Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 21:54:56 GMT -5
Izmedju dva sveta
Zeleno, volim te zeleno
Za zelenu boju se kaze da je podjednako udaljena od nebesnog plavog i od podzemnog crvenog. Buduci da su ove boje apsolutne i nedostupne, zelena je srednja velicina, posrednik izmedju toplog i hladnog, visokog i niskog. Njena pojava s proleca raskida sa sivilom i turobnoscu zimskih meseci
Ilustrovao Rastko Ciric
Zeleno je i boja vode, kao sto je crveno boja vatre. Ona je umirujuca, zastitnicka, osvezujuca, ljudska boja, boja biljnog carstva. Zelena boja ima svoje mesto i u pojedinim religijama. Dok je za hriscane zeleno ostalo nada i vrlina, za poklonike islama, cija je i zastava zelena, ona ima znamenje spasenja i najveceg blaga, materijalnog i duhovnog, pre svega porodice. Na drugoj strani, zeleno ima i zlotvornu moc.
U proslosti su zabelezeni primeri pojedinaca i drustvenih grupa koji su sebe i svoju delatnost na osoben nacin poistovecivali sa zelenom bojom, ili su iz nekih drugih razloga bili dovedeni u vezu s njom.
Konstancije Hlor
Ukoliko se otvori bilo koji recnik antickog ili srednjovekovnog grckog jezika videce se da pridev hloros (chloros) znaci: zelen, zelenozut, svetlozelen, ali i bled, svez. Uostalom, dobro je poznat hemijski element hlor, zelenkastozut gas ostrog mirisa i otrovan, koji se pritiskom ili hladjenjem pretvara u zutu tecnost.
U drugoj polovini 3. i u prvim godinama 4. stoleca u Rimskom carstvu ziveo je i delovao Konstancije. Premda je bio znacajna istorijska licnost, kasnije je upamcen pre svega kao otac Konstantina Velikog. Ma kako to neobicno zvucalo, zna se dan, ali ne i godina njegovog rodjenja. Marko Flavije Valerije Konstancije dosao je na svet 31. marta oko 250. godine. Njegova porodica poticala je s Balkanskog poluostrva, iz podunavske provincije Dakije Ripensis. Tekao je vojnicku karijeru, bio je upravnik Dakije, a 288. godine postao je pretorijski prefekt.
Godine 293. postao je jedan od dvojice cezara i usao u kolegijum tetrarha koji su uz pomenute cezare cinila i dva avgusta. Posle povlacenja Dioklecijana i Maksimijana, 305. godine, Konstancije je postao avgust. Zenio se dva puta: iz prvog braka, s Jelenom, imao je sina Konstantina Velikog, a iz drugog sestoro dece. Preminuo je u Jorku 25. jula 306. godine, a vojska je za avgusta proglasila njegovog sina Konstantina. Tako je poceo veliki gradjanski rat iz kog je 312. godine, posle niza krvavih sukoba, kao pobednik izasao upravo Konstancijev sin.
Kasniji vizantijski pisci dodali su Konstanciju epitet Hlor, sto bi znacilo zeleni, odnosno bledi. Tako Jovan Zonara, koji je svoju „Svetsku hroniku” pisao u prvoj polovini 12. veka, belezi da je to bilo zbog njegovog bledila. Tako se i u pojedinim delima modernih istoricara uz Konstancijevo ime navode pridevi zeleni, odnosno bledi. Uostalom, kada je rec o boji ljudskog lica, neretko se mogu izjednaciti glagoli pozeleneti i pobledeti, odnosno prebledeti.
Zeleni i plavi
Ono sto je za drevnu Atinu bila Agora, a za stari Rim Forum, to je za Carigrad bio Hipodrom - mesto gde su se ispoljavale politicke teznje stanovnika vizantijske prestonice na Bosforu. Te politicke teznje veoma rano su se ispoljile kroz borbe takozvanih dema ili stranaka Plavih i Zelenih. Prvobitno su deme bile navijacke, odnosno sportske organizacije i bilo ih je cetiri - Crveni, Zeleni, Plavi i Beli. Svoja imena stranke su dugovale bojama ogrtaca hipodromskih kocijasa koji su ucestvovali na konjickim trkama.
