Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 22:02:54 GMT -5
Do vidjenja do 2010. godine!
Kuca nase bastine
Otkako je osnovan, Narodni muzej traga za prostorom koji bi odgovarao brojnosti i vrednosti nacionalnog blaga koji cuva i izlaze. U toku je najnoviji pokusaj, trenutno - najbolji
Godina 2010.
Upravo dok citate ovaj tekst unosi se neki od eksponata Narodnog muzeja u jedan od 112 petotonskih kamiona, zato sto svih 400.000 moraju da budu preneti u trezore Narodne banke do 15. avgusta. Tada je planiran pocetak rekonstrukcije Narodnog muzeja, i zato se ovih dana pripreme uzurbano privode kraju.
Ovo je druga rekonstrukcija u istoriji Narodnog muzeja. Prethodna je bila 1966. godine posle koje je Muzej proglasen za najmoderniji na ovom podrucju. Od tada se, medjutim, sve promenilo: broj muzejskih predmeta je utrostrucen, promenjeni su standardi cuvanja i izlaganja eksponata, a i cetiri decenije su ipak ostavile prilicno veliki trag na zgradi. Ocekuje se da ce sadasnjom rekonstrukcijom Narodni muzej postati jedna od najvaznijih ustanova kulture na Balkanu - kulturno, obrazovno i informativno srediste regionalnog i evropskog znacaja.
I, bas zbog ocekivanja tog novog i najboljeg dosad izdanja Narodnog muzeja, ovo je pravi trenutak da se setimo prethodnih.
Prvi vesnik Narodnog muzeja bio je knez Milos. Poput mnogih tadasnjih evropskih vladara, i njemu je hobi bio sakupljanje vrednih i retkih stvari. Kneza Milosa su zanimali razliciti vredni predmeti, slike srpskih umetnika, i bakrorezi. Zato je naredio svim istrazivacima kulturno-istorijskih spomenika i starina da putuju po Srbiji i prikupljaju vrednosti, i da sve sto nadju dostave njegovoj kancelariji, a posebno vidjenim naucnicima. Vuk Karadzic i Joakim Vujic ovekovecili su svoja istrazivanja knjigama - Vujic je objavio „Putesestvije po Srbiji”, a Vuk je opisao ovcarsko-kablarske manastire u „Pocetku opisanija srpskih manastira”. Janko Safarik prikupio je za kneza zbirku starina.
Zahvaljujuci njima, knez je imao mnoge vredne i brojne zbirke: mineralosku, zbirku epigrafskih spomenika, srednjovekovnog nakita, oruzja, starih rukopisnih i stampanih knjiga... Knezeva zbirka nagovestaj je osnivanja Muzeja, a njegovom najavom smatra se resenje ustavobraniteljske vlade o zabrani unistavanja „razvalina starih gradova i spomenika drevnosti” izdato 9. maja 1844. godine.
Godina 1863.
Naime, odmah sutradan, Jovan Sterija Popovic, nacelnik Ministarstva prosvete, objavljuje postojanje Narodnog muzeja i objasnjava da „Ministarstvo prosvete, uz svoje druge zadatke, nije prenebreglo nijednu za nas znacajnu obavezu da se starine uopste, a narocito one koje se ticu istorije Srba i istorije srpske koje se nalaze u zemlji ili se bilo gde cuvaju, na jedno mesto sakupe i na tom mestu za potomstvo sacuvaju”.
Bilo je to, dakle, 10. maja 1844. godine, samo 14 godina posle citanja sultanovog hatiserifa kojim je Srbija dobila delimicnu samostalnost, i 23 godine pre konacnog oslobodjenja gradova od Turaka i predaje kljuceva.
Prve prostorije Narodnog muzeja bile su iza Konaka kneginje Ljubice, u delu tadasnje zgrade Biblioteke ministarstva prosvete, a u sadasnjoj zgradi Fakulteta primenjenih umetnosti. Muzejski predmeti smesteni su u salu Ministarstva za sednice, u kojoj su sedeli ministar i nacelnik.
Dve godine nakon osnivanja, Sterija je potpisao i prvi popis muzejskih predmeta, „Stanje Srpsko-narodnog muzeuma”, iz koga se vidi da su prvu zbirku cinile povelje, diplome, rukopisne i stampane knjige, stari pecati i stari srpski i bugarski novac.
Napomenu koju je napisao na kraju spiska da ce „u drugom delu nastaviti opis” misleci na rimske starine kojih je bilo vise od ostalih, Sterija nije ostvario. Po sadrzini zbirke vidi se da je tadasnji Narodni muzej bio sveobuhvatan, imao je razlicitu gradju, ali i da je vise izgledao kao magacin, ostava Ministarstva prosvete cije je prostorije koristio, nego muzej. Ni u „Topcijskoj kasarni”, zgradi koja se nalazila na prostoru izmedju Nemanjine i Sarajevske ulice, gde su se 1848. godine preselili i Muzej i Ministarstvo, nije bilo nista drugacije ni bolje.
