Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 22:41:21 GMT -5
Kad je izaslanik bilo opasno zanimanje
Slatkorecivi medju neprijateljima
U srednjem veku postojala je zanimljiva definicija diplomate: „Poslanik je dobar covek koji je poslat u tudjinu da bi lagao u interesu drzave!”
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Pomalo opora, a u svakom slucaju britka i duhovita, ova ocena u krajnjoj liniji i nije bila daleko od istine. Diplomatija je u Vizantiji imala veoma dugu tradiciju i Romeji (Vizantinci) na tom planu stolecima su prednjacili u srednjovekovnom svetu. Istina, carstvo nije imalo nikakvu posebnu ustanovu slicnu savremenim ministarstvima inostranih poslova, ali su se o slanju emisara starale odredjene sluzbe. Vizantija, takodje, nije imala ustanovu stalnog ambasadora u nekoj drugoj drzavi. Izaslanici su se saglasno potrebama politickog trenutka upucivali u diplomatske misije.
Sasvim je razumljivo da su poslanici regrutovani mahom medju visokim cinovnicima drzavne uprave, iz careve neposredne okoline, neretko iz redova svestenstva, dakle, uglavnom - mada ne i obavezno - iz visih drustvenih slojeva. Podrazumevalo se da budu casni, odani vasilevsu, nepotkupljivi i spremni da se zrtvuju za otadzbinu ako je to bilo potrebno. Naravno, racunalo se s poznavanjem jezika zemlje u koju se putovalo i osnovnim znanjima o zivotu i obicajima tamosnjih ljudi. Smatra se da su na put u najvecem broju slucajeva - ne i uvek - kretale troclane delegacije, a drzava je podmirivala pratece troskove svojih poslanika. Takodje, ocekivalo se da se oni vrate s pojedinim obavestenjima bitnim za vodjenje vizantijske spoljne politike. Ne bi se moglo reci da je drzava Romeja imala profesionalne poslanike, ali je bilo i takvih koji su obavili vise uspesnih diplomatskih zadataka.
Biti izaslanik vizantijskog cara i pregovarati u njegovo ime bila je velika cast. Uspesno obavljen zadatak vazan za carstvo donosio je ne samo ugled ili visu titulu, nego je mogao da otvori puteve ka sticanju bogatstva. Uprkos iznesenim prednostima, postojala je i tamnija strana u karijeri svakog srednjovekovnog poslanika. Putovati u onovremenim uslovima nije bilo nimalo lako pogotovo kad su u pitanju bile zamorne i duge deonice. Na putovanjima su, kao u zasedi, mogle da cekaju mnoge nepredvidjene nevolje, a bilo je i vladara cija je cud ostala vecita nepoznanica pa je odlazak u neku politicku misiju nosio i odredjeni rizik. Zbog toga je bojazan cesto bila redovan pratilac vecine emisara koji su nekuda hitali za potrebe drzave.
Izaslanici traze nevestu
Petar Patrikije, cuveni diplomata cara Justinijana I Velikog (527-565), proveo je u Raveni tri godine - od 536. do 539. - u zatocenistvu kod germanskog plemena Ostrogota. Sacuvana su svedocanstva o nevoljama i stradanjima emisara i u kasnovizantijsko vreme. Kad je vasilevs Andronik II Paleolog (1282-1328) trazio nevestu za svog sina i naslednika Mihaila, u leto 1294. godine uputio je aleksandrijskog patrijarha Atanasija II (1276-oko 1316) i nekog monaha Neofita sa zadatkom da najpre posete kiparskog, pa zatim i jermenskog kralja. Dvojica duhovnika nisu stigla ni do svog prvog odredista - belezi vizantijski monah i istoricar Georgije Pahimer - buduci da su nadomak maloazijskog grada Fokeje vizantijske brodove napali gusari, pa su carevi ljudi nasli spas bezeci na obalu. Kasnije je Andronik II Paleolog poslao nove izaslanike i oni su uspesno obavili posao koji im je poveren.
