Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 23:15:20 GMT -5
Za citanje i uzivanje
Cutljivi ljudi
Dejan Stankovic
Izdaleka Lisabon izgleda onako kako deca zamisljaju kraljice - kao neka gospa nabeljenog i narumenjenog lica u svecanim haljinama pastelnih boja, nagizdana svilenim masnama i porubima, ukrasena kovrdzavom perikom. Zato, valjda, grad i nosi zensko ime - Lisboa. Ali, ko joj pridje blize shvati da je carica vremesna, da joj je sminka razmazana, vlasulja necesljana, da joj se puder skida s lica, barokne krinoline su joj dronjave, a lelujavi ukrasi nisu svilene masne vec necije oprane gace i carsavi koji se suse po prozorima. Oprostite mi na ovako glagoljivom opisu, tesko je biti skrt na recima i opisati lepoticu kao sto je Lisboa, carobnu i zavodljivu. Lisboa je dokaz da je za vecitu lepotu najvazniji sarm, ili, narodski receno, dusa. Stanovnici Lisboe, Lisboetas, vole svoju varos; muskarci, doduse, malo vise nego zene, jer ona prema zenama, prvenstveno onim doteranijima, ume da bude zavidna i da im klizavom kaldrmom slomi potpeticu.
Tamo gde Lisboa silazi na reku prostire se Terreiro do Pazo - Dvorski trg. Oko trga koji podseca na balsku dvoranu pod otvorenim nebom, tu gde sada blistaju umivene fasade ministarstava, nekada se nalazio kraljevski dvor; tamo gde je sada bronzani Don Zoze na konju, nekada su se priredjivale borbe bikova i vojne parade; tamo dole, na reci, bilo je glavno pristaniste: odatle su isplovljavali i tamo pristajali brodovi iz Afrike, Indije i Brazila, tu su se istovarivala neizmerna bogatstva, trgovalo se zacinima i dragocenostima donesenim s onu stranu mora, prodavalo i kupovalo crno roblje. Tu nedaleko, niz ulicu, dizalo se zdanje Svetog suda inkvizicije gde su muceni jeretici, spaljivani Jevreji i vestice. Svega toga vise nema jer je citav taj, kako rece pesnik, „svinjac po imenu Lisboa”, na dan Svih svetih godine 1755, u istom danu razrusio zemljotres, progutao pozar da bi na kraju ogroman morski talas ugasio vatru a ostatke zgrada i stanovnike, zive i mrtve, odvukao u more. Kasnije, trg uz reku postao je najraskosnija gradska kapija - tu su pristajali brodovi predsednika, kraljeva i ambasadora koji su posecivali grad. Aprila 1974. na tom trgu osvanula je kolona bornih kola koja su zemlji donela demokratiju. Tu ih je narod okitio crvenim karanfilima. Lisboa je drevna i mnogoljudna i ima prica vise nego Seherezada, ali ispricacu samo jednu, vezanu za ovaj trg: pripovest o poslednjoj kraljici Portugala.
Dona Marija Amelija od Orleana dosla je u Lisabon da bi se tu udala za don Karlosa od Braganse, prestolonaslednika Portugala, krsnog i dobrocudnog coveka ufitiljenih brkova. Imala je srece; mnoge su se kraljevske kceri udale losije od nje, a ona, koja je bila tek praunuka svrgnutog monarha Francuske, nasla je sebi muza koji ne samo da je na glavi nosio krunu, nego je bio naocit, pametan i obrazovan, slikar, ljubitelj opere i fotografije, okeanografije i ornitologije, vrstan diplomata, vinogradar i uzgajivac konja. Sama kraljica bila je primerna supruznica, muza je volela, postovala, savetovala i podrzavala i, sto je najvaznije, ispunila je svoju najsvetiju duznost - rodila mu je dva sina, zdrava i bucmasta kao i otac i odgajala ih kako to prilici kraljevicima: poducavala ih je jezicima, muzici i knjizevnosti, vodila ih cak do Egipta, Grcke i Italije ne bi li im pokazala da postoji svet i van njihovog kraljevstva. To je njen suprug umeo da ceni i, za razliku od mnogih drugih krunisanih glava, nije imao druge zene, vec je ljubio samo svoju zakonitu zenu. Zivot te porodice, plave krvi i rumenih obraza, proticao je u sreci, kao u bajci, sve dok jednog kobnog dana nije doslo do tragicnog preokreta.