Vremenom, medjutim, deme su poprimile znatna politicka obelezja sto ne treba da iznenadjuje buduci da se citav javni zivot Carigrada odvijao upravo na Hipodromu. Ubrzo je doslo do dalje polarizacije, tako sto su se Crveni spojili sa Zelenima, a Plavi sa Belima. Na taj nacin nastale su samo dve suprotstavljene stranke - Zeleni i Plavi. Zeleni su zastupali interese novog cinovnickog staleza koji se uzdigao na dvoru i u drzavnoj upravi, i pogotovo stremljenja bogatih trgovaca sa Istoka, naklonjenih monofizitizmu i drugim tamosnjim sektama. Na drugoj strani, Plavi su izrazavali interese starog veleposednickog grcko-rimskog senatorskog plemstva, dok su u verskom pogledu bili naklonjeni pravoslavlju. Zeleni i Plavi pokazali su najvecu snagu u januaru 532. godine kada su u cuvenoj pobuni Nika umalo zbacili s prestola jednog od najvecih vizantijskih careva - Justinijana I (527-565).
Zeleni grof
Jedna od najzanimljivijih licnosti Zapadne Evrope u drugoj polovini 14. stoleca bio je grof Amadeo VI Savojski (1343-1383). Rec je o neustrasivom vitezu, vestom diplomati i vatrenom pristalici rimske crkve koji je bio slavan ne samo na Zapadu, nego i na Istoku. Posle smrti svog oca Ajmona (1329-1343), kao devetogodisnjak, najpre uz pomoc regentstva, a od 1348. godine, kao cetrnaestogodisnjak, Amadeo VI samostalno je vladao u Savoji i spretnom, strpljivom politikom umnogome prosirio i ojacao svoju drzavu. Otkako se na jednom viteskom turniru pojavio u odeci zelene boje, koja mu se ocigledno dopadala, dobio je nadimak Zeleni grof, pod kojim je bio poznat sirom Evrope. Bio je jedan od najistaknutijih pobornika krstaske ideje na Zapadu.
Vizantijska carica Ana Savojska, supruga cara Andronika III Paleologa (1328-1341) i majka cara Jovana V Paleologa (1341-1391), bila je tetka Amadea VI Savojskog, polusestra njegovog oca Ajmona. Na celu relativno male vojske, koju je cinilo 1500 do 1800 ratnika, Zeleni grof dosao je 1366. godine u Vizantiju i uspeo da od Osmanlija preuzme Galipolj, najvazniji grad na Helespontu (Dardaneli) i mostobran izmedju Male Azije i Evrope. Medjutim, u nastavku ovog uspesno zapocetog pohoda morao je da se okrene protiv Bugara i da osvaja njihove gradove na Crnom moru kako bi izbavio svog rodjaka cara Jovana V Paleologa.
Vizantijski car boravio je u ugarskom gradu Vidinu i bugarski vladar Ivan Aleksandar (1331-1371) nije mu dozvolio da se preko Bugarske vrati u Carigrad.
Grof Amadeo VI Savojski napustio je u junu 1367. godine Carigrad i krenuo natrag. Iz Mramornog usao je u Egejsko more, prosao pored Negroponta, obisao Peloponez, a onda, posle kratkotrajnog zaustavljanja na Krfu i u Dracu, uplovio u Jadransko more. Poznato je da je u Dubrovniku boravio 17. i 18. jula 1367. godine da bi se, naposletku, obreo u Veneciji, polaznoj tacki njegovog putovanja na Istok.
Ostali „zeleni”
U Crnoj Gori postojali su takozvani zelenasi, pripadnici politickog pokreta izraslog iz opozicionih struja koje su nastale pocetkom 20. veka. Oni su u toku Prvog svetskog rata i neposredno posle njega po pitanju ujedinjenja sa Srbijom zahtevali ravnopravan polozaj Crne Gore u ujedinjenoj drzavi. Nasuprot njima stajali su takozvani bjelasi. Zelenasi su svoje proglase, koje su upucivali crnogorskom narodu, izdavali na zelenoj hartiji, odakle je i poticao njihov naziv.
Zeleni kadar bio je naziv kako za dezertere iz austrougarske vojske tokom 1917-1918. godine, tako i za naoruzane seljake koji su u jugoslovenskim zemljama Austrougarske tezili nacionalnom i socijalnom oslobodjenju. Buduci da su se pripadnici zelenog kadra skrivali po planinama i sumama, dobili su takav naziv. Odatle su preduzimali manje napade na zandarmeriju, a kao ispoljavanje teznje za socijalnom pravdom bilo je i nasrtanja na veleposednicka imanja.
Osim toga, zelenim kadrom nazivane su i kvislinske jedinice koje su u toku Drugog svetskog rata cinili prisilno mobilisani muslimanski seljaci.
I, naposletku, u prvim decenijama 20. stoleca, zelena internacionala bio je naziv za medjunarodni zemljoradnicki pokret.