U vreme zategnutih odnosa izmedju Vizantije i kralja Sicilije i Napulja Karla Anzujskog (1266-1285), krajem sedamdesetih godina 13. stoleca, vasilevs Mihailo VIII Paleolog (1259-1282) upucivao je na Apeninsko poluostrvo poslanstva koja su cinili crkveni velikodostojnici. Razlog je bio veoma jednostavan, belezi Georgije Pahimer, i ticao se licne bezbednosti odaslanih emisara. Tako je vizantijski car krajem sedamdesetih godina 13. veka u Apuliju poslao domestika Velike crkve Mandana, odnosno Merkurija, kako su jos nazivali ovog duhovnika, sa uputstvima da se u slucaju nevolje obrati novoizabranom papi Nikoli III (1277-1280). Ubrzo se pokazalo da je opreznost Mihaila VIII Paleologa bila opravdana. Mandana je uhvatio i zadrzao Karlo Anzujski, ali kad se saznalo da je rec o visokom crkvenom ugledniku, na licni zahtev rimskog prvosvestenika, vizantijski poslanik bio je oslobodjen.
Nogaju na noge
Na velikim iskusenjima nasao se Jovan Asen, u stvari bivsi bugarski car Jovan III Asen (1279-1280) i rodonacelnik vizantijske grane porodice Asena, koji je s blagoslovom vizantijskog cara Mihaila VIII Paleologa u prvoj polovini 1280. godine putovao na dvor Nogaja, vladara Zlatne horde. On je prizeljkivao da od mocnog tatarskog gospodara dobije pomoc i da se vrati na bugarski presto u Trnovu. U isto vreme na Nogajevom dvoru nasao se i njegov suparnik Ivajlo (1278-1279), takodje bivsi bugarski car, sa istovetnim ocekivanjima. I on je od mongolskog kana ocekivao pomoc da srusi Georgija I Tertera (1280-1292) koji se u medjuvremenu ustolicio u Trnovu. Georgiju Pahimeru dugujemo opis burnih dogadjaja u prestonici Zlatne horde. Nogaj je od obojice primio poklone i cini se da nije znao kome od njih dvojice treba da pomogne. Neko vreme srdacno ih je gostio, a neizvesnu i napetu situaciju razresio je na nacin od koga zastaje dah. Sve se odigralo za vreme jedne zajednicke vecere kad je mongolski kan, vec pomalo pripit od terevencenja, naredio da se na licu mesta, za istim stolom, zakolju Ivajlo i njegov pratilac, tatarski vojskovodja Kasim-beg. Videvsi to grozno krvoprolice, Jovan Asen izgubio je prisustvo duha. Medjutim, na molbu Eufrosine, vanbracne kcerke Mihaila VIII Paleologa i Nogajeve supruge, goropadni vladar Zlatne horde postedeo je zivot na smrt preplasenom Jovanu Asenu. Nikad se ne zna - Nogajev izbor mogao je da bude i drugaciji.
Isti pisac, Georgije Pahimer, navodi jos jedan primer nevolja i straha koje su morali da iskuse vizantijski poslanici tridesetak godina ranije. Bilo je to u vreme pregovora romejskog i srpskog dvora, vodjenih izmedju 1267. i 1269. godine, o braku Ane Paleologine, trece kcerke Mihaila VIII Paleologa, i Milutina, mladjeg sina srpskog kralja Stefana Urosa I (1243-1276). Tom prilikom drumski razbojnici presreli su i opljackali kraljevog pregovaraca Djordja dok je putovao po srpskoj zemlji. „Jedna ceta ljudi iz zasede nanela mu je stetu.” Taj dogadjaj umnogome je pokolebao i vizantijske izaslanike koji su vec bili nadomak Lipljana. „Sada ih je zaista uhvatio veliki strah da njih same ne zadesi nekakvo zlo. Jer, kad ovi (Srbi) tako prave zasede svojima, stavise uglednim ljudima i arhontima, tesko da ce tudje postedeti.”
