Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 20:59:30 GMT -5
Nasi srednjovekovni vladari - Djuradj Brankovic
Pravda za despota
Mozda i vise nego kao vladar, despot Djuradj pleni kao licnost. „Prosvecen, raskosan, nesrecan i uman”, pruza nam primer snazne, nepokolebljive osobe, uzor vodje koji ne posustaje ni onda kad se sve oko njega rastace i raspada. Za sobom je ostavio veliku porodicu, ispunjen zivot. Sta vise covek, makar bio i vladar, moze da uradi pred sudbinom?
Ilustrovao Goran Gorski
Brankovici su bili poslednja vladarska porodica srednjovekovne Srbije, a despot Djuradj Brankovic bio je nesumnjivo najznacajnija licnost medju njima. Medjutim, u kolektivnom secanju naroda, kao i pravoslavne crkve, despot Djuradj nekako je ostao u senci prethodnih srpskih vladara - junackog i svetog kneza Lazara, viteskog i prefinjenog despota Stefana Lazarevica. Ali, Djuradj je ostao i u senci clanova svoje porodice koji su, bilo po dobru ili po losem, vise pominjani u narodu, poput Vuka Brankovica, „izdajnika sa Kosova”, ili despotove supruge Jerine, kojoj je ostao nadimak Prokleta. Djurdjevi potomci - sin Stefan, snaha Angelina, unuci Maksim (Djordje) i Jovan - uzdignuti su medju svetitelje Srpske pravoslavne crkve. Ni suvise hvaljen, niti kudjen, njegov lik ostao je da maglovito lebdi u narodnom secanju izmedju ove dve krajnosti, kao „Djuradj Smederevac” i „starac despot Djuradj” iz pesama bugarstica. Morao je da saceka pravdu u vidu moderne istorije, koja mu je dala zasluzeno mesto u povorci srpskih vladara.
U preteskim vremenima despot Djuradj Brankovic borio se s neuporedivom upornoscu i snagom za svaki pedalj srpske zemlje i za poslednji odsjaj slobode. Turci su mu ubili oca i brata, oslepili dva sina, odveli kcerku u harem, oteli ocevinu, ponizavali i gazili domovinu. Povremeno je bio njihov vazal, a povremeno najveci neprijatelj. Ipak, nikada, ni pod stare dane, nije se predao niti posustajao. Kad su mu Madjari oduzeli Beograd, sagradio je novu prestonicu; kad su mu Turci zauzeli gotovo celu Srbiju, otisao je u Zetu da se bori; kad su mu oslepili dva sina, on je treceg, najmladjeg, svecano proglasio za naslednika; veoma bogat, pristajao je da ulozi i poslednji zlatnik i imanje kako bi okupio saveznike i jos jednu vojsku za Srbiju. Bio je jedan od retkih vladara koji je u borbi s Turcima izgubio drzavu da bi je, posle vise godina borbe, ponovo obnovio. Znao je da bude odlucan, ali i da se pokori i pokloni kad mu nista drugo nije preostajalo. Znao je da se sveti, ali i da predje preko uvreda ako je to bilo neophodno. Ziveo je duze nego bilo koji od nasih srednjovekovnih vladara, osim Stefana Nemanje. Vise okretan politicar i diplomata nego ratnik, stalno je trazio saveze i nacine da postigne svoj cilj. Medjutim, ni u najteze vreme nije se odricao onoga sto je smatrao za najdragocenije - vere i obicaja predaka. Nije prihvatio crkvenu uniju s Vatikanom iako su uniju priznali vizantijski car i patrijarh.
Djuradj se rodio oko 1375. godine, kao drugi sin kosovskog gospodara Vuka Brankovica i Mare Lazarevic, kceri kneza Lazara. „Tada je bio nailazak inoplemenika na hriscane” (Stef. Lazarevic). Mracni oblaci nadvijali su se nad Srbijom nakon poraza na Marici 1371. godine. U jednoj generaciji maloazijski Turci pretvorili su se od nomadskih ratnika, koji su dugo bili tek najamnici balkanskih velikasa, u nemilosrdne osvajace Balkana. Djuradj je bio decak onog Vidovdana 1389. godine kad mu se otac vratio s polja Kosova javljajuci o krvavoj bici u kojoj su poginuli knez Lazar, Milos i toliki drugi. „Ne postedismo zivot nas, da zivopisan primer posle ovoga drugima budemo.” Da li je Vuk bio kriv samo zato sto on i njegovi ratnici nisu ostali do kraja i nisu do poslednjeg izginuli? Ili je ipak napustio kneza pre vremena? To nikada necemo saznati. Ali, znamo da je (istorijski) Vuk Brankovic i nakon Kosova nastavio otpor protiv Turaka, sve dok je mogao. Ipak, na kraju bio je prisiljen da postane sultanov vazal (1392). „I prilozih velikomu gospodinu caru Bajazitu i slozih s njim mir...” (Vuk Brankovic). Ali nije bio pouzdan, pa su ga Turci uhvatili i zatocili u tamnicu u kojoj je verovatno pogubljen 1397. godine.
