Post by Emperor AAdmin on Dec 25, 2007 23:24:41 GMT -5
Slavne vojskovodje s nasih prostora
Napoleon na kolenima
Kako je ruski general Djordje Arsenijevic Emanuel iz svog Vrsca izjahao kao austrijski kaplar i godinama besomucno gonio polumilionsku vojsku francuskog cara sve do Tiljerija u Parizu gde mu se predala Nacionalna garda. I kako je, napokon, Kavkaz postao deo Ruskog carstva...
Bilo je to, svakako, najuzbudljivije iskustvo u dugovekom ratnickom zivotu generala, inace ocaranog biljnim i zivotinjskim svetom Kavkaza zbog cijeg je (pre)poznavanja i pocastvovan titulom pocasnog clana Akademije u Petrogradu. Najuzbudljivije jer mu je bilo - prvo. Zbilo se to u Vrscu, u vreme kad su 1788. vinogradi vapili za beracima. Turci su Banat pretvorili u buktinju cijoj je vatri nedostajao samo plamen ispod Vrsacke kule. Austrijanci su obecali pomoc, ali njihovi pukovi bili su mnogo dana hoda od varosi sred mocvare, od Srpskog Vrsca i Nemackog Vrsca. Neuobicajeno ali lepo i korisno, predstavnici oba naroda dogovorili su se da zajednicki brane grad.
Kad su porodice poslali na sigurno, ostalo ih je tacno 75, i slovima: sedamdeset pet. Medju njima i dvojica sinova vrsackog obor-kneza Arsenija - stariji Semjon i mladji Djordje, dvanaest proleca. Jedini nacin da odole napadacima ciji su cadori kao kakav mamutski carsav prekrili dobar deo juznog Banata bilo je da se, pored „srca u junaka”, posluze lukavstvom, takodje zavidnom vojnickom vestinom. Smislili su da brzom izmenom mesta grupica vojnika na zidinama utvrde, cestim menjanjem uniformi, paljenjem i do pedesetak vatri nocu, danonocnom lupom u dobose i neprestanim kliktajima trube uvere neprijatelja da je grad krcat vojskom koja jedva ceka napadaca.
I tako punih sest nedelja, bez sna i uz povremenu hranu, onako s nogu. Sve dok, 18. oktobra, trupe carske vojske nisu umarsirale u grad. Pre toga je dvanaestogodisnji Djordje neumorno trcao s mesta na mesto, dovodio i odvodio konje, zvonio sa svih crkava, punio i cistio karabine ali i pucao iz njih, raznosio hranu strazarima, stizao da brine i o svojim golubovima, ali i da od starijeg brata uci kako se koristi sablja, kako sece s konja u trku, kako bode u skoku sa zida. Neponovljivi sestonedeljni tecaj na temu koja bi mogla da se nazove i „Kako postati vojnicina”.
O jednom od najslavnijih vojskovodja u Evropi s pocetka 19. veka, generalu rodjenom u Vrscu, kod nas se malo zna mada zapisi o njemu i njegovom nesvakidasnjem delu nisu oskudni. Najskrtiji su oni iz njegove autobiografije koja je, pod naslovom „Zitije Djordjija Arsenijevica Emanuela”, iz stampe izasla 1827. godine u Budimu. Toliko skrti da mu i Vuk Karadzic, koga je general zamolio da te njegove uspomene priredi za stampu, otpisuje:
„...U njoj (knjizi) nema krasnorecja, nuznog za opisanije takoga junaka, nego je samo skupljena gradja za srecnijega biografa vasega posla posle smrti nase...”
Srecniji biograf postao je knez N. B. Golicin, Emanuelov adjutant iz vremena ratovanja protiv Napoleona. Kod nas je o generalu pisao istoricar Stojan Novakovic, a vrsacki knjizevnik Milan Tokin objavio poduzi feljton. Na kraju se likom i delom golobradog Vrscanina, koji je sabljom ispisao burne stranice istorije evropskog vojevanja, bavio i Dusan Belca, takodje knjizevnik ali i predani istrazivac proslosti juznog Banata, Vrsca pre svega. Upravo zahvaljujuci njegovim napisima i nastaje ovaj skromni novinski prilog o Djordju Arsenijevicu Emanuelu.
Cigankino prorocanstvo
Prica dotekla do nasih dana kaze da su preci slavnog potomka poticali odnekud iz Crne Gore, od nekog Dabe, ciji se sin Manojlo - pocetkom 18. veka - preselio na samo usce Morave u Dunav. Tu mu je zena rodila jedanaestoricu sinova i cetiri kceri s kojima se, pred najezdom Turaka, preselio u Vrsac. Tu je branio i sebe i svoje i, u znak zahvalnosti, od austrijskog generala Engleshofena dobio povelju kojom je oslobodjen svih dazbina Carevini, i on i njegovi. Dok god budu verni novoj otadzbini. Na tom carskom dokumentu kojim je dobio i plemstvo, ime Manojlo prevedeno je u Emanuel, te su se svi njegovi potomci tako i prezivali.
