Post by Bozur on Jul 10, 2009 12:02:02 GMT -5
Streljanje na Kalemegdanu
Ekipa "Novosti", 12.06.2009 19:54:02
OD nekadašnjeg oficira Ozne Aleksandra Garotića, koga sam poznavao dugo godina, a koji je preminuo, čuo sam da su na ulazu u Kalemegdan, kod spomenika Stevanu Mokranjcu, zakopani leševi oko 30 rečnih saobraćajnih policajaca.
To je u petak za „Novosti“ ispričao Mihailo Ermolaev, kome je Garotić nacrtao i tačnu mapu gde su pokopani policajci.
- Ispričao mi je da su oni prvo streljani na stepenicama policije, ispod francuske ambasade, a da su, zatim, goli dopremljeni na Kalemegdan. Nikad se neće utvrditi prava istina dok se te jame ne iskopaju - rekao nam je svedok Ermolaev.
U Institutu za savremenu iistoriju, dobili smo podatak da su rečni policajci streljani tokom borbi za Beograd u novembru 1944. godine
Jedan od ubijenih policajaca bio je Milan Vujinović, dvadesetogodišnji mladić. Njegova porodica je posle Prvog svetskog rata izbegla iz Bileće u Bajmok, odakle su ih mađarski fašisti otpremili u logor „Barč“.
Zalaganjem Nedićeve vlade izbavljeni su odatle i došli su da žive u Beogradu gde su dobili status izbeglica. Milan je dobio posao u saobraćajnoj policiji dok je drugi deo porodice poslat u Veliko Gradište, gde su ostali do dolaska Crvene armije.
Posle oslobođenja, Vujinović nije želeo da se sklanja već je zajedno sa 30-ak svojih kolega dočekao oslobodioce. Izveden je iz stanice kod francuske ambasade i streljan početkom novembra 1944. Bez suđenja.
P. V
* * * * *
INICIJATIVA O PODIZANJU OBELEŽJA ŽRTVAMA U BEOGRADU JE U SKUPŠTINI GRADA
SPOMENIK JOŠ ČEKA
U NEKOLIKO navrata, prethodnih godina građani i Institut za savremenu istoriju, podnosili su zahtev Skupštini grada Beograda da se u prestonici podigne spomenik nevinim žrtvama pogubljenim bez suđenja neposredno po oslobođenju Beograda 1944. godine.
Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica pre dve godine u načelu je prihvatila ovaj predlog. Potrebno je, rekli su, sagledati sve aspekte, nakon čega bi se moglo nastaviti sa procedurom.
Novi predsednik Komisije Petar Đorđević najavljuje da će na jednoj od narednih sednica tokom leta, ova tema biti na dnevnom redu. Do jeseni, Komisija bi trebalo da ima određeniji stav.
- Spomenik treba da se podigne, ali ne na osnovu proizvoljnih podataka - navodi Đorđević. - Istoričari treba da kažu koliko je žrtava bilo, a ne da se licitira od deset hiljada, 20.000 ili više pobijenih ljudi. Pitanje je i šta napisati: Ko ih je streljao?
Komunistički režim, lažne patriote... Zvanična dokumenata o žrtvama u Beogradu nisu dostupna. Kako doći do podataka da li su u pitanju stotine, hiljade ili desetine hiljada Beograđana?
Đorđević smatra da napisati da se spomenik podiže nevino streljanim ljudima ne znači ništa, jer bi tako uopštena formulacija značila obeležavanje jednog nesrećnog događaja forme radi.
- Ovo je delikatna tema i za nju se odluka mora doneti konsenzusom, a ne da se članovi Komisije preglasavaju - kaže Đorđević. - Takođe, to je i političko pitanje. Mnogi od tih ljudi streljani su „na pravdi boga“, ali bilo je i onih koji su sarađivali sa okupatorom. Neki su rehabilitovani, a nekima je takav zahtev odbijen. Te ljude treba odvojiti, ali opet, žrtve su svi koji su streljani bez suđenja.
SVI DA POMOGNU
Predsednik Komisije za spomenike naglašava da je priča jako kompleksna i da, sem članova Komisije, treba u ceo posao uključiti i istoričare, sudstvo i ljude koji mogu da pomognu da se dobije objektivna slika dešavanja po okončanju Drugog svetskog rata.
PROCEDURA
SVE inicijative za podizanje spomenika ili davanje naziva ulicama i trgovima analizira gradska komisija formirana za ovu svrhu. Ukoliko se prihvati inicijativa, ona se šalje na saglasnost Ministarstvu državne uprave i lokalne samouprave. Ukoliko je njihovo mišljenje pozitivno, predlog stiže u Skupštinu grada, gde treba da ga usvoji većina odbornika.
S. JANjIĆ
* * * * *
VELJKO GUBERINA, DOAJEN SRPSKE ADVOKATURE
ZLOČINI NE ZASTAREVAJU
ČITAVOG života me opseda misao: da li će se naći tajni grobovi našeg naroda? Da li će pogubljeni ikada dobiti mesto na kojem može da im se zapali sveća? - kaže za „Novosti“ Veljko Guberina (84), doajen srpske advokature.
