Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 22:47:40 GMT -5
Dinastije koje su vladale Evropom - Arpadovici
Beograd, miraz ugarske princeze
Poput dinastije Nemanjica u Srbiji, tako su i ugarski Arpadovici dali dosta svetaca od kojih su neki priznati u pravoslavnoj crkvi (na primer sveta Irena - Piroska, vizantijska carica, kao i sveti Stefan - Istvan, koji je svetac i katolicke i pravoslavne crkve)
Zacetnik dinastije Arpadovica, kralj Stefan I
Madjari (ili Ugari), azijski nomadski narod, u 10. veku stigli su u Panonsku niziju gde su pokorili slovenska plemena (s kojima su se kasnije pomesali) i stvorili svoju drzavu. Prema legendi, Madjari su prevarili poslednjeg slovenskog vladara Svatopluka kupivsi celu Panoniju za jednog opremljenog belog konja. Njihov plemenski vodja zvao se Arpad od kog je potekla dinastija Arpadovica, koja je Ugarskom vladala do 14. veka. Tek s kraljevima Gezom I i njegovim sinom Stefanom I, Arpadovici su nametnuli svoju vlast svim madjarskim plemenima. Stefan I (madjarsko Istvan), krunisao se za kralja 1001. godine, primio je hriscanstvo i pokrstio ceo svoj narod, pa je ubrzo nakon smrti bio proglasen za sveca. Kasnije, ugarski kraljevi prosirili su svoju vlast na jug: kralj Koloman osvojio je 1102. godine Hrvatsku ubivsi na Gvozdu Petra Svacica, poslednjeg narodnog vladara. U vladarskom domu Arpadovica - slicno drugim srednjovekovnim vladarskim porodicama - rec „sloga” nije postojala: porodicne svadje i bitke oko vlasti i nasledja prestola bile su poput Sekspirovih tragedija. Po starim plemenskim obicajima, koji su vladali i u drugim zemljama, vladara, kao vodju „bratstva”, nasledjivao bi najstariji clan, to jest njegov brat ili rodjak (seniorat). S druge strane, kraljevi su nastojali da nasledstvo obezbede svojim sinovima, da nametnu nacelo primogeniture, sto je izazivalo brojne porodicne sukobe.
Grb Arpadovica pojavio se prvi put 1202. godine.
Slepi kralj
Prica o slepom kralju Beli II tragicna je prica, s mracnim i mucnim pocetkom, svetlijom sredisnjicom i tuznim krajem, dostojna vremena i mesta njenog nastanka. Belin otac Almos pobunio se kad je njegov stariji brat Koloman odredio za naslednika svog sina. Posle nekoliko pokusaja pomirenja izmedju dva brata, Koloman je najzad, 1115. godine, uhvatio Almosa i njegovog petogodisnjeg sina Belu, oslepeo ih i zatvorio u manastir. To je bio jedan od cestih nacina koji je koriscen na istoku da se moguci pretendent na presto ili svrgnuti car udalji iz dalje konkurencije. Nedugo zatim, Almos je uspeo da pobegne u Vizantiju, gde je ziveo pod imenom Konstantin. Kralja Kolomana nasledio je njegov neuravnotezeni, raspusni i okrutni sin Stefan II, koji je 1127. godine vodio rat s Vizantijom, u koji su se ukljucili i Srbi - uvek spremni na pobunu - pod vodjstvom velikog zupana Urosa I. U medjuvremenu Almos/Konstantin je umro. Mozda bi njegov sin Bela do kraja zivota ostao zaboravljen u nekom manastiru da se na ugarskom dvoru nije desio novi skandal: kralj Stefan II tesko se razboleo, a nestrpljivi velikasi proglasili su za kralja Stefanovog nezakonitog polubrata. Medjutim, Stefan je ozdravio, proterao ili pogubio pristalice svog polubrata, a za naslednika prestola proglasio jedinog rodjaka - slepog decaka Belu, koga su kaludjeri do tada skrivali. Stefan resi da Belu ozeni, pa mu dovede kcerku svog saveznika, srpskog velikog zupana Urosa - Jelenu (Ilonu). Vencanje je obavljeno 1129. godine. Jelena i Bela u braku su imali sestoro dece.