Godine „viteskog nadmetanja”
Ostavsi bez oca, ucitelja i vodje, kao i bez pomoci starijeg brata, koji je svakodnevnu zivotnu buku zamenio mirom manastira, Djuradj ulazi u ono razdoblje zivota koje bismo mogli nazvati dobom viteskog nadmetanja. U odnosima srednjovekovnih velikasa bilo je gotovo prirodno da medjusobno ratuju. To se na Balkanu nastavilo i nakon turske najezde. I u zapadnoj Evropi toga doba vode se mnogi feudalni ratovi, poput Stogodisnjeg rata u Francuskoj i Ratova ruza u Engleskoj. Sledecih decenija Djuradj ce da se nadmece s Turcima, koji su mu oduzeli gotovo celu ocevinu, kao i s hriscanskim vladarima poput Stefana Lazarevica, koji mu je bio ujak i vrsnjak, a dugo i glavni rival. Mogao je i Brankovic za to razdoblje reci isto ono sto je zapisao njegov ujak Stefan u jednoj povelji: „Ja nakon mladickog mi uzrasta i mladih noktiju... u mnoga zestoka i neizdrziva iskusenja, pa stavise i smrtna pusten bih... i od svih izbavi me Gospod i jos ce izbaviti.”
U tim godinama smenjivali su se prizori bitaka i pogibija. Nakon bitke kod Angore, 1402. godine, prilikom povratka u Srbiju, ujak Stefan u Carigradu je zatvorio Djurdja u tamnicu, ali je on uspeo da pobegne. U sukobima koji su usledili narednih godina preplitale su se borbe turskih princeva za nasledje prestola s borbama njihovih vazala - srpskih knezeva. U tim borbama i despot Stefan i Djuradj Brankovic izgubice po jednog brata. Dogadjaji koji su sigurno obelezili Djurdjev zivot i koje je kasnije cesto prepricavao, desavali su se oko 1410. godine. Jula te godine turski pretendent Musa zarobio je Djurdjevog mladjeg brata Lazara. Musa je zatim pokusao da uceni Djurdja da predje na njegovu stranu. Kad u tome nije uspeo, naredio je da Lazara pogube.
Konstantin Filozof pise: „Kad je bilo posle bitke, nadjose oni koji su mrtve pljackali mladica i po svemu poznase najblagocastivijeg Lazara i javise ljubljenom bratu njegovu (Djurdju). I koji dirljivi glasovi i ridanje ne mogase se cuti od ovoga (Djurdja) i blagorodnih koji su se tamo nasli...” Nesto kasnije, 1411. godine, sam Djuradj za dlaku je izbegao smrt. „Musa... razmisljase ubiti Djurdja... on mu je na veceri dao otrova. A ovaj (Djuradj), imajuci lek protiv otrova, ne umre, samo postrada od bolesti.” Jedva prezivevsi pokusaj trovanja, Djuradj se lukavstvom izbavio iz turskog logora pretvarajuci se da priprema napad na zidine grckog grada Selimvrije. Vec 1413. godine osvetio se ubici svog brata. U bici kod sela Camorle (Bugarska), udruzene tursko-srpske snage pod Djurdjevim vodjstvom satrle su protivnicku vojsku, dok je princ Musa bio uhvacen u bekstvu i pogubljen.
„Sve ima svoje vreme”, kaze Propovednik, „vreme zivota i vreme smrti, vreme rata i vreme mira.” Tako je i u Srbiju, nakon decenija bura i ratova, pocetkom druge decenije 15. veka nastupilo varljivo zatisje. Pod novim sultanom Mehmedom I Turci su se privremeno umirili, a Srbija je mogla da, kao neki tesko povredjeni i premoreni borac, nekoliko godina predahne i da vida svoje brojne rane nadajuci se boljim danima.
