Post by Emperor AAdmin on Dec 26, 2007 18:26:50 GMT -5
Bogumili na Balkanu
Nemanjina pravila
Do danas su ostali tragovi srednjovekovnih borbi protiv jeretika na nasem tlu. Ko su oni bili i sta su zapravo ispovedali?
Stecak sa najpoznatijeg bogumilskog groblja u Radimlji, kod Stoca u Hercegovini
Tog jutra, 1186. godine, svetli knez Stefan Stracimir, sin Zavidin, probudio se zle volje. Obrecnuo se na poslugu, prosuo pice, sutnuo psa. Razlog ovome nije bilo vino iako se sinoc na gozbi dosta popilo. Ne, gozba je uspela, a muzicari dovedeni iz Primorja bili su dobri. „Moracu da ih bogato nagradim”, razmisljao je - „narocito pevacicu”.
Njihova muzika i govor podsetili su ga na dane detinjstva i mladosti provedene na jugu, u Duklji. Knez, ne zastajkujuci, prodje pored sebara, koji su od jutra strpljivo cekali radi neke molbe, odgurnu konjusara i uzjaha konja. Stari oziljak na grudima ponovo je poceo da ga pece - vreme ce se menjati. Stracimir je usao u cetrdesete - zrelo doba, cak starost, za srednji vek. Ipak, jos uvek je bio u snazi. Po ceo dan mogao je da jase i lovi, a noci da provodi u gozbi ili sa zenama. Ali, po nekim sitnim znakovima primetio je da vreme cini svoje. Oci mu vise nisu videle jasno kao nekad strelu do cilja, na jedno uho kao da vise nije tako dobro cuo krikove divljaci u daljini, patio je od zuba, pocela je da ga muci i kostobolja.
Stracimir i Nemanja
Ali, ni stara rana, niti misao o godinama koje su pristigle nisu bili razlog knezeve jutarnje zlovolje. Razlog je bio u nastupajucem danu koji je morao da provede obavljajuci nevoljno zadatak umesto da ode u lov, kako je nameravao. Juce je pristigao glasnik njegovog brata, velikog zupana Stefana Nemanje, koji ga je pozvao da dodje u manastir na sudjenje dvojici vlastelina zbog ispovedanja jeresi. Ne zna svetli knez Stracimir sta mu je mrskije: da sedi u manastiru i slusa prepirku vasceli dan, da ucestvuje u sudjenju svojim boljarima, ili da se sretne s bratom, velikim zupanom, i slusa njegove pridike.
Eh, taj Nemanja, mrsti se u sebi svetli knez, jeste da je dobar ratnik, kao ni jedan drugi i da macem vlada kao da se sa njime rodio. Nema mu premca u spretnosti i snazi. Ali sta covek da misli o nekome koji se samo jednom zenio i zavetovao da drugu zenu nece nikad imati.
(Stracimir je bio vec kod svoje trece zene.) Okruzio se crnoriscima, iz kuce mu ne izlaze, a sve blago dade u zaduzbine i poklone crkvi. A tek ovo ludilo sa jereticima! Slusajuci onog blagoglagoljivog episkopa Jeftimija, Nemanja popali i opuste citave zupe. Sta se mene, gospodara tice, koju veru ce vlastelin ili sebar da postuje, ako mi salje ljude u vojsku i ispunjava obaveze.
Stefan Nemanja kao sveti Simeon s jednog od manastirskih zidova Studenice
U tim mislima, stize knez u manastir Gradac moravski (danas Cacak), svoju zaduzbinu, gde se u dvoristu vec okupilo mnostvo velikih i malih vlastelina iscekujuci sud. Nemanja i episkop Jeftimije sedeli su na izdignutim prestolima. Pored njih stajali su Nemanjini sinovi Vukan i Stefan.
Slucaj je, sam po sebi, bio tezak i mucan. Dva vlastelina, koji su bili i zatoceni u manastiru, optuzeni su za pruzanje zastite jereticima koje, evo vec vise godina, Nemanja svom silom progoni. Zna Stracimir da optuzba nije namenjena samo njegovim vlastelinima. Hoce Nemanja da, kao vrhovni vladar, pokaze kako, eto, tamo gde mu brat drzi vlast jos ima jeresi. I njega, Stracimira, brata svoga, posredno upozorava da je suvise popustljiv, crkvi malo privrzen, raspustan, na granici jeresi.