Radivoj Radic
link
Zeleno, volim te zeleno
Za zelenu boju se kaze da je podjednako udaljena od nebesnog plavog i od podzemnog crvenog. Buduci da su ove boje apsolutne i nedostupne, zelena je srednja velicina, posrednik izmedju toplog i hladnog, visokog i niskog. Njena pojava s proleca raskida sa sivilom i turobnoscu zimskih meseci
Ilustrovao Rastko Ciric
Zeleno je i boja vode, kao sto je crveno boja vatre. Ona je umirujuca, zastitnicka, osvezujuca, ljudska boja, boja biljnog carstva. Zelena boja ima svoje mesto i u pojedinim religijama. Dok je za hriscane zeleno ostalo nada i vrlina, za poklonike islama, cija je i zastava zelena, ona ima znamenje spasenja i najveceg blaga, materijalnog i duhovnog, pre svega porodice. Na drugoj strani, zeleno ima i zlotvornu moc.
U proslosti su zabelezeni primeri pojedinaca i drustvenih grupa koji su sebe i svoju delatnost na osoben nacin poistovecivali sa zelenom bojom, ili su iz nekih drugih razloga bili dovedeni u vezu s njom.
Konstancije Hlor
Ukoliko se otvori bilo koji recnik antickog ili srednjovekovnog grckog jezika videce se da pridev hloros (chloros) znaci: zelen, zelenozut, svetlozelen, ali i bled, svez. Uostalom, dobro je poznat hemijski element hlor, zelenkastozut gas ostrog mirisa i otrovan, koji se pritiskom ili hladjenjem pretvara u zutu tecnost.
U drugoj polovini 3. i u prvim godinama 4. stoleca u Rimskom carstvu ziveo je i delovao Konstancije. Premda je bio znacajna istorijska licnost, kasnije je upamcen pre svega kao otac Konstantina Velikog. Ma kako to neobicno zvucalo, zna se dan, ali ne i godina njegovog rodjenja. Marko Flavije Valerije Konstancije dosao je na svet 31. marta oko 250. godine. Njegova porodica poticala je s Balkanskog poluostrva, iz podunavske provincije Dakije Ripensis. Tekao je vojnicku karijeru, bio je upravnik Dakije, a 288. godine postao je pretorijski prefekt.
Godine 293. postao je jedan od dvojice cezara i usao u kolegijum tetrarha koji su uz pomenute cezare cinila i dva avgusta. Posle povlacenja Dioklecijana i Maksimijana, 305. godine, Konstancije je postao avgust. Zenio se dva puta: iz prvog braka, s Jelenom, imao je sina Konstantina Velikog, a iz drugog sestoro dece. Preminuo je u Jorku 25. jula 306. godine, a vojska je za avgusta proglasila njegovog sina Konstantina. Tako je poceo veliki gradjanski rat iz kog je 312. godine, posle niza krvavih sukoba, kao pobednik izasao upravo Konstancijev sin.
Kasniji vizantijski pisci dodali su Konstanciju epitet Hlor, sto bi znacilo zeleni, odnosno bledi. Tako Jovan Zonara, koji je svoju „Svetsku hroniku” pisao u prvoj polovini 12. veka, belezi da je to bilo zbog njegovog bledila. Tako se i u pojedinim delima modernih istoricara uz Konstancijevo ime navode pridevi zeleni, odnosno bledi. Uostalom, kada je rec o boji ljudskog lica, neretko se mogu izjednaciti glagoli pozeleneti i pobledeti, odnosno prebledeti.
Zeleni i plavi
Ono sto je za drevnu Atinu bila Agora, a za stari Rim Forum, to je za Carigrad bio Hipodrom - mesto gde su se ispoljavale politicke teznje stanovnika vizantijske prestonice na Bosforu. Te politicke teznje veoma rano su se ispoljile kroz borbe takozvanih dema ili stranaka Plavih i Zelenih. Prvobitno su deme bile navijacke, odnosno sportske organizacije i bilo ih je cetiri - Crveni, Zeleni, Plavi i Beli. Svoja imena stranke su dugovale bojama ogrtaca hipodromskih kocijasa koji su ucestvovali na konjickim trkama.
