Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 22:37:55 GMT -5
Uspon i pad porodice Lazarevic
Odocnela ruza za Misuku Plemenitog
Povest o sudbini potomaka glasovitog vojvode iz Prvog srpskog ustanka umnogome je nalik na bajku, ali se moze zakljuciti da je zavrsila kao basna...
Od njega je sve pocelo: pop Luka Lazarevic
Razbaruseni Laza Kostic jedno svoje pevanje naslovio je „Medju javom i med snom”. U prici koja sledi ima i jednog i drugog, s tim sto ova povest ima - tuzan kraj. Java je izmrezila san, dugotrajan i s pocetka lep. Poput ruze, jedne od 25.000 vrsta koliko ih ima, koju je ukrstanjem nedavno dobio nekadasnji stanovnik Vrsca, danas univerzitetski profesor Jozef Ziber iz nemackog grada Vajhestefena, i darovao joj ime - vrsac. Njene latice su belo-ruzicaste boje, ne bode a opija mirisom. Sta ce ruzi vise od toga?! A ljudi bi da lice na ruzu.
Tek, porodica Lazarevic, van svake sumnje, vodi poreklo od nekog tamo Laze. Najpoznatiji je onaj cijom ulicom mnogi iz starog dela Beograda, preko Brankovog mosta, hitaju ka novom nam delu prestonice. Mnogi ne znaju da je to Pop-Lukina ulica. Ulica popa Luke Lazarevica, tamnavskog vojvode iz vremena Karadjordjevog ustanka, dugogodisnjeg komandanta sabacke tvrdjave, megdandzije i potonjeg velikog protivnika kneza Milosa i dinastije Obrenovica. Podaci vele da je skoro dva desetleca izbivao iz Srbije, da ga je knez Milos ipak lepo primio, postavio ga za clana Sabackog magistrata i tu mu, cak, poklonio kucu. Potom sledi vreme velike oskudice, Vuciceva buna 1842. godine, pa hapsenje i tamnovanje u gradu kojim je, svojevremeno, komandovao.
Ponovnim dolaskom Karadjordjevica na vlast, pop Luka postaje clan Drzavnog saveta, najviseg organa vlasti. Vec vidjeno. Umro je pocetkom 1847. godine u pristojnim godinama i sahranjen u svom Sapcu. Malo mu je falilo da upali osamdeset svecica.
Kakve, pa sad, veze ima vrsac, nova istoimena ruza, s ratnikom i buntovnikom tamo iz Macve? Ima, i te kakve, pozivajuci za svedoka Dusana Belcu, neponovljivog hronicara juznog Banata. U knjizi „Sentimentalno putovanje kroz Juzni Banat” ovaj radoznalac ispisuje i setnu pricu o usponu i padu porodice Lazarevic, i to prilicno dokumentovano, koliko se to moze na prostoru gde je usmena rec i dalje (ne)potkupljivi izvestac iz proslosti.
Plac nad grobom
Sve price s vec pominjanim tuznim krajem najbolje je poceti s - kraja. Pocetak je ionako put prema kraju, bilo kakvom. Dakle, ovako.
Krajem marta 1900. godine svi vrsacki listovi objavili su belesku pod naslovom „Svrsio je?!” I ispisali sledece redove:
„Novi pestanski ‘Zurnal’ dobio je od nekog Josifa Kornfelda, novinara iz Njujorka, ovaj izvestaj o poznatom propalom spahiji Misi pl. Lazarevicu iz Velikog Sredista:
Jucer je sahranjen poznati bivsi milionar, impresario i kelner Misa pl. Lazarevic, koji je u bolnici umro usled influence i bola za domovinom. Mnogi njegovi zemljaci otpratise ga do vecne kuce. Na grobu drzao je govor Bela Vajsmajer. Njegovo je nadgrobno slovo proizvelo silan utisak na prisutne, a zavrsio je ovako: ‘Ljubljeni zemljace, dragi prijatelju!