Njegova porodica izbegla je iz Korduna pred ustaškim nožem na početku Drugog svetskog rata. Obreli su se u Jagodini dobivši zaštitu od Nedićeve administracije. Pred oslobođenje, prešli su u Beograd. Tu su prokazani kao neprijatelji.
Tokom 1945. godine, završili su u zatvoru njegov otac, majka, brat i on. Jedino je brat Miodrag pomilovan i odmah „po zasluzi“ poslat na Sremski front.
Veljka su uhapsili jer je odbio da izađe na ulicu Kneza Miloša i da zastavicom maše dok prolazi Josip Broz Tito. Proveo je u niškom zatvoru dve godine.
Niko iz porodice nije pogubljen ali je otac Nikola umro u ćeliji, samo zato, kaže Veljko, što je bio trgovac, i, prema komunistima - „pripadao eksploatatorima“.
- Bilo je zločina i na strani partizana i na strani četnika. Svaki zločin treba osuditi bez ikakvih ideoloških i političkih predrasuda. Zločin ne zastareva! - priča Guberina.
On zamera i postpetooktobarskim vlastima što nisu izvršili restituciju oduzete imovine i što nisu rehabilitovali na vreme sve nepravedno osuđene posle rata:
- Sa rehabilitacijom se tek počelo, imovina nikom nije vraćena, a mnogima se ni grobovi ne znaju. Ne ide se tim putem u Evropu. Dobar primer mogu da nam pokažu i Slovenci i Hrvati - smatra advokat koji je u životu branio 618 ljudi optuženih za ubistvo.
P. V
* * * * *
LJILJANA PEKIĆ, UDOVICA SRPSKOG PISCA BORISLAVA PEKIĆA, O STRADANJU SVOGA OCA
NIKAD NIJE BIO IZDAJNIK
PATNjU koju je doživela moja porodica ništa ne može da popravi ni da olakša, ali jedino što želim je da se konačno skine ljaga sa očevog imena - priča Ljiljana Pekić, udovica velikog srpskog pisca Borislava Pekića.
Posle višedecenijske potrage za istinom, dobila je rešenje o rehabilitaciji Dušana Glišića, streljanog u Beogradu 1944. godine, koji se našao na spisku objavljenom u „Politici“ 27. novembra te godine.
- Sada više niko nema prava da ga naziva narodnim neprijateljem - rekla nam je Ljiljana.
Dušan, građevinski inženjer, stradao je od vojničke puške na jednom od mnogobrojnih stratišta glavnog grada, ali ni mesto egzekucije ni grob nikada nije otkriven. Njegovoj kćerki Ljiljani, osim ovih podataka, ostali su nepoznati i razlozi zbog kojih je njen otac surovo ubijen.
- Mislim da je uzrok njegovog ubistva u porodici - kalkuliše Ljiljana Pekić. - Nije imao „slavne“ korene za ono vreme. Deda po majci mi je Mihajlo Stojadinović, kasacioni sudija čiji je sin bio Milan Stojadinović, predsednik vlade od 1934. do 1938. godine.
„Krivica“ Dušana Glišić je, kako se pretpostavlja, bila i u tome što je učestvovao u konstruisanju i pravljenju zgrade „Borbe“, podignute novcem malih akcionara, među kojima su upravo i bili članovi porodice Stojadinović. Tu su nastajale novine, nepopularne u komunističkim krugovima.
- Kada se osnivao list „Vreme“, kao i za vreme rata, moj otac je radio kao tehnički direktor. Nije imao veze sa pisanjem tih novina niti je učestvovao u uređivačkoj politici. On je bio zadužen za zgradu i stanje u njoj. Zato, po ulasku partizana u Beograd, nije smatrao da treba da beži. Ostao je u gradu.
I odmah je uhapšen. Supruga Nadežda tražila ga je danima po podrumima, školama, bolnicama i raznim budžacima koji su u to vreme radili kao zatvorske jedinice. Posle sedam dana ukazao se trag, ali prekasno.
- Vratili su joj burmu, zlatan sat i rekli da prestane sa potragom. Sutradan je u „Borbi“ i „Politici“ objavljena lista sa 105 imena. To su bili prve žrtve streljane u Beogradu. Likvidarini su bez ikakvog suđenja i konkretne optužnice. Među njima je bio i moj otac.
Porodični stan u Krunskoj 57 oduzeli su partizani, a vojnici im nisu dozvolili da iznesu ni lične stvari ni dokumenta. Predali su im samo stare fotografije.
- Takvo je bilo vreme, što bi rekao Pekić! - sa uzdahom citira Ljiljana svog supruga Borislava.
B. STJELJA
* * * * *
ISPOVEST BIVŠEG MAJORA OZNE MILANA TREŠNJIĆA, AKTERA ZBIVANJA U OSLOBOĐENOM BEOGRADU
PUCALI I PO NEVINIMA
NIJE tu bilo neke istrage. Sedište mog kvarta je bilo u policijskoj stanici na Dedinju, preko puta bolnice. U Maglajskoj je bio štab Ozne za Srbiju. Najveći zatvori su bili na Banjici, Glavnjači, Đušinoj ali i mnogim drugim mestima po gradu....
