Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 21:38:05 GMT -5
Saveti zive legende
Prvo knjiga, onda lopta
„Draz igranja fudbala na poljancetu, u dvoristu, za mene se nikada nije izgubila, niti me je to zadovoljstvo napustalo. I kad sam bio u prvom timu ‘Zvezde’, nastavio sam da igram po skolskim dvoristima...”, kaze Dragoslav Sekularac, dugogodisnji citalac „Zabavnika”
CIzvesno je da bi mnogi decaci voleli da postanu poznati fudbaleri. Da daju golove, da im poklonici fudbala sa stadiona klicu, da su slavni i da uz njih - kako obicno biva - uvek budu najlepse devojke. Cini se, medjutim, da takav poduhvat nije tako lako sprovesti u delo. To, naravno, ne znaci da su za decake, ljubitelje fudbala, izgubljene sve nade. Naprotiv.
Odgovor na pitanje kako se postaje vrhunski fudbaler trazimo od sportiste koji s punim pravom moze da ga pruzi - od Dragoslava Sekularca. Po mnogim fudbalskim strucnjacima nas najbolji fudbaler svih vremena, Dragoslav Sekularac (rodjen 1937) svojim umecem visestruko je zasluzio da ga nazivaju virtuozom, kako su ga, uostalom, godinama i zvali. A virtuoz je onaj koji savrseno primenjuje tehniku svoje vestine, odnosno, covek koji je u nekoj vestini dostigao savrsenstvo.
Sekijevi driblinzi s pocetka sezdesetih (u vreme kad je izabran u idealan tim na Prvenstvu sveta u Cileu 1962. godine) bili su nesto do tada nevidjeno, neverovatno, zadivljujuce i posebno: ono sto je oduzimalo dah, izazivalo zemljotres u nervnom sistemu protivnika, a odusevljavalo publiku. Jednostavno receno, Seki je bio prava zvezda. I to ne samo „Zvezdina” zvezda, vec svetska. Naravno, Sekularac je toga bio svestan i cinio je sve da se publici jos vise dopadne. U kombinaciji s njegovim neosporno burnim (i nadaleko poznatim) temperamentom, Sekularceve majstorije postale su nesto sto je izlazilo iz sportskih okvira. Bio je to izvor nepredvidivih dogadjaja i uzbudjenja.
Inace, Dragoslav Sekularac stari je citalac i ljubitelj „Zabavnika”. Jer, u vreme kad je on bio mali, „Zabavnik” je objavljivao stripove, stivo koje je najvise voleo. Tako je „Zabavnik” na izvestan nacin bio Sekijeva skola. Jer, onu pravu skolu nikako nije voleo...
Dragoslav Sekularac: „Obozavao sam da driblujem. Toliko sam driblovao da je to nekima smetalo.”
Sve, samo da ne ucim...
Ovo su njegova secanja na te dane, uz koje idu i saveti za one koji bi da fudbalu posvete svoj zivot.
„Cika Mitke, moj prvi trener, covek koji me je naucio mnogim vaznim stvarima, ne samo o fudbalu nego i o zivotu uopste, radio je u ‘Politici’”, seca se Dragoslav Sekularac. „Zbog toga sam i ja cesto svracao u ‘Politiku’. Dodjem, a on mi kaze: ‘Mali, evo ti tvoja literatura’, a to je bio ‘Zabavnik’. Kad sam poceo da treniram u ‘Zvezdi’, imao sam samo dvanaest godina. Da cu postati fudbaler, to mi uopste nije padalo na pamet. Ono sto sam znao, bilo je da ne volim skolu. Sve sam radio samo da ne ucim! I tako, da ne bih ucio, slobodno vreme provodio sam na poljancetu, s krpenjacom. Sada mi se cini da sam fudbal igrao po ceo dan. Mozda i nije bilo tako. U svakom slucaju, vremena su bila potpuno drugacija. Sva deca bila su napolju i trcala su po dvoristima. Nisu se igrala mobilnim telefonima, niti su sedela ispred kompjutera kao danas. Bili smo zivahniji i mnogo skromniji. Kad je moj otac dobio posao u Beogradu, porodica se preselila iz Coke u glavni grad... Zoran Aleksic odveo me je na DIF da se bavim atletikom, jer je smatrao da sam za to obdaren.