Tada se grade nove zaduzbine, poput manastira Manasije i Kalenica, rastu trgovina, zanatstvo, gradovi. Stefan ulepsava svoju novu prestonicu - Beograd. Godine 1412. pomirili su se ujak i necak - Stefan i Djuradj - koji su u to vreme ostali jedini preziveli muskarci u svojim porodicama. Kako despot Stefan nije imao dece, Djuradj je postao i naslednik prestola. On se 1414. godine ponovo ozenio (po drugi ili treci put). Nevesta je bila Grkinja Irina iz Soluna, od carske porodice Kantakuzina. Rodice mu cetiri sina i dve kceri i ostace uz njega do kraja zivota deleci dobro i zlo. Nakon nestanka porodice Balsica, despot Stefan ce uz Djurdjevu pomoc preuzeti Zetu i tako ponovo objediniti sve slobodne srpske zemlje. Srbija se, nakratko, ponovo prostirala od Dunava, na severu, do Jadrana. Pred kraj zivota, na saboru u Srebrenici 1426, despot Stefan je sestrica i javno proglasio za suvladara: „Od sad ovog (Djurdja) smatrajte Gospodinom mesto mene... i sve zakle da mu budu verni. A prekle one koji bi podigli kakvo neverstvo.”
Brankovici (glavni predstavnici)
Vreme vlasti: despot
Dana 19. jula 1427. godine despot Stefan tokom lova pao je s konja i u agoniji prizivao: „Po Djurdja, po Djurdja!” Poslednja misao pokojnog vladara ticala se obezbedjenja nasledja i sudbine zemlje. Tako je i prva misao novog vladara - Djurdja - takodje morala da se tice buducnosti zemlje kojoj je ostalo vrlo malo da se pripremi za nastupajuca iskusenja. Jer, znao je vec tada iskusni vladar da turske pretnje nisu minule.
Iako je vec bio u poznim godinama (za srednji vek), despot je ostavljao upecatljiv utisak na okolinu. Bio je „veoma lep i krupan covek”, napisao je o njemu zapadni putopisac De la Brokijer, koji navodi i da je srpski vladar okruzen dvoranima koji su „lepi i stasiti ljudi i nose duge kose i brade” po grckom obicaju. Premda smanjena i pritesnjena, Srbija se i dalje razvijala: brojni rudnici srebra, a posebno Novo Brdo, cinili su srpskog despota veoma bogatim vladarem, a Srbiju mozda i najvecom izvoznicom srebra u Evropi. Primoran da Ugarima vrati Beograd, Djuradj se upustio u jedan od najvecih gradjevinskih poduhvata svog vremena. Groznicavo, za nekoliko godina, gradi se nova prestonica - ogromna tvrdjava na Dunavu - Smederevo. Ali, koliko god ovaj poduhvat bio velicanstven, pokazalo se da je bio uzaludan. Ogromni napori i patnje naroda nateranog na gradnju kamenog kolosa uticali su da srpski seljaci u svojim pesmama i vekovima kasnije proklinju krivce za svoje muke - a posebno despoticu Jerinu. S druge strane, ogromne smederevske zidine nisu zastitile drzavu niti su sprecile Turke da ih u naredne tri decenije osvoje cak dva puta.
Da bi pojacao svoj medjunarodni polozaj, despot ulaze ono sto mu je najdragocenije - svoju decu. Kcerku Kantakuzinu udaje za mocnog grofa Ulriha II Celjskog, srodnika ugarskog kralja, a drugu kcerku, Maru, salje slomljena srca sultanu Muratu II u harem. Pored nje, kod sultana su ostala i dva despotova sina - Grgur i Stefan - kao zalog vernosti.
Ipak, u odlucnom casu nista nece pomoci. Ugarsko-turski rat 1438. godine podstakao je tursku neman. Sultan se razjareno bacio na Srbiju - osvaja, pali, pljacka, uzima roblje, opseda Smederevo koje se, nakon tri meseca opsade, 18. avgusta 1439. predaje.
Propada drzava, vladaju glad i epidemije, despot se s porodicom seli iz jednog izbeglistva u drugo. Jedno vreme vodi borbu u Zeti, poziva na krstaski rat protiv Turaka, trazi saveze, podmicuje i potplacuje. Pokusava, u ocaju, i najmastovitije kombinacije: da bude proglasen za vladara Ugarske, da ozeni sina Lazara ugarskom kraljicom udovicom. Ali, prolaze godine, krune se i poslednji ostaci srpske slobode, Novo Brdo potpada pod Turke 1441. godine, Mlecani zauzimaju gotovo celu Zetu. Nailazi i dodatna porodicna tragedija: da bi kaznio despota, sultan Murat naredjuje da se oslepe njegova dva zatocena sina.
