Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 20:54:24 GMT -5
Dva lica opasnog izuma - novac
Buda u grckom odelu
O novcu danas, kao i pre mnogo vekova, misle svi - bogati i siromasni, lopovi i cestiti gradjani, rasipnici i kir Janje... Kakva je moc novca? Koja je tajna njegovog umnozavanja? Zasto je jedan komad hartije bezvredan, a drugi dragocen? Kako iste novcanice mogu da navedu na skrtost, dobrocinstvo, pohlepu, zlocin? Da li je novac obecanje srece ili koren sveg zla?
Pre pojave novca ljudi su u svakodnevnom zivotu koristili trampu: za robu koja im je bila potrebna davali su zlato, srebro, stoku, jecam, oruzje... Mada su ribari pristajali da menjaju ribu za krzno, radije su uzimali srebro jer su onda mogli da biraju sta ce da kupe. Tako su plemeniti metali postali osnova za pravljenje novca, ali to se nije dogodilo odmah. Recimo, u drevnom Egiptu i dalje je koriscena trampa, dok su se velike kolicine zlata odlagale u riznice i piramide.
Prvi novac pojavio se kao posledica trgovine na granicama grckih, maloazijskih drzava. Neki istoricari (Herodot) pisu da su kraljevi Lidije krajem 8. veka pre nase ere prvi trgovali na malo i kovali novac od „elektruma”, smese zlata i srebra. I u ostalim oblastima gde je trgovina napredovala, pravio se novac: u Grckoj - drahma, obol; Persiji - dareikos; Makedoniji - stater; Rimu - as, uncija, semis, trijens, denarijus, solidus... Novcici okruglog oblika (da bi lakse isli iz ruke u ruku) radjeni su po unapred utvrdjenoj tezini, sa odredjenom sarom, a vladar je jamcio za njihovu vrednost. Na malim povrsinama strucnjaci su ostvarivali prava remek-dela koja su nekad i potpisivali.
Najstariji novcici na aversu - prednjoj strani, imaju lik vola, pa zato rec „stoka” u nekim narodima oznacava blago. U antickoj Grckoj svaki grad drzava imao je svoj novac s posebnim znakom, koji se menjao cesto u zavisnosti od pobeda, ugovora ili nekog dogadjaja kojim se grad ponosio. Od vremena Aleksandra Makedonskog uveden je obicaj da se na novcicima izradjuju portreti vladara iz profila, kao dokaz vladarske slave i moci. Kad se grcki uticaj prosirio na Istok, na persijskim novcicima nasli su se portreti Aleksandra Velikog, lik Bude u grckom odelu, bog Zevs koji stoji pored indijskog slona... Medjutim, vladare cuvene po zlu narod nije hteo da gleda svakog dana - posle smrti tiranina Kaligule sav novac s njegovim likom povucen je iz opticaja i pretopljen.
Od samog pocetka izrada i upotreba novca pruzali su mogucnost za razne prevare. Polikrat, tiranin Samosa, 540. godine pre nase ere podvalio je Spartancima tako sto im je dao novac od laznog zlata. Osim njega, mnogi rasipni vladari stavljali su bakar u zlatnike nadajuci se da to niko nece primetiti. Ni obicni ljudi nisu bili manje dosetljivi: oni su sa zlatnika strugali i po nekoliko miligrama zlata, sto je vremenom postalo vidljivo.
Ipak, Grci, a narocito Atinjani, borili su se da odrze vrednost novca. Posle podele Rimskog carstva, kad su vratili svoj uticaj u Vizantiji i Carigradu, njihov „bezant” vazio je nekoliko vekova za „najzdraviji novac”, stabilan i vredan. Za razliku od njih, kvalitet novca u Rimu bio je sve slabiji: sa zlatnika i srebrnjaka preslo se na novac napravljen od bakra. Ali, cak i kad je imao 95 odsto bakra, a 5 odsto srebra, novcic se nazivao srebrnjak. Taj „los” novac bio je u svakodnevnom opticaju, dok su vrednije primerke vlasnici zakopavali i krili. U slucaju da su morali da beze pred neprijateljem ili da su ubijeni, blago je ostajalo u zemlji sve dok ga arheolozi u novije doba nisu otkrili. Prema tim rimskim, carskim novcicima prepoznati su mnogi spomenici koji su unisteni i nestali, a opisani su u knjigama i rukopisima.