Diplomata u tamnici
Otac vizantijskog intelektualca i politicara Dimitrija Kidona - njegovo ime nije se sacuvalo u raspolozivim izvorima - kao poslanik vasilevsa Andronika III Paleologa (1328-1341) putovao je 1341. godine u daleki Saraj, prestonicu Zlatne horde. Radilo se o veoma osetljivom diplomatskom zadatku ciji je cilj bio da se osujeti napad Tatara na Carigrad. Ozlojedjen sto su snage ajdinskog emira Umura (1334-1348), uz carev blagoslov, prosle kroz tesnac Bosfora i 1340. godine napale gradove na uscu Dunava i oblasti u njihovom zaledju, kan Uzbeg (1312-1341) zapretio je odmazdom. Pretnju vladara Zlatne horde da ce pred „caricu gradova” dovesti sezdeset hiljada svojih vojnika, Andronik III Paleolog i njegovi saradnici shvatili su veoma ozbiljno.
Blagovremeno je odaslana delegacija koju je predvodio otac Dimitrija Kidona i neprijateljski dolazak Tatara je osujecen. Spretna vizantijska diplomatija, koju su oduvek krasili odmerenost i takticnost, ponovo je pobedila. Medjutim, na povratku, otac Dimitrija Kidona iznenada se razboleo i preminuo na putu. Zanimljivo je napomenuti da je otac istoricara Laonika Halkokondila, koji se zvao Georgije, bio izaslanik i da ga je 1446. godine na Peloponezu sultan Murat II (1421-1451) bacio u tamnicu.
Na velikim iskusenjima bio je i Manojlo Tarhaniot, izaslanik Irine Kantakuzin, koji se krajem 1342. ili pocetkom 1343. godine - u jeku gradjanskog rata kad su saobracajnice narocito bile pod prismotrom - iz Didimotike uputio za Srbiju s porukom za uzurpatora Jovana Kantakuzina koji je tada uzivao gostoprimstvo kralja Stefana Dusana (1331-1355).
Nicifor Grigora, vizantijski istoricar 14. veka, o njemu je zabelezio sledece: „Zbog straha ovaj (Manojlo Tarhaniot) ostavljajuci prav put u levo, nastavio je koristeci se bespucima i upustajuci se u visoke i tesko prohodne krajeve, pa najzad prevalivsi i planinu Hema (Balkana) dospe neopazen u zemlju Tribala (Srba), ostavsi nepovredjen od zala.”
Svirepa kazna
Ipak, najgore je prosao jedan emisar uzurpatora Jovana Kantakuzina u gradjanskom ratu koji se u Vizantiji vodio cetrdesetih godina 14. stoleca. S proleca 1343. godine pred Serom su se ponovo pojavila dvojica saveznika, kralj Stefan Dusan i pretendent na romejski tron Jovan Kantakuzin, te su, kao i krajem prethodnog leta, opseli grad.
Vladar Srba uputio je poslanstvo i pod pretnjom pustosenja zahtevao da gradjani predaju svoju tvrdjavu Jovanu Kantakuzinu. Ostajuci verni carigradskom regentstvu, protiv kog je Kantakuzin ratovao, zitelji Sera glatko su odbili kraljev predlog, a izaslanika kog im je potom uputio sam uzurpator snasla je svirepa kazna. Stanovnici su ga najpre ubili, a onda su, u nastupu surovosti, njegovo telo isekli na cetiri dela koje su potom izvesili na cetiri gradske kule.
Prema kazivanju Georgija Sfrancisa, vizantijskog pisca i politicara 15. stoleca, u veoma nezavidnom polozaju nasla su se trojica vizantijskih emisara - Dimitrije Kantakuzin, Matej Laskaris i gramatik Andjeo Filomat - koji su se obreli na dvoru Murata II. Sultan nije zeleo nikakve pregovore jer je naumio da osvoji Carigrad, pa se u junu 1422. godine s vojskom pojavio pred bedemima romejske prestonice. Sa sobom je vodio i okovane vizantijske izaslanike.
Cudljivi sultan Osvajac
Da je ponekad kod poslanika postojao istinski strah za sopstveni zivot, pokazuje jedan primer na samom kraju vizantijske istorije. Nekoliko dana pre pada Carigrada, u maju 1453. godine, odluceno je da se posalje emisar kod turskog sultana. Buduci da je nepredvidljivost Mehmeda II Osvajaca u postupcima prema izaslanicima bila dobro poznata, postavilo se pitanje koga poslati u tabor napadaca. Bila je prisutna opravdana sumnja da se vizantijski emisar nece vratiti nego ce biti pogubljen. Jer, prethodno iskustvo ukazivalo je ne samo na oprez.