Ni tada nisam slutio da cu se baviti fudbalom. U stvari, bio sam pingpongas! Obozavao sam pingpong. Preko puta Radio Beograda postojala je sala u kojoj su neki mladici igrali stoni tenis. Tu sam provodio sate i sate. Bio sam srecan da im bar skupljam loptice. Cekao sam da odrasli zavrse pa da ja malo igram s nekim. I tako, jedne veceri, ostao sam do kasno... Roditelji su se uplasili gde sam i otac je krenuo da me trazi. Kad me je nasao, tako me je izlemao da sam te batine upamtio. Sa pingpongom bilo je gotovo.
Posle toga Singa Popovic rekao je ljudima iz ‘Zvezde’ da u Drugoj muskoj ima jedan mali koji fantasticno igra fudbal. Tako sam dospeo u ‘Zvezdu’. Prvo sam na utakmicama skupljao lopte iza gola, sto je bila velika cast. Najveca. Onda sam s ekonomom cistio igracima kopacke.
Medjutim, draz igranja fudbala na poljancetu, u dvoristu, nikada se nije izgubila niti me je to zadovoljstvo napustalo. I kad sam bio u prvom timu ‘Zvezde’, nastavio sam da igram po skolskim dvoristima. Podrazumeva se, nisu bila asfaltirana. U skolu se tada nisu nosili ovoliki ranci kao danas. Samo jedna sveska i olovka...
U stvari, skola je za mene ostala jedino veliko kajanje. Zao mi je sto nisam bio vredniji djak, sto nisam stekao bolje obrazovanje. Uvek sam osecao taj nedostatak: jednostavno, nisam mogao da iskazem ono sto sam doziveo, a doziveo sam mnogo toga, pa ni da igracima prenesem na pravi nacin sve sto znam.
Poseban uticaj na mene imao je trener Milovan Ciric koji je dosao na omladinski turnir Kvarnerske rivijere. Video je kako igram i postao sam prvotimac ‘Zvezde’. A onda, tu je bio i Kika Popovic, sef strucnog staba, matori lisac. On me je psihicki pripremio za ono sto je usledilo. Kao sto je mnogima poznato, ja sam vrlo temperamentna osoba.
Najblaze receno. Bio sam veoma mlad kad sam usao u tim gde su ostali igraci bili znatno stariji i vrlo iskusni. Tu su bili Rajko Mitic, Branko Stankovic, Ljuba Spajic... A ja sam, na primer, obozavao da driblujem! Mnogo sam driblovao, a nekima od njih to je smetalo. Branko Stankovic mi je zbog toga jednom prilikom tresnuo samar. Rekao je: ‘Mali, prestani vec jednom!’ Kasnije me je najvise voleo. Kika me je tesio i objasnjavao kako stvari stoje s psiholoske strane. I uvek je bio u pravu. Sve je pogodio i sve je predvideo. Kratko receno, ostvarilo se sve ono sto je rekao.
Otac antifudbaler
U vreme kad sam poceo da igram fudbal, moja porodica nije imala nikakve veze sa sportom, pa tako ni s mojim bavljenjem fudbalom. Otac nije znao da sam postao prvotimac. Moglo bi se reci da je bio antifudbaler. Dosao je na utakmicu tek kad ga je jedan prijatelj poveo.
Mozda sam nikada ne bi ni dosao! Ziveo sam u srecnoj porodici. Moja majka Donka bila je fantasticna zena, najbolja zena koju sam ikada upoznao. A to ne mislim samo ja. Svi su je obozavali. Imala je neobicno dobru dusu. Nema te osobe kojoj nije pomogla. Ona mi je pravila slatkise, sutlijas, moju omiljenu poslasticu, i jos mnogo toga.
Moje detinjstvo bilo je zdravo. Nismo bili bogati, ali ni siromasni. Imao sam sve sto mi je potrebno, ali prohtevi nisu bili veliki. U to vreme svi smo bili mnogo skromniji.