Oskudica novca koja se osetila u svim oblastima zivota nije zaobisla ni vojsku. Posto su vojnici umesto plate dobijali namirnice i imanja, vise nisu bili zainteresovani za ratne podvige i postajali su - seljaci. Mada se ne zna tacno da li je do propasti Rima doslo zbog nestasice novca, jedno je sigurno - kako su se zlatnici tanjili, strugali, turpijali tako je i carstvo nestajalo!
Povratak zlatu
Za razliku od varvarskih kraljevstava, gde se zlatni novac cuvao samo za velike poslove, u 4. veku car Konstantin kovao je solidus, novac od 4,48 grama finog zlata. Narod koji je morao da placa porez (jer su ga u protivnom cekali mucenje i sibanje) nije obracao paznju na lepotu novca, ali stranci jesu.
Posto su novu vestinu naucili od civilizovanih naroda koje su pokorili, Arapi su, po uzoru na solidus, poceli izradu novca sa islamskim zapisima, citatima iz Kurana. Do zlata za njegovu izradu dolazili su pljackom persijskih riznica, egipatskih piramida i sirijskih crkava, kao i iskoriscavanjem rudnika i reka. Blago su preko Sahare karavanima dopremali u kovnice Kordobe, Kaira i Bagdada. Zbog lepote slova njihovi zlatnici postali su veoma cenjeni. Vec u to vreme postojale su i neke vrste banaka koje su davale novcane potvrde „sak” ili „cek”. Recimo, trgovac u Maroku mogao je da unovci cek koji mu je izdat u Bagdadu, udaljenom 4800 kilometara.
Zbog slabe proizvodnje i mnogobrojnih pljacki u srednjem veku u Evropi zavladala je oskudica zlata. Pored toga, glad i epidemije kuge uticali su da bude manje kupaca, manje robe, manje novca... Medjutim, od 13. veka razvoj gradova i trgovine doveo je do sirenja novcane privrede i pojave brojnih novih valuta. U Veneciji, Spaniji, Francuskoj, Nemackoj kovali su se fiorino (odatle forinta), dukat, cekin, franc d'oro (odatle franak), a u nasim krajevima dinar, dinaric, perper...
Najvise novca, prikupljenog od zajmova i poreza, imali su kraljevi, a trosili su ga na vodjenje ratova i raskosan zivot. Da bi zadovoljili svoje neumerene prohteve, neki se nisu ustrucavali da u promet puste i „crni novac”, koji je pored velikog procenta bakra sadrzao i bronzu.
Krivotvorenje novca vezivalo se za mnoge vladare, posebno za Filipa IV Lepog, koga je Dante optuzio za pohlepu, porok trgovca nedostojan kralja. Pravo da kuju novac sa svojim zigom imali su i knezevi i vlastelini, a pustali su ga na trziste svake godine pred sajam. Pored njih, bogatstvom je moglo da se pohvali svestenstvo koje je primalo „desetak” i priloge od vernika, a prodavalo „oproste greha”.
Polako ali sigurno novac je ulazio i u selo. Mada seljaci nisu cesto u rukama drzali zlatnike i srebrnjake, slusali su zveckanje sitnih novcica „sua”. U tom zvuku kao da su culi reci: „Ko oko vrata kesu ima, ne moze se naci na vesalima!” I zaista, u nesigurnim vremenima novac se pokazao kao vrednost na koju su ljudi mogli da se oslone. Iz tih razloga pokusavali su na sve nacine, pa i one praznoverne, da ga umnoze: pljuvali su ga, nosili oko vrata kao amajliju, bacali u bunar bogu vode da im ispuni zelju... Osim toga, novcice su koristili i kao lek - privijali su ih na bolna mesta, a one sa slikom raspeca i Bogorodice gutali.
Pocetkom 14. veka pojavile su se prve zalagaonice na tezgama, zvanim na italijanskom jeziku „banchieri” (odatle je potekla rec „banka” i „bankari”). Posto se na ulog dobijala kamata, narod je poceo da vadi novac iz carapa i slamarica, a ko nije imao ustedjevinu mogao je da uzme pozajmicu. Crkva, koja je zelenastvo smatrala gresnim, prepustila je bankarstvo Jevrejima, ali je vremenom, pod pritiskom javnosti, ublazila svoj stav. U narednom veku otvorene su brojne banke sirom Evrope, a prve pretece modernih banaka drzala je cuvena porodica Medici iz Firence.