Kod mene su dolazili ljudi i tužili, „taj i taj je antikomunist ili saradnik okupatora“, pa se po tome postupalo... E sad, kome tu da veruješ u Beogradu kad nikog ne znaš...
Hapšen je svako ko je nešto radio sa Nemcima i automatski proglašavan špijunom i agentom neselektivno, ljudi su tako stradali na pravdi Boga...
Bilo je grešaka revolucije. Mnogi su stradali, koji su bili nevini ili bar nisu bili za smrtnu kaznu ... Više stotina lica je prošlo kod mene u 12. kvartu za dve-tri nedelje koliko sam bio tamo dok nisam premešten na Sremski front... Nekoliko hiljada ljudi je najmanje stradalo u Beogradu, ne znam tačno, možda oko 5.000. To tek treba objektivno utvrditi.
Bili smo zatrpani dojavama građana. Jednom čoveku koji je prijavljivao svaki dan, na kraju sam opalio šamar... Ja sam se čudio ljudima koji dolaze da tuže, kancelarija mi je uvek bila puna. Po meni, to je greška revolucije...
Dovoljno je bilo da neko pokaže prstom... Suđenja su bila fiktivna ili na brzu ruku, bio je rat, nije se mnogo vodilo računa u proceduri.... Bilo je preterivanja represije, primenjivanje „enkavedevskih“ metoda saslušanja iznuđivanja priznanja. Recimo, tako je radio Vidak Popović, zatim Glumac i mnogi drugi.....
(Sa majorom Ozne razgovarao je mr Srđan Cvetković, saradnik
Instituta za savremenu istoriju)
REAGOVANJA I POLEMIKE
TOMO ZORIĆ, PORTPAROL RJ TUŽILAŠTVA
DOBRA INICIJATIVA
APSOLUTNO podržavamo inicijativu i „Novosti“ i Srpske liberalne stranke - rekao nam je u petak Tomo Zorić, portparol Republičkog javnog tužilaštva. - Treba učiniti sve što je moguće kako bi se pronašao i grob generala Dragoljuba Mihailovića, ali i svih ostalih stradalnika, kako bi se oni sahranili na dostojanstven način. Humano, ljudski i hrišćanski je da se taj posao završi. Smatram da je ta inicijativa u skladu sa svim demokratskim vrednostima za koje se i zalažemo kao država.
BILJANA KOVAČEVIĆ-VUČO, PREDSEDNIK JUKOM
NIJE IDEOLOŠKO PITANJE
PRONALAŽENjE i obeležavanje svih tajnih grobnica nije ni ideološko ni političko pitanje. Svaki čovek ima pravo na svoje grobno mesto - izjavila je za „Novosti“ Biljana Kovačević-Vučo, predsednik Komiteta pravnika za ljudska prava JUKOM. - Zato, smatram da svačiji grob treba pronaći ako je to moguće. Nemam nikakav problem sa tim.
SRPSKI POKRET OBNOVE
ODGOVORNI PREMA SEBI
Srpski pokret obnove podržava akciju „Večernjih novosti“ da se pronađu grobovi svih žrtava komunističkog terora pred kraj i posle Drugog svetskog rata, i ceni vašu odgovornost prema istini, prema prošlim i budućim generacijama, jer je to civilizacijska obaveza prvoga reda, a na sve to, te žrtve su naši dedovi, očevi, sestre, sinovi. Ovim pismom ne samo da podržavamo vašu akciju, nego vam se i stavljamo na raspolaganje sa svim svojim resursima, da bismo zajedno, jači, što brže došli do istine - stoji u pismu koje je potpisao Aleksandar Jugović, direktor SPO.
SRPSKA LIBERALNA STRANKA
I SAHRANE I VINOVNICI
SRPSKA liberalna stranka podnela je ove nedelje zahtev Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu da se utvrde sve tajne grobnice u zemlji i da se obeleže tačna mesta gde su žrtve streljane.
- Cilj je i da utvrdimo konačno broj likvidiranih ljudi od strane oslobodilačkih vlasti kako bi prestale sve manipulacije i nagađanja - rekao je u petak za „Novosti“ Aleksandar Nedić, sekretar SLS.
On kaže da je SLS od svog osnivanja, početkom devedesetih, prikupljala podatke, činjenice i dokumentaciju o žrtvama terora.
Kosta Čavoški, koji je zajedno sa profesorom Nikolom Miloševićem vodio SLS u tim godinama, rekao je za „Novosti“:
- Moralna je dužnost ne samo da se nađu grobnice već i da se sahrane sve žrtve, kao i da se utvrde vinovnici. Oni ne mogu biti krivci i osuđenici danas, ali bi odgovarali bar pred istorijom. Taj zadatak mora na sebe da uzme ova generacija potomaka i žrtava i vinovnika - rekao nam je Čavoški. (P. V.)
www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=4&status=jedna&vest=148157&datum=