Ilustracija iz Miroslavljevog jevandjelja zastitni je znak Narodnog muzeja.
Prva zgrada na pijaci
Janko Safarik, profesor Velike skole, arheolog i numizmaticar, pokusao je da ublazi ovu nevolju: cim je 1861. godine ukazom kneza Mihaila Obrenovica imenovan za cuvara Muzeja, za desetak dana premestio je muzejske predmete u zgradu Uprave prosvete kod crkve Svete Natalije. Ali, 5. juna naredne godine Turci su s Kalemegdana bombardovali Beograd, pa je Safarik bio primoran da hitno skloni muzejski materijal na bezbedno mesto. Vec nakon cetiri dana izvestio je Ministarstvo prosvete da je spakovao sve zlatne, srebrne i sitne bronzane starine, kao i stare novce, da je obelezio 22 paketa „i zbog hitnje nezapecacene predao knjigovoditelju Glavnog skolskog fonda”.
Prvu zasebnu zgradu Narodni muzej dobio je 1863. godine, tek sazidano zdanje majora Mise Anastasijevica na Velikoj pijaci. Smesten je u prizemlju „radi sigurnosti od pozara u onim sobama koje, ulazeci sa Velike pijace, leze s leve strane”. Novi prostor omogucio je i prvu muzejsku postavku koja je, istina, bila samo povremeno otvorena za posetioce i to pre svega za ucenike. Verovatno zbog Safarikove licne zainteresovanosti za numizmatiku, pojavili su se prvi trgovci starim novcem. S jednim od njih, Stefanom Verkovicem, Muzej je zakljucio ugovor o nabavci raznih starodrevnosti s obavezom da ce za sve sto nadje dobiti nagradu, a on je, kako bi ta nagrada bila odgovarajuca, sacinio prvi cenovnik po kome je otkupljivan stari novac.
Janko Safarik znatno je obogatio muzejske fondove, a Muzej, koji je dotle bio samo skup mnogobrojnih starina, postao je prava muzejska ustanova. Zna se, na primer, da je 1874. godine, u vreme Stojana Novakovica, u Muzeju bilo 15.060 predmeta rasporedjenih u 19 odeljenja.
Po njegovom izvestaju, vidi se da je izlaganje „tek poceto”, da materijali stoje „po fiokama”, da numizmaticka zbirka „nema gde (oskudevaju sobe) i nema u cemu (oskudevaju stakleni stolovi)”, a ona je „najsavrsenija kolekcija naseg muzeja” sa kojom bi se mogle tri-cetiri sobe „napuniti”, a publike, „pohotnika biva sve vise”. Isti izvestaj dokazuje i da se Stojan Novakovic zalagao za bolje plate svojih saradnika, a narocito „pokazivaca Muzeja, poznatog Tomu, koji je svacemu vest”.
Prva izlozba u Narodnom muzeju priredjena je 1882. godine. Mihailo Valtrovic, tadasnji cuvar Muzeja, izlozio je dve skulpture Petra Ubavkica: „Portret kralja Milana Obrenovica” u bronzi i „Srbija s ranjenim vojnikom”, skulpturu u gipsu. Nakon nekoliko meseci priredio je i drugu izlozbu - 23 slike Katarine Ivanovic, povodom njene smrti.
Obelezavanje stogodisnjice Prvog srpskog ustanka 1904. godine bilo je povod da Muzej pokaze publici celokupnu postavku. Za tu priliku stampan je i katalog „Spisak slika izlozenih u galeriji Narodnog muzeja”. Kad su umetnicka dela srpskih umetnika vracena ostecena sa izlozbe u Londonu 1907. godine, tadasnji cuvar Muzeja dr Miloje Vasic pokrenuo je spor za naknadu stete, uz protest „da ce ovaj slucaj pouciti nadlezne da objekte Narodnog muzeja ne treba slati na izlozbe”.
Pogled u unutrasnjost – preuredjena zgrada imace i proziran krov.
Sobe za velikane
Prvi svetski rat zatekao je Narodni muzej nespreman da sacuva kulturno blago skupljano decenijama. Na samom pocetku rata, prvih dana avgusta, Muzej je pogodila austrougarska granata. Pokusaj da se tokom noci nakon napada iznese sto vise stvari iz Muzeja nije bio dovoljan da spase zbirku. Za vreme prve okupacije grada, austrougarska vojska opljackala je znatan deo eksponata. U ponovljenom bombardovanju, 13. avgusta, Muzej je opet stradao.