Eskudo iz 1661. godine
U 15. veku, kao posledica osvajackih pohoda, u Evropu je pocela da pristize „reka zlata”. Na obalama Afrike Portugalci su urodjenicima davali robu - predmete od stakla i bronze, so, skoljke, vino, a uzimali zlato, od koga su kovali novac „escudis” i „cruzados”. Otkricem Amerike i Spanci su dosli u posed basnoslovnog bogatstva. Pored rudnika, nemilice su pljackali hramove Inka u Peruu i Asteka u Meksiku i, ako ih na moru ne bi presreli gusari, srecno su stizali u Spaniju.
Pojava velike kolicine „pravog” novca, napravljenog od zlata, dovela je do velikog povecanja cena. Recimo, u Peruu tkane pantalone kostale su 300 dukata, ogrtac 1000, dobar konj 4000 ili 5000 dukata, bokal vina 200 dukata... U Spaniji brijanje je dostiglo sest puta vecu cenu nego u Francuskoj, a skupoca se ubrzo preko trgovine prosirila na sve zemlje. Od 1500. do 1600. godine sve cene porasle su pet puta!
U novoj zemlji, Americi, trgovci su se susreli s brojnim, nepoznatim valutama: skoljkama, kamenjem, viskijem, duvanom... Skoljke „wampumi” vazile su kao sredstvo placanja sve dok su mogle da se menjaju za dabrovo krzno. Medjutim, viski se nije dobro pokazao jer su ljudi bezuspesno opominjani da „ne zapiju svoje pare”. Godine 1642. u Virdziniji usvojen je zakon koji je vazio dva veka: duvan je odobren kao zvanicna valuta, dok se zlato i srebro nije priznavalo. U pocetku, sve je teklo po planu. Svacije bogatstvo zavisilo je od volje i truda koji je ulozen u posao. Ali, ubrzo su se pojavile grupe ljudi koje su unistavale tudje sadnice, pa je zakon dopunjen recenicom da svaka grupa veca od osam clanova snosi odgovornost za veleizdaju koja se kaznjava smrcu. Kad su shvatili da im je najisplativije da proizvode duvan loseg kvaliteta, plantazeri su davali samo smrvljene komadice i listove duvana od koga su se pusaci gusili. Da bi se uspostavio red, otvoreno je javno skladiste gde se duvan merio, a za njega dobijala potvrda o vrednosti. Taj los duvan bio je isto sto i izlizan i izgreban novac u Evropi, zbog cega je u Amsterdamu 1609. godine otvorena prva javna banka.
Kraljevi hartije
Slicne „banke cuvari” otvorene su i u ostalim trgovackim sredistima Holandije, a zatim i u drugim zemljama. Sprecavanje zloupotrebe vrsilo se merenjem novca od plemenitog metala, i grad je jamcio za ispravnost vaga. Za svaki novcic banka je davala priznanicu u istom iznosu, sve dok se neko nije dosetio da izdaje priznanice vece vrednosti, jer je postojala mala verovatnoca da ce svi ljudi u isto vreme traziti povracaj svog novca.
Pravo „banknota” kasnije je preuzela drzava, a prvi papirni novac izdala je 1690. godine „Kolonija zaliva Masacusets”. U nedostatku zlatnika vojnici su isplaceni papirnim novcanicama, sa obecanjem da ce primiti platu cim se stanje u zemlji popravi. Pored novcanica najrazlicitijeg izgleda, 1711. godine stampane su i karte novcanice, gde su znaci pik i tref vredeli 100 livri, a herc i karo 50 livri.
Ali, ubrzo se pokazalo da pored mnogih prednosti papirni novac ima i svoje nedostatke. Osim sto je mogao lako da se falsifikuje, mogao je i da se dostampava bez obzira na kolicinu zlatnih poluga koje su stajale u sefu banke. Brzo stampanje novca dovodilo je do porasta cena, pa se vec u 18. veku govorilo da se „za puna kola novca jedva mogu dobiti puna kola namirnica”.
U pocetku banke su cuvale novac i radile cestito, po pravilima struke.
Medjutim, kad su vlasnici velikih preduzeca poceli da uzimaju prevelike pozajmice, sve je krenulo nizbrdo. Posto je banka u Amsterdamu likvidirana 1819. godine, stedise su postale nepoverljive - masovno i istovremeno dizale su novac, sto je dovelo do propasti mnogih banaka. Ljude je u talasima hvatala panika i nastupile su krize od kojih su najvece bile krajem 19. i pocetkom 20. veka, a nezapamcena 1929. godine. Iz Nemacke kriza se 1929. godine prosirila i na druge zemlje, pa je u Americi doslo do sloma Njujorske berze i propasti mnogih akcija.