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Slepi kralj Bela II bice deset godina kralj Ugarske (1131-1141), ali ce pravi vladar zapravo biti njegova zena Srpkinja Jelena, kao i njen brat ban Belos, o kome je „Zabavnik” vec pisao. Oto Frajburski, krstaski ocevidac iz toga doba, opisuje Ugarsku kao centralizovanu zemlju, podeljenu u zupanije, gde samo kralj ima pravo kovanja novca i naplate carina. Slepi kralj Bela II umro je mlad, 13. februara 1141, od vodene bolesti, kad mu je bilo tek 31 godina. U narednim godinama bice mnogo smutnji i borbi oko prestola izmedju sinova i unuka slepog Bele i Jelene Srpske, sve dok se na njemu nije ucvrstio njihov unuk Bela III.
Princ koji je sanjao da postane car
Sudbina Bele III, madjarskog kralja od 1172. godine, neobicna je cak i za pojmove tog nestalnog i pustolovnog vremena vitezova i krstasa. Pod stalnim pritiskom Vizantije, Belin brat (kralj Stefan III, koji je bio bez dece), prihvatio je da Bela bude proglasen za naslednika prestola Ugarske. S druge strane, car Manojlo Komnin obavezao se da ce Belu ozeniti svojom kcerkom Marijom i proglasiti za naslednika vizantijskog prestola. Vizantijski car u to vreme nije imao muske dece. Po carevoj neobicnoj zamisli, ovim cinom Ugarska bi bila ukljucena u okvire Vizantije jer se podrazumevalo da vladar raspolaze drzavom kojom vlada. Kao prestolonaslednik carstva, Bela je u Carigradu ponovo krsten po vizantijskom obredu i dobio novo ime - Aleksije. Veren je za carsku kcer i dobio je titulu despota. Ovo je bio prvi slucaj da despot postane posebna titula, koja je kasnije u vizantijskom protokolu dolazila odmah nakon cara (vasilevsa), a ispred sevastokratora i cezara (cesara). Kao despot, Bela/Aleksije mogao je da se sluzi carskim znakovima, krunom, crvenim papucama i purpurnim mastilom. Manojlova odluka da za naslednika proglasi jednog varvarina, pa jos i bivseg katolika, sigurno da nije bila omiljena u vizantijskoj drzavi koja je na druge narode gledala s visine, cesto i s prezirom.
Bela/Aleksije proveo je sest godina kao naslednik vizantijskog prestola, sve dok carica - druga Manojlova zena - nije 1169. godine rodila sina, koji je takodje dobio ime Aleksije. Od tada se Belin polozaj na dvoru naglo promenio: veridba s carevom kcerkom raskinuta je. Umesto toga, car ga je ozenio polusestrom svoje zene i dao mu titulu cesara. Ali, Bela je ipak bio rodjen pod srecnom zvezdom. Nakon smrti svog brata i uz jaku vizantijsku podrsku, on postaje ugarski kralj (1172). Kasnije ce Bela III jos jednom pokusati da postane vasilevs, to jest car Vizantije. Kad se u Carigradu desio prevrat, a citava carska porodica pobijena, ukljucujuci njegovu nekadasnju verenicu Mariju, Bela je dobio priliku da podigne vojsku protiv uzurpatora (Andronika I Komnina). Uz pomoc saveznika, srpskog velikog zupana Stefana Nemanje, upao je u Vizantiju i dosao gotovo do zidova Carigrada. Medjutim, 1185. godine car Andronik I je ubijen, a na presto je izabran drugi car. Ugarskom kralju i vecnom pretendentu na carski presto nije preostalo nista drugo nego da okrene svoje konje od carigradskih zidina.
Godine priprema za carsku vlast Beli III ipak su koristile. Kao madjarski kralj pokazao se kao „mudar i umeren”, navode hronicari. Bela ce se ozeniti kcerkom francuskog kralja. Od tada Ugarska se od visevekovnih bliskih veza s Vizantijom preusmerila na zapad. Ipak, Bela je odrzao neke veze s Vizantijom - u grb madjarske monarhije uneo je carski dvostruki krst. Do kraja zivota zvali su ga Grk.