Ilustrovao Milan Antanasijevic
Tog 1. februara 1908, na trgu, dole uz reku, okupili su se dvorani i masa sveta da pozdrave vladarsku porodicu koja se vracala sa zimskog odmora. Kad je parobrod pristao i zasvirala pleh muzika, na palubi broda pojavila se robusna figura kralja. Videvsi kakav mu je topao prijem pripremljen, kralj nije mogao a da se ne osmehne - put je proveo sekirajuci se jer su mu poslednjih nedelja iz prestonice stizale uznemiravajuce vesti o republikanskom pokretu, o neuspeloj buni naroda nezadovoljnog rasipnistvom vladara koji je uveo elektricno svetlo u svoj dvor, javno osvetljenje na lisabonske ulice i telefonsku liniju izmedju svoje kancelarije i opere. No, sad mu je vec bilo lakse, gomila na trgu cinila mu se dobronamernom; mahali su sesirima i uzvikivali: „Viva el-Rei!”
Iza kralja isli su prestolonaslednik i kraljica, on stidljiv kao devojka, ona sva ozarena - milo joj je da se vratila u prestonicu, vec joj je bilo dojadilo sedenje s muzem i njegovim prijateljima u lovackom dvorcu koji jeste da je lep ali ga je zimi nemoguce zagrejati. Radovala se Lisabonu, miru i udobnosti doma, a posebno premijeri Vagnerove opere „Tristan i Izolda” na koju je trebalo da idu te veceri.
Dole na keju vojska je obuzdavala gomilu, a pred kocijom zaustavljenom tik uz vodu stajao je i mladji kraljevic, don Manuel, rasirenih ruku. To neobicno ponasanje za jednog kraljevica pokazuje koliko su oni u stvari bili jedna srecna porodica, a sve srecne porodice, kako je rekao jedan pisac, podsecaju jedna na drugu. Posto su se izgrlili, kralj i princ rukovali su se s ministrima, a kraljica pruzila ruku na rukoljub, sve cetvoro selo je u kociju: kralj u uniformi, grudi pokrivenih ordenjem, lentama i siritima, momci manje nagizdani, a majka s ogromnim sesirom na glavi, ruskim krznom oko vrata i buketom cveca u rukama. Otvorena kocija polako se kretala preko trga, a oni su, kako je vec obicaj i red, ljubazno odmahivali okupljenim podanicima.
„Kad je jutros voz skliznuo iz sina, mili moj sine, Njegovo velicanstvo, vas otac, veoma se nasekirao misleci da je sabotaza”, nasmejala se ta uvek lepo raspolozena dezmekasta gospodja. „Medjutim, hvala Bogu, sve je proslo u najboljem redu, zakasnili smo samo tri cetvrt sata, pa cemo na vreme stici u operu. N’est-ce pas, mon cheri?”
Kralj Karlos od Portugala
Dona Amelija izgovorila je te reci na trgu, pre nego sto ce kocija zaci u lavirint uskih gradskih ulica. No, tad porodicni razgovor prekide prasak iza njihovih ledja i svi se okrenuse da vide sta se zbiva. Tamo, pod repom konja njihovog bronzanog rodjaka, stajao je nekakav bradonja u ogromnom kaputu, i, raskrecenih nogu, kao da je posao u lov na medvede, iz karabina pucao ka njima. Vojska je smesta delovala i sve bi se srecno zavrsilo da ispod arkada nije iskocio drugi atentator i, iskoristivsi pometnju, naskocio na papucicu kocije tacno iza kraljevih ledja. Iz neposredne blizine ispalio je svega tri metka. Kralju je tane proslo kroz potiljak, prestolonasledniku je raznelo desni obraz, mladji princ ranjen je u ruku, a samo je nesrecna kraljica, nepovredjena, stajala u kociji medju telima svojih najmilijih vristeci: „Bestidnici, bestidnici!” i buketom cveca udarala gnusnog atentatora po plecima. Kralj je ispustio dusu pre nego sto je unakazenim licem udario o pod kocije, stariji princ don Luis Filipe nadziveo je oca svega deset minuta. Kad je dvorski lekar pritrcao i pred ocima kraljevica upalio sibicu, zenice su mu se skupile - bio je ziv. Vec kod sledece sibice, oko kraljevica nije dalo znake zivota. Eto, bas tu, na Dvorskom trgu, od jedne do druge zapaljene sibice, protekla je citava njegova vladavina, tu je od oca nasledio presto i tu ga je predao mladjem bratu.