Ilustrovao Goran Gorski
Odbrana i poslednji dani
A onda, kad je izgledalo da je sve vec propalo, javlja se nova nada. To je vojska cije je okupljanje dobrim delom platio despot, a koju je predvodio veliki ugarski vojskovodja i ratnik Janos Hunjadi - Sibinjanin Janko, kako je poznat iz narodnih pesama. Hunjadijevi krstasi, udruzeni s 8000 Srba koje vodi sedamdesetogodisnji despot, u jesen 1443. godine prelaze Dunav i u pravom blickrigu razbijaju Turke u bitkama kod Nisa, Sofije i drugde, da bi ih zatim vrlo surova zima primorala da se zaustave. Uz podsticaj despotovog novca i njegove veze na Porti, sultan vraca Djurdju dobar deo njegove drzave (avgusta 1444). Despot ulazi ponovo u svoje Smederevo, a Turci vracaju njegove slepe sinove. Cela Srbija sada mu lici na njegovu osakacenu decu: poharana zemlja, razruseni gradovi, proredjeno stanovnistvo - senka predjasnje, bogate drzave...
Od te, 1444. godine, kad mu je gotovo cudom ili voljom Neba vracena drzava, despot Djuradj gubi volju za ratovanje s Turcima. Zna da je preslab i da njegovoj zemlji treba oduska. I cini se da je u pravu jer narednih godina ugarske vojske trpe teske poraze od Turaka: 1444. godine u bici kod Varne u strasnom porazu gine ugarski kralj; 1448. vojska Janosa Hunjadija potucena je u drugoj bici na Kosovu. Izmedju opreznog despota i zestokog Hunjadija tih godina razvija se neprijateljstvo koje ce trajati do pred samu njihovu smrt kad ih je turska opasnost ponovo ujedinila. Znao je despot Djuradj da nije sve u oruzju, pa je uporno trazio i razvijao veze i saveznistva u Ugarskoj, u Mlecima, u Dubrovniku, slao poklisare na daleke dvorove u Rim i Napulj. Ali, cak i kad je bio u najtezem polozaju, nije pristajao na ucene.
Nakon dolaska na vlast novog sultana Mehmeda II Osvajaca, 1451. godine, nastupa sledeci cin tragedije za hriscane na Balkanu. Ogromna Mehmedova vojska opseda i 29. maja 1453. godine zauzima Konstantinopolj - Carigrad. Desilo se nezamislivo: zauvek nestaje hiljadugodisnje Vizantijsko carstvo, srediste sveta za sve pravoslavne. Despot daje oduska svom bolu otkupljujuci zarobljene vizantijske kaludjere i uglednike. Sledece godine na redu je Srbija: spaljen je Krusevac, zauzeti su Novo Brdo i mnogi drugi gradovi. Medju nebrojenim turskim zrtvama, zapamceno je surovo pogubljenje nabijanjem na kolac hrabrog ratnika Nikole Skobaljica. Konstantin iz Ostrovice, tada zarobljenik, opisao je kako je, nakon osvajanja Novog Brda, „car (sultan), stojeci pred vratima grada, birao mladice na jednu stranu, a zensku celjad na drugu stranu, a muskarce isto tako slao na rov na drugu stranu, pa koji su medju njima bili najistaknutiji, naredio je da se ti svi poseku...”
Slobodna Srbija sve je manja - despotu preostaje tek predeo oko Smedereva. Ali, i pored premoci turske sile, hriscani i dalje pruzaju zestok otpor. Tako, 1456. godine Turska lomi zube o zidine Beograda koji ogorceno brane udruzeni Madjari, Nemci Janka Hunjadija i Srbi despota Djurdja. Bila je to jedna od velicanstvenih, ali retkih pobeda nad slavnim Mehmedom Osvajacem, i poslednji uspeh osamdesetogodisnjeg despota. Napacen i ojadjen, umro je 24. decembra 1456. godine, u slobodnom Smederevu, okruzen porodicom i svojim odanim pratiocima.
Nestao je tako poslednji znameniti balkanski hriscanski gospodar i ujedno poslednji znacajni srpski srednjovekovni vladar. Sve dok je bio ziv, odrzavao je veru u otpor, okupljao oko sebe i kako-tako uspevao da ocuva svoju pokleklu domovinu. Medjutim, sve se raspalo neposredno nakon njegove smrti. Spustala se duga noc nad Srbijom. I mi danas mozemo samo da tuzno spustimo glavu nad preranim nestankom one blistave kulture cije su cvetanje nagovestavale freske Kalenica, spisi Konstantina Filozofa, obrazovani vladari poput despota Stefana i Djurdja, a koja je zgazena pre nego sto se mogla i razviti. O tadasnjem stanju u despotovini mozda najbolje svedoci cinjenica da je despot sahranjen na brzinu i gotovo tajno i da mu danas ne znamo grob.
Nepoznati besednik u nadgrobnom slovu despotu Djurdju setno ce prozboriti: „A nas svoje, kako ostavio jesi? Kako cemo pretrpeti mracnu noc? Ko ce nam pokriti ranu tesku zbog tvojega odlaska... Kojim nogama nedrhtavim zemlju gazimo? Kad si ti umro, kako cemo mi ziveti?”