Sudjeno ti je da umres daleko od svoje domovine! Moras da pocivas u stranoj zemlji! Neka ti je laka ova zemlja! Neka ti Bog podari na onom svetu blazenstvo i mir koji na ovom svetu nisi mogao naci.’ Svi su plakali. Viktor Galovic, prisni prijatelj Lazarevicev, pevao je po amerikanskom obicaju nad otvorenim grobom pesmu tugovanku, u cemu su mu pomagali svi prisutni. Tako je svrsio Misa pl. Lazarevic!”
Ilustrovao Tihomir Celanovic
A kako je, zapravo, sve pocelo mnogo pre Mise plemenitog Lazarevica, s kraja 19. veka junaka „skandaloznih hronika” broj-nih listova?
Vasa, veliki zupan
Pripovest, umnogome nahranjena predanjem, veli da je dvadesetih godina 19. veka u Veliko Srediste, selo juzno od Vrsca, tamo gde kraljuju dunavski vetrovi, s porodicom i bogatstvom prispeo Golub Lazarevic, sin popa Luke. Nije posve uputno, „nema dokaza”, upustati se u odgonetku zbog cega je Karadjordjev vojvoda poslao svog sina u Banat. Mozda se plasio da ce mu knez Milos traziti „poreske prijave” ili „reket”. Ko bi ga znao?!
Tek, legenda poistiha veli da je Golub, sin ustanickog vojvode, uspeo da - preko reke pa u sumu - prenese nekoliko burica zlata zatopljenog katranom. Valjalo je zavarati carinu i stroge austrijske kontumace. Potom je sve islo, i danas prepoznatljivim, svojim tokom. Dicni sin uspeo je da kupi Veliko i Malo Srediste, gotovo 4000 jutara zemlje, a onda i titulu plemica pa je sebi i potomstvu izmedju imena i prezimena dodao ono - plemeniti. Bilo je uobicajeno da se titula kroz istoriju (samo ciju?) dobija na sablji, ali i novac je, i onda, bio prilicno britko oruzje. Ubrzo su usred Sredista nikla i dva dvorca po ugledu na letnjikovce madjarskih plemica. U obliznji Vrsac odlazilo se samo po prekom poslu ili na odgovarajuce prijeme. Idila kao, i ne samo, iz ruskih skaski.
Uspon porodice Lazarevic bio je vise nego opipljiv. Uz sad vec dobrano otvorene burice sa zlatnicima, i ogromno imanje je, izvesno, donosilo lepe prihode. Tako je spretni Golubov sin Vasa vec 1852. godine u Vrscu, na Maloj pijaci (danasnja Zelena pijaca), umesto starog mlina suvace na konjski pogon, podigao prvu vetrenjacu pod Vrsackom kulom. Ne zna se da li se u mesnoj biblioteci u medjuvremenu udomio Servantesov „Don Kihot”. Ali se zna da je, dvadesetak godina kasnije, ukazom cara Franje Josifa, imenovani Vasa Lazarevic, dotad kraljevski savetnik, imenovan za temisvarskog i vrsackog velikog zupana. Pocast kakvoj sleduju odgovarajuce svecanosti, o cemu su lokalni listovi podrobno izvestili. Cak je i sam, s uznositim brkovima i bakenbardima, u Vrsac izvoleo prispeti Franjo Josif. Da se smrznes od pocasti. Za Vrsac je bilo jos vaznije sto je ovim imenovanjem dobio polozaj municipija i sediste prvostepenog suda.
Dvorac Lazarevica u Velikom Sredistu snimljen pocetkom 20. veka.
Ljubim ruke!
U medjuvremenu ni njegov brat Aleksandar nije bio neki zgubidan. Dok je stariji Vasa, veliki zupan, sticao ugled na sve strane, on je brinuo o uvecavanju bogatstva porodice. Cak je u Vrscu osnovao nekoliko banaka i trgovackih udruzenja, a 1884. godine sagradio prelepo zdanje koje je odmah nazvano Palata Lazarevica. (Danas je to zgrada Vojvodjanske banke, i dalje jedna od najlepsih kuca podno Vrsackog brega, cest motiv na razglednicama ovog kraja, po potonjem vlasniku poznata i kao Frisova palata.) Ovde su se, od tada, uvek nalazile naj-uglednije vrsacke trgovine ciji je zakup bio vrtoglavo skup, a ugled, naravno, primeren ceni.