Veci broj naredjenja iz Ministarstva prosvete za pripreme evakuacije ka jugu ukazuju na nedelotvornost tog poduhvata. Narocito je bilo zacudjujuce odugovlacenje pakovanja. Tokom rata zbirka je seljakana od manastira Svetog Stefana kod Aleksinca, do Skoplja, Nisa, pa do Trece beogradske gimnazije, da bi odatle, neobjasnjivo, bila prebacena do Kosovske Mitrovice. Tu je najvecim delom zaplenjena i razneta. Po jednom ocevicu slike „behu nepopravno ostecene... pakovane navrat-nanos, bez samilosti i neuko, u sanducima koji su prokisnjavali, one su pri nasem uzmaku dovucene do Kosovske Mitrovice i tu izbacene kao roba bez vrednosti. Kaljave i prasnjave, poneke izresetane za vreme bombardovanja Beograda, bez okvira”. Zbirka je na kraju rata, kako je 1919. godine ocenio dr Vladimir R. Petkovic, cuvar Muzeja, „predstavljala samo senku negdasnjeg Muzeja”. Osim toga, u zgradu u kojoj je bio Muzej uselilo se Ministarstvo suma i ruda nove drzave, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa je Narodni muzej morao da trazi novi prostor. Nakon raznih neprijatnih pregovora s Ministarstvom prosvete, Muzej je 1922. godine preseljen u veliku porodicnu kucu Rase Milosevica, bivseg politicara u Ulici kneza Milosa 64. Tu je ostao narednih osam godina.
Godine 1930. Narodni muzej promenio je naziv u Historijsko-umetnicki, zato sto je odvajanjem etnografske i prirodnjacke zbirke u posebne muzeje naziv Narodni postao neopravdan. Dve godine pre toga, knez Pavle Karadjordjevic osnovao je Muzej savremene umetnosti. Knez Pavle je bio „Master of Arts” Oksfordskog univerziteta i jedan od poznatijih kolekcionara u Evropi. Zahvaljujuci njegovoj privatnoj zbirci i poklonima njegovih prijatelja, uz pomoc drzave i pojedinaca, osnovan je Muzej savremene umetnosti. Nalazio se u Konaku kneginje Ljubice.
Muzej savremene umetnosti i Historijsko-umetnicki muzej spojeni su 1934. godine u Muzej kneza Pavla, koji je smesten u zgradu Novog dvora, sadasnja Skupstina Srbije, zahvaljujuci Aleksandru Karadjordjevicu.
Za direktora je postavljen Milan Kasanin. Svecano otvaranje bilo je 18. januara 1936. godine u velikom holu, pred Karadjordjevom sobom - zbirkom eksponata vezanih za vozda. Bio je to veliki dogadjaj za tadasnji Beograd - prvih desetak dana Muzej je posetilo 20.000 ljudi, a domaca i svetska javnost ocenila je da je jedan od najvecih i najlepsih na Balkanu isticuci da je za takav uspeh najzasluzniji Milan Kasanin.
Raspored materijala bio je izvrsen hronoloski i po savremenim muzeoloskim standardima u prostranim, svetlim odajama koje su prvi put pruzale mogucnost za pregledno razmestanje odabranih sadrzaja svih zbirki. U parku izmedju dva dvora bio je lapidarijum - zbirka kamenih spomenika, u prizemlju, u tri prostorije, bila je praistorijska zbirka, a u dve sledece dela grcke kulture iz nalazista Trebeniste. U sali do njih bila je umetnost klasicne Grcke, a u takozvanoj Rimskoj sali prikazani su predmeti iz rimskog doba.
Sledila je srednjovekovna zbirka, a u poslednjoj sali bila je numizmaticka zbirka. Na prvom spratu, u velikom holu i hodniku, izlozeni su portreti ustanickih vodja i znamenitih licnosti, u sredini je bila Karadjordjeva soba, a do nje soba kneza Milosa. U vitrinama sledece velike sale bile su insignije kralja Petra I, sledeca je bila Vukova soba, a u osam odaja desnog krila izlozeno je jugoslovensko slikarstvo i vajarstvo. Na drugom spratu, u holu, hodniku i tri sredisnje sale bila su dela savremenih domacih likovnih stvaralaca, a u ostalih 14 radovi stranih umetnika od kojih su dela Francuza bila istaknuta u jednoj sali. Tom novom postavkom Kasanin je uspeo da nametne pravilo po kome je estetsko, znaci vrednost neogranicenog trajanja, bilo jedini kriterijum prilikom biranja umetnickog dela za Muzej. Na taj nacin Kasanin je Muzej uzdigao na evropski nivo.
Deo izlozbenog prostora u preuredjenom zdanju.
Novi zivot
Do pocetka Drugog svetskog rata Muzej kneza Pavla priredio je sest inostranih izlozbi. Sto devet dela, prikazanih na „Izlozbi moderne francuske umetnosti”, videlo je vise od 8000 ljudi, a na izlozbi „Italijanski portreti kroz vekove” prikazana su dela Mikelandjela, Rafaela, Ticijana, Boticelija, Djordjonea i drugih umetnika.
