom i javnom zivotu. U vecini vera ona je poznata kao svecano zagarantovana vrednost reci, bilo da je posredi obecanje kojim zeli da se osigura ispunjenje neke preuzete obaveze ili neka tvrdnja kojom se zeli potpisati, odnosno jemciti istinitost. U Vizantijskom carstvu, kao vaznom delu srednjovekovnog sveta, veoma mnogo se raspravljalo o jednoj novozavetnoj zabrani zaklinjanja. Naime, u Jevandjelju po Mateju 5, 33-37, moze se procitati: „Opet ste culi da je receno starima: ne kuni se krivo, a ispuni Gospodu zakletve svoje. A ja vam kazem: ne kunite se nikako; ni nebom, jer je presto Boziji; ni zemljom, jer je podnozje nogama njegovim; niti Jerusalimom, jer je grad velikoga cara; ne zaklinji se ni glavom svojom, jer ne mozes nijednu vlas uciniti belom ili crnom. Nego neka vasa rec bude: da-da, ne-ne; a sto je vise od ovoga, od zla je.”
Bogoslovska rasprava o ovoj novozavetnoj zabrani zaklinjanja, koja je vodjena medju najpozvanijim strucnjacima u Vizantijskom carstvu i koja je sadrzala veliki broj oprecnih tumacenja, imala je za posledicu jedino izbegavanje „izlisnih” zakletvi i oslobadjanje viseg svestenstva od obaveze polaganja zakletvi. Medjutim, u oblasti drzavnog prava ova pravna ustanova imala je veoma siroku primenu i postala je deo svakodnevice. Naravno, u poredjenju s modernim vremenima, zakletva je u srednjem veku imala nesravnjivo veci znacaj. Na primer, cuvena je zakletva koju su vodje Prvog krstaskog rata 1096. godine polozile vizantijskom caru Aleksiju I Komninu (1081-1118). U srednjem veku jevandjelje je vrlo cesto bilo sveti svedok polozene zakletve.
Stari Latini imali su krilaticu koja glasi: „Ko povredi svetinju zakletve, njega samo Bog moze kazniti.” Ova izreka, odnosno verovanje, nastalo u paganskom svetu antickog razdoblja, ostalo je na snazi u epohi hriscanstva. Tako se i u Vizantijskom carstvu smatralo da se zakletve moraju postovati i verovalo da njihovo krsenje izaziva boziji gnev.
Nekoliko sacuvanih izvornih podataka svedoci o jednom zanimljivom obicaju ne samo u Vizantiji nego i u ostalim delovima srednjovekovnog sveta. Rec je o tome da se uoci bitke na ratne zastave izvese tekstovi zakletvenih sporazuma koje je protivnicka strana stupanjem u otvoreni sukob prekrsila, kao opomena i upozorenje da ce uslediti kazna za pocinjeno verolomstvo.
Klokotnica, 1230. godine
Posle propasti Vizantije, koju su osvajanjem Carigrada u aprilu 1204. godine srusili ucesnici Cetvrtog krstaskog rata, nastalo je nekoliko latinskih i grckih drzava. U evropskim oblastima bivseg Vizantijskog carstva obrazovana je Epirska drzava koja je vrhunac dostigla za vladavine Teodora I Andjela (1215-1230). Dvadesetih godina 13. stoleca sticao se utisak da ce upravo on biti u stanju da od Latina preotme Carigrad i obnovi Vizantijsko carstvo. Medjutim, izgleda da je bio nestrpljiv i da je precenio svoje snage.
Teodor I Andjeo morao je da vodi racuna i o snaznoj bugarskoj drzavi na cijem se celu nalazio Ivan II Asen (1218-1241), najveci vladar Drugog bugarskog carstva. Zato je on najpre s Bugarima sklopio mirovni sporazum i usao u saveznicke veze. Buduci da su oba vladara stremila istom cilju, osvajanju Carigrada, ovaj savez nije mogao da bude dugotrajan. Mirovni sporazum prekrsio je Teodor I Andjeo koji je u prolece 1230. godine iznenada posao na Bugare. Verovao je da ce se oni uplasiti i da nece izdrzati njegov prvi udar. Medjutim, kako belezi vizantijski istoricar Georgije Akropolit, Bugari nisu podlegli strahu.
Naprotiv, Ivan II Asen kao da je jedva docekao verolomstvo epirskog vladara, pa je spremno svoju vojsku, pojacanu odredima turskog plemena Kumana, poveo u odlucujucu bitku. Pri tom je bugarski car naredio da se pismena zakletva njegovog takmaca Teodora I Andjela izvesi na ratnu zastavu.