Nakon sto dovedose optuzene, prvi otpoce da govori episkop Jeftimije nesto oko jedinosusne nerazdeljive Trojice, oko zita i kukolja, Svetog duha, bezumnog Arija, triklete jeresi i silaska na dno adskih skrovista. Kad je zavrsio, Sunce je vec bilo u zenitu. Javi se tada knez Stracimir, pa rece da su optuzeni vlastelini koljenovici od davnina, njihovi preci ratovali su za Srbiju jos uz zupana Vukana, dobri su ratnici, postovani, hrabri. Uostalom, ko kaze da oni ispovedaju jeres? To je laz i kleveta, neka sami kazu i neka izgovore sve zapovesti i slovo vere i da se zakunu u precistu Bogorodicu i u Svetu trojicu, da ispovedaju pravu veru, pravoslavnu, pa da dobiju slobodu! Zacu se zamor odobravanja. Stvar je, cinilo se, krenula u dobrom pravcu po okrivljene, ali, na nesrecu, javi se tada bivsa zena jednog od optuzenih i baci se pred velikog zupana, naricuci:
Isprosena bejah, gospodine, po bracnom zakonu, i bila sam u tih zakonoprestupnika, i videh, uistinu, kako sluze onome koji je otpao od slave Bozje, samome Sotoni. I ne mogavsi da trpim smrad mrske jeresi vapijem: porazi krstom one koji se bore sa nama, da iskuse kako je mocna vera tvoja, gospodine!
Sve se zacas promenilo. Osetilo se da se cutljiva podrska okupljene vlastele optuzenima istopila, dok su prisutni uzvikivali: Za osudu, za osudu! Velikom zupanu nije bilo tesko da donese odluku o oduzimanju sve imovine i proterivanju dva vlastelina iz Srbije. Knez Stracimir je morao da ocuti. Racunao je u sebi koliko ce sela i zemlje prigrabiti veliki zupan, a koliko crkva, i za koliko ce on, Stracimir, izgubiti...
Bogumili u Srbiji
Babuni - bogumili bili su jeres iz Male Azije, koja se kao vatra po suvoj sumi sirila na telu „pravovernog hriscanstva” preko Balkana, dalje na sever Italije, sve do juga Francuske. Imali su razlicite nazive: pavlikijanci, bogumili, katari. Pavlikijanci (prema nekom Pavlu) u 9. veku prosirili su se u Maloj Aziji - posebno u Jermeniji - do te mere da su postali politicki vazni i imali svoju vojsku koju je porazio vizantijski car Vasilije I 872. godine. Dobar deo porazenih jeretika Vizantinci su raselili po Balkanu, sto je pogodovalo nastajanju novih kultova u toj oblasti. Vec od 10. veka u Bugarskoj se javljaju bogumili koji ce dva-tri veka opstati na Balkanu. Rec je o jeresi koja je imala malo toga zajednickog s pravim hriscanstvom, i koje svoje korene zasniva u takozvanim dualisticnim ucenjima iz Male Azije o nepomirljivoj podeli sveta izmedju materije i duha. Materijalni svet, odnosno Zemlju punu neobjasnjivog zla u stvari je stvorio sotona, a boziji svet, koji oznacava dobro, vrlo malo je zastupljen u onom sto nam je poznato: jedino je Sunce i Mesec stvorio Bog (ali ne i zvezde), a u „zaprljanom” ljudskom telu samo je duh, koji boravi u ljudskoj dusi, bozijeg porekla. Tvrdili su da sve sto je spoljni, vidljivi svet, jeste olicenje djavola i da stoga „izabrani” moraju da izbegavaju bilo kakvo materijalno stvaranje, ukljucujuci gradjenje, radjanje, odgajanje domacih zivotinja, sejanje, branje... Zivot na Zemlji je sam po sebi kazna, zivot u zlu. Samo oni „cisti” mogu se nadati da nakon svoje smrti dostignu kraljevstvo svetlosti. Nisu priznavali pricesce, niti krst. Ova jeres posebno se siri u onim krajevima koji se nalaze na razmedjima religija ili vlasti. Tako se moze objasniti cinjenica da su patareni relativno brzo bili unisteni u Srbiji, koja se sa Nemanjom i Savom potpuno priklonila Vizantijskoj crkvi, dok su mnogo dublje tragove ostavili u Bosni. Verovatno je da su se u vreme Nemanje bogumili iz Srbije razbezali u Bosnu, u kojoj je u to doba patarenstvo vec bila vladajuca vera.