Dusko Lopandic
link
Pravda za despota
Mozda i vise nego kao vladar, despot Djuradj pleni kao licnost. „Prosvecen, raskosan, nesrecan i uman”, pruza nam primer snazne, nepokolebljive osobe, uzor vodje koji ne posustaje ni onda kad se sve oko njega rastace i raspada. Za sobom je ostavio veliku porodicu, ispunjen zivot. Sta vise covek, makar bio i vladar, moze da uradi pred sudbinom?
Ilustrovao Goran Gorski
Brankovici su bili poslednja vladarska porodica srednjovekovne Srbije, a despot Djuradj Brankovic bio je nesumnjivo najznacajnija licnost medju njima. Medjutim, u kolektivnom secanju naroda, kao i pravoslavne crkve, despot Djuradj nekako je ostao u senci prethodnih srpskih vladara - junackog i svetog kneza Lazara, viteskog i prefinjenog despota Stefana Lazarevica. Ali, Djuradj je ostao i u senci clanova svoje porodice koji su, bilo po dobru ili po losem, vise pominjani u narodu, poput Vuka Brankovica, „izdajnika sa Kosova”, ili despotove supruge Jerine, kojoj je ostao nadimak Prokleta. Djurdjevi potomci - sin Stefan, snaha Angelina, unuci Maksim (Djordje) i Jovan - uzdignuti su medju svetitelje Srpske pravoslavne crkve. Ni suvise hvaljen, niti kudjen, njegov lik ostao je da maglovito lebdi u narodnom secanju izmedju ove dve krajnosti, kao „Djuradj Smederevac” i „starac despot Djuradj” iz pesama bugarstica. Morao je da saceka pravdu u vidu moderne istorije, koja mu je dala zasluzeno mesto u povorci srpskih vladara.
U preteskim vremenima despot Djuradj Brankovic borio se s neuporedivom upornoscu i snagom za svaki pedalj srpske zemlje i za poslednji odsjaj slobode. Turci su mu ubili oca i brata, oslepili dva sina, odveli kcerku u harem, oteli ocevinu, ponizavali i gazili domovinu. Povremeno je bio njihov vazal, a povremeno najveci neprijatelj. Ipak, nikada, ni pod stare dane, nije se predao niti posustajao. Kad su mu Madjari oduzeli Beograd, sagradio je novu prestonicu; kad su mu Turci zauzeli gotovo celu Srbiju, otisao je u Zetu da se bori; kad su mu oslepili dva sina, on je treceg, najmladjeg, svecano proglasio za naslednika; veoma bogat, pristajao je da ulozi i poslednji zlatnik i imanje kako bi okupio saveznike i jos jednu vojsku za Srbiju. Bio je jedan od retkih vladara koji je u borbi s Turcima izgubio drzavu da bi je, posle vise godina borbe, ponovo obnovio. Znao je da bude odlucan, ali i da se pokori i pokloni kad mu nista drugo nije preostajalo. Znao je da se sveti, ali i da predje preko uvreda ako je to bilo neophodno. Ziveo je duze nego bilo koji od nasih srednjovekovnih vladara, osim Stefana Nemanje. Vise okretan politicar i diplomata nego ratnik, stalno je trazio saveze i nacine da postigne svoj cilj. Medjutim, ni u najteze vreme nije se odricao onoga sto je smatrao za najdragocenije - vere i obicaja predaka. Nije prihvatio crkvenu uniju s Vatikanom iako su uniju priznali vizantijski car i patrijarh.
Djuradj se rodio oko 1375. godine, kao drugi sin kosovskog gospodara Vuka Brankovica i Mare Lazarevic, kceri kneza Lazara. „Tada je bio nailazak inoplemenika na hriscane” (Stef. Lazarevic). Mracni oblaci nadvijali su se nad Srbijom nakon poraza na Marici 1371. godine. U jednoj generaciji maloazijski Turci pretvorili su se od nomadskih ratnika, koji su dugo bili tek najamnici balkanskih velikasa, u nemilosrdne osvajace Balkana. Djuradj je bio decak onog Vidovdana 1389. godine kad mu se otac vratio s polja Kosova javljajuci o krvavoj bici u kojoj su poginuli knez Lazar, Milos i toliki drugi. „Ne postedismo zivot nas, da zivopisan primer posle ovoga drugima budemo.” Da li je Vuk bio kriv samo zato sto on i njegovi ratnici nisu ostali do kraja i nisu do poslednjeg izginuli? Ili je ipak napustio kneza pre vremena? To nikada necemo saznati. Ali, znamo da je (istorijski) Vuk Brankovic i nakon Kosova nastavio otpor protiv Turaka, sve dok je mogao. Ipak, na kraju bio je prisiljen da postane sultanov vazal (1392). „I prilozih velikomu gospodinu caru Bajazitu i slozih s njim mir...” (Vuk Brankovic). Ali nije bio pouzdan, pa su ga Turci uhvatili i zatocili u tamnicu u kojoj je verovatno pogubljen 1397. godine.