Vladavina Belinih sinova (Emerika i Andrije II), kao i unuka Bele IV, oznacava razdoblje razvoja srednjovekovnog feudalizma u 13. veku i daljeg jacanja zapadnih uticaja u Ugarskoj. Procenjuje se da je ugarski kralj u to doba bio medju najbogatijim evropskim vladarima, ravan francuskom kralju i bogatiji od engleskog kralja. Andrija II izdao je „Zlatnu bulu” - dokument koji se poredi sa engleskom „Velikom poveljom sloboda”, kojim je ogranicena kraljevska vlast. Najpoznatiji je poslednji, 31, clan „Bule” kojim se dozvoljava svim slobodnim ljudima (plemicima) da se bez kazne usprotive i pruze otpor ako bi vladar prekrsio neku odredbu iz „Bule”. U to vreme, znatno se razvijaju gradovi i trgovina. Medjutim, Mongoli su uskoro pregazili Ugarsku i ostavili strasnu pustos. Zemlja postepeno zapada u anarhiju. Smrcu poslednjeg Arpadovica (Andrije III) 1301. godine, doci ce do rata za nasledje u kome ce presto osvojiti nova, Anzuvinska, dinastija iz Napulja (koja je poticala od mladje grane francuske kraljevske kuce).
Led na madjarske vitezove
Madjari su bili prvi susedi Srbima s kojima su se, zavisno od prilika, sukobljavali ili stupali u saveznistvo. O ratovanjima Madjara i Srba jos u 10. veku prica „Letopis popa Dukljanina”. Srpski vladar Caslav Klonimirovic pobedio je na Drini madjarskog kneza Kisa, ali je, nakon toga, u drugoj bici on bio zarobljen i madjarska vojska ga je sa svim njegovim srodnicima udavila u reci Savi. Postepeno, odnosi Srba i Ugara postali su miroljubiviji. Veze izmedju dvorova u Rasu i Ugarskoj u 12. veku bile su bliske: od razmena nevesta, zajednickih ratnih pohoda protiv Vizantije, do velikodostojnika koji su imali najvaznije polozaje kako u Madjarskoj tako u Srbiji.
Pocetkom 13. veka Ugarska nastoji da se nametne u Raskoj. Kralj Emerik upao je 1201. godine s vojskom u Srbiju i umesto Stefana Nemanjica (Prvovencanog) postavio za velikog zupana njegovog brata Vukana. Emerik se proglasio i srpskim kraljem. Ova titula ce se i kasnije zadrzati kod ugarskih vladara iako je Stefan Nemanjic vec 1204. godine uz pomoc Bugara povratio vlast. Stefan je uspesno ratovao i sa Emerikovim bratom i naslednikom, kraljem Andrijom II. Ostalo je zapisano kako je sveti Sava uticao na ugarskog kralja svojim cudotvornim delima. Usred letnje zege izmolio je od Boga grad (led), koji je bio toliki da je poubijao konje madjarskih vitezova. Videvsi cudo, Andrija II „se preobratio” i pristao na mir.