U jednom od „jurisa” na banku izgazeno je petnaest ljudi, a „srecnici” koji su dosli na red ubrzo su shvatili da umesto dragocenih novcanica u rukama drze bezvrednu hartiju. Masine za stampanje novca radile su non-stop, ali cene su rasle neverovatnom brzinom, pa je novac iz minuta u minut postajao sve bezvredniji. Na primer, sendvic sa sunkom jednog dana kostao je „samo” 14.000 maraka, a vec sledeceg 24.000 maraka. Ljudi su zurili da sto pre potrose svoje plate, a nekada su novcanice dovozili u decijim kolicima. U to vreme lekari su zabelezili novu vrstu bolesti zvanu „nervni slom brojeva”. Ljudi koji su bezuspesno pokusavali da racunaju u milionima i milijardama, postajali su pacijenti koji su tokom napada ispisivali nizove brojeva i nikako nisu mogli da se zaustave.
Petsto milijardi bivsih dinara iz 1993. godine
Slicna krizna situacija ponovila se i posle Drugog svetskog rata: novcani sistem se raspao i zamenjen je novom vrednoscu - cigaretama.
Umesto novca ljudi su primali cigare da bi njima placali ono sto im je zaista potrebno. Od tada do danas mnogi su na hirovitom trzistu zaradjivali ili gubili imetak, bogatili se ili propadali... Dok su jedni u novcu gledali bozanstvo, drugi su podsecali da je Juda prodao Isusa za trideset srebrnjaka (u to vreme vrednost tri zlatnika).
Ipak, vecina je izvukla pouku da se novcem ne moze kupiti ljubav, ali da se njime mogu obezbediti sigurnost, udobniji zivot, bolji uslovi rada, uzivanje u kulturi i dokolici... Drugu pouku dao je drevni kineski mudrac, a ona glasi: „Vas je samo onaj novac koji ste potrosili”.
Vesna Zivkovic
link
Buda u grckom odelu
O novcu danas, kao i pre mnogo vekova, misle svi - bogati i siromasni, lopovi i cestiti gradjani, rasipnici i kir Janje... Kakva je moc novca? Koja je tajna njegovog umnozavanja? Zasto je jedan komad hartije bezvredan, a drugi dragocen? Kako iste novcanice mogu da navedu na skrtost, dobrocinstvo, pohlepu, zlocin? Da li je novac obecanje srece ili koren sveg zla?
Pre pojave novca ljudi su u svakodnevnom zivotu koristili trampu: za robu koja im je bila potrebna davali su zlato, srebro, stoku, jecam, oruzje... Mada su ribari pristajali da menjaju ribu za krzno, radije su uzimali srebro jer su onda mogli da biraju sta ce da kupe. Tako su plemeniti metali postali osnova za pravljenje novca, ali to se nije dogodilo odmah. Recimo, u drevnom Egiptu i dalje je koriscena trampa, dok su se velike kolicine zlata odlagale u riznice i piramide.
Prvi novac pojavio se kao posledica trgovine na granicama grckih, maloazijskih drzava. Neki istoricari (Herodot) pisu da su kraljevi Lidije krajem 8. veka pre nase ere prvi trgovali na malo i kovali novac od „elektruma”, smese zlata i srebra. I u ostalim oblastima gde je trgovina napredovala, pravio se novac: u Grckoj - drahma, obol; Persiji - dareikos; Makedoniji - stater; Rimu - as, uncija, semis, trijens, denarijus, solidus... Novcici okruglog oblika (da bi lakse isli iz ruke u ruku) radjeni su po unapred utvrdjenoj tezini, sa odredjenom sarom, a vladar je jamcio za njihovu vrednost. Na malim povrsinama strucnjaci su ostvarivali prava remek-dela koja su nekad i potpisivali.