Godine „viteskog nadmetanja”
Ostavsi bez oca, ucitelja i vodje, kao i bez pomoci starijeg brata, koji je svakodnevnu zivotnu buku zamenio mirom manastira, Djuradj ulazi u ono razdoblje zivota koje bismo mogli nazvati dobom viteskog nadmetanja. U odnosima srednjovekovnih velikasa bilo je gotovo prirodno da medjusobno ratuju. To se na Balkanu nastavilo i nakon turske najezde. I u zapadnoj Evropi toga doba vode se mnogi feudalni ratovi, poput Stogodisnjeg rata u Francuskoj i Ratova ruza u Engleskoj. Sledecih decenija Djuradj ce da se nadmece s Turcima, koji su mu oduzeli gotovo celu ocevinu, kao i s hriscanskim vladarima poput Stefana Lazarevica, koji mu je bio ujak i vrsnjak, a dugo i glavni rival. Mogao je i Brankovic za to razdoblje reci isto ono sto je zapisao njegov ujak Stefan u jednoj povelji: „Ja nakon mladickog mi uzrasta i mladih noktiju... u mnoga zestoka i neizdrziva iskusenja, pa stavise i smrtna pusten bih... i od svih izbavi me Gospod i jos ce izbaviti.”
U tim godinama smenjivali su se prizori bitaka i pogibija. Nakon bitke kod Angore, 1402. godine, prilikom povratka u Srbiju, ujak Stefan u Carigradu je zatvorio Djurdja u tamnicu, ali je on uspeo da pobegne. U sukobima koji su usledili narednih godina preplitale su se borbe turskih princeva za nasledje prestola s borbama njihovih vazala - srpskih knezeva. U tim borbama i despot Stefan i Djuradj Brankovic izgubice po jednog brata. Dogadjaji koji su sigurno obelezili Djurdjev zivot i koje je kasnije cesto prepricavao, desavali su se oko 1410. godine. Jula te godine turski pretendent Musa zarobio je Djurdjevog mladjeg brata Lazara. Musa je zatim pokusao da uceni Djurdja da predje na njegovu stranu. Kad u tome nije uspeo, naredio je da Lazara pogube.
Konstantin Filozof pise: „Kad je bilo posle bitke, nadjose oni koji su mrtve pljackali mladica i po svemu poznase najblagocastivijeg Lazara i javise ljubljenom bratu njegovu (Djurdju). I koji dirljivi glasovi i ridanje ne mogase se cuti od ovoga (Djurdja) i blagorodnih koji su se tamo nasli...” Nesto kasnije, 1411. godine, sam Djuradj za dlaku je izbegao smrt. „Musa... razmisljase ubiti Djurdja... on mu je na veceri dao otrova. A ovaj (Djuradj), imajuci lek protiv otrova, ne umre, samo postrada od bolesti.” Jedva prezivevsi pokusaj trovanja, Djuradj se lukavstvom izbavio iz turskog logora pretvarajuci se da priprema napad na zidine grckog grada Selimvrije. Vec 1413. godine osvetio se ubici svog brata. U bici kod sela Camorle (Bugarska), udruzene tursko-srpske snage pod Djurdjevim vodjstvom satrle su protivnicku vojsku, dok je princ Musa bio uhvacen u bekstvu i pogubljen.
„Sve ima svoje vreme”, kaze Propovednik, „vreme zivota i vreme smrti, vreme rata i vreme mira.” Tako je i u Srbiju, nakon decenija bura i ratova, pocetkom druge decenije 15. veka nastupilo varljivo zatisje. Pod novim sultanom Mehmedom I Turci su se privremeno umirili, a Srbija je mogla da, kao neki tesko povredjeni i premoreni borac, nekoliko godina predahne i da vida svoje brojne rane nadajuci se boljim danima.