U biografiji svoga oca Nemanje, potonjeg svetog Simeona, kralj Stefan Prvovencani pripoveda da se brojna jeres pojavila u Srbiji i da je Stefan Nemanja sazvao sabor na kome je doneo odluku da se pokrene borba protiv babuna, kako su ih tada zvali. Nacini ove, u sustini ideoloske, borbe u ono doba podrazumevali su: spaljivanje, oduzimanje zemlje, proterivanje i secenje jezika. Kao i u svakom drugom poslu, i ovde se veliki zupan Nemanja pokazao kao uspesan i delotvoran drzavnik. Stefan belezi:
I ucini Bogu za ljubav jos i ovo. Sazva sabor protiv lukave jeresi, i nimalo ne zakasnivsi, kao nekad prorok Ilija, posla na njih naoruzavsi slavne svoje. Jedne spali, a druge razlicitim kaznama kazni, trece lisi zemlje od drzave svoje, a domove njihove i imanja razdade leproznima i ubogima. A ucitelju i nacelniku njihovom odreza jezik u grlu njegovom, koje ne ispoveda Hrista, sina Bozijeg. I knjige njegove necastive spali, i ovoga izagna. I sasvim iskoreni tu prokletu veru...
Crkva bosanska
Nekoliko decenija nakon mera srpskog velikog zupana protiv jeretika, nosio se njegov sused i rodjak, bosanski ban Kulin (Kulinova sestra bila je zena velikog kneza Huma i Nemanjinog i Stracimirovog brata Miroslava) sa slicnim brigama. Trebalo je ubediti isuvise znatizeljnog papu Inocentija III da Bosna nije jereticka zemlja i da nije potrebno da poziva na krstaski rat koji bi bosanskim susedima - Madjarima posluzio da upadnu sireci „pravo” hriscanstvo ognjem, macem i pljackom.
Od kada se krajem 11. veka Bosna odvojila od Srbije, postepeno je potpadala pod uticaj sve mocnije Madjarske. Bosanski ban Kulin (prvi put pominje se 1180. godine) uspevao je da izbegne vece sukobe sa mocnim susedom, istovremeno stiteci napredak „bosanske crkve”, odnosno bogumila, na koje su i Katolicka i Pravoslavna crkva gledale s krajnjim neprijateljstvom. Postepeno, neprijateljski susedi postajali su sve brojniji. Dukljanski „kralj” Vukan (Nemanjin sin), salje papi Inocentiju pismo 1200. godine, u kome je optuzio bana Kulina da je dopustio sirenje „jeresi” u Bosni - u zemlji kralja Ugarskog - i da je i sam ban, sa zenom i sestrom (tj. udovom Vukanovog strica, humskog kneza Miroslava) i sa mnogim srodnicima, kao i sa vise od 10.000 podanika presao u tu jereticku veru. Kulin se vec ranije u svojim pismima pravdao papi da su on i njegovi podanici pravoverni hriscani. Imajuci u vidu da je u to doba Vukan imao vrlo bliske veze sa madjarskim kraljem Emerikom, nema sumnje da je i ovaj predlog za napad na Kulina bio ucinjen u saglasnosti s madjarskim dvorom. Ali, razlozi za Vukanovo potkazivanje bana Kulina mogli su biti i drugaciji - na primer, da pokaze svoju pravovernost u borbi s bratom Stefanom (Prvovencanim) za naklonost Rima ili, jednostavno, da se osveti bosanskom vladaru. Papa Inocentije III nije bio od ljudi koji su odugovlacili. Vec 11. oktobra 1202. godine salje pismo ugarskom kralju Emeriku pozivajuci ga na njegovu hriscansku odgovornost i na potrebu da ocisti zemlju od jeretika (patarena).