Pre objave Drugog svetskog rata 1941. godine, muzejske zbirke bile su upakovane i pripremljene za evakuaciju u posebno skloniste kod manastira Kalenic, ali to nije ucinjeno. Ostale su u zgradi zazidane u posebnom bunkeru u podrumu i srecom bez posledica od razornih bombi nemacke i saveznicke avijacije. Posle zavrsetka rata Muzej je dobio novo ime, primereno novom vremenu - Umetnicki muzej. Marta 1948. godine Muzej se opet seli - ovog puta u palatu nekadasnje Berze na Studentskom trgu 13 i u Konak kneginje Ljubice - jer se u njegovu zgradu uselila Skupstina Srbije.
Nevolje sa smestajem Muzeja resene su odlukom Ministarstva finansija FNRJ o ustupanju zgrade Investicione banke, bivse reprezentativne zgrade Uprave fondova i Hipotekarne banke na Trgu Republike, u kojoj se Muzej i danas nalazi. Istovremeno sa preseljenjem u novu zgradu 1952. godine, zbirci je vracen prvobitni naziv, Narodni muzej, na zahtev tadasnjeg upravnika, akademika Veljka Petrovica. Ovo preseljenje omogucilo je savremeno uredjenje i novu postavku, naucno utemeljenu, po hronoloskom principu i blisku publici. Svecano otvaranje novog prostora i postavke bilo je 23. maja 1952. godine. Na kraju te decenije Narodni muzej imao 195.688 predmeta.
Sadasnji izgled Muzeja i raspored zbirke odredjeni su tek drugom posleratnom prepravkom zgrade - dogradjena je, prosirene su radne i izlozbene prostorije, reseno je pitanje smestaja uvecanih zbirki, a stalna postavka bila je na 1500 kvadratnih metara u novim vitrinama i novom, savremeno uredjenom prostoru. Po mnogima, bila je to zasluga tadasnjeg upravnika dr Lazara Trifunovica. Rekonstruisani Muzej pokazan je publici 7. jula 1966. godine. Tada je to bio, kao sto je vec receno na pocetku teksta, najmoderniji muzej na Balkanu. Prva izlozba kojom je promovisana izlozbena dvorana, „Vinsent van Gog” iz Holandije, bila je senzacionalni dogadjaj kod nas. Za tu priliku, prvi put u istoriji ove kuce, priredjena je multimedijska reklamna kampanja: oko 20 velikih panoa u raznim delovima grada obavestavalo je Beogradjane o izlozbi, transparenti, slajdovi u bioskopima, oglasi u stampi, telopi na televizijskom programu, oznake na trotoarima, zigovi na postanskim kovertama - ucinili su da su posetioci u redovima cekali da udju u Narodni muzej. Izlozbu „Van Gog” videlo je vise od 300.000 ljudi. Ona je najavila pocetak razvoja savremenog Muzeja i bitnog ucesnika u kulturi celog regiona.
Medjutim, pocetkom ovog veka, nekada savremena zgrada postala je premala i bez dobrih uslova za blago koje cuva. Postojala je opasnost da ce se ostetiti eksponati, pa je odluceno da stalna postavka bude sklonjena u depoe, jedini prostor sa stabilnom vlaznoscu i temperaturom vazduha, i da saceka rekonstrukciju Muzeja. Ovog leta dugo pripremani radovi trebalo bi da pocnu.
Novi izgled Muzeja projektovalo je 70 strucnjaka. Drugacijim uredjenjem prostora i prosirenjem poslednja dva sprata, uspeli su da umesto postojecih 10.500 dobiju 13.500 kvadratnih metara. Umetnicka dela bice postavljena na 8000 kvadratnih metara, na svim nivoima. Ulazice se s Trga Republike, u prizemlju ce biti muzejska prodavnica, knjizara i kafe. Poseban prostor bice za decu, odnosno za „radionice” namenjene njima. Sadasnja velika izlozbena sala na drugom spratu bice porusena, tako da ce svetlost od staklene kupole na cetvrtom spratu nesmetano dopirati do atrijuma. Krov ce biti dogradjen. U jednoj polovini bice biblioteka i citaonica, a u drugoj restoran iz koga ce moci da se uziva u panorami grada. S promenom spoljne temperature menjace se i klimatizacija u zgradi, i jedna vrednost temperature i vlage bice u depoima a druga u izlozbenom delu Muzeja. Medjutim, nijedan od ovih radova nece narusiti sadasnji spoljasnji izgled zgrade.
I, ako sve bude po planu, 10. maja 2010. godine uci ce prvi posetioci u po savremenim merilima rekonstruisani Narodni muzej. Bice to njegov 166. rodjendan.