Kraljica majka nikada se nije oporavila - prozivela je ostatak zivota i dozivela duboku starost cuteci. Kazu, vesela zenica nikada se vise nije nasmejala.
***
Od tolikih prica, izabrao sam da vam ispricam bas ovu jer me je po necemu podsetila na zivotnu pricu jednog mog pradede. O njemu ne znam mnogo jer ne postoje ni fotografije, niti je iko ikada pisao o njegovom zitiju i prikljucenijima. Poznajem ga samo iz sture price mog dede koji nije bio pricljiv covek - jer je, govorio je, odrastao u tisini i nije bio naucen da mnogo prica.
Znam da je pradeda Savo, kao i don Karlos, bio zemljoradnik. Ne znam da li je voleo ptice, ali znam da more i slikarske cetkice nikada nije video. Znam da nije bio pismen i ne verujem da je imao neprijatelja koji bi mu pozeleli smrt. Ziveo je u jednoj drugoj monarhiji, Austrougarskoj, ispod Velebita, u svom selu Pavlovcu Vrebackom, opstini Medak, srezu Gospickom. Imao je zenu i sedmoro dece, kamenu kucu, nesto posne zemlje, nekoliko sitnih lickih krava i bio je, kazu, veseo covek. A onda je i njemu, neocekivano, kako to vec biva, negde 1918. dosao kobni dan i u kucu doneo spanski grip. Citavu nedelju dana pradeda je svakoga dana sahranjivao po jedno od svojih najmilijih - prvo zenu, pa sestoro dece. Moj deda, najmladji sin, jedini je uz oca ostao u kuci. Pricao mi je da mu je tada, a imao je sedam godina, sve to izgledalo nekako prirodno i da se stalno pitao kad ce „vrucica i njega odnijeti”. Kazu da je taj moj pradeda Savo, bas kao i poslednja kraljica Portugala, proziveo ostatak zivota i doziveo duboku starost cuteci.
A ja ih zamisljam kako sede: on na pragu svoje rodne kuce u Liki, ona u progonstvu, u vrtu svoje vile u Versaju, on u gunju, brade oslonjene na sake, ona besprekorno odevena i ocesljana; a oboje se greju na istom suncu i cute jednaku tugu.
link
Cutljivi ljudi
Dejan Stankovic
Izdaleka Lisabon izgleda onako kako deca zamisljaju kraljice - kao neka gospa nabeljenog i narumenjenog lica u svecanim haljinama pastelnih boja, nagizdana svilenim masnama i porubima, ukrasena kovrdzavom perikom. Zato, valjda, grad i nosi zensko ime - Lisboa. Ali, ko joj pridje blize shvati da je carica vremesna, da joj je sminka razmazana, vlasulja necesljana, da joj se puder skida s lica, barokne krinoline su joj dronjave, a lelujavi ukrasi nisu svilene masne vec necije oprane gace i carsavi koji se suse po prozorima. Oprostite mi na ovako glagoljivom opisu, tesko je biti skrt na recima i opisati lepoticu kao sto je Lisboa, carobnu i zavodljivu. Lisboa je dokaz da je za vecitu lepotu najvazniji sarm, ili, narodski receno, dusa. Stanovnici Lisboe, Lisboetas, vole svoju varos; muskarci, doduse, malo vise nego zene, jer ona prema zenama, prvenstveno onim doteranijima, ume da bude zavidna i da im klizavom kaldrmom slomi potpeticu.
Tamo gde Lisboa silazi na reku prostire se Terreiro do Pazo - Dvorski trg. Oko trga koji podseca na balsku dvoranu pod otvorenim nebom, tu gde sada blistaju umivene fasade ministarstava, nekada se nalazio kraljevski dvor; tamo gde je sada bronzani Don Zoze na konju, nekada su se priredjivale borbe bikova i vojne parade; tamo dole, na reci, bilo je glavno pristaniste: odatle su isplovljavali i tamo pristajali brodovi iz Afrike, Indije i Brazila, tu su se istovarivala neizmerna bogatstva, trgovalo se zacinima i dragocenostima donesenim s onu stranu mora, prodavalo i kupovalo crno roblje. Tu nedaleko, niz ulicu, dizalo se zdanje Svetog suda inkvizicije gde su muceni jeretici, spaljivani Jevreji i vestice. Svega toga vise nema jer je citav taj, kako rece pesnik, „svinjac po imenu Lisboa”, na dan Svih svetih godine 1755, u istom danu razrusio zemljotres, progutao pozar da bi na kraju ogroman morski talas ugasio vatru a ostatke zgrada i stanovnike, zive i mrtve, odvukao u more. Kasnije, trg uz reku postao je najraskosnija gradska kapija - tu su pristajali brodovi predsednika, kraljeva i ambasadora koji su posecivali grad. Aprila 1974. na tom trgu osvanula je kolona bornih kola koja su zemlji donela demokratiju. Tu ih je narod okitio crvenim karanfilima. Lisboa je drevna i mnogoljudna i ima prica vise nego Seherezada, ali ispricacu samo jednu, vezanu za ovaj trg: pripovest o poslednjoj kraljici Portugala.