Porodica Arpadovica
U sledecim generacijama odnosi izmedju Arpadovica i Nemanjica postaju jos bliskiji. Kralj Uros I pomaze vojskom ugarskog kralja u borbi protiv ceskog vladara (1261). Nesto kasnije Uros je pokusao da, koristeci nerede u Ugarskoj, zauzme Macvu, ali je u bici bio potucen i zarobljen. Urosev sin Stefan Dragutin bio je ozenjen Katalinom, kcerkom ugarskog kralja Stefana V. Prikaz kraljice Kataline, koji se nalazi na fresci u crkvi u Arilju, jedan je od retkih sacuvanih portreta neke princeze iz kuce Arpadovica. Dragutinov brat, kralj Uros II Milutin takodje je bio ozenjen ugarskom princezom. Radilo se o Katalininoj sestri Jelisaveti (Elizabeta, Erzebet). Milutin je Jelisavetu upoznao kad je kao katolicka monahinja dosla u posetu sestri u Srbiju. Zestoki Milutin nije se obazirao na Jelisavetin zavet, niti na cinjenicu da su vec u rodbinskim vezama, kao ni na protivljenje crkve, vec se ozenio njome 1283. godine. Brak je, medjutim, vrlo kratko trajao. Iz ove veze rodjena je kci po imenu Carica (Zorica) ciji je lik zabelezen na fresci „Loza Nemanjica” u manastiru Decani. Za razliku od nestalnog, skandalima sklonog ali vrlo sposobnog kralja Milutina koji se zenio najmanje pet puta, brak kralja Dragutina i Kataline bio je stabilan i trajao je sve do smrti supruznika. Nakon sto je srpski presto ustupio bratu, kralj Dragutin je od ugarskog kralja dobio posede u Sremu i Macvi, grad Beograd kao i banovine Usoru i Soli (u severnoj Bosni). Tako je Dragutinov brak bio osnov da grad Beograd prvi put potpadne pod srpsku vlast. S Katalinom, Dragutin je imao sinove Vladislava i Urosica, kao i vise kceri: Jelisavetu, a prema nekim nesigurnim izvorima i Katarinu, Margaritu i Ursu. Nakon izumiranja dinastije Arpadovica, Dragutinov sin Vladislav postao je ozbiljan pretendent na ugarski presto. Vladislav je bio sin najstarije kcerke ugarskog kralja (Stefana V), pa je time stekao veca prava na presto nego drugi pretendenti, poput dinastije napuljskih Anzuvinaca (koja su poticali od Stefanove mladje kcerke). Vladislav je dobio i titulu herceg Slavonije koju su obicno nosili ugarski prestolonaslednici. Medjutim, kao sin „sizmatickog” (tj. pravoslavnog) kralja, Vladislav nije uspeo da dobije podrsku mocne i uticajne katolicke crkve. On nije osvojio ni drugi presto za koji se kasnije borio - onaj u Srbiji - gde ga je nadvladao Milutinov sin, kralj Stefan Decanski.
Nestankom Arpadovica i Nemanjica ne prestaju veze izmedju srpskog i ugarskog dvora i njihove vlastele. Na primer, u vreme dinastije Anzuvinaca, unuka Dragutinove i Katalinine kcerke Jelisavete (koja se takodje zvala Jelisaveta) udala se 1353. godine za ugarskog kralja Lajosa Velikog. Ona je bila i regent Ugarske. Njena kci Marija proglasena je za kralja Ugarske. Skoro vek kasnije despot Djuradj Brankovic pokusao je da ozeni sina Lazara udovicom ugarskog kralja Alberta Elizabetom (1440. godine) i tako ga „promovise” na ugarski presto. Medjutim, kao ni kralj Dragutin, ni Djuradj nije uspeo da jednom srpskom princu obezbedi ugarsku krunu „svetog Stefana”.
Dusko Lopandic
link
Beograd, miraz ugarske princeze
Poput dinastije Nemanjica u Srbiji, tako su i ugarski Arpadovici dali dosta svetaca od kojih su neki priznati u pravoslavnoj crkvi (na primer sveta Irena - Piroska, vizantijska carica, kao i sveti Stefan - Istvan, koji je svetac i katolicke i pravoslavne crkve)
Zacetnik dinastije Arpadovica, kralj Stefan I
Madjari (ili Ugari), azijski nomadski narod, u 10. veku stigli su u Panonsku niziju gde su pokorili slovenska plemena (s kojima su se kasnije pomesali) i stvorili svoju drzavu. Prema legendi, Madjari su prevarili poslednjeg slovenskog vladara Svatopluka kupivsi celu Panoniju za jednog opremljenog belog konja. Njihov plemenski vodja zvao se Arpad od kog je potekla dinastija Arpadovica, koja je Ugarskom vladala do 14. veka. Tek s kraljevima Gezom I i njegovim sinom Stefanom I, Arpadovici su nametnuli svoju vlast svim madjarskim plemenima. Stefan I (madjarsko Istvan), krunisao se za kralja 1001. godine, primio je hriscanstvo i pokrstio ceo svoj narod, pa je ubrzo nakon smrti bio proglasen za sveca. Kasnije, ugarski kraljevi prosirili su svoju vlast na jug: kralj Koloman osvojio je 1102. godine Hrvatsku ubivsi na Gvozdu Petra Svacica, poslednjeg narodnog vladara. U vladarskom domu Arpadovica - slicno drugim srednjovekovnim vladarskim porodicama - rec „sloga” nije postojala: porodicne svadje i bitke oko vlasti i nasledja prestola bile su poput Sekspirovih tragedija. Po starim plemenskim obicajima, koji su vladali i u drugim zemljama, vladara, kao vodju „bratstva”, nasledjivao bi najstariji clan, to jest njegov brat ili rodjak (seniorat). S druge strane, kraljevi su nastojali da nasledstvo obezbede svojim sinovima, da nametnu nacelo primogeniture, sto je izazivalo brojne porodicne sukobe.