Vrlo brzo ‘Crvena zvezda’ pocela je da se brine o meni: od dvanaeste godine imao sam cak placenu hranu. Hranio sam se kod ‘Dva ribara’ , a kasnije kod ‘Madere’. U cetrnaestoj, ‘Zvezda’ je sasvim preuzela brigu o mom daljem razvojnom putu”.
Skola, ljubav, odricanje, rad, postovanje i - sarm
„Sta je, dakle, najvaznije za jedno dete koje zeli da se bavi
fudbalom, ili sportom uopste? Ljubav je najvaznija, kao i u svemu ostalom. Zatim rad, odnosno odricanje. Talenat dolazi do izrazaja tek kasnije. Ima citavo jedno more velikih talenata, obdarenih decaka koji nikada ne postanu veliki fudbaleri. Imam sedamdeset godina i nikada nisam popio ni kap alkohola, odlazio sam na spavanje kad su moji drugovi kretali u provod, trenirao sam bez prekida.
Dragoslav Sekularac danas
Ipak, izdvojio bih sledece. Za svakog, cak i najboljeg fudbalera na svetu, vazno je da uci i da zavrsi skolu. Za svaki slucaj... Sto si obrazovaniji, to si pametniji i tako stices preimucstvo nad drugima. Zatim rad. Na primer, kad sam poceo da se bavim fudbalom, levom nogom nisam znao nista da odigram. Onda mi je trener rekao da sest meseci ne smem ni da pipnem loptu desnom nogom. Nijednom. Tako sam i uradio.
Posle sam bolje sutirao i igrao levom nogom nego desnom. Skola, rad, volja, a volja je isto sto i ljubav prema sportu. Zatim, vrlo je vazno da ti sudbina odredi nekog dobrog strucnjaka koji ce mladog coveka usmeriti i ohrabriti. Bitno je da ti trener ulije samopouzdanje, ali da imas i postovanja prema drugima.
Inace, fudbaler mora da bude savrseno fizicki spreman jer samo tako njegov dar moze da dodje do izrazaja. Da bi davao golove, neophodna je tehnika. Svoju igru fudbaler mora da prilagodi timu, da radi ono sto trener od njega trazi: nema ni govora o picu i pusenju. To uopste ne dolazi u obzir! Droge i ne pominjem. Sve to znaci odredjeno zrtvovanje.
Zrtvovanje nije teret dok covek oseca ljubav. Da dodam jos nesto: fudbaler treba da radi i ono sto publika voli. Da bude sarmer. Eto, to iskreno priznajem. Bez naklonosti publike sa stadiona nema nista.
Danas mnogi zele da se bave fudbalom jer se tako dobro zaradjuje. Veliki fudbaleri su i bogatasi. To je zaista prava sreca. U stvari, razlog vise da se zrtvuju. Hoces da budes bogatas kome se dive i da za tobom uzdisu devojke: onda radi. I ne zaboravi skolu!”
I tu se zavrsavaju saveti Dragoslava Sekularca, nase fudbalske legende. Ponosni deda dvoje unucadi, Danice i Aleksandra, nastoji da i svojim naslednicima poruci kako je obrazovanje ipak najvaznije za svakoga, pa i za vrhunskog sportistu, i da treba da budu dobri djaci. Aleksandar je jos mali i ne zna se da li ce krenuti dedinim sportskim stopama. Izvesno je da je trinaestogodisnja Danica bez sumnje nasledila dedinu nesvakidasnju obdarenost za sport. Ali, kako sama napominje, kad su joj rekli da je zaista prava lepotica, ljubav prema tenisu kao da je odjednom bila poljuljana. A na volju onoga ko zeli svoj zivot da posveti sportu, ne sme nista da utice. Cak ni komplimenti.