Sonja Ciric
link
Kuca nase bastine
Otkako je osnovan, Narodni muzej traga za prostorom koji bi odgovarao brojnosti i vrednosti nacionalnog blaga koji cuva i izlaze. U toku je najnoviji pokusaj, trenutno - najbolji
Godina 2010.
Upravo dok citate ovaj tekst unosi se neki od eksponata Narodnog muzeja u jedan od 112 petotonskih kamiona, zato sto svih 400.000 moraju da budu preneti u trezore Narodne banke do 15. avgusta. Tada je planiran pocetak rekonstrukcije Narodnog muzeja, i zato se ovih dana pripreme uzurbano privode kraju.
Ovo je druga rekonstrukcija u istoriji Narodnog muzeja. Prethodna je bila 1966. godine posle koje je Muzej proglasen za najmoderniji na ovom podrucju. Od tada se, medjutim, sve promenilo: broj muzejskih predmeta je utrostrucen, promenjeni su standardi cuvanja i izlaganja eksponata, a i cetiri decenije su ipak ostavile prilicno veliki trag na zgradi. Ocekuje se da ce sadasnjom rekonstrukcijom Narodni muzej postati jedna od najvaznijih ustanova kulture na Balkanu - kulturno, obrazovno i informativno srediste regionalnog i evropskog znacaja.
I, bas zbog ocekivanja tog novog i najboljeg dosad izdanja Narodnog muzeja, ovo je pravi trenutak da se setimo prethodnih.
Prvi vesnik Narodnog muzeja bio je knez Milos. Poput mnogih tadasnjih evropskih vladara, i njemu je hobi bio sakupljanje vrednih i retkih stvari. Kneza Milosa su zanimali razliciti vredni predmeti, slike srpskih umetnika, i bakrorezi. Zato je naredio svim istrazivacima kulturno-istorijskih spomenika i starina da putuju po Srbiji i prikupljaju vrednosti, i da sve sto nadju dostave njegovoj kancelariji, a posebno vidjenim naucnicima. Vuk Karadzic i Joakim Vujic ovekovecili su svoja istrazivanja knjigama - Vujic je objavio „Putesestvije po Srbiji”, a Vuk je opisao ovcarsko-kablarske manastire u „Pocetku opisanija srpskih manastira”. Janko Safarik prikupio je za kneza zbirku starina.
Zahvaljujuci njima, knez je imao mnoge vredne i brojne zbirke: mineralosku, zbirku epigrafskih spomenika, srednjovekovnog nakita, oruzja, starih rukopisnih i stampanih knjiga... Knezeva zbirka nagovestaj je osnivanja Muzeja, a njegovom najavom smatra se resenje ustavobraniteljske vlade o zabrani unistavanja „razvalina starih gradova i spomenika drevnosti” izdato 9. maja 1844. godine.
Godina 1863.
Naime, odmah sutradan, Jovan Sterija Popovic, nacelnik Ministarstva prosvete, objavljuje postojanje Narodnog muzeja i objasnjava da „Ministarstvo prosvete, uz svoje druge zadatke, nije prenebreglo nijednu za nas znacajnu obavezu da se starine uopste, a narocito one koje se ticu istorije Srba i istorije srpske koje se nalaze u zemlji ili se bilo gde cuvaju, na jedno mesto sakupe i na tom mestu za potomstvo sacuvaju”.
Bilo je to, dakle, 10. maja 1844. godine, samo 14 godina posle citanja sultanovog hatiserifa kojim je Srbija dobila delimicnu samostalnost, i 23 godine pre konacnog oslobodjenja gradova od Turaka i predaje kljuceva.
Prve prostorije Narodnog muzeja bile su iza Konaka kneginje Ljubice, u delu tadasnje zgrade Biblioteke ministarstva prosvete, a u sadasnjoj zgradi Fakulteta primenjenih umetnosti. Muzejski predmeti smesteni su u salu Ministarstva za sednice, u kojoj su sedeli ministar i nacelnik.
Dve godine nakon osnivanja, Sterija je potpisao i prvi popis muzejskih predmeta, „Stanje Srpsko-narodnog muzeuma”, iz koga se vidi da su prvu zbirku cinile povelje, diplome, rukopisne i stampane knjige, stari pecati i stari srpski i bugarski novac.
Napomenu koju je napisao na kraju spiska da ce „u drugom delu nastaviti opis” misleci na rimske starine kojih je bilo vise od ostalih, Sterija nije ostvario. Po sadrzini zbirke vidi se da je tadasnji Narodni muzej bio sveobuhvatan, imao je razlicitu gradju, ali i da je vise izgledao kao magacin, ostava Ministarstva prosvete cije je prostorije koristio, nego muzej. Ni u „Topcijskoj kasarni”, zgradi koja se nalazila na prostoru izmedju Nemanjine i Sarajevske ulice, gde su se 1848. godine preselili i Muzej i Ministarstvo, nije bilo nista drugacije ni bolje.