U junu 1451. godine turski sultan je poslanike cara Konstantina XI Dragasa Paleologa (1449-1453) najpre bacio u tamnicu, a zatim dao da im se odrube glave. Zbog toga ovoga puta u sultanov logor, koji se mogao videti s bedema Carigrada, nije poslat nijedan od uglednijih plemica. Izbor je pao na coveka koji nije bio visokog roda ni polozaja - njegovo ime se, nazalost, nije sacuvalo u izvorima. Ne mozemo znati s kakvim je mislima on krenuo ka taboru Mehmeda II Osvajaca, ali se po njega sve zavrsilo dobro. Goropadni sultan primio ga je u granicama ljubaznosti i potom otposlao njegovom gospodaru Konstantinu XI s predlogom koji poslednji vizantijski car nije mogao da prihvati. Nije poznato da li je pomenuti vizantijski poslanik, koji je preziveo susret s neuravnotezenim Mehmedom II Osvajacem, ostao ziv i posle turskog osvajanja Carigrada, nekoliko dana docnije.
Kritovul sa Imbrosa, vizantijski istoricar 15. veka, pripoveda kako je Mehmed II Osvajac 1460. zarobio i utamnicio Mateja Asena, izaslanika despota Dimitrija Paleologa. Bila je to godina kad su Osmanlije zauzele Peloponez, poslednju oazu vizantijskog sveta. I u Janjinskoj hronici, lokalnom izvoru za istoriju Epira u drugoj polovini 14. stoleca, pominje se kako je despot Toma Preljubovic krajem 1379. godine zatvorio neke izaslanike iz grada Kastorije u nameri da od njih dobije novac.
Zastrasujucu pricu o stradanju katalanskih i aragonskih poslanika donosi Ramon Muntaner, politicar, vojnik, pustolov i istoricar, pripadnik cuvene katalanske horde koja je u prvoj deceniji 14. veka opustosila mnoge oblasti Vizantijskog carstva. U svom spisu on naglasava kako su posle pogibije katalanskog vodje Rozera de Flora, koji je ubijen u prolece 1305. godine u dvorcu prestolonaslednika Mihaila IX Paleologa u Jedrenu, Vizantinci masakrirali mnogobrojnu delegaciju katalanskih izaslanika. Dogodilo se to u gradu Radosto na trackoj obali Mramornog mora, kad su odnosi carstva i placenih ratnika sa Iberijskog poluostrva bili sasvim poremeceni. Najpre su uhapsili dvadeset sedam katalanskih i aragonskih emisara i zatim su na cetiri dela isekli svakog od njih i obesili u klanici.
Kaznjeni izaslanici
Katkad se dogadjalo da car iz nekih razloga nije bio zadovoljan uslugama vizantijskih izaslanika i da ih je cak podvrgao kazni. Tako je Jovan VIII Paleolog (1425-1448), pretposlednji vizantijski vasilevs, u vreme uzurbanih priprema za sabor u Firenci i neprekidnih pregovora s raznim silama u zapadnoj Evropi, resio da kazni svoje poslanike zato sto su se neovlasceno duze zadrzali i zakasnili. O tome saznajemo iz pisma koje je vizantijski car 11. februara 1437. godine poslao Bazelskom saboru. U vezi s ovom vrstom prekora je i podatak da je Manojlo II Paleolog (1391-1425) u jednom pismu koje je poslao aragonskom kralju Ferdinandu I (1412-1416), trazio da vladar Aragona saslusa vizantijske poslanike i odmah ih vrati nazad.
Mozda se moze reci da je pitanje bezbednosti izaslanika, odnosno odasiljanje poruka na daljinu, u srednjovekovnim uslovima najbolje resio jedan egipatski sultan. Jer, ako je verovati bavarskom vitezu i pustolovu Johanu Siltbergeru, sultanove poruke raznosili su posebno obuceni golubovi.