Tada se grade nove zaduzbine, poput manastira Manasije i Kalenica, rastu trgovina, zanatstvo, gradovi. Stefan ulepsava svoju novu prestonicu - Beograd. Godine 1412. pomirili su se ujak i necak - Stefan i Djuradj - koji su u to vreme ostali jedini preziveli muskarci u svojim porodicama. Kako despot Stefan nije imao dece, Djuradj je postao i naslednik prestola. On se 1414. godine ponovo ozenio (po drugi ili treci put). Nevesta je bila Grkinja Irina iz Soluna, od carske porodice Kantakuzina. Rodice mu cetiri sina i dve kceri i ostace uz njega do kraja zivota deleci dobro i zlo. Nakon nestanka porodice Balsica, despot Stefan ce uz Djurdjevu pomoc preuzeti Zetu i tako ponovo objediniti sve slobodne srpske zemlje. Srbija se, nakratko, ponovo prostirala od Dunava, na severu, do Jadrana. Pred kraj zivota, na saboru u Srebrenici 1426, despot Stefan je sestrica i javno proglasio za suvladara: „Od sad ovog (Djurdja) smatrajte Gospodinom mesto mene... i sve zakle da mu budu verni. A prekle one koji bi podigli kakvo neverstvo.”
Brankovici (glavni predstavnici)
Vreme vlasti: despot
Dana 19. jula 1427. godine despot Stefan tokom lova pao je s konja i u agoniji prizivao: „Po Djurdja, po Djurdja!” Poslednja misao pokojnog vladara ticala se obezbedjenja nasledja i sudbine zemlje. Tako je i prva misao novog vladara - Djurdja - takodje morala da se tice buducnosti zemlje kojoj je ostalo vrlo malo da se pripremi za nastupajuca iskusenja. Jer, znao je vec tada iskusni vladar da turske pretnje nisu minule.
Iako je vec bio u poznim godinama (za srednji vek), despot je ostavljao upecatljiv utisak na okolinu. Bio je „veoma lep i krupan covek”, napisao je o njemu zapadni putopisac De la Brokijer, koji navodi i da je srpski vladar okruzen dvoranima koji su „lepi i stasiti ljudi i nose duge kose i brade” po grckom obicaju. Premda smanjena i pritesnjena, Srbija se i dalje razvijala: brojni rudnici srebra, a posebno Novo Brdo, cinili su srpskog despota veoma bogatim vladarem, a Srbiju mozda i najvecom izvoznicom srebra u Evropi. Primoran da Ugarima vrati Beograd, Djuradj se upustio u jedan od najvecih gradjevinskih poduhvata svog vremena. Groznicavo, za nekoliko godina, gradi se nova prestonica - ogromna tvrdjava na Dunavu - Smederevo. Ali, koliko god ovaj poduhvat bio velicanstven, pokazalo se da je bio uzaludan. Ogromni napori i patnje naroda nateranog na gradnju kamenog kolosa uticali su da srpski seljaci u svojim pesmama i vekovima kasnije proklinju krivce za svoje muke - a posebno despoticu Jerinu. S druge strane, ogromne smederevske zidine nisu zastitile drzavu niti su sprecile Turke da ih u naredne tri decenije osvoje cak dva puta.
Da bi pojacao svoj medjunarodni polozaj, despot ulaze ono sto mu je najdragocenije - svoju decu. Kcerku Kantakuzinu udaje za mocnog grofa Ulriha II Celjskog, srodnika ugarskog kralja, a drugu kcerku, Maru, salje slomljena srca sultanu Muratu II u harem. Pored nje, kod sultana su ostala i dva despotova sina - Grgur i Stefan - kao zalog vernosti.
Ipak, u odlucnom casu nista nece pomoci. Ugarsko-turski rat 1438. godine podstakao je tursku neman. Sultan se razjareno bacio na Srbiju - osvaja, pali, pljacka, uzima roblje, opseda Smederevo koje se, nakon tri meseca opsade, 18. avgusta 1439. predaje.
Propada drzava, vladaju glad i epidemije, despot se s porodicom seli iz jednog izbeglistva u drugo. Jedno vreme vodi borbu u Zeti, poziva na krstaski rat protiv Turaka, trazi saveze, podmicuje i potplacuje. Pokusava, u ocaju, i najmastovitije kombinacije: da bude proglasen za vladara Ugarske, da ozeni sina Lazara ugarskom kraljicom udovicom. Ali, prolaze godine, krune se i poslednji ostaci srpske slobode, Novo Brdo potpada pod Turke 1441. godine, Mlecani zauzimaju gotovo celu Zetu. Nailazi i dodatna porodicna tragedija: da bi kaznio despota, sultan Murat naredjuje da se oslepe njegova dva zatocena sina.
Ilustrovao Goran Gorski
Odbrana i poslednji dani
A onda, kad je izgledalo da je sve vec propalo, javlja se nova nada. To je vojska cije je okupljanje dobrim delom platio despot, a koju je predvodio veliki ugarski vojskovodja i ratnik Janos Hunjadi - Sibinjanin Janko, kako je poznat iz narodnih pesama. Hunjadijevi krstasi, udruzeni s 8000 Srba koje vodi sedamdesetogodisnji despot, u jesen 1443. godine prelaze Dunav i u pravom blickrigu razbijaju Turke u bitkama kod Nisa, Sofije i drugde, da bi ih zatim vrlo surova zima primorala da se zaustave. Uz podsticaj despotovog novca i njegove veze na Porti, sultan vraca Djurdju dobar deo njegove drzave (avgusta 1444). Despot ulazi ponovo u svoje Smederevo, a Turci vracaju njegove slepe sinove. Cela Srbija sada mu lici na njegovu osakacenu decu: poharana zemlja, razruseni gradovi, proredjeno stanovnistvo - senka predjasnje, bogate drzave...