Ban Kulin je, medjutim, odmah odgovorio - danas bismo rekli na diplomatski nacin - trazeci da papa uputi posebno poslanstvo u Bosnu, kako bi se upoznalo sa svim detaljima. Tako je 1202. godine jedno Kulinovo poslanstvo, koje su cinili dubrovacki arhidjakon Marin i nekoliko predstavnika „bosanske crkve”, boravilo u Rimu. U novembru 1202. godine papa odredjuje svog kapelana Ivana od Kasamarisa i splitskog nadbiskupa Bernarda da ispitaju pravo stanje vere u Bosni.
Podrzan senkom preteceg ugarskog oruzja, papin predstavnik Ivan vec u aprilu 1203. godine uspesno izvrsava zadatak. U Bjelopolju, uz reku Bosnu okupljen je skup vodecih „krstjana” (tj. bogumila) koji su se zakleli da ce slediti i postovati obicaje prave hriscanske crkve. U dokumentu koji je sacuvan, vodje „bosanske crkve” po imenu: Dragic, Ljuben, Dragota, Pribis, Ljubin, Rados i s, a u prisustvu bana Kulina, kao i papinog predstavnika i dubrovackog arhidjakona, odrekose se svecano i javno svojih dotadasnjih nazora i obecase da ce ziveti po odredbama rimske crkve - majke nase kao glave svega crkvenog jedinstva. Pored ostalog, obecavali su da ce u svim crkvama imati oltare i krstove, da ce citati knjige Starog i Novog zaveta, kako to cini rimska crkva, i da ce se bar sedam puta u godini pricescivati.
Zakletva je zatim ponovljena i na dvoru kralja Emerika, gde su tim povodom ucestvovali Ljubin i Brgeta, kao i sin bana Kulina, po imenu Stevan. Kao kazna za bosanskog bana, u slucaju da i dalje trpi jeretike, bilo je predvidjeno da plati hiljadu maraka srebra, pola papi, pola madjarskom kralju.
Nije poznato koliko je jos dugo nakon ovog dogadjaja Kulin vladao u Bosni. Izvori su, nazalost, isuvise oskudni. Nesporno je bio uspesan i dobar vladar jer je uspomena na njega vekovima ostala u narodu u vidu izreka (Za Kulina bana i dobrijeh dana...). Kada je rec o patarenskoj jeresi, misija legata Ivana od Kasamarisa iz 1202. godine nije imala veceg uspeha. Ocigledno da su Nemanjini postupci u vidu secenja jezika i proterivanja bile od veceg uticaja.
Narednih decenija, madjarski kraljevi ce protiv Bosne povesti prave krstaske ratove, slicne onima koji su se u 13. veku vodili na jugu Francuske i drugde po Evropi. Medjutim, bogumili su u Bosni ipak opstali skoro do pred osvajanje Turaka u 15. veku, pod nazivom krstjani ili dobri ljudi.
Dusko Lopandic
link
Nemanjina pravila
Do danas su ostali tragovi srednjovekovnih borbi protiv jeretika na nasem tlu. Ko su oni bili i sta su zapravo ispovedali?
Stecak sa najpoznatijeg bogumilskog groblja u Radimlji, kod Stoca u Hercegovini
Tog jutra, 1186. godine, svetli knez Stefan Stracimir, sin Zavidin, probudio se zle volje. Obrecnuo se na poslugu, prosuo pice, sutnuo psa. Razlog ovome nije bilo vino iako se sinoc na gozbi dosta popilo. Ne, gozba je uspela, a muzicari dovedeni iz Primorja bili su dobri. „Moracu da ih bogato nagradim”, razmisljao je - „narocito pevacicu”.