Mirjana Ognjanovic
link
----------------
Fudbal, nogomet i još ponešto (B92) - Dragoslav Šekularac
The 1962 World Cup: Germany 0-1 Yugoslavia
i nesto poslije sekijeve epohe, cisto ono za dusu
Mladen Delic - Jeli to moguce? (Polufinale: 1983 Jugoslavija-Bugarska u Splitu)
Prvo knjiga, onda lopta
„Draz igranja fudbala na poljancetu, u dvoristu, za mene se nikada nije izgubila, niti me je to zadovoljstvo napustalo. I kad sam bio u prvom timu ‘Zvezde’, nastavio sam da igram po skolskim dvoristima...”, kaze Dragoslav Sekularac, dugogodisnji citalac „Zabavnika”
CIzvesno je da bi mnogi decaci voleli da postanu poznati fudbaleri. Da daju golove, da im poklonici fudbala sa stadiona klicu, da su slavni i da uz njih - kako obicno biva - uvek budu najlepse devojke. Cini se, medjutim, da takav poduhvat nije tako lako sprovesti u delo. To, naravno, ne znaci da su za decake, ljubitelje fudbala, izgubljene sve nade. Naprotiv.
Odgovor na pitanje kako se postaje vrhunski fudbaler trazimo od sportiste koji s punim pravom moze da ga pruzi - od Dragoslava Sekularca. Po mnogim fudbalskim strucnjacima nas najbolji fudbaler svih vremena, Dragoslav Sekularac (rodjen 1937) svojim umecem visestruko je zasluzio da ga nazivaju virtuozom, kako su ga, uostalom, godinama i zvali. A virtuoz je onaj koji savrseno primenjuje tehniku svoje vestine, odnosno, covek koji je u nekoj vestini dostigao savrsenstvo.
Sekijevi driblinzi s pocetka sezdesetih (u vreme kad je izabran u idealan tim na Prvenstvu sveta u Cileu 1962. godine) bili su nesto do tada nevidjeno, neverovatno, zadivljujuce i posebno: ono sto je oduzimalo dah, izazivalo zemljotres u nervnom sistemu protivnika, a odusevljavalo publiku. Jednostavno receno, Seki je bio prava zvezda. I to ne samo „Zvezdina” zvezda, vec svetska. Naravno, Sekularac je toga bio svestan i cinio je sve da se publici jos vise dopadne. U kombinaciji s njegovim neosporno burnim (i nadaleko poznatim) temperamentom, Sekularceve majstorije postale su nesto sto je izlazilo iz sportskih okvira. Bio je to izvor nepredvidivih dogadjaja i uzbudjenja.
Inace, Dragoslav Sekularac stari je citalac i ljubitelj „Zabavnika”. Jer, u vreme kad je on bio mali, „Zabavnik” je objavljivao stripove, stivo koje je najvise voleo. Tako je „Zabavnik” na izvestan nacin bio Sekijeva skola. Jer, onu pravu skolu nikako nije voleo...
Dragoslav Sekularac: „Obozavao sam da driblujem. Toliko sam driblovao da je to nekima smetalo.”
Sve, samo da ne ucim...
Ovo su njegova secanja na te dane, uz koje idu i saveti za one koji bi da fudbalu posvete svoj zivot.
„Cika Mitke, moj prvi trener, covek koji me je naucio mnogim vaznim stvarima, ne samo o fudbalu nego i o zivotu uopste, radio je u ‘Politici’”, seca se Dragoslav Sekularac. „Zbog toga sam i ja cesto svracao u ‘Politiku’. Dodjem, a on mi kaze: ‘Mali, evo ti tvoja literatura’, a to je bio ‘Zabavnik’. Kad sam poceo da treniram u ‘Zvezdi’, imao sam samo dvanaest godina. Da cu postati fudbaler, to mi uopste nije padalo na pamet. Ono sto sam znao, bilo je da ne volim skolu. Sve sam radio samo da ne ucim! I tako, da ne bih ucio, slobodno vreme provodio sam na poljancetu, s krpenjacom. Sada mi se cini da sam fudbal igrao po ceo dan. Mozda i nije bilo tako. U svakom slucaju, vremena su bila potpuno drugacija. Sva deca bila su napolju i trcala su po dvoristima. Nisu se igrala mobilnim telefonima, niti su sedela ispred kompjutera kao danas. Bili smo zivahniji i mnogo skromniji. Kad je moj otac dobio posao u Beogradu, porodica se preselila iz Coke u glavni grad... Zoran Aleksic odveo me je na DIF da se bavim atletikom, jer je smatrao da sam za to obdaren.