Dona Marija Amelija od Orleana dosla je u Lisabon da bi se tu udala za don Karlosa od Braganse, prestolonaslednika Portugala, krsnog i dobrocudnog coveka ufitiljenih brkova. Imala je srece; mnoge su se kraljevske kceri udale losije od nje, a ona, koja je bila tek praunuka svrgnutog monarha Francuske, nasla je sebi muza koji ne samo da je na glavi nosio krunu, nego je bio naocit, pametan i obrazovan, slikar, ljubitelj opere i fotografije, okeanografije i ornitologije, vrstan diplomata, vinogradar i uzgajivac konja. Sama kraljica bila je primerna supruznica, muza je volela, postovala, savetovala i podrzavala i, sto je najvaznije, ispunila je svoju najsvetiju duznost - rodila mu je dva sina, zdrava i bucmasta kao i otac i odgajala ih kako to prilici kraljevicima: poducavala ih je jezicima, muzici i knjizevnosti, vodila ih cak do Egipta, Grcke i Italije ne bi li im pokazala da postoji svet i van njihovog kraljevstva. To je njen suprug umeo da ceni i, za razliku od mnogih drugih krunisanih glava, nije imao druge zene, vec je ljubio samo svoju zakonitu zenu. Zivot te porodice, plave krvi i rumenih obraza, proticao je u sreci, kao u bajci, sve dok jednog kobnog dana nije doslo do tragicnog preokreta.
Ilustrovao Milan Antanasijevic
Tog 1. februara 1908, na trgu, dole uz reku, okupili su se dvorani i masa sveta da pozdrave vladarsku porodicu koja se vracala sa zimskog odmora. Kad je parobrod pristao i zasvirala pleh muzika, na palubi broda pojavila se robusna figura kralja. Videvsi kakav mu je topao prijem pripremljen, kralj nije mogao a da se ne osmehne - put je proveo sekirajuci se jer su mu poslednjih nedelja iz prestonice stizale uznemiravajuce vesti o republikanskom pokretu, o neuspeloj buni naroda nezadovoljnog rasipnistvom vladara koji je uveo elektricno svetlo u svoj dvor, javno osvetljenje na lisabonske ulice i telefonsku liniju izmedju svoje kancelarije i opere. No, sad mu je vec bilo lakse, gomila na trgu cinila mu se dobronamernom; mahali su sesirima i uzvikivali: „Viva el-Rei!”
Iza kralja isli su prestolonaslednik i kraljica, on stidljiv kao devojka, ona sva ozarena - milo joj je da se vratila u prestonicu, vec joj je bilo dojadilo sedenje s muzem i njegovim prijateljima u lovackom dvorcu koji jeste da je lep ali ga je zimi nemoguce zagrejati. Radovala se Lisabonu, miru i udobnosti doma, a posebno premijeri Vagnerove opere „Tristan i Izolda” na koju je trebalo da idu te veceri.
Dole na keju vojska je obuzdavala gomilu, a pred kocijom zaustavljenom tik uz vodu stajao je i mladji kraljevic, don Manuel, rasirenih ruku. To neobicno ponasanje za jednog kraljevica pokazuje koliko su oni u stvari bili jedna srecna porodica, a sve srecne porodice, kako je rekao jedan pisac, podsecaju jedna na drugu. Posto su se izgrlili, kralj i princ rukovali su se s ministrima, a kraljica pruzila ruku na rukoljub, sve cetvoro selo je u kociju: kralj u uniformi, grudi pokrivenih ordenjem, lentama i siritima, momci manje nagizdani, a majka s ogromnim sesirom na glavi, ruskim krznom oko vrata i buketom cveca u rukama. Otvorena kocija polako se kretala preko trga, a oni su, kako je vec obicaj i red, ljubazno odmahivali okupljenim podanicima.