Njihova muzika i govor podsetili su ga na dane detinjstva i mladosti provedene na jugu, u Duklji. Knez, ne zastajkujuci, prodje pored sebara, koji su od jutra strpljivo cekali radi neke molbe, odgurnu konjusara i uzjaha konja. Stari oziljak na grudima ponovo je poceo da ga pece - vreme ce se menjati. Stracimir je usao u cetrdesete - zrelo doba, cak starost, za srednji vek. Ipak, jos uvek je bio u snazi. Po ceo dan mogao je da jase i lovi, a noci da provodi u gozbi ili sa zenama. Ali, po nekim sitnim znakovima primetio je da vreme cini svoje. Oci mu vise nisu videle jasno kao nekad strelu do cilja, na jedno uho kao da vise nije tako dobro cuo krikove divljaci u daljini, patio je od zuba, pocela je da ga muci i kostobolja.
Stracimir i Nemanja
Ali, ni stara rana, niti misao o godinama koje su pristigle nisu bili razlog knezeve jutarnje zlovolje. Razlog je bio u nastupajucem danu koji je morao da provede obavljajuci nevoljno zadatak umesto da ode u lov, kako je nameravao. Juce je pristigao glasnik njegovog brata, velikog zupana Stefana Nemanje, koji ga je pozvao da dodje u manastir na sudjenje dvojici vlastelina zbog ispovedanja jeresi. Ne zna svetli knez Stracimir sta mu je mrskije: da sedi u manastiru i slusa prepirku vasceli dan, da ucestvuje u sudjenju svojim boljarima, ili da se sretne s bratom, velikim zupanom, i slusa njegove pridike.
Eh, taj Nemanja, mrsti se u sebi svetli knez, jeste da je dobar ratnik, kao ni jedan drugi i da macem vlada kao da se sa njime rodio. Nema mu premca u spretnosti i snazi. Ali sta covek da misli o nekome koji se samo jednom zenio i zavetovao da drugu zenu nece nikad imati.
(Stracimir je bio vec kod svoje trece zene.) Okruzio se crnoriscima, iz kuce mu ne izlaze, a sve blago dade u zaduzbine i poklone crkvi. A tek ovo ludilo sa jereticima! Slusajuci onog blagoglagoljivog episkopa Jeftimija, Nemanja popali i opuste citave zupe. Sta se mene, gospodara tice, koju veru ce vlastelin ili sebar da postuje, ako mi salje ljude u vojsku i ispunjava obaveze.
Stefan Nemanja kao sveti Simeon s jednog od manastirskih zidova Studenice
U tim mislima, stize knez u manastir Gradac moravski (danas Cacak), svoju zaduzbinu, gde se u dvoristu vec okupilo mnostvo velikih i malih vlastelina iscekujuci sud. Nemanja i episkop Jeftimije sedeli su na izdignutim prestolima. Pored njih stajali su Nemanjini sinovi Vukan i Stefan.
Slucaj je, sam po sebi, bio tezak i mucan. Dva vlastelina, koji su bili i zatoceni u manastiru, optuzeni su za pruzanje zastite jereticima koje, evo vec vise godina, Nemanja svom silom progoni. Zna Stracimir da optuzba nije namenjena samo njegovim vlastelinima. Hoce Nemanja da, kao vrhovni vladar, pokaze kako, eto, tamo gde mu brat drzi vlast jos ima jeresi. I njega, Stracimira, brata svoga, posredno upozorava da je suvise popustljiv, crkvi malo privrzen, raspustan, na granici jeresi.
Nakon sto dovedose optuzene, prvi otpoce da govori episkop Jeftimije nesto oko jedinosusne nerazdeljive Trojice, oko zita i kukolja, Svetog duha, bezumnog Arija, triklete jeresi i silaska na dno adskih skrovista. Kad je zavrsio, Sunce je vec bilo u zenitu. Javi se tada knez Stracimir, pa rece da su optuzeni vlastelini koljenovici od davnina, njihovi preci ratovali su za Srbiju jos uz zupana Vukana, dobri su ratnici, postovani, hrabri. Uostalom, ko kaze da oni ispovedaju jeres? To je laz i kleveta, neka sami kazu i neka izgovore sve zapovesti i slovo vere i da se zakunu u precistu Bogorodicu i u Svetu trojicu, da ispovedaju pravu veru, pravoslavnu, pa da dobiju slobodu! Zacu se zamor odobravanja. Stvar je, cinilo se, krenula u dobrom pravcu po okrivljene, ali, na nesrecu, javi se tada bivsa zena jednog od optuzenih i baci se pred velikog zupana, naricuci:
Isprosena bejah, gospodine, po bracnom zakonu, i bila sam u tih zakonoprestupnika, i videh, uistinu, kako sluze onome koji je otpao od slave Bozje, samome Sotoni. I ne mogavsi da trpim smrad mrske jeresi vapijem: porazi krstom one koji se bore sa nama, da iskuse kako je mocna vera tvoja, gospodine!