Podrazumeva se da je Palata Lazarevica sred Vrsca dugi niz godina bila mesto za priredjivanje najsjajnijih balova, poslovnih sastanaka i planiranja buducnosti u uskom krugu. Svoj deo price ovde je ostavila i Anka Lazarevic, Aleksandrova zena. Otmena dama uspevala je da dodatno podigne ugled porodice pomazuci sirotinji, posebno devojcicama kojima je obezbedjivala odecu, knjige i hranu, a nekima i stipendije. U svom vrtoglavom usponu, Lazarevici su postali porodica pred kojom se s uvazavanjem podizao (polu)cilindar, a damama obavezno dodavalo ono: „Ljubim ruke!”
Svaka bajka, a ova pripovest je dobrim delom umnogome nalik na nju, vremenom postaje basna. Njeno naravoucenije je (bilo) vise nego ocigledno.
Forsiranje forinti
Novi, dvadeseti, vek je vec s pocetka uneo nove vetrove u uglednu, bogatu i sloznu porodicu Lazarevic. Veliki zupan Vasa bez poroda je, silom biologije, otisao s onu stranu vetra. Za njim su pohitali Aleksandar i Anka, koji su za sobom ostavili sinove Mihajla-Misu i Fedora, te kci Olgu. Udajuci se za barona Binerta, ona je - razumljivo - sa sobom odnela i pozamasan miraz. Fedor se sa sluzbom zamajavao negde po Bosni. Slava, ugled i bogatstvo Lazarevica pali su na pleca prvenca, Mihajla-Mise-Misuke, kako su ga sve, iz miloste ili ulizivanja, zvali u Vrscu. Osobe koja je ime Lazarevica uspela da razvigori sve do dokova Njujorka.
Dok su njegovi preci brojali redove o sebi na naslovnim, vaz-nim, stranama, on je bio zaduzen za one unutrasnje. Njegove nesvakidasnje pustolovine sustopice su pratile vrsacke srpske, nemacke i madjarske novine. Jer je, nesporno, vise od vesti pratiti sudbinu coveka koji je uspeo da za tri godine spiska pola (ogromnih) miliona forinti, rasproda ogromno imanje, tri velike kuce i silan novac u bankama. Kako onda da za „naseg Misuku” ne bude mesta u novinama?!
Prvo je poceo s orgijama, ali one - mada su umele da traju danima da bi, onda, price o njima mesecima nasladjivale dokonu bratiju od Vrsca, preko Peste sve do Beca - nisu odmah mogle mnogo da naude bogatstvu Lazarevica. Kockanje je, pak, bilo nesto sasvim drugo, a najuglednija kazina su kao praznik slavila dan (mada je noc bila primerenija) kad bi u njih banuo Misuka sa svojom mahom zivopisnom pratnjom. Tri godine posle smrti oca, 1895, vraca se u Vrsac i eto lepe, neposredne prilike mesnim novinama da razigraju svoja pera.
Prava poslastica bio je dogadjaj kad je, u pijanstvu, Misuka plemeniti izazvao jednog stranca na dvoboj. O njemu je brujao ne samo Vrsac, nego se o tome saputalo sve do Temisvara. I onda su svedoci „pokvarili spektakl” tvrdeci da duel ne moze da se odrzi posto su, u trenutku izazivanja, obojica megdandzija bili neuracunljivi.
Dvorac Lazarevica u Velikom Sredistu snimljen pocetkom 20. veka.
Tajna njegovog iznenadnog dolaska u zavicaj odgonetnuta je vrlo brzo jer je objavljena licitacija imanja u Velikom Sredistu. Mada je za kupovinu bio zainteresovan i glasoviti Bogdan Dundjerski, od prodaje nije bilo nista, bar ne ovom cuvenom veleposedniku poznatom kao velikom trgovcu hranom.