Ovo kratko putesestvije u daleku proslost junaka nase price vazno je da bi se objasnilo poreklo njegovog prezimena. Jer, potonji general je u istoriju upisan kao Djordje Arsenijevic Emanuel, kako inace uobicavaju Rusi ne propustajuci da naglase ocevo ime kao deo licnosti. U legendu je usla i prica da je jedna stara Ciganka, 2. aprila 1775. godine, usla u dvoriste kneza Arsenija nekoliko trenutaka posle rodjenja sina kad su, kao nikad dotad, zarzali brojni konji u stali. Domacinu kuce je poverila, pre nego sto je dobijeni srebrnjak cvrsto stegla, da ce novorodjence biti veliki junak koji ce na konju daleko da stigne. I to, kako je zabelezila prica, naglasila pitanjem - tvrdnjom: „Cujes li kako se konji raduju njegovoj mamuzi?!”
Ilustrovao Goran Gorski
Ne zna se pouzdano koliko su se konji uistinu radovali njegovoj mamuzi, s obzirom na to da je na desetine njih pod njim stradalo u bojevima. Zna se da se vec kao cetrnaestogodisnjak prikljucio dobrovoljackim jedinicama frajkora pukovnika Mihaila Mihaljevica u kojima je bilo natalozeno iskustvo srpskih ratnika koji su svoje oruzje iznajmljivali drugima verujuci da ce im to pomoci da konacno otadzbini povrate slobodu. O njima je, uostalom, najpotresnije svedocio Milos Crnjanski u svojim „Seobama”.
S pocetka, pod licnom zastitom pukovnika Mihaljevica, Djordje Emanuel pratio je bitke Austrijanaca protiv Turaka mahom iz drugih ili trecih linija fronta. Tako je bilo i u bojevima za Paracin, Jagodinu, Karanovac (danasnje Kraljevo), Aleksinac i Krusevac. Slusao, gledao i ucio. A kad je posle oslobodjenja Beograda feldmarsal Laudon, ziva legenda austrijske vojske, sazvao ratni savet, Mihaljevic je sa sobom poveo i Emanuela.
Prvi pravi bojevi
Bio je to, moze se reci, susret sa sudbinom. Tada petnaestogodisnji kaplar stajao je u stavu mirno pred ostarelim vojskovodjom cija se slava izjednacavala sa slavom Eugena Savojskog, i sanjao da u dogledno vreme on bude na mestu Laudona, a preko puta njega neki drugi ustreptali golobradi oficircic. A do ostvarenja takvog sna - sad je feldmarsal bio na redu - put vodi kroz krv i miris baruta, blato i znoj, ledene kise i snegove, smrad i strah, poraze ali i slatke pobede.
Posle kratkog odmora, Djordje Emanuel prikljucuje se u Osijeku Srpskom puku koji, pod zapovednistvom pukovnika Mihaljevica, krece u rat, tamo daleko, protiv francuskih revolucionara. Slede usiljeni marsevi preko Slavonije, pa dolinom Save u Stajersku. I Tirol, sa sneznim planinskim kupama, ostaje za njima, Bazel im je zborno mesto. Jos nema krvi i mirisa baruta, ali zato krupnjaju blato i znoj, smrad se uvlaci u nozdrve. Jesen se primice kraju, pa se ratovanje odlaze za prolece.
Vec u maju prelaze Rajnu i kod Landaua vode prvu veliku bitku protiv Francuza. Dugotrajnu i krvavu, s mnostvom ranjenih i poginulih. I nas junak, u svojoj prvoj pravoj bici, iskazuje nesvakidasnju hrabrost i vestinu, ali i biva ranjen u trenutku kad ga je jedan francuski vojnik bajonetom zakacio po stomaku. U svojim uspomenama, koje ispisuje u trecem licu, kaze:
„...Sreca velika sto je bio gladan, te su creva ostala citava, a inace bi se tu svrsilo: vise od 15 dana niti je mogao govoriti, ni jesti, nego su mu corbu i lekarije sipali u usta i, koliko je mogao cuti i razabrati, svi su lekari izgubili nadezdu o njegovom zivotu...”
Djavo na pravoj strani
Rana je zarasla i Emanuel hita natrag u bojeve i, posle, pise da je zaradio jos dve. Ne pise, medjutim, o svojim podvizima (to je uvek ostavljao drugima) i o njima saznajemo zahvaljujuci izvestaju tada jedinog srpskog lista „Slaveno-serbskija vjedomosti”. Novinar svedoci da je u jednoj bici, iako napadnut od cetvorice vojnika, uspeo da preotme zarobljeni top. A u okrsaju kod Belgenhajma, izlazuci se smrtnoj opasnosti, iz francuskih ruku oslobadja svog oficira.