Sve se zacas promenilo. Osetilo se da se cutljiva podrska okupljene vlastele optuzenima istopila, dok su prisutni uzvikivali: Za osudu, za osudu! Velikom zupanu nije bilo tesko da donese odluku o oduzimanju sve imovine i proterivanju dva vlastelina iz Srbije. Knez Stracimir je morao da ocuti. Racunao je u sebi koliko ce sela i zemlje prigrabiti veliki zupan, a koliko crkva, i za koliko ce on, Stracimir, izgubiti...
Iz bogumilske „Tajne knjige”
Kako je Satana satvorio ovaj svijet
...Bijase (Satana) uzmoznik nebesni kod prijestolja Gospodnjeg i naredbenik nad svrsiteljima sto slusahu Oca... I radeci tako vidje slavu Boziju sto se prostirala svim nebesima. Pa namisli i on da postavi svoj prijestol na oblacima da postane ravan Svevisnjemu. I odmah se dade na posao...
...I tada odluci Satana da satvori clovjeka, da ima neko da mu sluzi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda clovjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi andjelu drugom da udje u tijelo od blata, a onda uze od njega cest i od njega stvori drugo tijelo od zene. Pa naredi andjelu od prvog neba da udje u njega. Andjeli mnogo plakahu, kad spoznase da imaju smrtno tijelo i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome. Najposle ucini da izvrse puteno ljubodjejanije u svom glinenom tijelu, a da oni i ne spoznaju da vrse grijeh...
12. vek
Bogumili u Srbiji
Babuni - bogumili bili su jeres iz Male Azije, koja se kao vatra po suvoj sumi sirila na telu „pravovernog hriscanstva” preko Balkana, dalje na sever Italije, sve do juga Francuske. Imali su razlicite nazive: pavlikijanci, bogumili, katari. Pavlikijanci (prema nekom Pavlu) u 9. veku prosirili su se u Maloj Aziji - posebno u Jermeniji - do te mere da su postali politicki vazni i imali svoju vojsku koju je porazio vizantijski car Vasilije I 872. godine. Dobar deo porazenih jeretika Vizantinci su raselili po Balkanu, sto je pogodovalo nastajanju novih kultova u toj oblasti. Vec od 10. veka u Bugarskoj se javljaju bogumili koji ce dva-tri veka opstati na Balkanu. Rec je o jeresi koja je imala malo toga zajednickog s pravim hriscanstvom, i koje svoje korene zasniva u takozvanim dualisticnim ucenjima iz Male Azije o nepomirljivoj podeli sveta izmedju materije i duha. Materijalni svet, odnosno Zemlju punu neobjasnjivog zla u stvari je stvorio sotona, a boziji svet, koji oznacava dobro, vrlo malo je zastupljen u onom sto nam je poznato: jedino je Sunce i Mesec stvorio Bog (ali ne i zvezde), a u „zaprljanom” ljudskom telu samo je duh, koji boravi u ljudskoj dusi, bozijeg porekla. Tvrdili su da sve sto je spoljni, vidljivi svet, jeste olicenje djavola i da stoga „izabrani” moraju da izbegavaju bilo kakvo materijalno stvaranje, ukljucujuci gradjenje, radjanje, odgajanje domacih zivotinja, sejanje, branje... Zivot na Zemlji je sam po sebi kazna, zivot u zlu. Samo oni „cisti” mogu se nadati da nakon svoje smrti dostignu kraljevstvo svetlosti. Nisu priznavali pricesce, niti krst. Ova jeres posebno se siri u onim krajevima koji se nalaze na razmedjima religija ili vlasti. Tako se moze objasniti cinjenica da su patareni relativno brzo bili unisteni u Srbiji, koja se sa Nemanjom i Savom potpuno priklonila Vizantijskoj crkvi, dok su mnogo dublje tragove ostavili u Bosni. Verovatno je da su se u vreme Nemanje bogumili iz Srbije razbezali u Bosnu, u kojoj je u to doba patarenstvo vec bila vladajuca vera.