Grb Arpadovica pojavio se prvi put 1202. godine.
Slepi kralj
Prica o slepom kralju Beli II tragicna je prica, s mracnim i mucnim pocetkom, svetlijom sredisnjicom i tuznim krajem, dostojna vremena i mesta njenog nastanka. Belin otac Almos pobunio se kad je njegov stariji brat Koloman odredio za naslednika svog sina. Posle nekoliko pokusaja pomirenja izmedju dva brata, Koloman je najzad, 1115. godine, uhvatio Almosa i njegovog petogodisnjeg sina Belu, oslepeo ih i zatvorio u manastir. To je bio jedan od cestih nacina koji je koriscen na istoku da se moguci pretendent na presto ili svrgnuti car udalji iz dalje konkurencije. Nedugo zatim, Almos je uspeo da pobegne u Vizantiju, gde je ziveo pod imenom Konstantin. Kralja Kolomana nasledio je njegov neuravnotezeni, raspusni i okrutni sin Stefan II, koji je 1127. godine vodio rat s Vizantijom, u koji su se ukljucili i Srbi - uvek spremni na pobunu - pod vodjstvom velikog zupana Urosa I. U medjuvremenu Almos/Konstantin je umro. Mozda bi njegov sin Bela do kraja zivota ostao zaboravljen u nekom manastiru da se na ugarskom dvoru nije desio novi skandal: kralj Stefan II tesko se razboleo, a nestrpljivi velikasi proglasili su za kralja Stefanovog nezakonitog polubrata. Medjutim, Stefan je ozdravio, proterao ili pogubio pristalice svog polubrata, a za naslednika prestola proglasio jedinog rodjaka - slepog decaka Belu, koga su kaludjeri do tada skrivali. Stefan resi da Belu ozeni, pa mu dovede kcerku svog saveznika, srpskog velikog zupana Urosa - Jelenu (Ilonu). Vencanje je obavljeno 1129. godine. Jelena i Bela u braku su imali sestoro dece.
Ilustrovao Dragan Maksimovic
Slepi kralj Bela II bice deset godina kralj Ugarske (1131-1141), ali ce pravi vladar zapravo biti njegova zena Srpkinja Jelena, kao i njen brat ban Belos, o kome je „Zabavnik” vec pisao. Oto Frajburski, krstaski ocevidac iz toga doba, opisuje Ugarsku kao centralizovanu zemlju, podeljenu u zupanije, gde samo kralj ima pravo kovanja novca i naplate carina. Slepi kralj Bela II umro je mlad, 13. februara 1141, od vodene bolesti, kad mu je bilo tek 31 godina. U narednim godinama bice mnogo smutnji i borbi oko prestola izmedju sinova i unuka slepog Bele i Jelene Srpske, sve dok se na njemu nije ucvrstio njihov unuk Bela III.