Poslednja rana umalo da okonca vojnicku karijeru u usponu:
„Druga rana u ruku nije bila tako strasna, ali je zato treca bila gotovo gora od prve: posle dugog lecenja, ostane sakat u nogu...”, ispoveda se Djordje Emanuel, tada vec okicen zlatnom medaljom za hrabrost i cinom potporucnika.
Ko je gde cuo i video da neko hrom ratuje?! Sad ce, tek osamnaestogodisnjak, moci da vojuje samo u secanjima i, mozda, sanjarijama, ako mu i dalje bude do snova. Vraca se kuci u Vrsac, cutljiv i nesrecan. I onda, s pocetka nevoljno, na nagovor rodjaka odlazi u obliznju Mehadiju, u Herkulovu banju, od davnina poznatu po toploj i lekovitoj sumpornoj vodi. Mozda jos ima nade za golobradog hromog ratnika?! Ostale su zabelezene reci starog lekara koji ga je detaljno pregledao i vragolasto mu savetovao:
„Kupanje, mladi junace, kupanje u vreloj vodi i setnja, masaza i ponovo kupanje. I da dobro jedete i smejete se s devojkama. Ovde ih ima koliko god hocete, okupljaju se kad cvetaju jorgovani. Traze djavola i obicno ga i nadju. Ne bi skodilo da ga i vi nekoj pokazete...”
Ilustrovao Goran Gorski
Ne zna se koliko su djavoli u tome imali udela, ali se posle tri meseca provedena u Herkulovoj banji nas junak sasvim oporavio i ponovo bio spreman da sabljom osvoji svet, bar onaj svoj. Pre toga je, kako je i dolikovalo ne samo tom vremenu, valjalo da od austrijskog cara Leopolda II zatrazi - spahiluk. Ne samo sto ga je on zasluzio u dotadasnjim vojevanjima, nego je to uobicajeno islo i uz dodelu plemstva koje je zaradio jos njegov otac Arsenije.
Djordje Emanuel je video cara, ali, i pored obecanja, ne i sanjani spahiluk. Posle poduzeg cekanja, uvredjen i ne mnogo strpljiv, zatrazio je da ga kao podanika beckog dvora puste da ide u Rusiju. U velikoj zemlji ispisuje i najblistavije stranice ne samo vojne istorije Rusije.
S knezom Bagrationom
Povest koja se dosunjala do nasih dana dosaptava nam da je austrijski potporucnik, cim je prispeo u Petrograd, 1797. godine, zapao za oko caru Pavlu II i postao njegov miljenik i odmah unapredjen u cin kapetana Carske garde. Za tri leta, munjevito i prekoredno, dogurao je do pukovnika. Cak je, u cast krunisanja novog cara Aleksandra I, sina Pavla II, na prigodnoj paradi komandovao jednim od dva elitna eskadrona. Drugom je na celu takodje bio Srbin, pukovnik Pavle Duka.
Dve godine docnije, 1802, imenovan je za komandanta Kijevskog puka s kojim ce - kroz barut, znoj i krv - ugalopirati u istoriju. Pre prvog sudara s Napoleonovim jedinicama, cetiri godine posle, vodio je gotovo mirnodopski zivot. Ozenio se Sofijom Knobel, kcerkom general-majora artiljerije Vilhelma Knobela, s kojom ce imati desetoro dece - trojicu sinova i sedam kceri.
Prvi, ruski, orden za hrabrost dobio je posle zestoke bitke kod Poltuskog, 1806. godine. Na celu svojih kozaka tako je ujahao u boj da ga je jedan metak ranio u nogu, drugi mu razneo kanije sablje, a topovsko djule odnelo sapi konja pod njim. Sledeceg leta, u bici kod Gustata, kad je njegov puk potpuno unistio francusku prethodnicu, zaradio je Orden svetog Vladimira, a posle narednog boja, zbog zarobljavanja francuskog komandanta, na grudima mu je osvanuo i Orden svete Ane.
Medjutim, tek su predstojale odsudne bitke protiv Napoleonove polumilionske armade koja je, presavsi 1812. godine reku Njemen, grunula u Rusiju. Sa svojim Kijevskim dragonskim pukom, pukovnik Djordje Emanuel pridodat je armiji kneza Bagrationa, jednog od glavnih junaka i Tolstojevog „Rata i mira”. Knez je pukovniku odmah poverio komandu nad celokupnom konjicom sa zadatkom da na sve nacine ometa napredovanje Francuza posto su ruske trupe morale da se pripreme za odsudnu bitku koja ce se i zbiti kod glasovitog sela Borodina. Vestim pokretima, napadima i povlacenjima, Emanuel je stitio jedinice armije kneza Bagrationa, a u bici kod grada Mira razbio je devet poljskih konjickih pukova, ponovo ostao bez konja pod sobom i bio ranjen. I prikacio jos jedan orden.