Vremenom, medjutim, deme su poprimile znatna politicka obelezja sto ne treba da iznenadjuje buduci da se citav javni zivot Carigrada odvijao upravo na Hipodromu. Ubrzo je doslo do dalje polarizacije, tako sto su se Crveni spojili sa Zelenima, a Plavi sa Belima. Na taj nacin nastale su samo dve suprotstavljene stranke - Zeleni i Plavi. Zeleni su zastupali interese novog cinovnickog staleza koji se uzdigao na dvoru i u drzavnoj upravi, i pogotovo stremljenja bogatih trgovaca sa Istoka, naklonjenih monofizitizmu i drugim tamosnjim sektama. Na drugoj strani, Plavi su izrazavali interese starog veleposednickog grcko-rimskog senatorskog plemstva, dok su u verskom pogledu bili naklonjeni pravoslavlju. Zeleni i Plavi pokazali su najvecu snagu u januaru 532. godine kada su u cuvenoj pobuni Nika umalo zbacili s prestola jednog od najvecih vizantijskih careva - Justinijana I (527-565).
Zeleni grof
Jedna od najzanimljivijih licnosti Zapadne Evrope u drugoj polovini 14. stoleca bio je grof Amadeo VI Savojski (1343-1383). Rec je o neustrasivom vitezu, vestom diplomati i vatrenom pristalici rimske crkve koji je bio slavan ne samo na Zapadu, nego i na Istoku. Posle smrti svog oca Ajmona (1329-1343), kao devetogodisnjak, najpre uz pomoc regentstva, a od 1348. godine, kao cetrnaestogodisnjak, Amadeo VI samostalno je vladao u Savoji i spretnom, strpljivom politikom umnogome prosirio i ojacao svoju drzavu. Otkako se na jednom viteskom turniru pojavio u odeci zelene boje, koja mu se ocigledno dopadala, dobio je nadimak Zeleni grof, pod kojim je bio poznat sirom Evrope. Bio je jedan od najistaknutijih pobornika krstaske ideje na Zapadu.
Vizantijska carica Ana Savojska, supruga cara Andronika III Paleologa (1328-1341) i majka cara Jovana V Paleologa (1341-1391), bila je tetka Amadea VI Savojskog, polusestra njegovog oca Ajmona. Na celu relativno male vojske, koju je cinilo 1500 do 1800 ratnika, Zeleni grof dosao je 1366. godine u Vizantiju i uspeo da od Osmanlija preuzme Galipolj, najvazniji grad na Helespontu (Dardaneli) i mostobran izmedju Male Azije i Evrope. Medjutim, u nastavku ovog uspesno zapocetog pohoda morao je da se okrene protiv Bugara i da osvaja njihove gradove na Crnom moru kako bi izbavio svog rodjaka cara Jovana V Paleologa.
Vizantijski car boravio je u ugarskom gradu Vidinu i bugarski vladar Ivan Aleksandar (1331-1371) nije mu dozvolio da se preko Bugarske vrati u Carigrad.
Grof Amadeo VI Savojski napustio je u junu 1367. godine Carigrad i krenuo natrag. Iz Mramornog usao je u Egejsko more, prosao pored Negroponta, obisao Peloponez, a onda, posle kratkotrajnog zaustavljanja na Krfu i u Dracu, uplovio u Jadransko more. Poznato je da je u Dubrovniku boravio 17. i 18. jula 1367. godine da bi se, naposletku, obreo u Veneciji, polaznoj tacki njegovog putovanja na Istok.
Ostali „zeleni”
U Crnoj Gori postojali su takozvani zelenasi, pripadnici politickog pokreta izraslog iz opozicionih struja koje su nastale pocetkom 20. veka. Oni su u toku Prvog svetskog rata i neposredno posle njega po pitanju ujedinjenja sa Srbijom zahtevali ravnopravan polozaj Crne Gore u ujedinjenoj drzavi. Nasuprot njima stajali su takozvani bjelasi. Zelenasi su svoje proglase, koje su upucivali crnogorskom narodu, izdavali na zelenoj hartiji, odakle je i poticao njihov naziv.
Zeleni kadar bio je naziv kako za dezertere iz austrougarske vojske tokom 1917-1918. godine, tako i za naoruzane seljake koji su u jugoslovenskim zemljama Austrougarske tezili nacionalnom i socijalnom oslobodjenju. Buduci da su se pripadnici zelenog kadra skrivali po planinama i sumama, dobili su takav naziv. Odatle su preduzimali manje napade na zandarmeriju, a kao ispoljavanje teznje za socijalnom pravdom bilo je i nasrtanja na veleposednicka imanja.
Osim toga, zelenim kadrom nazivane su i kvislinske jedinice koje su u toku Drugog svetskog rata cinili prisilno mobilisani muslimanski seljaci.
I, naposletku, u prvim decenijama 20. stoleca, zelena internacionala bio je naziv za medjunarodni zemljoradnicki pokret.
Radivoj Radic
link