Nista zato, pestanske kafane i kockarnice ga i dalje docekuju rasirenih dveri. Jos nije sasvim presahlo blago plemenitih Lazarevica. Sve do 1897. godine, kad je - sad videci i da oni nekad katranom zaliveni burici imaju dno - krivotvorio menice s potpisima svog zeta barona Binerta i sestre Olge. Jer, glava je bila u pitanju, valjalo je vratiti kockarske dugove.
Svetla i dokovi Njujorka
Da bi zavarao trag, obreo se u Parizu, ali ni onda policijski pipci nisu bili kratki i nisu voleli da dangube. Pre nego sto su zakucali na vrata njegovog utocista u „gradu svetlosti”, Misuka je vec bio na velikoj prekookeanskoj ladji i ubrzo zackiljio pred svetlima Njujorka. Dokovi su se ukazali kasnije.
Verovatno bi se glas o daljoj sudbini Mihajla-Mise-Misuke plemenitog Lazarevica utopio u bruju velikog grada i Vrscani ne bi imali pojma o daljem zivotu i delu svog opstepoznatog sugradjanina da ga, slucajno, nije sreo jedan pestanski novinar. I to na nimalo lepom mestu, kao peraca sudova u hotelu izvesnog Storka. U tom tekstu nekad vragolasti Misuka izrazava kajanje i zal za olako procerdanim lepim imanjem, cesto place (dodaje novinar) za svojom domovinom i boji se da je sad za njega sve kasno.
Danasnji izgled nekadasnje Palate Lazarevica u samom centru Vrsca.
Sam protiv gangstera
Umalo da ne bude. U Vrsac ubrzo stize nova vest, ova gotovo neverovatna. U njoj se kaze da su sve njujorske novine krcate pricama o nesvakidasnjem junastvu Mihaj-la plemenitog Lazarevica. Sta se desilo? Nas junak je pred samim ulazom u Metropoliten operu spasao uglednu (opersku) primadonu koju su napali gangsteri. To je bilo lepo, ali je jos lepse bilo sto je pevacica bila kci jedinica poznatog mili-onera.
Na pomolu je bio srecan zavrsetak povesti o poslednjem izdanku plemenitih Lazarevica iz Vrsca. Misuka je lako i brzo sarmirao milionera, jos vise njegovu junastvom pomenutog spasenu kci. I veridba je obelodanjena. U Vrsac, preostalim prijateljima, stizu pisma da se sprema za povratak, cak i da mu je kralj Aleksandar Obrenovic ponudio da preuzme polozaj ministra vojske.
I potom muk, beskrajno dug i golicljiv za brojne mesne ljubopitljivce.
Sta se to tamo, „preko bare”, zbiva? Nista, gotovo uobicajeno, naslucuje se iz prve naredne vesti: Misuka je ponovo u hotelu, sad kao kelner. E, da je vec tada profesor Jozef Ziber uspeo da odgaji ovu ruzu belo-ruzicastih latica kojoj je darovao ime zavicajnog Vrsca, onu sto ne bode a opija mirisom, mozda bi i nasem Misuki, bar za trenutak, bilo lakse...
U medjuvremenu Vrscani s tugom prate rasparcavanje i cenkanje oko velikog imanja nekad uglednih Lazarevica. Prelep dvorac u centru grada kupuje Julijus Fris i on se otad, do danas, najcesce zove Frisova palata. Jedino se, ponekad, u mesnim novinama ili radio i televizijskim emisijama, u rubrici tipa „Vremeplov”, provuce ime graditelja i prvih vlasnika. Slicno je i s dvorcima u Velikom Sredistu. Opipljiva je samo zatravljena grobnica s cije je ploce vreme izbrisalo imena nekadasnjih uglednika i ovovremeni, retki, zapisi poput knjige „Sentimentalno putovanje kroz Juzni Banat” Dusana Belce koja je i posluzila kao ram za ovu pricu.