Pariz pod kopitama
Devetog septembra 1812. godine kod Borodina, sela na reci Kaloci, na putu Smolensk-Moskva, odigrala se jedna od najkrvavijih bitaka 19. veka. Napoleon s vojskom od 133.000 vojnika protiv Kutuzova sa 117.000 soldata. Pukovnik Djordje Emanuel jos jednom je pokazao zadivljujucu hrabrost i vestinu boreci se dok su konji pod njim padali. Povukao se tek kad je i sam bio tesko ranjen metkom u grudi. Iz moskovskog lecilista, kad je grad namerno prepusten Francuzima, morao je po ozdravljenje u Vladimir. A ubrzo i u nove bojeve.
Sad je dodeljen starom iskusnom liscu, feldmarsalu Kutuzovu, koji ga je odmah unapredio u cin general-majora. General Emanuel savrseno je izvrsavao zamisli svog pretpostavljenog, naizgled usnulog starca. Njegova hitra konjica nije ulazila u velike okrsaje s francuskim jedinicama koje su, iscrpljene i nesvikle na strasnu rusku zimu, krenule u povlacenje. Ona je samo gonila, iscrpljivala i napadala razdvajajuci i zarobljavajuci cele jedinice. Bila je to tako strasna vojska da je i sam glas da stize „Leteci korpus” nagonio neprijatelja na bezglav beg.
I bezali su, a konjanici generala Emanuela sustopice su ih pratili. Sve tamo do cuvene bitke naroda kod Lajpciga, 16-18. oktobra 1813. godine. I tu se dogodio vrhunac njegove vojnicke karijere kad je zarobio, glavom i bradicom, marsala Zaka Loristona, nekadasnjeg guvernera Venecije i osvajaca Dubrovnika. Spretan ne samo na sablji, Emanuel je, zaobisavsi svog glavnokomandujuceg generala Blihera, zarobljenike licno predstavio caru Aleksandru I. Kao slag na ratnicku tortu dolazi i ulazak u sam centar Pariza gde se nekadasnjem momcicu ispod Vrsacke kule kod dvorca Tiljeri predala Nacionalna garda. Grad svetlosti je pod nadzorom njegovih kozaka sve do dolaska kralja Luja XVIII.
Zeleni vrhovi Kavkaza
Na povratku u Rusiju ne propusta priliku da jos jednom, ispostavice se poslednji put, obidje i svoj Vrsac iz koga je, dvadeset dve godine ranije, izjahao kao golobradi kaplar. Za tih nekoliko nedelja boravka putuje kocijom, sajkom niz Dunav, jase prizivajuci dane kad je sanjao velike bitke, mirise jorgovane u Herkulovoj banji i raduje se smehu nekih novih devojaka. Sad, razrogacenih ociju i otvorenih ustiju, njega slusaju novi sanjari.
Sledi doba mirnog zivota i, kao jedan od tvoraca velike pobede nad Napoleonom, putovanja i prijemi po evropskim dvorovima. A onda ga novi car Nikolaj I imenuje za gubernatora Kavkaza i glavnokomandujuceg velike vojske koja je imala zadatak da umiri tada pobunjena plemena i kavkasku oblast konacno pripoji Ruskom carstvu. To mu, 1828. godine, najzad i uspeva. Ali, slede novi ratovi protiv nikad mirnih plemena i novo vojevanje prekaljenog vojskovodje.
Sve do 1831. godine kad, zbog vidanja davnasnjih ali nikad potpuno izlecenih rana, trazi otpust iz vojske i odlazi u banju kod Pjatigorska, docnije omiljeno mesto Puskina i Ljermontova, koju je sam izgradio. Odatle odlazi u Novu Srbiju, u Jelisavetgorod, grad koji su osnovali razvojaceni srpski vojnici s Pomoriske i Potiske granice, oni koji su napustili ognjista u Ugarskoj da bi zivot zavrsili u Rusiji. General je tu i umro 1937. godine. Rusi su mu podigli veliki spomenik na prilazu Kavkazu. Njegovi potomci danas zive u Rusiji i Americi.
Petar Milatovic
link
Napoleon na kolenima
Kako je ruski general Djordje Arsenijevic Emanuel iz svog Vrsca izjahao kao austrijski kaplar i godinama besomucno gonio polumilionsku vojsku francuskog cara sve do Tiljerija u Parizu gde mu se predala Nacionalna garda. I kako je, napokon, Kavkaz postao deo Ruskog carstva...