Do odlucujuceg obracuna doslo je kod sela Klokotnice, nadomak reke Marice, 9. marta 1230. godine. Bugari su potpuno porazili epirsku vojsku, a Teodor I Andjeo postao je zarobljenik Ivana II Asena.
Mesto gde se odigrala bitka kod Klokotnice 1230. godine
Gradjanski rat u Vizantiji 1327. godine
Slicnu pripovest o isticanju zakletvenih obaveza na bojni steg, kako bi se kao na dlanu suprotnoj strani ukazalo na njeno verolomstvo i nagovestila pravedna odmazda zbog prekrsenog dogovora, donosi i vizantijski pisac Jovan Kantakuzin na stranicama svog istorijskog dela. U opisu trece, odnosno zavrsne i odlucujuce faze gradjanskog rata izmedju dede i unuka, Andronika II (1282-1328) i Andronika III Paleologa (1328-1341), Kantakuzin belezi da je mladji car u decembru 1327. godine boravio u Gracijanopolju kad mu je stigla vest da se vojska sa zapada, lojalna starom caru, utaborila kod makedonskih gradova Filipa i Drame. Stanje je bilo takvo da nije trpelo oklevanja, pa je Andronik III uzvratio na vrlo delotvoran nacin.
U svojim memoarima Jovan Kantakuzin zabelezio je sledece: „Pomolivsi se Bogu i njegovoj precistoj majci i prinevsi im zrtve zahvalnosti, (Andronik III) naredi da se zakletva starog cara na ugovore, koje je bio uveren da sam postuje, izvesi na ratnu zastavu i krenu pravo na neprijatelje.”
Zanimljivo je napomenuti da je i druga strana u gradjanskom ratu prebacivala protivnickoj krsenje zakletvi. Naime, kako belezi Nicifor Grigora, drugi velikan vizantijske istoriografije 14. stoleca, car Andronik II Paleolog rekao je sledece: „Jer necuveno je, rece, da covek koji tako bestidno gazi ugovore i koji priprema stvari koje bi mogle da upropaste drzavu, istodobno pokusava da prikrije svoje namere.”
U ovom slucaju komandanti starog cara shvatili su da nemaju dovoljno snage da se suprotstave odredima mladog cara, pa su se s vojskom povukli u utvrdjeni grad Ser. U nastavku gradjanskog rata Andronik III Paleolog pobedio je Andronika II Paleologa i prinudio ga da se odrekne prestola.
Varna, 1444. godine
U jos jednom velikom boju zabelezen je istovetan primer. Bila je to bitka kod Varne gde je osmanlijski sultan Murat II (1421-1451) 10. novembra 1444. godine - na dan Svetog Martina, kako beleze neki izvori - potpuno razbio krstasku vojsku koju su predvodili mladi ugarski kralj Vladislav I Jegelonac (1440-1444), ugarski velikas Janos Hunjadi i fanaticni papski kardinal Julijan Cezarini.
Neophodno je naglasiti da su tom prilikom hriscani prekrsili upravo sklopljen mir u Segedinu. Doduse, imali su blagoslov pape Evgenija IV (1431-1447) koji ih je oslobodio polozenih zakletvi. Nije na odmet podsetiti da se osmanlijski emir Murat II zakleo nad Kuranom, a kralj Vladislav I nad jevandjeljem. Iznenadjeni sultan, koji se ipak dobro snasao u teskoj prilici, naredio je da se tekst Segedinsko-jedrenskog mira istakne na koplje tako da ga svi mogu videti. Na taj je nacin, makar i simbolicno, upozorio hriscane da su prekrsili datu zakletvu i nagovestio pravednu kaznu koja ih nece mimoici. Ishod bitke kod Varne dobro je poznat - turski odredi potpuno su satrli krstasku vojsku.
Poginuli su i kralj Vladislav I Jegelonac i kardinal Julijan Cezarini, glavni priredjivac ovog neuspesnog hriscanskog pohoda, dok se Janos Hunjadi spasao bekstvom. Srpski vladar, despot Djuradj Brankovic (1427-1456), postujuci ugovor koji je sklopio sa Osmanlijama, nije ucestvovao u bici kod Varne. Stavise, dobro poznajuci prilike u zapadnom svetu, a narocito snagu Turaka, bio je protiv ovakvog pohoda hriscanske vojske.
Radivoj Radic
link