Ilustracija iz Miroslavljevog jevandjelja zastitni je znak Narodnog muzeja.
Prva zgrada na pijaci
Janko Safarik, profesor Velike skole, arheolog i numizmaticar, pokusao je da ublazi ovu nevolju: cim je 1861. godine ukazom kneza Mihaila Obrenovica imenovan za cuvara Muzeja, za desetak dana premestio je muzejske predmete u zgradu Uprave prosvete kod crkve Svete Natalije. Ali, 5. juna naredne godine Turci su s Kalemegdana bombardovali Beograd, pa je Safarik bio primoran da hitno skloni muzejski materijal na bezbedno mesto. Vec nakon cetiri dana izvestio je Ministarstvo prosvete da je spakovao sve zlatne, srebrne i sitne bronzane starine, kao i stare novce, da je obelezio 22 paketa „i zbog hitnje nezapecacene predao knjigovoditelju Glavnog skolskog fonda”.
Prvu zasebnu zgradu Narodni muzej dobio je 1863. godine, tek sazidano zdanje majora Mise Anastasijevica na Velikoj pijaci. Smesten je u prizemlju „radi sigurnosti od pozara u onim sobama koje, ulazeci sa Velike pijace, leze s leve strane”. Novi prostor omogucio je i prvu muzejsku postavku koja je, istina, bila samo povremeno otvorena za posetioce i to pre svega za ucenike. Verovatno zbog Safarikove licne zainteresovanosti za numizmatiku, pojavili su se prvi trgovci starim novcem. S jednim od njih, Stefanom Verkovicem, Muzej je zakljucio ugovor o nabavci raznih starodrevnosti s obavezom da ce za sve sto nadje dobiti nagradu, a on je, kako bi ta nagrada bila odgovarajuca, sacinio prvi cenovnik po kome je otkupljivan stari novac.
Janko Safarik znatno je obogatio muzejske fondove, a Muzej, koji je dotle bio samo skup mnogobrojnih starina, postao je prava muzejska ustanova. Zna se, na primer, da je 1874. godine, u vreme Stojana Novakovica, u Muzeju bilo 15.060 predmeta rasporedjenih u 19 odeljenja.
Po njegovom izvestaju, vidi se da je izlaganje „tek poceto”, da materijali stoje „po fiokama”, da numizmaticka zbirka „nema gde (oskudevaju sobe) i nema u cemu (oskudevaju stakleni stolovi)”, a ona je „najsavrsenija kolekcija naseg muzeja” sa kojom bi se mogle tri-cetiri sobe „napuniti”, a publike, „pohotnika biva sve vise”. Isti izvestaj dokazuje i da se Stojan Novakovic zalagao za bolje plate svojih saradnika, a narocito „pokazivaca Muzeja, poznatog Tomu, koji je svacemu vest”.
Prva izlozba u Narodnom muzeju priredjena je 1882. godine. Mihailo Valtrovic, tadasnji cuvar Muzeja, izlozio je dve skulpture Petra Ubavkica: „Portret kralja Milana Obrenovica” u bronzi i „Srbija s ranjenim vojnikom”, skulpturu u gipsu. Nakon nekoliko meseci priredio je i drugu izlozbu - 23 slike Katarine Ivanovic, povodom njene smrti.
Obelezavanje stogodisnjice Prvog srpskog ustanka 1904. godine bilo je povod da Muzej pokaze publici celokupnu postavku. Za tu priliku stampan je i katalog „Spisak slika izlozenih u galeriji Narodnog muzeja”. Kad su umetnicka dela srpskih umetnika vracena ostecena sa izlozbe u Londonu 1907. godine, tadasnji cuvar Muzeja dr Miloje Vasic pokrenuo je spor za naknadu stete, uz protest „da ce ovaj slucaj pouciti nadlezne da objekte Narodnog muzeja ne treba slati na izlozbe”.
Pogled u unutrasnjost – preuredjena zgrada imace i proziran krov.
Sobe za velikane
Prvi svetski rat zatekao je Narodni muzej nespreman da sacuva kulturno blago skupljano decenijama. Na samom pocetku rata, prvih dana avgusta, Muzej je pogodila austrougarska granata. Pokusaj da se tokom noci nakon napada iznese sto vise stvari iz Muzeja nije bio dovoljan da spase zbirku. Za vreme prve okupacije grada, austrougarska vojska opljackala je znatan deo eksponata. U ponovljenom bombardovanju, 13. avgusta, Muzej je opet stradao.