Petar Milatovic
link
Odocnela ruza za Misuku Plemenitog
Povest o sudbini potomaka glasovitog vojvode iz Prvog srpskog ustanka umnogome je nalik na bajku, ali se moze zakljuciti da je zavrsila kao basna...
Od njega je sve pocelo: pop Luka Lazarevic
Razbaruseni Laza Kostic jedno svoje pevanje naslovio je „Medju javom i med snom”. U prici koja sledi ima i jednog i drugog, s tim sto ova povest ima - tuzan kraj. Java je izmrezila san, dugotrajan i s pocetka lep. Poput ruze, jedne od 25.000 vrsta koliko ih ima, koju je ukrstanjem nedavno dobio nekadasnji stanovnik Vrsca, danas univerzitetski profesor Jozef Ziber iz nemackog grada Vajhestefena, i darovao joj ime - vrsac. Njene latice su belo-ruzicaste boje, ne bode a opija mirisom. Sta ce ruzi vise od toga?! A ljudi bi da lice na ruzu.
Tek, porodica Lazarevic, van svake sumnje, vodi poreklo od nekog tamo Laze. Najpoznatiji je onaj cijom ulicom mnogi iz starog dela Beograda, preko Brankovog mosta, hitaju ka novom nam delu prestonice. Mnogi ne znaju da je to Pop-Lukina ulica. Ulica popa Luke Lazarevica, tamnavskog vojvode iz vremena Karadjordjevog ustanka, dugogodisnjeg komandanta sabacke tvrdjave, megdandzije i potonjeg velikog protivnika kneza Milosa i dinastije Obrenovica. Podaci vele da je skoro dva desetleca izbivao iz Srbije, da ga je knez Milos ipak lepo primio, postavio ga za clana Sabackog magistrata i tu mu, cak, poklonio kucu. Potom sledi vreme velike oskudice, Vuciceva buna 1842. godine, pa hapsenje i tamnovanje u gradu kojim je, svojevremeno, komandovao.
Ponovnim dolaskom Karadjordjevica na vlast, pop Luka postaje clan Drzavnog saveta, najviseg organa vlasti. Vec vidjeno. Umro je pocetkom 1847. godine u pristojnim godinama i sahranjen u svom Sapcu. Malo mu je falilo da upali osamdeset svecica.
Kakve, pa sad, veze ima vrsac, nova istoimena ruza, s ratnikom i buntovnikom tamo iz Macve? Ima, i te kakve, pozivajuci za svedoka Dusana Belcu, neponovljivog hronicara juznog Banata. U knjizi „Sentimentalno putovanje kroz Juzni Banat” ovaj radoznalac ispisuje i setnu pricu o usponu i padu porodice Lazarevic, i to prilicno dokumentovano, koliko se to moze na prostoru gde je usmena rec i dalje (ne)potkupljivi izvestac iz proslosti.
Plac nad grobom
Sve price s vec pominjanim tuznim krajem najbolje je poceti s - kraja. Pocetak je ionako put prema kraju, bilo kakvom. Dakle, ovako.
Krajem marta 1900. godine svi vrsacki listovi objavili su belesku pod naslovom „Svrsio je?!” I ispisali sledece redove:
„Novi pestanski ‘Zurnal’ dobio je od nekog Josifa Kornfelda, novinara iz Njujorka, ovaj izvestaj o poznatom propalom spahiji Misi pl. Lazarevicu iz Velikog Sredista:
Jucer je sahranjen poznati bivsi milionar, impresario i kelner Misa pl. Lazarevic, koji je u bolnici umro usled influence i bola za domovinom. Mnogi njegovi zemljaci otpratise ga do vecne kuce. Na grobu drzao je govor Bela Vajsmajer. Njegovo je nadgrobno slovo proizvelo silan utisak na prisutne, a zavrsio je ovako: ‘Ljubljeni zemljace, dragi prijatelju!