Ni tada nisam slutio da cu se baviti fudbalom. U stvari, bio sam pingpongas! Obozavao sam pingpong. Preko puta Radio Beograda postojala je sala u kojoj su neki mladici igrali stoni tenis. Tu sam provodio sate i sate. Bio sam srecan da im bar skupljam loptice. Cekao sam da odrasli zavrse pa da ja malo igram s nekim. I tako, jedne veceri, ostao sam do kasno... Roditelji su se uplasili gde sam i otac je krenuo da me trazi. Kad me je nasao, tako me je izlemao da sam te batine upamtio. Sa pingpongom bilo je gotovo.
Posle toga Singa Popovic rekao je ljudima iz ‘Zvezde’ da u Drugoj muskoj ima jedan mali koji fantasticno igra fudbal. Tako sam dospeo u ‘Zvezdu’. Prvo sam na utakmicama skupljao lopte iza gola, sto je bila velika cast. Najveca. Onda sam s ekonomom cistio igracima kopacke.
Medjutim, draz igranja fudbala na poljancetu, u dvoristu, nikada se nije izgubila niti me je to zadovoljstvo napustalo. I kad sam bio u prvom timu ‘Zvezde’, nastavio sam da igram po skolskim dvoristima. Podrazumeva se, nisu bila asfaltirana. U skolu se tada nisu nosili ovoliki ranci kao danas. Samo jedna sveska i olovka...
U stvari, skola je za mene ostala jedino veliko kajanje. Zao mi je sto nisam bio vredniji djak, sto nisam stekao bolje obrazovanje. Uvek sam osecao taj nedostatak: jednostavno, nisam mogao da iskazem ono sto sam doziveo, a doziveo sam mnogo toga, pa ni da igracima prenesem na pravi nacin sve sto znam.
Poseban uticaj na mene imao je trener Milovan Ciric koji je dosao na omladinski turnir Kvarnerske rivijere. Video je kako igram i postao sam prvotimac ‘Zvezde’. A onda, tu je bio i Kika Popovic, sef strucnog staba, matori lisac. On me je psihicki pripremio za ono sto je usledilo. Kao sto je mnogima poznato, ja sam vrlo temperamentna osoba.
Najblaze receno. Bio sam veoma mlad kad sam usao u tim gde su ostali igraci bili znatno stariji i vrlo iskusni. Tu su bili Rajko Mitic, Branko Stankovic, Ljuba Spajic... A ja sam, na primer, obozavao da driblujem! Mnogo sam driblovao, a nekima od njih to je smetalo. Branko Stankovic mi je zbog toga jednom prilikom tresnuo samar. Rekao je: ‘Mali, prestani vec jednom!’ Kasnije me je najvise voleo. Kika me je tesio i objasnjavao kako stvari stoje s psiholoske strane. I uvek je bio u pravu. Sve je pogodio i sve je predvideo. Kratko receno, ostvarilo se sve ono sto je rekao.
Otac antifudbaler
U vreme kad sam poceo da igram fudbal, moja porodica nije imala nikakve veze sa sportom, pa tako ni s mojim bavljenjem fudbalom. Otac nije znao da sam postao prvotimac. Moglo bi se reci da je bio antifudbaler. Dosao je na utakmicu tek kad ga je jedan prijatelj poveo.
Mozda sam nikada ne bi ni dosao! Ziveo sam u srecnoj porodici. Moja majka Donka bila je fantasticna zena, najbolja zena koju sam ikada upoznao. A to ne mislim samo ja. Svi su je obozavali. Imala je neobicno dobru dusu. Nema te osobe kojoj nije pomogla. Ona mi je pravila slatkise, sutlijas, moju omiljenu poslasticu, i jos mnogo toga.
Moje detinjstvo bilo je zdravo. Nismo bili bogati, ali ni siromasni. Imao sam sve sto mi je potrebno, ali prohtevi nisu bili veliki. U to vreme svi smo bili mnogo skromniji.