U biografiji svoga oca Nemanje, potonjeg svetog Simeona, kralj Stefan Prvovencani pripoveda da se brojna jeres pojavila u Srbiji i da je Stefan Nemanja sazvao sabor na kome je doneo odluku da se pokrene borba protiv babuna, kako su ih tada zvali. Nacini ove, u sustini ideoloske, borbe u ono doba podrazumevali su: spaljivanje, oduzimanje zemlje, proterivanje i secenje jezika. Kao i u svakom drugom poslu, i ovde se veliki zupan Nemanja pokazao kao uspesan i delotvoran drzavnik. Stefan belezi:
I ucini Bogu za ljubav jos i ovo. Sazva sabor protiv lukave jeresi, i nimalo ne zakasnivsi, kao nekad prorok Ilija, posla na njih naoruzavsi slavne svoje. Jedne spali, a druge razlicitim kaznama kazni, trece lisi zemlje od drzave svoje, a domove njihove i imanja razdade leproznima i ubogima. A ucitelju i nacelniku njihovom odreza jezik u grlu njegovom, koje ne ispoveda Hrista, sina Bozijeg. I knjige njegove necastive spali, i ovoga izagna. I sasvim iskoreni tu prokletu veru...
Dijak Stanko
(1393. godina)
(Imena starjesinama „bosanske crkve” pre Rastudija):
V ime otca i sina
i svetago duha
1. Jeremis, 2. Azarija,
3. Kuklec, 4. Ivan,
5. Godin, 6. Tisemir,
7. Didodrag, 8. Bucin,
9. Krac, 10. Bratic,
11. Budislav, 12. Dragos, 13. Dragic, 14. Ljubin,
15. Drazeta, 16. Tomis
Se pisu predrecenije redove, ki su se narekli
u red crkve, prije gospodina nasega Rastudija
(Staresine crkve
u vreme gospodina Rastudija):
Se pise, v ime otca
i sina i svetago duha.
1. gospodin Rastudije,
2. Radoje, 3. Radovan,
4. Radovan, 5. Hlapoje,
6. Dragos, 7. Povrzen,
8. Radoslav, 9. Radoslav, 10. Miroslav,
11. Boljeslav, 12. Ratko.
Crkva bosanska
Nekoliko decenija nakon mera srpskog velikog zupana protiv jeretika, nosio se njegov sused i rodjak, bosanski ban Kulin (Kulinova sestra bila je zena velikog kneza Huma i Nemanjinog i Stracimirovog brata Miroslava) sa slicnim brigama. Trebalo je ubediti isuvise znatizeljnog papu Inocentija III da Bosna nije jereticka zemlja i da nije potrebno da poziva na krstaski rat koji bi bosanskim susedima - Madjarima posluzio da upadnu sireci „pravo” hriscanstvo ognjem, macem i pljackom.