Najstariji novcici na aversu - prednjoj strani, imaju lik vola, pa zato rec „stoka” u nekim narodima oznacava blago. U antickoj Grckoj svaki grad drzava imao je svoj novac s posebnim znakom, koji se menjao cesto u zavisnosti od pobeda, ugovora ili nekog dogadjaja kojim se grad ponosio. Od vremena Aleksandra Makedonskog uveden je obicaj da se na novcicima izradjuju portreti vladara iz profila, kao dokaz vladarske slave i moci. Kad se grcki uticaj prosirio na Istok, na persijskim novcicima nasli su se portreti Aleksandra Velikog, lik Bude u grckom odelu, bog Zevs koji stoji pored indijskog slona... Medjutim, vladare cuvene po zlu narod nije hteo da gleda svakog dana - posle smrti tiranina Kaligule sav novac s njegovim likom povucen je iz opticaja i pretopljen.
Od samog pocetka izrada i upotreba novca pruzali su mogucnost za razne prevare. Polikrat, tiranin Samosa, 540. godine pre nase ere podvalio je Spartancima tako sto im je dao novac od laznog zlata. Osim njega, mnogi rasipni vladari stavljali su bakar u zlatnike nadajuci se da to niko nece primetiti. Ni obicni ljudi nisu bili manje dosetljivi: oni su sa zlatnika strugali i po nekoliko miligrama zlata, sto je vremenom postalo vidljivo.
Ipak, Grci, a narocito Atinjani, borili su se da odrze vrednost novca. Posle podele Rimskog carstva, kad su vratili svoj uticaj u Vizantiji i Carigradu, njihov „bezant” vazio je nekoliko vekova za „najzdraviji novac”, stabilan i vredan. Za razliku od njih, kvalitet novca u Rimu bio je sve slabiji: sa zlatnika i srebrnjaka preslo se na novac napravljen od bakra. Ali, cak i kad je imao 95 odsto bakra, a 5 odsto srebra, novcic se nazivao srebrnjak. Taj „los” novac bio je u svakodnevnom opticaju, dok su vrednije primerke vlasnici zakopavali i krili. U slucaju da su morali da beze pred neprijateljem ili da su ubijeni, blago je ostajalo u zemlji sve dok ga arheolozi u novije doba nisu otkrili. Prema tim rimskim, carskim novcicima prepoznati su mnogi spomenici koji su unisteni i nestali, a opisani su u knjigama i rukopisima.
Oskudica novca koja se osetila u svim oblastima zivota nije zaobisla ni vojsku. Posto su vojnici umesto plate dobijali namirnice i imanja, vise nisu bili zainteresovani za ratne podvige i postajali su - seljaci. Mada se ne zna tacno da li je do propasti Rima doslo zbog nestasice novca, jedno je sigurno - kako su se zlatnici tanjili, strugali, turpijali tako je i carstvo nestajalo!
Povratak zlatu
Za razliku od varvarskih kraljevstava, gde se zlatni novac cuvao samo za velike poslove, u 4. veku car Konstantin kovao je solidus, novac od 4,48 grama finog zlata. Narod koji je morao da placa porez (jer su ga u protivnom cekali mucenje i sibanje) nije obracao paznju na lepotu novca, ali stranci jesu.
Posto su novu vestinu naucili od civilizovanih naroda koje su pokorili, Arapi su, po uzoru na solidus, poceli izradu novca sa islamskim zapisima, citatima iz Kurana. Do zlata za njegovu izradu dolazili su pljackom persijskih riznica, egipatskih piramida i sirijskih crkava, kao i iskoriscavanjem rudnika i reka. Blago su preko Sahare karavanima dopremali u kovnice Kordobe, Kaira i Bagdada. Zbog lepote slova njihovi zlatnici postali su veoma cenjeni. Vec u to vreme postojale su i neke vrste banaka koje su davale novcane potvrde „sak” ili „cek”. Recimo, trgovac u Maroku mogao je da unovci cek koji mu je izdat u Bagdadu, udaljenom 4800 kilometara.
Zbog slabe proizvodnje i mnogobrojnih pljacki u srednjem veku u Evropi zavladala je oskudica zlata. Pored toga, glad i epidemije kuge uticali su da bude manje kupaca, manje robe, manje novca... Medjutim, od 13. veka razvoj gradova i trgovine doveo je do sirenja novcane privrede i pojave brojnih novih valuta. U Veneciji, Spaniji, Francuskoj, Nemackoj kovali su se fiorino (odatle forinta), dukat, cekin, franc d'oro (odatle franak), a u nasim krajevima dinar, dinaric, perper...