Radivoj Radic
link
Slatkorecivi medju neprijateljima
U srednjem veku postojala je zanimljiva definicija diplomate: „Poslanik je dobar covek koji je poslat u tudjinu da bi lagao u interesu drzave!”
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Pomalo opora, a u svakom slucaju britka i duhovita, ova ocena u krajnjoj liniji i nije bila daleko od istine. Diplomatija je u Vizantiji imala veoma dugu tradiciju i Romeji (Vizantinci) na tom planu stolecima su prednjacili u srednjovekovnom svetu. Istina, carstvo nije imalo nikakvu posebnu ustanovu slicnu savremenim ministarstvima inostranih poslova, ali su se o slanju emisara starale odredjene sluzbe. Vizantija, takodje, nije imala ustanovu stalnog ambasadora u nekoj drugoj drzavi. Izaslanici su se saglasno potrebama politickog trenutka upucivali u diplomatske misije.
Sasvim je razumljivo da su poslanici regrutovani mahom medju visokim cinovnicima drzavne uprave, iz careve neposredne okoline, neretko iz redova svestenstva, dakle, uglavnom - mada ne i obavezno - iz visih drustvenih slojeva. Podrazumevalo se da budu casni, odani vasilevsu, nepotkupljivi i spremni da se zrtvuju za otadzbinu ako je to bilo potrebno. Naravno, racunalo se s poznavanjem jezika zemlje u koju se putovalo i osnovnim znanjima o zivotu i obicajima tamosnjih ljudi. Smatra se da su na put u najvecem broju slucajeva - ne i uvek - kretale troclane delegacije, a drzava je podmirivala pratece troskove svojih poslanika. Takodje, ocekivalo se da se oni vrate s pojedinim obavestenjima bitnim za vodjenje vizantijske spoljne politike. Ne bi se moglo reci da je drzava Romeja imala profesionalne poslanike, ali je bilo i takvih koji su obavili vise uspesnih diplomatskih zadataka.
Biti izaslanik vizantijskog cara i pregovarati u njegovo ime bila je velika cast. Uspesno obavljen zadatak vazan za carstvo donosio je ne samo ugled ili visu titulu, nego je mogao da otvori puteve ka sticanju bogatstva. Uprkos iznesenim prednostima, postojala je i tamnija strana u karijeri svakog srednjovekovnog poslanika. Putovati u onovremenim uslovima nije bilo nimalo lako pogotovo kad su u pitanju bile zamorne i duge deonice. Na putovanjima su, kao u zasedi, mogle da cekaju mnoge nepredvidjene nevolje, a bilo je i vladara cija je cud ostala vecita nepoznanica pa je odlazak u neku politicku misiju nosio i odredjeni rizik. Zbog toga je bojazan cesto bila redovan pratilac vecine emisara koji su nekuda hitali za potrebe drzave.
Izaslanici traze nevestu
Petar Patrikije, cuveni diplomata cara Justinijana I Velikog (527-565), proveo je u Raveni tri godine - od 536. do 539. - u zatocenistvu kod germanskog plemena Ostrogota. Sacuvana su svedocanstva o nevoljama i stradanjima emisara i u kasnovizantijsko vreme. Kad je vasilevs Andronik II Paleolog (1282-1328) trazio nevestu za svog sina i naslednika Mihaila, u leto 1294. godine uputio je aleksandrijskog patrijarha Atanasija II (1276-oko 1316) i nekog monaha Neofita sa zadatkom da najpre posete kiparskog, pa zatim i jermenskog kralja. Dvojica duhovnika nisu stigla ni do svog prvog odredista - belezi vizantijski monah i istoricar Georgije Pahimer - buduci da su nadomak maloazijskog grada Fokeje vizantijske brodove napali gusari, pa su carevi ljudi nasli spas bezeci na obalu. Kasnije je Andronik II Paleolog poslao nove izaslanike i oni su uspesno obavili posao koji im je poveren.