Bilo je to, svakako, najuzbudljivije iskustvo u dugovekom ratnickom zivotu generala, inace ocaranog biljnim i zivotinjskim svetom Kavkaza zbog cijeg je (pre)poznavanja i pocastvovan titulom pocasnog clana Akademije u Petrogradu. Najuzbudljivije jer mu je bilo - prvo. Zbilo se to u Vrscu, u vreme kad su 1788. vinogradi vapili za beracima. Turci su Banat pretvorili u buktinju cijoj je vatri nedostajao samo plamen ispod Vrsacke kule. Austrijanci su obecali pomoc, ali njihovi pukovi bili su mnogo dana hoda od varosi sred mocvare, od Srpskog Vrsca i Nemackog Vrsca. Neuobicajeno ali lepo i korisno, predstavnici oba naroda dogovorili su se da zajednicki brane grad.
Kad su porodice poslali na sigurno, ostalo ih je tacno 75, i slovima: sedamdeset pet. Medju njima i dvojica sinova vrsackog obor-kneza Arsenija - stariji Semjon i mladji Djordje, dvanaest proleca. Jedini nacin da odole napadacima ciji su cadori kao kakav mamutski carsav prekrili dobar deo juznog Banata bilo je da se, pored „srca u junaka”, posluze lukavstvom, takodje zavidnom vojnickom vestinom. Smislili su da brzom izmenom mesta grupica vojnika na zidinama utvrde, cestim menjanjem uniformi, paljenjem i do pedesetak vatri nocu, danonocnom lupom u dobose i neprestanim kliktajima trube uvere neprijatelja da je grad krcat vojskom koja jedva ceka napadaca.
I tako punih sest nedelja, bez sna i uz povremenu hranu, onako s nogu. Sve dok, 18. oktobra, trupe carske vojske nisu umarsirale u grad. Pre toga je dvanaestogodisnji Djordje neumorno trcao s mesta na mesto, dovodio i odvodio konje, zvonio sa svih crkava, punio i cistio karabine ali i pucao iz njih, raznosio hranu strazarima, stizao da brine i o svojim golubovima, ali i da od starijeg brata uci kako se koristi sablja, kako sece s konja u trku, kako bode u skoku sa zida. Neponovljivi sestonedeljni tecaj na temu koja bi mogla da se nazove i „Kako postati vojnicina”.
O jednom od najslavnijih vojskovodja u Evropi s pocetka 19. veka, generalu rodjenom u Vrscu, kod nas se malo zna mada zapisi o njemu i njegovom nesvakidasnjem delu nisu oskudni. Najskrtiji su oni iz njegove autobiografije koja je, pod naslovom „Zitije Djordjija Arsenijevica Emanuela”, iz stampe izasla 1827. godine u Budimu. Toliko skrti da mu i Vuk Karadzic, koga je general zamolio da te njegove uspomene priredi za stampu, otpisuje:
„...U njoj (knjizi) nema krasnorecja, nuznog za opisanije takoga junaka, nego je samo skupljena gradja za srecnijega biografa vasega posla posle smrti nase...”
Srecniji biograf postao je knez N. B. Golicin, Emanuelov adjutant iz vremena ratovanja protiv Napoleona. Kod nas je o generalu pisao istoricar Stojan Novakovic, a vrsacki knjizevnik Milan Tokin objavio poduzi feljton. Na kraju se likom i delom golobradog Vrscanina, koji je sabljom ispisao burne stranice istorije evropskog vojevanja, bavio i Dusan Belca, takodje knjizevnik ali i predani istrazivac proslosti juznog Banata, Vrsca pre svega. Upravo zahvaljujuci njegovim napisima i nastaje ovaj skromni novinski prilog o Djordju Arsenijevicu Emanuelu.
Cigankino prorocanstvo
Prica dotekla do nasih dana kaze da su preci slavnog potomka poticali odnekud iz Crne Gore, od nekog Dabe, ciji se sin Manojlo - pocetkom 18. veka - preselio na samo usce Morave u Dunav. Tu mu je zena rodila jedanaestoricu sinova i cetiri kceri s kojima se, pred najezdom Turaka, preselio u Vrsac. Tu je branio i sebe i svoje i, u znak zahvalnosti, od austrijskog generala Engleshofena dobio povelju kojom je oslobodjen svih dazbina Carevini, i on i njegovi. Dok god budu verni novoj otadzbini. Na tom carskom dokumentu kojim je dobio i plemstvo, ime Manojlo prevedeno je u Emanuel, te su se svi njegovi potomci tako i prezivali.
Ovo kratko putesestvije u daleku proslost junaka nase price vazno je da bi se objasnilo poreklo njegovog prezimena. Jer, potonji general je u istoriju upisan kao Djordje Arsenijevic Emanuel, kako inace uobicavaju Rusi ne propustajuci da naglase ocevo ime kao deo licnosti. U legendu je usla i prica da je jedna stara Ciganka, 2. aprila 1775. godine, usla u dvoriste kneza Arsenija nekoliko trenutaka posle rodjenja sina kad su, kao nikad dotad, zarzali brojni konji u stali. Domacinu kuce je poverila, pre nego sto je dobijeni srebrnjak cvrsto stegla, da ce novorodjence biti veliki junak koji ce na konju daleko da stigne. I to, kako je zabelezila prica, naglasila pitanjem - tvrdnjom: „Cujes li kako se konji raduju njegovoj mamuzi?!”