Najvise novca, prikupljenog od zajmova i poreza, imali su kraljevi, a trosili su ga na vodjenje ratova i raskosan zivot. Da bi zadovoljili svoje neumerene prohteve, neki se nisu ustrucavali da u promet puste i „crni novac”, koji je pored velikog procenta bakra sadrzao i bronzu.
Krivotvorenje novca vezivalo se za mnoge vladare, posebno za Filipa IV Lepog, koga je Dante optuzio za pohlepu, porok trgovca nedostojan kralja. Pravo da kuju novac sa svojim zigom imali su i knezevi i vlastelini, a pustali su ga na trziste svake godine pred sajam. Pored njih, bogatstvom je moglo da se pohvali svestenstvo koje je primalo „desetak” i priloge od vernika, a prodavalo „oproste greha”.
Polako ali sigurno novac je ulazio i u selo. Mada seljaci nisu cesto u rukama drzali zlatnike i srebrnjake, slusali su zveckanje sitnih novcica „sua”. U tom zvuku kao da su culi reci: „Ko oko vrata kesu ima, ne moze se naci na vesalima!” I zaista, u nesigurnim vremenima novac se pokazao kao vrednost na koju su ljudi mogli da se oslone. Iz tih razloga pokusavali su na sve nacine, pa i one praznoverne, da ga umnoze: pljuvali su ga, nosili oko vrata kao amajliju, bacali u bunar bogu vode da im ispuni zelju... Osim toga, novcice su koristili i kao lek - privijali su ih na bolna mesta, a one sa slikom raspeca i Bogorodice gutali.
Pocetkom 14. veka pojavile su se prve zalagaonice na tezgama, zvanim na italijanskom jeziku „banchieri” (odatle je potekla rec „banka” i „bankari”). Posto se na ulog dobijala kamata, narod je poceo da vadi novac iz carapa i slamarica, a ko nije imao ustedjevinu mogao je da uzme pozajmicu. Crkva, koja je zelenastvo smatrala gresnim, prepustila je bankarstvo Jevrejima, ali je vremenom, pod pritiskom javnosti, ublazila svoj stav. U narednom veku otvorene su brojne banke sirom Evrope, a prve pretece modernih banaka drzala je cuvena porodica Medici iz Firence.
Eskudo iz 1661. godine
U 15. veku, kao posledica osvajackih pohoda, u Evropu je pocela da pristize „reka zlata”. Na obalama Afrike Portugalci su urodjenicima davali robu - predmete od stakla i bronze, so, skoljke, vino, a uzimali zlato, od koga su kovali novac „escudis” i „cruzados”. Otkricem Amerike i Spanci su dosli u posed basnoslovnog bogatstva. Pored rudnika, nemilice su pljackali hramove Inka u Peruu i Asteka u Meksiku i, ako ih na moru ne bi presreli gusari, srecno su stizali u Spaniju.
Pojava velike kolicine „pravog” novca, napravljenog od zlata, dovela je do velikog povecanja cena. Recimo, u Peruu tkane pantalone kostale su 300 dukata, ogrtac 1000, dobar konj 4000 ili 5000 dukata, bokal vina 200 dukata... U Spaniji brijanje je dostiglo sest puta vecu cenu nego u Francuskoj, a skupoca se ubrzo preko trgovine prosirila na sve zemlje. Od 1500. do 1600. godine sve cene porasle su pet puta!
U novoj zemlji, Americi, trgovci su se susreli s brojnim, nepoznatim valutama: skoljkama, kamenjem, viskijem, duvanom... Skoljke „wampumi” vazile su kao sredstvo placanja sve dok su mogle da se menjaju za dabrovo krzno. Medjutim, viski se nije dobro pokazao jer su ljudi bezuspesno opominjani da „ne zapiju svoje pare”. Godine 1642. u Virdziniji usvojen je zakon koji je vazio dva veka: duvan je odobren kao zvanicna valuta, dok se zlato i srebro nije priznavalo. U pocetku, sve je teklo po planu. Svacije bogatstvo zavisilo je od volje i truda koji je ulozen u posao. Ali, ubrzo su se pojavile grupe ljudi koje su unistavale tudje sadnice, pa je zakon dopunjen recenicom da svaka grupa veca od osam clanova snosi odgovornost za veleizdaju koja se kaznjava smrcu. Kad su shvatili da im je najisplativije da proizvode duvan loseg kvaliteta, plantazeri su davali samo smrvljene komadice i listove duvana od koga su se pusaci gusili. Da bi se uspostavio red, otvoreno je javno skladiste gde se duvan merio, a za njega dobijala potvrda o vrednosti. Taj los duvan bio je isto sto i izlizan i izgreban novac u Evropi, zbog cega je u Amsterdamu 1609. godine otvorena prva javna banka.