Sudjeno ti je da umres daleko od svoje domovine! Moras da pocivas u stranoj zemlji! Neka ti je laka ova zemlja! Neka ti Bog podari na onom svetu blazenstvo i mir koji na ovom svetu nisi mogao naci.’ Svi su plakali. Viktor Galovic, prisni prijatelj Lazarevicev, pevao je po amerikanskom obicaju nad otvorenim grobom pesmu tugovanku, u cemu su mu pomagali svi prisutni. Tako je svrsio Misa pl. Lazarevic!”
Ilustrovao Tihomir Celanovic
A kako je, zapravo, sve pocelo mnogo pre Mise plemenitog Lazarevica, s kraja 19. veka junaka „skandaloznih hronika” broj-nih listova?
Vasa, veliki zupan
Pripovest, umnogome nahranjena predanjem, veli da je dvadesetih godina 19. veka u Veliko Srediste, selo juzno od Vrsca, tamo gde kraljuju dunavski vetrovi, s porodicom i bogatstvom prispeo Golub Lazarevic, sin popa Luke. Nije posve uputno, „nema dokaza”, upustati se u odgonetku zbog cega je Karadjordjev vojvoda poslao svog sina u Banat. Mozda se plasio da ce mu knez Milos traziti „poreske prijave” ili „reket”. Ko bi ga znao?!
Tek, legenda poistiha veli da je Golub, sin ustanickog vojvode, uspeo da - preko reke pa u sumu - prenese nekoliko burica zlata zatopljenog katranom. Valjalo je zavarati carinu i stroge austrijske kontumace. Potom je sve islo, i danas prepoznatljivim, svojim tokom. Dicni sin uspeo je da kupi Veliko i Malo Srediste, gotovo 4000 jutara zemlje, a onda i titulu plemica pa je sebi i potomstvu izmedju imena i prezimena dodao ono - plemeniti. Bilo je uobicajeno da se titula kroz istoriju (samo ciju?) dobija na sablji, ali i novac je, i onda, bio prilicno britko oruzje. Ubrzo su usred Sredista nikla i dva dvorca po ugledu na letnjikovce madjarskih plemica. U obliznji Vrsac odlazilo se samo po prekom poslu ili na odgovarajuce prijeme. Idila kao, i ne samo, iz ruskih skaski.
Uspon porodice Lazarevic bio je vise nego opipljiv. Uz sad vec dobrano otvorene burice sa zlatnicima, i ogromno imanje je, izvesno, donosilo lepe prihode. Tako je spretni Golubov sin Vasa vec 1852. godine u Vrscu, na Maloj pijaci (danasnja Zelena pijaca), umesto starog mlina suvace na konjski pogon, podigao prvu vetrenjacu pod Vrsackom kulom. Ne zna se da li se u mesnoj biblioteci u medjuvremenu udomio Servantesov „Don Kihot”. Ali se zna da je, dvadesetak godina kasnije, ukazom cara Franje Josifa, imenovani Vasa Lazarevic, dotad kraljevski savetnik, imenovan za temisvarskog i vrsackog velikog zupana. Pocast kakvoj sleduju odgovarajuce svecanosti, o cemu su lokalni listovi podrobno izvestili. Cak je i sam, s uznositim brkovima i bakenbardima, u Vrsac izvoleo prispeti Franjo Josif. Da se smrznes od pocasti. Za Vrsac je bilo jos vaznije sto je ovim imenovanjem dobio polozaj municipija i sediste prvostepenog suda.
Dvorac Lazarevica u Velikom Sredistu snimljen pocetkom 20. veka.
Ljubim ruke!
U medjuvremenu ni njegov brat Aleksandar nije bio neki zgubidan. Dok je stariji Vasa, veliki zupan, sticao ugled na sve strane, on je brinuo o uvecavanju bogatstva porodice. Cak je u Vrscu osnovao nekoliko banaka i trgovackih udruzenja, a 1884. godine sagradio prelepo zdanje koje je odmah nazvano Palata Lazarevica. (Danas je to zgrada Vojvodjanske banke, i dalje jedna od najlepsih kuca podno Vrsackog brega, cest motiv na razglednicama ovog kraja, po potonjem vlasniku poznata i kao Frisova palata.) Ovde su se, od tada, uvek nalazile naj-uglednije vrsacke trgovine ciji je zakup bio vrtoglavo skup, a ugled, naravno, primeren ceni.