Od te, 1444. godine, kad mu je gotovo cudom ili voljom Neba vracena drzava, despot Djuradj gubi volju za ratovanje s Turcima. Zna da je preslab i da njegovoj zemlji treba oduska. I cini se da je u pravu jer narednih godina ugarske vojske trpe teske poraze od Turaka: 1444. godine u bici kod Varne u strasnom porazu gine ugarski kralj; 1448. vojska Janosa Hunjadija potucena je u drugoj bici na Kosovu. Izmedju opreznog despota i zestokog Hunjadija tih godina razvija se neprijateljstvo koje ce trajati do pred samu njihovu smrt kad ih je turska opasnost ponovo ujedinila. Znao je despot Djuradj da nije sve u oruzju, pa je uporno trazio i razvijao veze i saveznistva u Ugarskoj, u Mlecima, u Dubrovniku, slao poklisare na daleke dvorove u Rim i Napulj. Ali, cak i kad je bio u najtezem polozaju, nije pristajao na ucene.
Nakon dolaska na vlast novog sultana Mehmeda II Osvajaca, 1451. godine, nastupa sledeci cin tragedije za hriscane na Balkanu. Ogromna Mehmedova vojska opseda i 29. maja 1453. godine zauzima Konstantinopolj - Carigrad. Desilo se nezamislivo: zauvek nestaje hiljadugodisnje Vizantijsko carstvo, srediste sveta za sve pravoslavne. Despot daje oduska svom bolu otkupljujuci zarobljene vizantijske kaludjere i uglednike. Sledece godine na redu je Srbija: spaljen je Krusevac, zauzeti su Novo Brdo i mnogi drugi gradovi. Medju nebrojenim turskim zrtvama, zapamceno je surovo pogubljenje nabijanjem na kolac hrabrog ratnika Nikole Skobaljica. Konstantin iz Ostrovice, tada zarobljenik, opisao je kako je, nakon osvajanja Novog Brda, „car (sultan), stojeci pred vratima grada, birao mladice na jednu stranu, a zensku celjad na drugu stranu, a muskarce isto tako slao na rov na drugu stranu, pa koji su medju njima bili najistaknutiji, naredio je da se ti svi poseku...”
Slobodna Srbija sve je manja - despotu preostaje tek predeo oko Smedereva. Ali, i pored premoci turske sile, hriscani i dalje pruzaju zestok otpor. Tako, 1456. godine Turska lomi zube o zidine Beograda koji ogorceno brane udruzeni Madjari, Nemci Janka Hunjadija i Srbi despota Djurdja. Bila je to jedna od velicanstvenih, ali retkih pobeda nad slavnim Mehmedom Osvajacem, i poslednji uspeh osamdesetogodisnjeg despota. Napacen i ojadjen, umro je 24. decembra 1456. godine, u slobodnom Smederevu, okruzen porodicom i svojim odanim pratiocima.
Nestao je tako poslednji znameniti balkanski hriscanski gospodar i ujedno poslednji znacajni srpski srednjovekovni vladar. Sve dok je bio ziv, odrzavao je veru u otpor, okupljao oko sebe i kako-tako uspevao da ocuva svoju pokleklu domovinu. Medjutim, sve se raspalo neposredno nakon njegove smrti. Spustala se duga noc nad Srbijom. I mi danas mozemo samo da tuzno spustimo glavu nad preranim nestankom one blistave kulture cije su cvetanje nagovestavale freske Kalenica, spisi Konstantina Filozofa, obrazovani vladari poput despota Stefana i Djurdja, a koja je zgazena pre nego sto se mogla i razviti. O tadasnjem stanju u despotovini mozda najbolje svedoci cinjenica da je despot sahranjen na brzinu i gotovo tajno i da mu danas ne znamo grob.
Nepoznati besednik u nadgrobnom slovu despotu Djurdju setno ce prozboriti: „A nas svoje, kako ostavio jesi? Kako cemo pretrpeti mracnu noc? Ko ce nam pokriti ranu tesku zbog tvojega odlaska... Kojim nogama nedrhtavim zemlju gazimo? Kad si ti umro, kako cemo mi ziveti?”
Dusko Lopandic
link