Clanovi porodice Arpadovica proglaseni za svete
Sveti Stefan (sveti Istvan)
- kanonizovan 1083. godine
Blazena Gizela
- kanonizovana 1975. godine
Sveti Emerik
- kanonizovan 1083. godine
Sveti Ladislav (Ladislav I)
- kanonizovan 1192. godine
Sveta Elizabeta
- kanonizovana 1235. godine
Sveta Kinga
- kanonizovana 1999. godine
Blazena Jolanda
- kanonizovana 1631. godine
Sveta Margareta
- kanonizovana 1943. godine
Sveta Agneza Praska
Sveta Irena (Piroska)
- pravoslavna svetica
Princ koji je sanjao da postane car
Sudbina Bele III, madjarskog kralja od 1172. godine, neobicna je cak i za pojmove tog nestalnog i pustolovnog vremena vitezova i krstasa. Pod stalnim pritiskom Vizantije, Belin brat (kralj Stefan III, koji je bio bez dece), prihvatio je da Bela bude proglasen za naslednika prestola Ugarske. S druge strane, car Manojlo Komnin obavezao se da ce Belu ozeniti svojom kcerkom Marijom i proglasiti za naslednika vizantijskog prestola. Vizantijski car u to vreme nije imao muske dece. Po carevoj neobicnoj zamisli, ovim cinom Ugarska bi bila ukljucena u okvire Vizantije jer se podrazumevalo da vladar raspolaze drzavom kojom vlada. Kao prestolonaslednik carstva, Bela je u Carigradu ponovo krsten po vizantijskom obredu i dobio novo ime - Aleksije. Veren je za carsku kcer i dobio je titulu despota. Ovo je bio prvi slucaj da despot postane posebna titula, koja je kasnije u vizantijskom protokolu dolazila odmah nakon cara (vasilevsa), a ispred sevastokratora i cezara (cesara). Kao despot, Bela/Aleksije mogao je da se sluzi carskim znakovima, krunom, crvenim papucama i purpurnim mastilom. Manojlova odluka da za naslednika proglasi jednog varvarina, pa jos i bivseg katolika, sigurno da nije bila omiljena u vizantijskoj drzavi koja je na druge narode gledala s visine, cesto i s prezirom.
Bela/Aleksije proveo je sest godina kao naslednik vizantijskog prestola, sve dok carica - druga Manojlova zena - nije 1169. godine rodila sina, koji je takodje dobio ime Aleksije. Od tada se Belin polozaj na dvoru naglo promenio: veridba s carevom kcerkom raskinuta je. Umesto toga, car ga je ozenio polusestrom svoje zene i dao mu titulu cesara. Ali, Bela je ipak bio rodjen pod srecnom zvezdom. Nakon smrti svog brata i uz jaku vizantijsku podrsku, on postaje ugarski kralj (1172). Kasnije ce Bela III jos jednom pokusati da postane vasilevs, to jest car Vizantije. Kad se u Carigradu desio prevrat, a citava carska porodica pobijena, ukljucujuci njegovu nekadasnju verenicu Mariju, Bela je dobio priliku da podigne vojsku protiv uzurpatora (Andronika I Komnina). Uz pomoc saveznika, srpskog velikog zupana Stefana Nemanje, upao je u Vizantiju i dosao gotovo do zidova Carigrada. Medjutim, 1185. godine car Andronik I je ubijen, a na presto je izabran drugi car. Ugarskom kralju i vecnom pretendentu na carski presto nije preostalo nista drugo nego da okrene svoje konje od carigradskih zidina.
Stefan Prvovencani opisuje svoj sastanak sa ugarskim kraljem Andrijom II
„...Sastah se s njim na medji otacestva mojega, u gradu Ravnom (tj. danas Cuprija), molitvama i pomocu Svetoga (tj. Svetog Simeona - Nemanje) u slavu i cast, i u neiskazano veselje i radost, da su se svi gledaoci divili tome. I preumnozi mi darove svoje razlicne svakoga dana, casama carskim, ukrasenim kamenjem raznolikim, i konjima predivnim, oblozenim i ukrasenim zlatnim opremama, koje sijaju kao sunce i zadivljuju covecji vid, i premnoga odela, obuce carske i bagrenice, razlicne kao i poljski cvetici, sve ukrasene biserom i kamenjem, kako carevima lici. I probavismo u veselju casnom dvanaest dana. A velmoze njegove i boljari silni poklanjahu mi se svakoga dana i donosahu mi vrlo mnogo darova raznovrsnih...”