Veci broj naredjenja iz Ministarstva prosvete za pripreme evakuacije ka jugu ukazuju na nedelotvornost tog poduhvata. Narocito je bilo zacudjujuce odugovlacenje pakovanja. Tokom rata zbirka je seljakana od manastira Svetog Stefana kod Aleksinca, do Skoplja, Nisa, pa do Trece beogradske gimnazije, da bi odatle, neobjasnjivo, bila prebacena do Kosovske Mitrovice. Tu je najvecim delom zaplenjena i razneta. Po jednom ocevicu slike „behu nepopravno ostecene... pakovane navrat-nanos, bez samilosti i neuko, u sanducima koji su prokisnjavali, one su pri nasem uzmaku dovucene do Kosovske Mitrovice i tu izbacene kao roba bez vrednosti. Kaljave i prasnjave, poneke izresetane za vreme bombardovanja Beograda, bez okvira”. Zbirka je na kraju rata, kako je 1919. godine ocenio dr Vladimir R. Petkovic, cuvar Muzeja, „predstavljala samo senku negdasnjeg Muzeja”. Osim toga, u zgradu u kojoj je bio Muzej uselilo se Ministarstvo suma i ruda nove drzave, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa je Narodni muzej morao da trazi novi prostor. Nakon raznih neprijatnih pregovora s Ministarstvom prosvete, Muzej je 1922. godine preseljen u veliku porodicnu kucu Rase Milosevica, bivseg politicara u Ulici kneza Milosa 64. Tu je ostao narednih osam godina.
Godine 1930. Narodni muzej promenio je naziv u Historijsko-umetnicki, zato sto je odvajanjem etnografske i prirodnjacke zbirke u posebne muzeje naziv Narodni postao neopravdan. Dve godine pre toga, knez Pavle Karadjordjevic osnovao je Muzej savremene umetnosti. Knez Pavle je bio „Master of Arts” Oksfordskog univerziteta i jedan od poznatijih kolekcionara u Evropi. Zahvaljujuci njegovoj privatnoj zbirci i poklonima njegovih prijatelja, uz pomoc drzave i pojedinaca, osnovan je Muzej savremene umetnosti. Nalazio se u Konaku kneginje Ljubice.
Muzej savremene umetnosti i Historijsko-umetnicki muzej spojeni su 1934. godine u Muzej kneza Pavla, koji je smesten u zgradu Novog dvora, sadasnja Skupstina Srbije, zahvaljujuci Aleksandru Karadjordjevicu.
Za direktora je postavljen Milan Kasanin. Svecano otvaranje bilo je 18. januara 1936. godine u velikom holu, pred Karadjordjevom sobom - zbirkom eksponata vezanih za vozda. Bio je to veliki dogadjaj za tadasnji Beograd - prvih desetak dana Muzej je posetilo 20.000 ljudi, a domaca i svetska javnost ocenila je da je jedan od najvecih i najlepsih na Balkanu isticuci da je za takav uspeh najzasluzniji Milan Kasanin.
Raspored materijala bio je izvrsen hronoloski i po savremenim muzeoloskim standardima u prostranim, svetlim odajama koje su prvi put pruzale mogucnost za pregledno razmestanje odabranih sadrzaja svih zbirki. U parku izmedju dva dvora bio je lapidarijum - zbirka kamenih spomenika, u prizemlju, u tri prostorije, bila je praistorijska zbirka, a u dve sledece dela grcke kulture iz nalazista Trebeniste. U sali do njih bila je umetnost klasicne Grcke, a u takozvanoj Rimskoj sali prikazani su predmeti iz rimskog doba.
Sledila je srednjovekovna zbirka, a u poslednjoj sali bila je numizmaticka zbirka. Na prvom spratu, u velikom holu i hodniku, izlozeni su portreti ustanickih vodja i znamenitih licnosti, u sredini je bila Karadjordjeva soba, a do nje soba kneza Milosa. U vitrinama sledece velike sale bile su insignije kralja Petra I, sledeca je bila Vukova soba, a u osam odaja desnog krila izlozeno je jugoslovensko slikarstvo i vajarstvo. Na drugom spratu, u holu, hodniku i tri sredisnje sale bila su dela savremenih domacih likovnih stvaralaca, a u ostalih 14 radovi stranih umetnika od kojih su dela Francuza bila istaknuta u jednoj sali. Tom novom postavkom Kasanin je uspeo da nametne pravilo po kome je estetsko, znaci vrednost neogranicenog trajanja, bilo jedini kriterijum prilikom biranja umetnickog dela za Muzej. Na taj nacin Kasanin je Muzej uzdigao na evropski nivo.
Deo izlozbenog prostora u preuredjenom zdanju.
Novi zivot
Do pocetka Drugog svetskog rata Muzej kneza Pavla priredio je sest inostranih izlozbi. Sto devet dela, prikazanih na „Izlozbi moderne francuske umetnosti”, videlo je vise od 8000 ljudi, a na izlozbi „Italijanski portreti kroz vekove” prikazana su dela Mikelandjela, Rafaela, Ticijana, Boticelija, Djordjonea i drugih umetnika.