Ilustrovao Goran Gorski
Ne zna se pouzdano koliko su se konji uistinu radovali njegovoj mamuzi, s obzirom na to da je na desetine njih pod njim stradalo u bojevima. Zna se da se vec kao cetrnaestogodisnjak prikljucio dobrovoljackim jedinicama frajkora pukovnika Mihaila Mihaljevica u kojima je bilo natalozeno iskustvo srpskih ratnika koji su svoje oruzje iznajmljivali drugima verujuci da ce im to pomoci da konacno otadzbini povrate slobodu. O njima je, uostalom, najpotresnije svedocio Milos Crnjanski u svojim „Seobama”.
S pocetka, pod licnom zastitom pukovnika Mihaljevica, Djordje Emanuel pratio je bitke Austrijanaca protiv Turaka mahom iz drugih ili trecih linija fronta. Tako je bilo i u bojevima za Paracin, Jagodinu, Karanovac (danasnje Kraljevo), Aleksinac i Krusevac. Slusao, gledao i ucio. A kad je posle oslobodjenja Beograda feldmarsal Laudon, ziva legenda austrijske vojske, sazvao ratni savet, Mihaljevic je sa sobom poveo i Emanuela.
Prvi pravi bojevi
Bio je to, moze se reci, susret sa sudbinom. Tada petnaestogodisnji kaplar stajao je u stavu mirno pred ostarelim vojskovodjom cija se slava izjednacavala sa slavom Eugena Savojskog, i sanjao da u dogledno vreme on bude na mestu Laudona, a preko puta njega neki drugi ustreptali golobradi oficircic. A do ostvarenja takvog sna - sad je feldmarsal bio na redu - put vodi kroz krv i miris baruta, blato i znoj, ledene kise i snegove, smrad i strah, poraze ali i slatke pobede.
Posle kratkog odmora, Djordje Emanuel prikljucuje se u Osijeku Srpskom puku koji, pod zapovednistvom pukovnika Mihaljevica, krece u rat, tamo daleko, protiv francuskih revolucionara. Slede usiljeni marsevi preko Slavonije, pa dolinom Save u Stajersku. I Tirol, sa sneznim planinskim kupama, ostaje za njima, Bazel im je zborno mesto. Jos nema krvi i mirisa baruta, ali zato krupnjaju blato i znoj, smrad se uvlaci u nozdrve. Jesen se primice kraju, pa se ratovanje odlaze za prolece.
Vec u maju prelaze Rajnu i kod Landaua vode prvu veliku bitku protiv Francuza. Dugotrajnu i krvavu, s mnostvom ranjenih i poginulih. I nas junak, u svojoj prvoj pravoj bici, iskazuje nesvakidasnju hrabrost i vestinu, ali i biva ranjen u trenutku kad ga je jedan francuski vojnik bajonetom zakacio po stomaku. U svojim uspomenama, koje ispisuje u trecem licu, kaze:
„...Sreca velika sto je bio gladan, te su creva ostala citava, a inace bi se tu svrsilo: vise od 15 dana niti je mogao govoriti, ni jesti, nego su mu corbu i lekarije sipali u usta i, koliko je mogao cuti i razabrati, svi su lekari izgubili nadezdu o njegovom zivotu...”
Djavo na pravoj strani
Rana je zarasla i Emanuel hita natrag u bojeve i, posle, pise da je zaradio jos dve. Ne pise, medjutim, o svojim podvizima (to je uvek ostavljao drugima) i o njima saznajemo zahvaljujuci izvestaju tada jedinog srpskog lista „Slaveno-serbskija vjedomosti”. Novinar svedoci da je u jednoj bici, iako napadnut od cetvorice vojnika, uspeo da preotme zarobljeni top. A u okrsaju kod Belgenhajma, izlazuci se smrtnoj opasnosti, iz francuskih ruku oslobadja svog oficira.
Poslednja rana umalo da okonca vojnicku karijeru u usponu:
„Druga rana u ruku nije bila tako strasna, ali je zato treca bila gotovo gora od prve: posle dugog lecenja, ostane sakat u nogu...”, ispoveda se Djordje Emanuel, tada vec okicen zlatnom medaljom za hrabrost i cinom potporucnika.