Podrazumeva se da je Palata Lazarevica sred Vrsca dugi niz godina bila mesto za priredjivanje najsjajnijih balova, poslovnih sastanaka i planiranja buducnosti u uskom krugu. Svoj deo price ovde je ostavila i Anka Lazarevic, Aleksandrova zena. Otmena dama uspevala je da dodatno podigne ugled porodice pomazuci sirotinji, posebno devojcicama kojima je obezbedjivala odecu, knjige i hranu, a nekima i stipendije. U svom vrtoglavom usponu, Lazarevici su postali porodica pred kojom se s uvazavanjem podizao (polu)cilindar, a damama obavezno dodavalo ono: „Ljubim ruke!”
Svaka bajka, a ova pripovest je dobrim delom umnogome nalik na nju, vremenom postaje basna. Njeno naravoucenije je (bilo) vise nego ocigledno.
Forsiranje forinti
Novi, dvadeseti, vek je vec s pocetka uneo nove vetrove u uglednu, bogatu i sloznu porodicu Lazarevic. Veliki zupan Vasa bez poroda je, silom biologije, otisao s onu stranu vetra. Za njim su pohitali Aleksandar i Anka, koji su za sobom ostavili sinove Mihajla-Misu i Fedora, te kci Olgu. Udajuci se za barona Binerta, ona je - razumljivo - sa sobom odnela i pozamasan miraz. Fedor se sa sluzbom zamajavao negde po Bosni. Slava, ugled i bogatstvo Lazarevica pali su na pleca prvenca, Mihajla-Mise-Misuke, kako su ga sve, iz miloste ili ulizivanja, zvali u Vrscu. Osobe koja je ime Lazarevica uspela da razvigori sve do dokova Njujorka.
Dok su njegovi preci brojali redove o sebi na naslovnim, vaz-nim, stranama, on je bio zaduzen za one unutrasnje. Njegove nesvakidasnje pustolovine sustopice su pratile vrsacke srpske, nemacke i madjarske novine. Jer je, nesporno, vise od vesti pratiti sudbinu coveka koji je uspeo da za tri godine spiska pola (ogromnih) miliona forinti, rasproda ogromno imanje, tri velike kuce i silan novac u bankama. Kako onda da za „naseg Misuku” ne bude mesta u novinama?!
Prvo je poceo s orgijama, ali one - mada su umele da traju danima da bi, onda, price o njima mesecima nasladjivale dokonu bratiju od Vrsca, preko Peste sve do Beca - nisu odmah mogle mnogo da naude bogatstvu Lazarevica. Kockanje je, pak, bilo nesto sasvim drugo, a najuglednija kazina su kao praznik slavila dan (mada je noc bila primerenija) kad bi u njih banuo Misuka sa svojom mahom zivopisnom pratnjom. Tri godine posle smrti oca, 1895, vraca se u Vrsac i eto lepe, neposredne prilike mesnim novinama da razigraju svoja pera.
Prava poslastica bio je dogadjaj kad je, u pijanstvu, Misuka plemeniti izazvao jednog stranca na dvoboj. O njemu je brujao ne samo Vrsac, nego se o tome saputalo sve do Temisvara. I onda su svedoci „pokvarili spektakl” tvrdeci da duel ne moze da se odrzi posto su, u trenutku izazivanja, obojica megdandzija bili neuracunljivi.
Dvorac Lazarevica u Velikom Sredistu snimljen pocetkom 20. veka.
Tajna njegovog iznenadnog dolaska u zavicaj odgonetnuta je vrlo brzo jer je objavljena licitacija imanja u Velikom Sredistu. Mada je za kupovinu bio zainteresovan i glasoviti Bogdan Dundjerski, od prodaje nije bilo nista, bar ne ovom cuvenom veleposedniku poznatom kao velikom trgovcu hranom.