U vreme zategnutih odnosa izmedju Vizantije i kralja Sicilije i Napulja Karla Anzujskog (1266-1285), krajem sedamdesetih godina 13. stoleca, vasilevs Mihailo VIII Paleolog (1259-1282) upucivao je na Apeninsko poluostrvo poslanstva koja su cinili crkveni velikodostojnici. Razlog je bio veoma jednostavan, belezi Georgije Pahimer, i ticao se licne bezbednosti odaslanih emisara. Tako je vizantijski car krajem sedamdesetih godina 13. veka u Apuliju poslao domestika Velike crkve Mandana, odnosno Merkurija, kako su jos nazivali ovog duhovnika, sa uputstvima da se u slucaju nevolje obrati novoizabranom papi Nikoli III (1277-1280). Ubrzo se pokazalo da je opreznost Mihaila VIII Paleologa bila opravdana. Mandana je uhvatio i zadrzao Karlo Anzujski, ali kad se saznalo da je rec o visokom crkvenom ugledniku, na licni zahtev rimskog prvosvestenika, vizantijski poslanik bio je oslobodjen.
Nogaju na noge
Na velikim iskusenjima nasao se Jovan Asen, u stvari bivsi bugarski car Jovan III Asen (1279-1280) i rodonacelnik vizantijske grane porodice Asena, koji je s blagoslovom vizantijskog cara Mihaila VIII Paleologa u prvoj polovini 1280. godine putovao na dvor Nogaja, vladara Zlatne horde. On je prizeljkivao da od mocnog tatarskog gospodara dobije pomoc i da se vrati na bugarski presto u Trnovu. U isto vreme na Nogajevom dvoru nasao se i njegov suparnik Ivajlo (1278-1279), takodje bivsi bugarski car, sa istovetnim ocekivanjima. I on je od mongolskog kana ocekivao pomoc da srusi Georgija I Tertera (1280-1292) koji se u medjuvremenu ustolicio u Trnovu. Georgiju Pahimeru dugujemo opis burnih dogadjaja u prestonici Zlatne horde. Nogaj je od obojice primio poklone i cini se da nije znao kome od njih dvojice treba da pomogne. Neko vreme srdacno ih je gostio, a neizvesnu i napetu situaciju razresio je na nacin od koga zastaje dah. Sve se odigralo za vreme jedne zajednicke vecere kad je mongolski kan, vec pomalo pripit od terevencenja, naredio da se na licu mesta, za istim stolom, zakolju Ivajlo i njegov pratilac, tatarski vojskovodja Kasim-beg. Videvsi to grozno krvoprolice, Jovan Asen izgubio je prisustvo duha. Medjutim, na molbu Eufrosine, vanbracne kcerke Mihaila VIII Paleologa i Nogajeve supruge, goropadni vladar Zlatne horde postedeo je zivot na smrt preplasenom Jovanu Asenu. Nikad se ne zna - Nogajev izbor mogao je da bude i drugaciji.
Isti pisac, Georgije Pahimer, navodi jos jedan primer nevolja i straha koje su morali da iskuse vizantijski poslanici tridesetak godina ranije. Bilo je to u vreme pregovora romejskog i srpskog dvora, vodjenih izmedju 1267. i 1269. godine, o braku Ane Paleologine, trece kcerke Mihaila VIII Paleologa, i Milutina, mladjeg sina srpskog kralja Stefana Urosa I (1243-1276). Tom prilikom drumski razbojnici presreli su i opljackali kraljevog pregovaraca Djordja dok je putovao po srpskoj zemlji. „Jedna ceta ljudi iz zasede nanela mu je stetu.” Taj dogadjaj umnogome je pokolebao i vizantijske izaslanike koji su vec bili nadomak Lipljana. „Sada ih je zaista uhvatio veliki strah da njih same ne zadesi nekakvo zlo. Jer, kad ovi (Srbi) tako prave zasede svojima, stavise uglednim ljudima i arhontima, tesko da ce tudje postedeti.”