Ko je gde cuo i video da neko hrom ratuje?! Sad ce, tek osamnaestogodisnjak, moci da vojuje samo u secanjima i, mozda, sanjarijama, ako mu i dalje bude do snova. Vraca se kuci u Vrsac, cutljiv i nesrecan. I onda, s pocetka nevoljno, na nagovor rodjaka odlazi u obliznju Mehadiju, u Herkulovu banju, od davnina poznatu po toploj i lekovitoj sumpornoj vodi. Mozda jos ima nade za golobradog hromog ratnika?! Ostale su zabelezene reci starog lekara koji ga je detaljno pregledao i vragolasto mu savetovao:
„Kupanje, mladi junace, kupanje u vreloj vodi i setnja, masaza i ponovo kupanje. I da dobro jedete i smejete se s devojkama. Ovde ih ima koliko god hocete, okupljaju se kad cvetaju jorgovani. Traze djavola i obicno ga i nadju. Ne bi skodilo da ga i vi nekoj pokazete...”
Ilustrovao Goran Gorski
Ne zna se koliko su djavoli u tome imali udela, ali se posle tri meseca provedena u Herkulovoj banji nas junak sasvim oporavio i ponovo bio spreman da sabljom osvoji svet, bar onaj svoj. Pre toga je, kako je i dolikovalo ne samo tom vremenu, valjalo da od austrijskog cara Leopolda II zatrazi - spahiluk. Ne samo sto ga je on zasluzio u dotadasnjim vojevanjima, nego je to uobicajeno islo i uz dodelu plemstva koje je zaradio jos njegov otac Arsenije.
Djordje Emanuel je video cara, ali, i pored obecanja, ne i sanjani spahiluk. Posle poduzeg cekanja, uvredjen i ne mnogo strpljiv, zatrazio je da ga kao podanika beckog dvora puste da ide u Rusiju. U velikoj zemlji ispisuje i najblistavije stranice ne samo vojne istorije Rusije.
S knezom Bagrationom
Povest koja se dosunjala do nasih dana dosaptava nam da je austrijski potporucnik, cim je prispeo u Petrograd, 1797. godine, zapao za oko caru Pavlu II i postao njegov miljenik i odmah unapredjen u cin kapetana Carske garde. Za tri leta, munjevito i prekoredno, dogurao je do pukovnika. Cak je, u cast krunisanja novog cara Aleksandra I, sina Pavla II, na prigodnoj paradi komandovao jednim od dva elitna eskadrona. Drugom je na celu takodje bio Srbin, pukovnik Pavle Duka.
Dve godine docnije, 1802, imenovan je za komandanta Kijevskog puka s kojim ce - kroz barut, znoj i krv - ugalopirati u istoriju. Pre prvog sudara s Napoleonovim jedinicama, cetiri godine posle, vodio je gotovo mirnodopski zivot. Ozenio se Sofijom Knobel, kcerkom general-majora artiljerije Vilhelma Knobela, s kojom ce imati desetoro dece - trojicu sinova i sedam kceri.
Prvi, ruski, orden za hrabrost dobio je posle zestoke bitke kod Poltuskog, 1806. godine. Na celu svojih kozaka tako je ujahao u boj da ga je jedan metak ranio u nogu, drugi mu razneo kanije sablje, a topovsko djule odnelo sapi konja pod njim. Sledeceg leta, u bici kod Gustata, kad je njegov puk potpuno unistio francusku prethodnicu, zaradio je Orden svetog Vladimira, a posle narednog boja, zbog zarobljavanja francuskog komandanta, na grudima mu je osvanuo i Orden svete Ane.
Medjutim, tek su predstojale odsudne bitke protiv Napoleonove polumilionske armade koja je, presavsi 1812. godine reku Njemen, grunula u Rusiju. Sa svojim Kijevskim dragonskim pukom, pukovnik Djordje Emanuel pridodat je armiji kneza Bagrationa, jednog od glavnih junaka i Tolstojevog „Rata i mira”. Knez je pukovniku odmah poverio komandu nad celokupnom konjicom sa zadatkom da na sve nacine ometa napredovanje Francuza posto su ruske trupe morale da se pripreme za odsudnu bitku koja ce se i zbiti kod glasovitog sela Borodina. Vestim pokretima, napadima i povlacenjima, Emanuel je stitio jedinice armije kneza Bagrationa, a u bici kod grada Mira razbio je devet poljskih konjickih pukova, ponovo ostao bez konja pod sobom i bio ranjen. I prikacio jos jedan orden.
Pariz pod kopitama
Devetog septembra 1812. godine kod Borodina, sela na reci Kaloci, na putu Smolensk-Moskva, odigrala se jedna od najkrvavijih bitaka 19. veka. Napoleon s vojskom od 133.000 vojnika protiv Kutuzova sa 117.000 soldata. Pukovnik Djordje Emanuel jos jednom je pokazao zadivljujucu hrabrost i vestinu boreci se dok su konji pod njim padali. Povukao se tek kad je i sam bio tesko ranjen metkom u grudi. Iz moskovskog lecilista, kad je grad namerno prepusten Francuzima, morao je po ozdravljenje u Vladimir. A ubrzo i u nove bojeve.