(kralj Stefan Prvovencani
„Zivot Svetog Simeona”)
Godine priprema za carsku vlast Beli III ipak su koristile. Kao madjarski kralj pokazao se kao „mudar i umeren”, navode hronicari. Bela ce se ozeniti kcerkom francuskog kralja. Od tada Ugarska se od visevekovnih bliskih veza s Vizantijom preusmerila na zapad. Ipak, Bela je odrzao neke veze s Vizantijom - u grb madjarske monarhije uneo je carski dvostruki krst. Do kraja zivota zvali su ga Grk.
Vladavina Belinih sinova (Emerika i Andrije II), kao i unuka Bele IV, oznacava razdoblje razvoja srednjovekovnog feudalizma u 13. veku i daljeg jacanja zapadnih uticaja u Ugarskoj. Procenjuje se da je ugarski kralj u to doba bio medju najbogatijim evropskim vladarima, ravan francuskom kralju i bogatiji od engleskog kralja. Andrija II izdao je „Zlatnu bulu” - dokument koji se poredi sa engleskom „Velikom poveljom sloboda”, kojim je ogranicena kraljevska vlast. Najpoznatiji je poslednji, 31, clan „Bule” kojim se dozvoljava svim slobodnim ljudima (plemicima) da se bez kazne usprotive i pruze otpor ako bi vladar prekrsio neku odredbu iz „Bule”. U to vreme, znatno se razvijaju gradovi i trgovina. Medjutim, Mongoli su uskoro pregazili Ugarsku i ostavili strasnu pustos. Zemlja postepeno zapada u anarhiju. Smrcu poslednjeg Arpadovica (Andrije III) 1301. godine, doci ce do rata za nasledje u kome ce presto osvojiti nova, Anzuvinska, dinastija iz Napulja (koja je poticala od mladje grane francuske kraljevske kuce).
Madjarski ekvivalenti nekih imena
Stefan - Istvan
Jelena - Ilona
Elizabeta - Erzebet
Andrija - Andras
Ladislav - Laslo
Ludovik (Luj) - Lajos
Mihailo - Mihalj
Emerik (Henrik) - Imre
Margareta - Margit
Katarina - Katalin
Karlo (Sarl, Carls) - Karolj
Jan (Ivan) - Janos
Matej (Matija) - Matijas
Djordje - Djerdj
Nikola - Miklus
Led na madjarske vitezove
Madjari su bili prvi susedi Srbima s kojima su se, zavisno od prilika, sukobljavali ili stupali u saveznistvo. O ratovanjima Madjara i Srba jos u 10. veku prica „Letopis popa Dukljanina”. Srpski vladar Caslav Klonimirovic pobedio je na Drini madjarskog kneza Kisa, ali je, nakon toga, u drugoj bici on bio zarobljen i madjarska vojska ga je sa svim njegovim srodnicima udavila u reci Savi. Postepeno, odnosi Srba i Ugara postali su miroljubiviji. Veze izmedju dvorova u Rasu i Ugarskoj u 12. veku bile su bliske: od razmena nevesta, zajednickih ratnih pohoda protiv Vizantije, do velikodostojnika koji su imali najvaznije polozaje kako u Madjarskoj tako u Srbiji.
Pocetkom 13. veka Ugarska nastoji da se nametne u Raskoj. Kralj Emerik upao je 1201. godine s vojskom u Srbiju i umesto Stefana Nemanjica (Prvovencanog) postavio za velikog zupana njegovog brata Vukana. Emerik se proglasio i srpskim kraljem. Ova titula ce se i kasnije zadrzati kod ugarskih vladara iako je Stefan Nemanjic vec 1204. godine uz pomoc Bugara povratio vlast. Stefan je uspesno ratovao i sa Emerikovim bratom i naslednikom, kraljem Andrijom II. Ostalo je zapisano kako je sveti Sava uticao na ugarskog kralja svojim cudotvornim delima. Usred letnje zege izmolio je od Boga grad (led), koji je bio toliki da je poubijao konje madjarskih vitezova. Videvsi cudo, Andrija II „se preobratio” i pristao na mir.