Nista zato, pestanske kafane i kockarnice ga i dalje docekuju rasirenih dveri. Jos nije sasvim presahlo blago plemenitih Lazarevica. Sve do 1897. godine, kad je - sad videci i da oni nekad katranom zaliveni burici imaju dno - krivotvorio menice s potpisima svog zeta barona Binerta i sestre Olge. Jer, glava je bila u pitanju, valjalo je vratiti kockarske dugove.
Svetla i dokovi Njujorka
Da bi zavarao trag, obreo se u Parizu, ali ni onda policijski pipci nisu bili kratki i nisu voleli da dangube. Pre nego sto su zakucali na vrata njegovog utocista u „gradu svetlosti”, Misuka je vec bio na velikoj prekookeanskoj ladji i ubrzo zackiljio pred svetlima Njujorka. Dokovi su se ukazali kasnije.
Verovatno bi se glas o daljoj sudbini Mihajla-Mise-Misuke plemenitog Lazarevica utopio u bruju velikog grada i Vrscani ne bi imali pojma o daljem zivotu i delu svog opstepoznatog sugradjanina da ga, slucajno, nije sreo jedan pestanski novinar. I to na nimalo lepom mestu, kao peraca sudova u hotelu izvesnog Storka. U tom tekstu nekad vragolasti Misuka izrazava kajanje i zal za olako procerdanim lepim imanjem, cesto place (dodaje novinar) za svojom domovinom i boji se da je sad za njega sve kasno.
Danasnji izgled nekadasnje Palate Lazarevica u samom centru Vrsca.
Sam protiv gangstera
Umalo da ne bude. U Vrsac ubrzo stize nova vest, ova gotovo neverovatna. U njoj se kaze da su sve njujorske novine krcate pricama o nesvakidasnjem junastvu Mihaj-la plemenitog Lazarevica. Sta se desilo? Nas junak je pred samim ulazom u Metropoliten operu spasao uglednu (opersku) primadonu koju su napali gangsteri. To je bilo lepo, ali je jos lepse bilo sto je pevacica bila kci jedinica poznatog mili-onera.
Na pomolu je bio srecan zavrsetak povesti o poslednjem izdanku plemenitih Lazarevica iz Vrsca. Misuka je lako i brzo sarmirao milionera, jos vise njegovu junastvom pomenutog spasenu kci. I veridba je obelodanjena. U Vrsac, preostalim prijateljima, stizu pisma da se sprema za povratak, cak i da mu je kralj Aleksandar Obrenovic ponudio da preuzme polozaj ministra vojske.
I potom muk, beskrajno dug i golicljiv za brojne mesne ljubopitljivce.
Sta se to tamo, „preko bare”, zbiva? Nista, gotovo uobicajeno, naslucuje se iz prve naredne vesti: Misuka je ponovo u hotelu, sad kao kelner. E, da je vec tada profesor Jozef Ziber uspeo da odgaji ovu ruzu belo-ruzicastih latica kojoj je darovao ime zavicajnog Vrsca, onu sto ne bode a opija mirisom, mozda bi i nasem Misuki, bar za trenutak, bilo lakse...
U medjuvremenu Vrscani s tugom prate rasparcavanje i cenkanje oko velikog imanja nekad uglednih Lazarevica. Prelep dvorac u centru grada kupuje Julijus Fris i on se otad, do danas, najcesce zove Frisova palata. Jedino se, ponekad, u mesnim novinama ili radio i televizijskim emisijama, u rubrici tipa „Vremeplov”, provuce ime graditelja i prvih vlasnika. Slicno je i s dvorcima u Velikom Sredistu. Opipljiva je samo zatravljena grobnica s cije je ploce vreme izbrisalo imena nekadasnjih uglednika i ovovremeni, retki, zapisi poput knjige „Sentimentalno putovanje kroz Juzni Banat” Dusana Belce koja je i posluzila kao ram za ovu pricu.
Petar Milatovic
link