„Kad je jutros voz skliznuo iz sina, mili moj sine, Njegovo velicanstvo, vas otac, veoma se nasekirao misleci da je sabotaza”, nasmejala se ta uvek lepo raspolozena dezmekasta gospodja. „Medjutim, hvala Bogu, sve je proslo u najboljem redu, zakasnili smo samo tri cetvrt sata, pa cemo na vreme stici u operu. N’est-ce pas, mon cheri?”
Kralj Karlos od Portugala
Dona Amelija izgovorila je te reci na trgu, pre nego sto ce kocija zaci u lavirint uskih gradskih ulica. No, tad porodicni razgovor prekide prasak iza njihovih ledja i svi se okrenuse da vide sta se zbiva. Tamo, pod repom konja njihovog bronzanog rodjaka, stajao je nekakav bradonja u ogromnom kaputu, i, raskrecenih nogu, kao da je posao u lov na medvede, iz karabina pucao ka njima. Vojska je smesta delovala i sve bi se srecno zavrsilo da ispod arkada nije iskocio drugi atentator i, iskoristivsi pometnju, naskocio na papucicu kocije tacno iza kraljevih ledja. Iz neposredne blizine ispalio je svega tri metka. Kralju je tane proslo kroz potiljak, prestolonasledniku je raznelo desni obraz, mladji princ ranjen je u ruku, a samo je nesrecna kraljica, nepovredjena, stajala u kociji medju telima svojih najmilijih vristeci: „Bestidnici, bestidnici!” i buketom cveca udarala gnusnog atentatora po plecima. Kralj je ispustio dusu pre nego sto je unakazenim licem udario o pod kocije, stariji princ don Luis Filipe nadziveo je oca svega deset minuta. Kad je dvorski lekar pritrcao i pred ocima kraljevica upalio sibicu, zenice su mu se skupile - bio je ziv. Vec kod sledece sibice, oko kraljevica nije dalo znake zivota. Eto, bas tu, na Dvorskom trgu, od jedne do druge zapaljene sibice, protekla je citava njegova vladavina, tu je od oca nasledio presto i tu ga je predao mladjem bratu.
Kraljica majka nikada se nije oporavila - prozivela je ostatak zivota i dozivela duboku starost cuteci. Kazu, vesela zenica nikada se vise nije nasmejala.
***
Od tolikih prica, izabrao sam da vam ispricam bas ovu jer me je po necemu podsetila na zivotnu pricu jednog mog pradede. O njemu ne znam mnogo jer ne postoje ni fotografije, niti je iko ikada pisao o njegovom zitiju i prikljucenijima. Poznajem ga samo iz sture price mog dede koji nije bio pricljiv covek - jer je, govorio je, odrastao u tisini i nije bio naucen da mnogo prica.
Znam da je pradeda Savo, kao i don Karlos, bio zemljoradnik. Ne znam da li je voleo ptice, ali znam da more i slikarske cetkice nikada nije video. Znam da nije bio pismen i ne verujem da je imao neprijatelja koji bi mu pozeleli smrt. Ziveo je u jednoj drugoj monarhiji, Austrougarskoj, ispod Velebita, u svom selu Pavlovcu Vrebackom, opstini Medak, srezu Gospickom. Imao je zenu i sedmoro dece, kamenu kucu, nesto posne zemlje, nekoliko sitnih lickih krava i bio je, kazu, veseo covek. A onda je i njemu, neocekivano, kako to vec biva, negde 1918. dosao kobni dan i u kucu doneo spanski grip. Citavu nedelju dana pradeda je svakoga dana sahranjivao po jedno od svojih najmilijih - prvo zenu, pa sestoro dece. Moj deda, najmladji sin, jedini je uz oca ostao u kuci. Pricao mi je da mu je tada, a imao je sedam godina, sve to izgledalo nekako prirodno i da se stalno pitao kad ce „vrucica i njega odnijeti”. Kazu da je taj moj pradeda Savo, bas kao i poslednja kraljica Portugala, proziveo ostatak zivota i doziveo duboku starost cuteci.
A ja ih zamisljam kako sede: on na pragu svoje rodne kuce u Liki, ona u progonstvu, u vrtu svoje vile u Versaju, on u gunju, brade oslonjene na sake, ona besprekorno odevena i ocesljana; a oboje se greju na istom suncu i cute jednaku tugu.
link