Porodica Arpadovica
U sledecim generacijama odnosi izmedju Arpadovica i Nemanjica postaju jos bliskiji. Kralj Uros I pomaze vojskom ugarskog kralja u borbi protiv ceskog vladara (1261). Nesto kasnije Uros je pokusao da, koristeci nerede u Ugarskoj, zauzme Macvu, ali je u bici bio potucen i zarobljen. Urosev sin Stefan Dragutin bio je ozenjen Katalinom, kcerkom ugarskog kralja Stefana V. Prikaz kraljice Kataline, koji se nalazi na fresci u crkvi u Arilju, jedan je od retkih sacuvanih portreta neke princeze iz kuce Arpadovica. Dragutinov brat, kralj Uros II Milutin takodje je bio ozenjen ugarskom princezom. Radilo se o Katalininoj sestri Jelisaveti (Elizabeta, Erzebet). Milutin je Jelisavetu upoznao kad je kao katolicka monahinja dosla u posetu sestri u Srbiju. Zestoki Milutin nije se obazirao na Jelisavetin zavet, niti na cinjenicu da su vec u rodbinskim vezama, kao ni na protivljenje crkve, vec se ozenio njome 1283. godine. Brak je, medjutim, vrlo kratko trajao. Iz ove veze rodjena je kci po imenu Carica (Zorica) ciji je lik zabelezen na fresci „Loza Nemanjica” u manastiru Decani. Za razliku od nestalnog, skandalima sklonog ali vrlo sposobnog kralja Milutina koji se zenio najmanje pet puta, brak kralja Dragutina i Kataline bio je stabilan i trajao je sve do smrti supruznika. Nakon sto je srpski presto ustupio bratu, kralj Dragutin je od ugarskog kralja dobio posede u Sremu i Macvi, grad Beograd kao i banovine Usoru i Soli (u severnoj Bosni). Tako je Dragutinov brak bio osnov da grad Beograd prvi put potpadne pod srpsku vlast. S Katalinom, Dragutin je imao sinove Vladislava i Urosica, kao i vise kceri: Jelisavetu, a prema nekim nesigurnim izvorima i Katarinu, Margaritu i Ursu. Nakon izumiranja dinastije Arpadovica, Dragutinov sin Vladislav postao je ozbiljan pretendent na ugarski presto. Vladislav je bio sin najstarije kcerke ugarskog kralja (Stefana V), pa je time stekao veca prava na presto nego drugi pretendenti, poput dinastije napuljskih Anzuvinaca (koja su poticali od Stefanove mladje kcerke). Vladislav je dobio i titulu herceg Slavonije koju su obicno nosili ugarski prestolonaslednici. Medjutim, kao sin „sizmatickog” (tj. pravoslavnog) kralja, Vladislav nije uspeo da dobije podrsku mocne i uticajne katolicke crkve. On nije osvojio ni drugi presto za koji se kasnije borio - onaj u Srbiji - gde ga je nadvladao Milutinov sin, kralj Stefan Decanski.
Nestankom Arpadovica i Nemanjica ne prestaju veze izmedju srpskog i ugarskog dvora i njihove vlastele. Na primer, u vreme dinastije Anzuvinaca, unuka Dragutinove i Katalinine kcerke Jelisavete (koja se takodje zvala Jelisaveta) udala se 1353. godine za ugarskog kralja Lajosa Velikog. Ona je bila i regent Ugarske. Njena kci Marija proglasena je za kralja Ugarske. Skoro vek kasnije despot Djuradj Brankovic pokusao je da ozeni sina Lazara udovicom ugarskog kralja Alberta Elizabetom (1440. godine) i tako ga „promovise” na ugarski presto. Medjutim, kao ni kralj Dragutin, ni Djuradj nije uspeo da jednom srpskom princu obezbedi ugarsku krunu „svetog Stefana”.
Dusko Lopandic
link