Pre objave Drugog svetskog rata 1941. godine, muzejske zbirke bile su upakovane i pripremljene za evakuaciju u posebno skloniste kod manastira Kalenic, ali to nije ucinjeno. Ostale su u zgradi zazidane u posebnom bunkeru u podrumu i srecom bez posledica od razornih bombi nemacke i saveznicke avijacije. Posle zavrsetka rata Muzej je dobio novo ime, primereno novom vremenu - Umetnicki muzej. Marta 1948. godine Muzej se opet seli - ovog puta u palatu nekadasnje Berze na Studentskom trgu 13 i u Konak kneginje Ljubice - jer se u njegovu zgradu uselila Skupstina Srbije.
Nevolje sa smestajem Muzeja resene su odlukom Ministarstva finansija FNRJ o ustupanju zgrade Investicione banke, bivse reprezentativne zgrade Uprave fondova i Hipotekarne banke na Trgu Republike, u kojoj se Muzej i danas nalazi. Istovremeno sa preseljenjem u novu zgradu 1952. godine, zbirci je vracen prvobitni naziv, Narodni muzej, na zahtev tadasnjeg upravnika, akademika Veljka Petrovica. Ovo preseljenje omogucilo je savremeno uredjenje i novu postavku, naucno utemeljenu, po hronoloskom principu i blisku publici. Svecano otvaranje novog prostora i postavke bilo je 23. maja 1952. godine. Na kraju te decenije Narodni muzej imao 195.688 predmeta.
Sadasnji izgled Muzeja i raspored zbirke odredjeni su tek drugom posleratnom prepravkom zgrade - dogradjena je, prosirene su radne i izlozbene prostorije, reseno je pitanje smestaja uvecanih zbirki, a stalna postavka bila je na 1500 kvadratnih metara u novim vitrinama i novom, savremeno uredjenom prostoru. Po mnogima, bila je to zasluga tadasnjeg upravnika dr Lazara Trifunovica. Rekonstruisani Muzej pokazan je publici 7. jula 1966. godine. Tada je to bio, kao sto je vec receno na pocetku teksta, najmoderniji muzej na Balkanu. Prva izlozba kojom je promovisana izlozbena dvorana, „Vinsent van Gog” iz Holandije, bila je senzacionalni dogadjaj kod nas. Za tu priliku, prvi put u istoriji ove kuce, priredjena je multimedijska reklamna kampanja: oko 20 velikih panoa u raznim delovima grada obavestavalo je Beogradjane o izlozbi, transparenti, slajdovi u bioskopima, oglasi u stampi, telopi na televizijskom programu, oznake na trotoarima, zigovi na postanskim kovertama - ucinili su da su posetioci u redovima cekali da udju u Narodni muzej. Izlozbu „Van Gog” videlo je vise od 300.000 ljudi. Ona je najavila pocetak razvoja savremenog Muzeja i bitnog ucesnika u kulturi celog regiona.
Medjutim, pocetkom ovog veka, nekada savremena zgrada postala je premala i bez dobrih uslova za blago koje cuva. Postojala je opasnost da ce se ostetiti eksponati, pa je odluceno da stalna postavka bude sklonjena u depoe, jedini prostor sa stabilnom vlaznoscu i temperaturom vazduha, i da saceka rekonstrukciju Muzeja. Ovog leta dugo pripremani radovi trebalo bi da pocnu.
Novi izgled Muzeja projektovalo je 70 strucnjaka. Drugacijim uredjenjem prostora i prosirenjem poslednja dva sprata, uspeli su da umesto postojecih 10.500 dobiju 13.500 kvadratnih metara. Umetnicka dela bice postavljena na 8000 kvadratnih metara, na svim nivoima. Ulazice se s Trga Republike, u prizemlju ce biti muzejska prodavnica, knjizara i kafe. Poseban prostor bice za decu, odnosno za „radionice” namenjene njima. Sadasnja velika izlozbena sala na drugom spratu bice porusena, tako da ce svetlost od staklene kupole na cetvrtom spratu nesmetano dopirati do atrijuma. Krov ce biti dogradjen. U jednoj polovini bice biblioteka i citaonica, a u drugoj restoran iz koga ce moci da se uziva u panorami grada. S promenom spoljne temperature menjace se i klimatizacija u zgradi, i jedna vrednost temperature i vlage bice u depoima a druga u izlozbenom delu Muzeja. Medjutim, nijedan od ovih radova nece narusiti sadasnji spoljasnji izgled zgrade.
I, ako sve bude po planu, 10. maja 2010. godine uci ce prvi posetioci u po savremenim merilima rekonstruisani Narodni muzej. Bice to njegov 166. rodjendan.
Sonja Ciric
link