Vrlo brzo ‘Crvena zvezda’ pocela je da se brine o meni: od dvanaeste godine imao sam cak placenu hranu. Hranio sam se kod ‘Dva ribara’ , a kasnije kod ‘Madere’. U cetrnaestoj, ‘Zvezda’ je sasvim preuzela brigu o mom daljem razvojnom putu”.
Skola, ljubav, odricanje, rad, postovanje i - sarm
„Sta je, dakle, najvaznije za jedno dete koje zeli da se bavi
fudbalom, ili sportom uopste? Ljubav je najvaznija, kao i u svemu ostalom. Zatim rad, odnosno odricanje. Talenat dolazi do izrazaja tek kasnije. Ima citavo jedno more velikih talenata, obdarenih decaka koji nikada ne postanu veliki fudbaleri. Imam sedamdeset godina i nikada nisam popio ni kap alkohola, odlazio sam na spavanje kad su moji drugovi kretali u provod, trenirao sam bez prekida.
Dragoslav Sekularac danas
Ipak, izdvojio bih sledece. Za svakog, cak i najboljeg fudbalera na svetu, vazno je da uci i da zavrsi skolu. Za svaki slucaj... Sto si obrazovaniji, to si pametniji i tako stices preimucstvo nad drugima. Zatim rad. Na primer, kad sam poceo da se bavim fudbalom, levom nogom nisam znao nista da odigram. Onda mi je trener rekao da sest meseci ne smem ni da pipnem loptu desnom nogom. Nijednom. Tako sam i uradio.
Posle sam bolje sutirao i igrao levom nogom nego desnom. Skola, rad, volja, a volja je isto sto i ljubav prema sportu. Zatim, vrlo je vazno da ti sudbina odredi nekog dobrog strucnjaka koji ce mladog coveka usmeriti i ohrabriti. Bitno je da ti trener ulije samopouzdanje, ali da imas i postovanja prema drugima.
Inace, fudbaler mora da bude savrseno fizicki spreman jer samo tako njegov dar moze da dodje do izrazaja. Da bi davao golove, neophodna je tehnika. Svoju igru fudbaler mora da prilagodi timu, da radi ono sto trener od njega trazi: nema ni govora o picu i pusenju. To uopste ne dolazi u obzir! Droge i ne pominjem. Sve to znaci odredjeno zrtvovanje.
Zrtvovanje nije teret dok covek oseca ljubav. Da dodam jos nesto: fudbaler treba da radi i ono sto publika voli. Da bude sarmer. Eto, to iskreno priznajem. Bez naklonosti publike sa stadiona nema nista.
Danas mnogi zele da se bave fudbalom jer se tako dobro zaradjuje. Veliki fudbaleri su i bogatasi. To je zaista prava sreca. U stvari, razlog vise da se zrtvuju. Hoces da budes bogatas kome se dive i da za tobom uzdisu devojke: onda radi. I ne zaboravi skolu!”
I tu se zavrsavaju saveti Dragoslava Sekularca, nase fudbalske legende. Ponosni deda dvoje unucadi, Danice i Aleksandra, nastoji da i svojim naslednicima poruci kako je obrazovanje ipak najvaznije za svakoga, pa i za vrhunskog sportistu, i da treba da budu dobri djaci. Aleksandar je jos mali i ne zna se da li ce krenuti dedinim sportskim stopama. Izvesno je da je trinaestogodisnja Danica bez sumnje nasledila dedinu nesvakidasnju obdarenost za sport. Ali, kako sama napominje, kad su joj rekli da je zaista prava lepotica, ljubav prema tenisu kao da je odjednom bila poljuljana. A na volju onoga ko zeli svoj zivot da posveti sportu, ne sme nista da utice. Cak ni komplimenti.
Mirjana Ognjanovic
link
----------------
Fudbal, nogomet i još ponešto (B92) - Dragoslav Šekularac
The 1962 World Cup: Germany 0-1 Yugoslavia
i nesto poslije sekijeve epohe, cisto ono za dusu
Mladen Delic - Jeli to moguce? (Polufinale: 1983 Jugoslavija-Bugarska u Splitu)