Od kada se krajem 11. veka Bosna odvojila od Srbije, postepeno je potpadala pod uticaj sve mocnije Madjarske. Bosanski ban Kulin (prvi put pominje se 1180. godine) uspevao je da izbegne vece sukobe sa mocnim susedom, istovremeno stiteci napredak „bosanske crkve”, odnosno bogumila, na koje su i Katolicka i Pravoslavna crkva gledale s krajnjim neprijateljstvom. Postepeno, neprijateljski susedi postajali su sve brojniji. Dukljanski „kralj” Vukan (Nemanjin sin), salje papi Inocentiju pismo 1200. godine, u kome je optuzio bana Kulina da je dopustio sirenje „jeresi” u Bosni - u zemlji kralja Ugarskog - i da je i sam ban, sa zenom i sestrom (tj. udovom Vukanovog strica, humskog kneza Miroslava) i sa mnogim srodnicima, kao i sa vise od 10.000 podanika presao u tu jereticku veru. Kulin se vec ranije u svojim pismima pravdao papi da su on i njegovi podanici pravoverni hriscani. Imajuci u vidu da je u to doba Vukan imao vrlo bliske veze sa madjarskim kraljem Emerikom, nema sumnje da je i ovaj predlog za napad na Kulina bio ucinjen u saglasnosti s madjarskim dvorom. Ali, razlozi za Vukanovo potkazivanje bana Kulina mogli su biti i drugaciji - na primer, da pokaze svoju pravovernost u borbi s bratom Stefanom (Prvovencanim) za naklonost Rima ili, jednostavno, da se osveti bosanskom vladaru. Papa Inocentije III nije bio od ljudi koji su odugovlacili. Vec 11. oktobra 1202. godine salje pismo ugarskom kralju Emeriku pozivajuci ga na njegovu hriscansku odgovornost i na potrebu da ocisti zemlju od jeretika (patarena).
Ban Kulin je, medjutim, odmah odgovorio - danas bismo rekli na diplomatski nacin - trazeci da papa uputi posebno poslanstvo u Bosnu, kako bi se upoznalo sa svim detaljima. Tako je 1202. godine jedno Kulinovo poslanstvo, koje su cinili dubrovacki arhidjakon Marin i nekoliko predstavnika „bosanske crkve”, boravilo u Rimu. U novembru 1202. godine papa odredjuje svog kapelana Ivana od Kasamarisa i splitskog nadbiskupa Bernarda da ispitaju pravo stanje vere u Bosni.
Podrzan senkom preteceg ugarskog oruzja, papin predstavnik Ivan vec u aprilu 1203. godine uspesno izvrsava zadatak. U Bjelopolju, uz reku Bosnu okupljen je skup vodecih „krstjana” (tj. bogumila) koji su se zakleli da ce slediti i postovati obicaje prave hriscanske crkve. U dokumentu koji je sacuvan, vodje „bosanske crkve” po imenu: Dragic, Ljuben, Dragota, Pribis, Ljubin, Rados i s, a u prisustvu bana Kulina, kao i papinog predstavnika i dubrovackog arhidjakona, odrekose se svecano i javno svojih dotadasnjih nazora i obecase da ce ziveti po odredbama rimske crkve - majke nase kao glave svega crkvenog jedinstva. Pored ostalog, obecavali su da ce u svim crkvama imati oltare i krstove, da ce citati knjige Starog i Novog zaveta, kako to cini rimska crkva, i da ce se bar sedam puta u godini pricescivati.
Zakletva je zatim ponovljena i na dvoru kralja Emerika, gde su tim povodom ucestvovali Ljubin i Brgeta, kao i sin bana Kulina, po imenu Stevan. Kao kazna za bosanskog bana, u slucaju da i dalje trpi jeretike, bilo je predvidjeno da plati hiljadu maraka srebra, pola papi, pola madjarskom kralju.
Nije poznato koliko je jos dugo nakon ovog dogadjaja Kulin vladao u Bosni. Izvori su, nazalost, isuvise oskudni. Nesporno je bio uspesan i dobar vladar jer je uspomena na njega vekovima ostala u narodu u vidu izreka (Za Kulina bana i dobrijeh dana...). Kada je rec o patarenskoj jeresi, misija legata Ivana od Kasamarisa iz 1202. godine nije imala veceg uspeha. Ocigledno da su Nemanjini postupci u vidu secenja jezika i proterivanja bile od veceg uticaja.
Narednih decenija, madjarski kraljevi ce protiv Bosne povesti prave krstaske ratove, slicne onima koji su se u 13. veku vodili na jugu Francuske i drugde po Evropi. Medjutim, bogumili su u Bosni ipak opstali skoro do pred osvajanje Turaka u 15. veku, pod nazivom krstjani ili dobri ljudi.
Dusko Lopandic
link