Kraljevi hartije
Slicne „banke cuvari” otvorene su i u ostalim trgovackim sredistima Holandije, a zatim i u drugim zemljama. Sprecavanje zloupotrebe vrsilo se merenjem novca od plemenitog metala, i grad je jamcio za ispravnost vaga. Za svaki novcic banka je davala priznanicu u istom iznosu, sve dok se neko nije dosetio da izdaje priznanice vece vrednosti, jer je postojala mala verovatnoca da ce svi ljudi u isto vreme traziti povracaj svog novca.
Pravo „banknota” kasnije je preuzela drzava, a prvi papirni novac izdala je 1690. godine „Kolonija zaliva Masacusets”. U nedostatku zlatnika vojnici su isplaceni papirnim novcanicama, sa obecanjem da ce primiti platu cim se stanje u zemlji popravi. Pored novcanica najrazlicitijeg izgleda, 1711. godine stampane su i karte novcanice, gde su znaci pik i tref vredeli 100 livri, a herc i karo 50 livri.
Ali, ubrzo se pokazalo da pored mnogih prednosti papirni novac ima i svoje nedostatke. Osim sto je mogao lako da se falsifikuje, mogao je i da se dostampava bez obzira na kolicinu zlatnih poluga koje su stajale u sefu banke. Brzo stampanje novca dovodilo je do porasta cena, pa se vec u 18. veku govorilo da se „za puna kola novca jedva mogu dobiti puna kola namirnica”.
U pocetku banke su cuvale novac i radile cestito, po pravilima struke.
Medjutim, kad su vlasnici velikih preduzeca poceli da uzimaju prevelike pozajmice, sve je krenulo nizbrdo. Posto je banka u Amsterdamu likvidirana 1819. godine, stedise su postale nepoverljive - masovno i istovremeno dizale su novac, sto je dovelo do propasti mnogih banaka. Ljude je u talasima hvatala panika i nastupile su krize od kojih su najvece bile krajem 19. i pocetkom 20. veka, a nezapamcena 1929. godine. Iz Nemacke kriza se 1929. godine prosirila i na druge zemlje, pa je u Americi doslo do sloma Njujorske berze i propasti mnogih akcija.
U jednom od „jurisa” na banku izgazeno je petnaest ljudi, a „srecnici” koji su dosli na red ubrzo su shvatili da umesto dragocenih novcanica u rukama drze bezvrednu hartiju. Masine za stampanje novca radile su non-stop, ali cene su rasle neverovatnom brzinom, pa je novac iz minuta u minut postajao sve bezvredniji. Na primer, sendvic sa sunkom jednog dana kostao je „samo” 14.000 maraka, a vec sledeceg 24.000 maraka. Ljudi su zurili da sto pre potrose svoje plate, a nekada su novcanice dovozili u decijim kolicima. U to vreme lekari su zabelezili novu vrstu bolesti zvanu „nervni slom brojeva”. Ljudi koji su bezuspesno pokusavali da racunaju u milionima i milijardama, postajali su pacijenti koji su tokom napada ispisivali nizove brojeva i nikako nisu mogli da se zaustave.
Petsto milijardi bivsih dinara iz 1993. godine
Slicna krizna situacija ponovila se i posle Drugog svetskog rata: novcani sistem se raspao i zamenjen je novom vrednoscu - cigaretama.
Umesto novca ljudi su primali cigare da bi njima placali ono sto im je zaista potrebno. Od tada do danas mnogi su na hirovitom trzistu zaradjivali ili gubili imetak, bogatili se ili propadali... Dok su jedni u novcu gledali bozanstvo, drugi su podsecali da je Juda prodao Isusa za trideset srebrnjaka (u to vreme vrednost tri zlatnika).
Ipak, vecina je izvukla pouku da se novcem ne moze kupiti ljubav, ali da se njime mogu obezbediti sigurnost, udobniji zivot, bolji uslovi rada, uzivanje u kulturi i dokolici... Drugu pouku dao je drevni kineski mudrac, a ona glasi: „Vas je samo onaj novac koji ste potrosili”.
Vesna Zivkovic
link