Streljanje posle smrti
U predgovoru najnovijem izdanju biografije generala Emanuela, koju je svojevremeno napisao knez N. B. Golicin, na povrsinu je isplivao, najblaze receno, zapanjujuci podatak. General je umro 14. (26) januara 1937. godine. Staza prema grobu nikad nije zarasla jer su njegovi potomci cuvali uspomenu na svog pretka. U kapeli nad grobom molili su se ne samo njegova deca i unuci nego su na poklonjenje dolazili i potomci i naslednici generalovih saboraca. Zabelezeno je da su 1912. godine vence polozile delegacije bivseg Kijevskog husarskog (ranije dragonskog) puka i Jelisavetgorodskog kavalerijskog ucilista.
Deset leta docnije, 1922, grob generala Emanuela ponovo je privukao paznju. Tacno 110 godina posle Otadzbinskog rata protiv Napoleona, odred komsomolaca, „naprednih omladinaca”, izvadio je generalovo telo iz groba i, uz optuzbu da je „carski satrap”, izvrsio posmrtnu presudu - streljanje!!! A kad je 1998. godine, prilikom gradnje jednog stambenog naselja u blizini grada Kirova (nekada, i odnedavno ponovo, Jelisavetgoroda), sada u Ukrajini, otkrivena grobnica s posmrtnim ostacima Georgija Emanuela i njegove zene, u lobanji ratnika otkrivene su rupe od metaka ispaljene pre 85 godina...
Sad je dodeljen starom iskusnom liscu, feldmarsalu Kutuzovu, koji ga je odmah unapredio u cin general-majora. General Emanuel savrseno je izvrsavao zamisli svog pretpostavljenog, naizgled usnulog starca. Njegova hitra konjica nije ulazila u velike okrsaje s francuskim jedinicama koje su, iscrpljene i nesvikle na strasnu rusku zimu, krenule u povlacenje. Ona je samo gonila, iscrpljivala i napadala razdvajajuci i zarobljavajuci cele jedinice. Bila je to tako strasna vojska da je i sam glas da stize „Leteci korpus” nagonio neprijatelja na bezglav beg.
I bezali su, a konjanici generala Emanuela sustopice su ih pratili. Sve tamo do cuvene bitke naroda kod Lajpciga, 16-18. oktobra 1813. godine. I tu se dogodio vrhunac njegove vojnicke karijere kad je zarobio, glavom i bradicom, marsala Zaka Loristona, nekadasnjeg guvernera Venecije i osvajaca Dubrovnika. Spretan ne samo na sablji, Emanuel je, zaobisavsi svog glavnokomandujuceg generala Blihera, zarobljenike licno predstavio caru Aleksandru I. Kao slag na ratnicku tortu dolazi i ulazak u sam centar Pariza gde se nekadasnjem momcicu ispod Vrsacke kule kod dvorca Tiljeri predala Nacionalna garda. Grad svetlosti je pod nadzorom njegovih kozaka sve do dolaska kralja Luja XVIII.
Zeleni vrhovi Kavkaza
Na povratku u Rusiju ne propusta priliku da jos jednom, ispostavice se poslednji put, obidje i svoj Vrsac iz koga je, dvadeset dve godine ranije, izjahao kao golobradi kaplar. Za tih nekoliko nedelja boravka putuje kocijom, sajkom niz Dunav, jase prizivajuci dane kad je sanjao velike bitke, mirise jorgovane u Herkulovoj banji i raduje se smehu nekih novih devojaka. Sad, razrogacenih ociju i otvorenih ustiju, njega slusaju novi sanjari.
Sledi doba mirnog zivota i, kao jedan od tvoraca velike pobede nad Napoleonom, putovanja i prijemi po evropskim dvorovima. A onda ga novi car Nikolaj I imenuje za gubernatora Kavkaza i glavnokomandujuceg velike vojske koja je imala zadatak da umiri tada pobunjena plemena i kavkasku oblast konacno pripoji Ruskom carstvu. To mu, 1828. godine, najzad i uspeva. Ali, slede novi ratovi protiv nikad mirnih plemena i novo vojevanje prekaljenog vojskovodje.
Sve do 1831. godine kad, zbog vidanja davnasnjih ali nikad potpuno izlecenih rana, trazi otpust iz vojske i odlazi u banju kod Pjatigorska, docnije omiljeno mesto Puskina i Ljermontova, koju je sam izgradio. Odatle odlazi u Novu Srbiju, u Jelisavetgorod, grad koji su osnovali razvojaceni srpski vojnici s Pomoriske i Potiske granice, oni koji su napustili ognjista u Ugarskoj da bi zivot zavrsili u Rusiji. General je tu i umro 1937. godine. Rusi su mu podigli veliki spomenik na prilazu Kavkazu. Njegovi potomci danas zive u Rusiji i Americi.
Petar Milatovic
link