Diplomata u tamnici
Otac vizantijskog intelektualca i politicara Dimitrija Kidona - njegovo ime nije se sacuvalo u raspolozivim izvorima - kao poslanik vasilevsa Andronika III Paleologa (1328-1341) putovao je 1341. godine u daleki Saraj, prestonicu Zlatne horde. Radilo se o veoma osetljivom diplomatskom zadatku ciji je cilj bio da se osujeti napad Tatara na Carigrad. Ozlojedjen sto su snage ajdinskog emira Umura (1334-1348), uz carev blagoslov, prosle kroz tesnac Bosfora i 1340. godine napale gradove na uscu Dunava i oblasti u njihovom zaledju, kan Uzbeg (1312-1341) zapretio je odmazdom. Pretnju vladara Zlatne horde da ce pred „caricu gradova” dovesti sezdeset hiljada svojih vojnika, Andronik III Paleolog i njegovi saradnici shvatili su veoma ozbiljno.
Blagovremeno je odaslana delegacija koju je predvodio otac Dimitrija Kidona i neprijateljski dolazak Tatara je osujecen. Spretna vizantijska diplomatija, koju su oduvek krasili odmerenost i takticnost, ponovo je pobedila. Medjutim, na povratku, otac Dimitrija Kidona iznenada se razboleo i preminuo na putu. Zanimljivo je napomenuti da je otac istoricara Laonika Halkokondila, koji se zvao Georgije, bio izaslanik i da ga je 1446. godine na Peloponezu sultan Murat II (1421-1451) bacio u tamnicu.
Na velikim iskusenjima bio je i Manojlo Tarhaniot, izaslanik Irine Kantakuzin, koji se krajem 1342. ili pocetkom 1343. godine - u jeku gradjanskog rata kad su saobracajnice narocito bile pod prismotrom - iz Didimotike uputio za Srbiju s porukom za uzurpatora Jovana Kantakuzina koji je tada uzivao gostoprimstvo kralja Stefana Dusana (1331-1355).
Nicifor Grigora, vizantijski istoricar 14. veka, o njemu je zabelezio sledece: „Zbog straha ovaj (Manojlo Tarhaniot) ostavljajuci prav put u levo, nastavio je koristeci se bespucima i upustajuci se u visoke i tesko prohodne krajeve, pa najzad prevalivsi i planinu Hema (Balkana) dospe neopazen u zemlju Tribala (Srba), ostavsi nepovredjen od zala.”
Svirepa kazna
Ipak, najgore je prosao jedan emisar uzurpatora Jovana Kantakuzina u gradjanskom ratu koji se u Vizantiji vodio cetrdesetih godina 14. stoleca. S proleca 1343. godine pred Serom su se ponovo pojavila dvojica saveznika, kralj Stefan Dusan i pretendent na romejski tron Jovan Kantakuzin, te su, kao i krajem prethodnog leta, opseli grad.
Vladar Srba uputio je poslanstvo i pod pretnjom pustosenja zahtevao da gradjani predaju svoju tvrdjavu Jovanu Kantakuzinu. Ostajuci verni carigradskom regentstvu, protiv kog je Kantakuzin ratovao, zitelji Sera glatko su odbili kraljev predlog, a izaslanika kog im je potom uputio sam uzurpator snasla je svirepa kazna. Stanovnici su ga najpre ubili, a onda su, u nastupu surovosti, njegovo telo isekli na cetiri dela koje su potom izvesili na cetiri gradske kule.
Prema kazivanju Georgija Sfrancisa, vizantijskog pisca i politicara 15. stoleca, u veoma nezavidnom polozaju nasla su se trojica vizantijskih emisara - Dimitrije Kantakuzin, Matej Laskaris i gramatik Andjeo Filomat - koji su se obreli na dvoru Murata II. Sultan nije zeleo nikakve pregovore jer je naumio da osvoji Carigrad, pa se u junu 1422. godine s vojskom pojavio pred bedemima romejske prestonice. Sa sobom je vodio i okovane vizantijske izaslanike.
Cudljivi sultan Osvajac
Da je ponekad kod poslanika postojao istinski strah za sopstveni zivot, pokazuje jedan primer na samom kraju vizantijske istorije. Nekoliko dana pre pada Carigrada, u maju 1453. godine, odluceno je da se posalje emisar kod turskog sultana. Buduci da je nepredvidljivost Mehmeda II Osvajaca u postupcima prema izaslanicima bila dobro poznata, postavilo se pitanje koga poslati u tabor napadaca. Bila je prisutna opravdana sumnja da se vizantijski emisar nece vratiti nego ce biti pogubljen. Jer, prethodno iskustvo ukazivalo je ne samo na oprez.
U junu 1451. godine turski sultan je poslanike cara Konstantina XI Dragasa Paleologa (1449-1453) najpre bacio u tamnicu, a zatim dao da im se odrube glave. Zbog toga ovoga puta u sultanov logor, koji se mogao videti s bedema Carigrada, nije poslat nijedan od uglednijih plemica. Izbor je pao na coveka koji nije bio visokog roda ni polozaja - njegovo ime se, nazalost, nije sacuvalo u izvorima. Ne mozemo znati s kakvim je mislima on krenuo ka taboru Mehmeda II Osvajaca, ali se po njega sve zavrsilo dobro. Goropadni sultan primio ga je u granicama ljubaznosti i potom otposlao njegovom gospodaru Konstantinu XI s predlogom koji poslednji vizantijski car nije mogao da prihvati. Nije poznato da li je pomenuti vizantijski poslanik, koji je preziveo susret s neuravnotezenim Mehmedom II Osvajacem, ostao ziv i posle turskog osvajanja Carigrada, nekoliko dana docnije.
Kritovul sa Imbrosa, vizantijski istoricar 15. veka, pripoveda kako je Mehmed II Osvajac 1460. zarobio i utamnicio Mateja Asena, izaslanika despota Dimitrija Paleologa. Bila je to godina kad su Osmanlije zauzele Peloponez, poslednju oazu vizantijskog sveta. I u Janjinskoj hronici, lokalnom izvoru za istoriju Epira u drugoj polovini 14. stoleca, pominje se kako je despot Toma Preljubovic krajem 1379. godine zatvorio neke izaslanike iz grada Kastorije u nameri da od njih dobije novac.
Zastrasujucu pricu o stradanju katalanskih i aragonskih poslanika donosi Ramon Muntaner, politicar, vojnik, pustolov i istoricar, pripadnik cuvene katalanske horde koja je u prvoj deceniji 14. veka opustosila mnoge oblasti Vizantijskog carstva. U svom spisu on naglasava kako su posle pogibije katalanskog vodje Rozera de Flora, koji je ubijen u prolece 1305. godine u dvorcu prestolonaslednika Mihaila IX Paleologa u Jedrenu, Vizantinci masakrirali mnogobrojnu delegaciju katalanskih izaslanika. Dogodilo se to u gradu Radosto na trackoj obali Mramornog mora, kad su odnosi carstva i placenih ratnika sa Iberijskog poluostrva bili sasvim poremeceni. Najpre su uhapsili dvadeset sedam katalanskih i aragonskih emisara i zatim su na cetiri dela isekli svakog od njih i obesili u klanici.
Kaznjeni izaslanici
Katkad se dogadjalo da car iz nekih razloga nije bio zadovoljan uslugama vizantijskih izaslanika i da ih je cak podvrgao kazni. Tako je Jovan VIII Paleolog (1425-1448), pretposlednji vizantijski vasilevs, u vreme uzurbanih priprema za sabor u Firenci i neprekidnih pregovora s raznim silama u zapadnoj Evropi, resio da kazni svoje poslanike zato sto su se neovlasceno duze zadrzali i zakasnili. O tome saznajemo iz pisma koje je vizantijski car 11. februara 1437. godine poslao Bazelskom saboru. U vezi s ovom vrstom prekora je i podatak da je Manojlo II Paleolog (1391-1425) u jednom pismu koje je poslao aragonskom kralju Ferdinandu I (1412-1416), trazio da vladar Aragona saslusa vizantijske poslanike i odmah ih vrati nazad.
Mozda se moze reci da je pitanje bezbednosti izaslanika, odnosno odasiljanje poruka na daljinu, u srednjovekovnim uslovima najbolje resio jedan egipatski sultan. Jer, ako je verovati bavarskom vitezu i pustolovu Johanu Siltbergeru, sultanove poruke raznosili su posebno obuceni golubovi.
Radivoj Radic
link